Veličanje Allaha je jedna od najveličanstvenijih metoda i ciljeva tevhida. Zbog toga se moramo kloniti nekih izraza koje nije dozvoljeno reći kada je riječ o Allahu s ciljem veličanja Njega.
Šejh Salih el-Fevzan, Allah ga sačuvao, kaže: “Allah je veličanstven, obaveza je veličati Ga, ali postoje izrazi koje nije dozvoljeno koristiti kada je riječ o Njemu i to iz poštovanja prema Njemu, a već su prenesene zabrane o njima.”
Od tih riječi je da se kaže: “Neka je selam na Allaha”. Selam je dova koja se upućuje za muslimana, tražeći spas njemu od zala, i to se traži od Allaha a ne Njemu. Njemu se dove upućuju a ne dovi se za Njega, zbog toga što je Allah neovisan, Njemu pripada ono što je na nebesima i Zemlji, On je čist od svakog nedostatka ili greške, On daje i daruje, On je Selam i od Njega je selam.
U Sahihu od Ibn Mesuda, radijAllahu anhu, se prenosi da je rekao: “Kada bismo bili u namazu sa Poslanikom, sallAllahu alejhi we sellem, govorili bismo: ‘Neka je selam na Allaha od Njegovih robova. Neka je selam na tog i tog’. Pa je Vjerovjesnik rekao: ‘Nemojte govoriti: Neka je selam na Allaha, jer On, Allah, je Selam.” Tj. Allah je čist od svakog nedostatka.
Od riječi koje se ne koriste kada se govori o Allahu su: ‘Allahu, oprosti mi ako hoćeš,’ zato što potreba koja se traži od Allaha ne vezuje se za Njegovo htijenje, nego se traži odlučno.
U Sahihu od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: “Neka niko od vas ne kaže: ‘Allahu, oprosti mi ako hoćeš. Allahu, smiluj mi se ako hoćeš.’ Neka traži odlučno u svojoj dovi jer Allaha niko ne može prisiliti.” U Muslimovoj verziji stoji: “Neka svoju želju uveliča, jer nema nista što je Allahu veliko i teško da dadne.”
Zabrana zaklinjanja na Allaha da Allah neće nešto učiniti
Od riječi koje nije dozvoljeno koristiti jeste zaklinjanje Allahom ako je u smislu ignorisanja da Allah neće učiniti neki hajr.
Od Džunduba b. Abdillaha, radijAllahu anhu, se prenosi da je rekao: Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: “Neki čovjek je rekao: Allaha mi, Allah neće oprostiti tom i tom, pa je Allah rekao: ‘Ko je taj pa se zaklinje na Mene da Ja neću oprostiti tom i tom. Ja sam mu već oprostio, a tvoja djela Sam poništio.” Bilježi ga Muslim.
Riječ ‘te'elli’ dolazi u arapskom od ‘el elijje’ a predstavlja zakletvu. Kada kaže: Koje taj… ukazuje na pitanje sa negacijom.
Ovaj čovjek se loše ponio prema Allahu i već donio sud o Njemu, tvrdeći da Allah neće oprostiti ovom griješniku. Kao da on određuje šta će Allah uraditi. To je zbog njegovog neznanja o samom rububijetu i zbog njegove obmanjenosti sobom i svojim znanjem, što je htio pokazati. Ali je kažnjen suprotno njegovoj namjeri, tako što je onom griješniku radi njega bilo oprošteno, a njegova djela su bila poništena radi ove loše riječi koju je izgovorio, iako je bio pobožnjak. Pa je Ebu Hurejre rekao: “lzgovorio je riječ koja je uništila njegov dunjaluk i Ahiret.”
Obaveza proučavanja akide i poznavanja onoga što je čini ispravnom i onoga što je kvari
Na osnovu onoga što je prethodilo, obaveza je čuvati se od riječi i termina koji ukazuju na loš odnos prema Allahu, dželle šanuhu, zato što ovo kvari akidu i umanjuje tevhid. Tako da se neće reći: ‘Neka je selam na Allaha’, zato što je On Selam, i zato što je upućivanje selama nekome dova za spas njemu. Allah se doziva u dovama a ne dovi se za Njega. Nije dozvoljeno reći: ‘Allahu, smiluj mi se i oprosti mi ako hoćeš,’ i slično tome. Nego se u svakoj dovi mora obraćati sa čvrstim ubjeđenjem bez spominjanja Allahove volje, zato što Allah čini ono što hoće, Njega niko ne može prisiliti.
Također, nije dozvoljeno zaklinjati se da Allah neće oprostiti nekoj osobi ili da joj se neće smilovati, zbog toga što je to sprječavanje Allahove milosti i loše mišljenje o Allahu, isto kao što nije dozvoljeno reći: ‘Šta hoće Allah i taj i taj’. Nego se kaže: ‘Šta hoće Allah, pa taj i taj’. Zbog toga što veznik ‘i’ ukazuje na zajedništvo i ortaštvo, a niko se neće udružiti niti poistovjetiti sa Allahom u bilo čemu. Dok je čestica ‘pa’ pokazatelj redoslijeda i slijeđenja. Dakle, volja stvorenja slijedi Allahovu volju, i ona se događa nakon nje, a nije saučesnik sa Allahovom voljom.
Sve ovo potvrđuje obavezu muslimana za proučavanje akide, kao i poznavanje onoga što je čini ispravnom i onoga što je kvari. Tako da bude na jasnom stanovištu i kako ne bi zapao u zabranjeno a da ne primijeti.
Neka Allah dadne svima uspjeha do korisnog znanja i dobrih djela.[1]
Iz knjige: “Vjerovanja imama tewhida”
Autor: Ebu Jusuf Midhat b. Hasan Alu-Ferradž
Fusnota:
[1] Iršad ila sahihi liatikad, str. 138 – 141.
