Postoji uporna iluzija u međunarodnim odnosima da se sigurnost može graditi na tuđoj slabosti. Da je moguće dugoročno zaštititi vlastite granice tako što će se susjedne države držati u stanju trajne nestabilnosti, unutrašnje fragmentacije i političke nemoći. Upravo tu iluziju razotkriva analiza objavljena na portalu Mepa News, koja detaljno opisuje izraelske tajne operacije u Siriji i njihovu ulogu u podršci lokalnim naoružanim grupama, prije svega među druzijskom zajednicom na jugu zemlje.
Tekst ne govori o iznenadnim, izoliranim potezima, već o kontinuitetu jedne politike. Politike u kojoj Izrael, suočen s promjenama u Damasku i pokušajima nove sirijske vlasti da konsolidira državu nakon godina rata, bira dobro poznatu strategiju: djelovati iz sjene, koristiti lokalne aktere i spriječiti obnovu funkcionalne sirijske države. U toj logici, stabilnost Sirije nije poželjan ishod. Ona je prijetnja.
Prema navodima članka, Izrael je kroz prikrivene kanale osiguravao finansijsku i vojnu pomoć druzijskim oružanim formacijama. Ta podrška, kako se ističe, uključivala je isporuke opreme, oružja i redovne novčane naknade borcima. Cilj takvog djelovanja nije bio frontalni sukob s Damaskom, već suptilnija, ali dugoročno razornija taktika: onemogućiti centralnu vlast da u potpunosti uspostavi kontrolu nad teritorijem i time Siriju zadržati u stanju političke i sigurnosne rascjepkanosti.
Izraelski sigurnosni diskurs takvu politiku opravdava „preventivnom brigom“. Nova vlast u Siriji se u tom diskursu predstavlja kao potencijalna prijetnja, ne zbog konkretnih poteza, već zbog ideološke prošlosti pojedinih lidera i mogućnosti da se u budućnosti formira suverena politika koja neće biti podložna vanjskim pritiscima. Drugim riječima, problem nije ono što Sirija trenutno radi, već ono što bi mogla postati.
Upravo tu se otkriva srž problema. Izraelska strategija, kako je opisuje Mepa News, ne počiva na reagiranju na realne prijetnje, već na preventivnom gušenju svakog političkog projekta koji bi mogao proizvesti snažnog regionalnog aktera. U toj paradigmi, jaka arapska država – bez obzira na njen unutrašnji karakter – unaprijed se tretira kao sigurnosni rizik.
Posebno je problematičan način na koji se u toj strategiji koriste lokalne zajednice. Druzijska manjina u Siriji, suočena s nesigurnošću i strahom od marginalizacije u novom političkom poretku, postaje idealan instrument vanjske manipulacije. Članak jasno pokazuje kako se podrška ne pruža radi dugoročne zaštite tih zajednica, već radi njihove instrumentalizacije. One postaju tampon-zona, sredstvo pritiska i poluga destabilizacije.
Takav pristup nije samo moralno upitan, već i politički kratkovidan. Povijest Bliskog istoka obiluje primjerima u kojima su lokalne zajednice korištene kao privremeni saveznici, da bi potom bile ostavljene same čim bi se geopolitički interes promijenio. Druzi u Siriji, podijeljeni između različitih političkih opcija, time se guraju u opasnu poziciju potencijalnih kolaboratora, što dugoročno može imati teške posljedice po njihovu sigurnost i društveni položaj.
Izraelska politika, kako se vidi iz teksta, ne nudi nikakvu viziju regionalnog rješenja. Ne postoji prijedlog političkog dijaloga, sigurnosnog sporazuma ili mehanizma kolektivne stabilnosti. Umjesto toga, nudi se model „kontroliranog haosa“ – stanje u kojem susjedna država nije dovoljno jaka da predstavlja prijetnju, ali ni dovoljno stabilna da se oporavi.
Problem s takvim modelom je što haos rijetko ostaje kontroliran. Fragmentirana Sirija ne znači automatski sigurniju granicu. Ona znači prostor u kojem jačaju kriminalne mreže, radikalne grupe i regionalni rivaliteti. Drugim riječima, politika koja se predstavlja kao obrambena u suštini proizvodi uvjete za trajnu nestabilnost.
Članak Mepa Newsa također ukazuje na šire implikacije ove strategije. Tajne operacije i podrška lokalnim milicijama podrivaju svaki pokušaj međunarodne normalizacije Sirije i otežavaju diplomatske napore usmjerene ka obnovi zemlje. One šalju jasnu poruku: suverenitet Sirije je uslovan, a njena budućnost predmet tuđih sigurnosnih kalkulacija.
Izraelsko insistiranje na ovakvom pristupu otvara i šire pitanje međunarodnog poretka. Ako je prihvatljivo da jedna država sistematski radi na slabljenju druge kako bi se osjećala sigurnije, onda se briše razlika između obrane i dominacije. Sigurnost prestaje biti kolektivni cilj, a postaje privilegija onih koji imaju moć da je nameću.
Na kraju, ostaje ključno pitanje: može li se trajna sigurnost graditi na trajnoj nestabilnosti susjeda? Iskustvo regije govori da ne može. Politike koje se oslanjaju na fragmentaciju i manipulaciju proizvode kratkoročne dobitke, ali dugoročne probleme. One ne uklanjaju prijetnje, već ih transformiraju i odgađaju.
Izraelske tajne operacije u Siriji, kako ih opisuje Mepa News, nisu anomalija, već simptom šireg problema – uvjerenja da je moć dovoljna zamjena za političko rješenje. Dok god takva logika dominira, Bliski istok će ostati prostor u kojem se sigurnost jednih plaća nestabilnošću drugih, a cijenu tog izbora će, kao i uvijek, najviše plaćati obični ljudi.
