Ne očajavajte, doista, ovaj ummet je izdržao ono što je još teže i žešće

1960
ne očajavaj

Skoro da se ne razilaze dva razumna čovjeka oko toga da ono što se događa u cijelom arapskom svijetu – od ubijanja, nasilja, protjerivanja sunnija, i otvaranja kapije svim vrstama bezboštva – da se time, doista, u osnovi cilja identitet ummeta, njegova vjera i oni koji pozivaju u vjeru. U sjenci ovog udara – za kojeg pojedini misle da sličnog prije nije bilo – može se desiti da se u srca iskrenih uvuče očaj i gubljenje nade za pobjedom, ali izgleda da ovim vjernicima nije poznato da je ummet prošao kroz vremena slična ovim u kojima smo mi trenutno, čak se može reći kao da se stvari ponavljaju. Uprkos svemu, ta su se vremena završila pobjedom sljedbenika istine i odbijanjem i porazom sljedbenika laži i neistine.

Od tih teških perioda jeste ono što se dešavalo u sedmom hidžretskom soljeću kada su šije i kršćani zauzeli vlast nad muslimanskim zemljama kao što su Šam, Irak i Egipat. Situacija je dotle otišla da je javna parola tog vremena u kojem su vladali ti nevjernici bila:„Ko prokljinje i psuje (tj. ashabe) njemu pripada zlatnik i irdeb“ a irdeb je mjera koja je ravna današnjih 150 kg približno.

Oni su time ciljali da onaj ko proklinje sljedbenike sunneta, njihove učenjake, na prvom mjestu časne ashabe, te kalja njihovu čast, i podstiče i poziva na ubijanje istih, takvom pripada obilna nagrada.

Opisujući jednu od tih slika šejhul-islam Ibn Tejmije (umro 728. h) kaže: „Šije su, u zemljama Šama i Iraka, ispoljile rafidijske obrede i obilježja, kao što su to ispoljili u Egiptu kada su ubijali grupe muslimanskih učenjaka i šejhova i dozivali sa minbera : „Dođite na najbolje djelo“. Stanje za vrijeme njihove države je bilo takvo da stanovnik Egipta nije mogao da prenese jedan hadis od Allahovog Poslanika alejhi selam iz straha da ga ne ubiju, i oni bi pozivali: „Ko proklinje i psuje njemu pripada zlatnik i irdeb“. A u Azharovoj Džamiji (univerzitetu) se nalazilo nekoliko kabineta u kojima su proklinjali ashabe, čak šta više izgovarao se jasan kufr, sve dok nisu došli Turci koji su ih porazili i protjerali iz Šama i Iraka u Egipat.

Među poslednjima (od Turaka) je bio šehid Nurud-din Mahmud koji je oslobodio većinu Šama i spasio ga od ruku krstaša, a zatim je poslao svoju vojsku u Egiptu kada su muslimani od njega zatražili pomoć protiv tatara. Vojska je u više navrata ulazila zajedno sa Salahudinom koji je potom oslobodio Egipat i uklonio misionarstvo i djelovanje ubejdija od karamita (batinija), dok je s druge strane uspostavio i ispoljio islamske obrede. Tada su u Egiptu živjeli oni koji su ispoljavali islam.

Također, na drugom mjesu Ibn Tejmijje kaže: “Rafidije se protiv muslimana potpomažu nevjernicima, a mi smo vidjeli i muslimani su to vidjeli da kada muslimani budu iskušani nevjernicima rafidije staju u saff sa njima protiv muslimana, kao što se desilo sa Džingis Kanom kraljem Tatara koji su bili nevjernici, zaista su ga rafidije pomagale protiv muslimana, pa da li može biti prijatelj Poslanikovoj alejhis-salatu ves-selam, porodici onaj koji pomaže nevjernike u ubijanju i zarobljavanju muslimana?“. A što se tiče Džingis Kana on je bio kralj Tatara, umro je 624. hidžretske godine.

Tatari su pod vođstvom Hulake (vođa tatara) ohalalili krv muslimana a sve to uzrokom podsticanja rafidija na čelu sa Nasirom et-Tusijem koji je ujedno bio i njegov ministar i iskoristio njegov položaj i blizinu Hulake pa se radovao nesreći sljedbenika Poslanika i muslimana tako što ih je izložio sablji (ubijanju). Tada su se nesreći muslimana radovali Nasir et- Tusi i njegova braća mulhidi (materijalisti-bezbožnici) te su ubili halifu muslimana, kadije, učenjake i muhadise, a ostavili na miru i dali počast filozofima, ateistima, astrolozima i sihirbazima. On je školske i džamijske vakufe stavio njima na uslugu, te ih je uzeo za svoje bliske prijatelje i štićenike. Također, on je u svojim knjigama zagovarao i podupirao teoriju o vječnosti dunjaluka i nepostojanju Ahireta, te negiranje svojstva Uzvišenog Allaha. On je svojim mulhidima napravio i škole, a htio je i da izmijeni namaz, te je naredio da se klanjaju samo dva namaza, ali mu to nije uspjelo.

Što se tiče udjela zlih učenjaka i munafika u ovom iskušenju, kaže šejhul-Islam Ibn Tejmijje: „Ne savjetuje vođu muslimana da istakne vjerska obilježja kršćana u islamskim zemljama, ili da ojača nihovu stvar na bilo koji način, niko drugi do čovjek munafik koji ispoljava islam, dok je u unutrini jedan od njih (nevjernika), ili čovjek koji ima pokvareni cilj kao na primjer da je podmićen, ili su mu nešto ponudli, ili su ga pak zaplašili, ili je u pitanju čvojek koji je krajnja neznalica o svojoj vjeri, i koji ne poznaje šerijatsku politiku koja potpomaže i utvrđuje vladara muslimana protiv njegovih neprijatelja i neprijatelja vjere. U suprotnom, ko bude bio znalac i čovjek od savjeta savjetovaće vođu muslimana na ono što rezultira njegovu pomoć, čvrstinu , potporu, okupljanje srca muslimana oko njega, njihovo otvaranja prema njemu, njihove dove za njega na istoku i zapadu. Sve ovo dovodi do jačanja Allahove vjere, ispoljavanja Allahove riječi i poniženja Allahovih neprijatelja.

Neka uzme pouku – onaj koji pouku želi – iz biografije Nurud-dina, Salahud-dina, zatim i Adila kako ih je Allah učvrstio, pomogao te podario osvajanje zemalja, a ponizio im je neprijatelje onda kada su se prihvatili onog čega su se prihvatili (tj. džihada). Isto tako, neka uzme pouku od onog koji je prijateljevao sa kršćanima kako ga je Allah ponizio i ostramotio.

Iz ovoga dokučujemo važnost iščitavanja historije i otkrivamo jednu stranu mudrosti zbog čega nam Allah naređuje da putujemo po Zemlji – gledajući i razmišljajući – kao što je Allahov govor: „Prije vas su mnogi narodi bili i nestali. Zato putujte po Zemlji i gledajte kako su završili oni koji su istinu poricali“. Uistinu, vi ih nećete naći osim da su bili kažnjavani raznoraznim dunjalučkim kaznama, njihove kuće su ostale prazne, a njihova propast postala svakom jasna, dok su njihova vlast i ponos nestale, a oholost i hvalisanje iščezle, i zbog toga učenjaci kažu: „Kada su postupci naroda slični, tada se i historija ponovi“.

A kako li je samo lijep govor pjesnika:

‘Čitajte historiju jer su u njoj pouke

zalutao je narod koji povijest ne razumije’

U sahih hadisu se spominje da je Poslanik alejhis-salatu ves-selam rekao: „Neprestano će u mom ummetu biti grupa potpomognuta na istini sve dok ne nastupi Sudnji dan, neće im naštetiti onaj koji im se bude suprostavio niti onaj koji ih bude ostavio“.

Svaki onaj koji zna biografije ljudi i njihovih kraljeva upoznao je one koji su najviše pomagali Allahovu vjeru i one koji su se najviše borili protiv neprijatelja islama i one koji su bili najčvršći u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku od vremena vođe pravovjernih Omera ibn El-Hataba radijellahu anhu pa sve do danas.

Allahu naš, pomogni Svoju vjeru, Svoju Knjigu i Svoje robove vjernike. Allahu naš, kazni nevjernike i munafike koji odvraćaju od puta Tvoga, i koji mijenjaju Tvoju vjeru i napadaju vjernike. Allahu naš, razjedini njihova srca i riječ njihovu, i učini da njihov dunjaluk bude uništen, te im pripremi strašan završetak. Allahu naš, spusti na njih Svoj bijes koji se ne može odagnati od naroda zlikovačkog. Amin.

Napisao: Dr. Ahmed Abdul-Medžid Mekki

Izvor: http://saaid.net/arabic/784.htm

Prijevod sa arapskog: Menhedz.com

Obrada: Put vjernika

SHARE