Salahudin Ejubi: Na putu ujedinjenja

U napuštanju ima onog što strasti obuzdava,
Ali preobraženje ljudske prirode nosi teškoće.

(arapski pjesnik)

Da preobražaj prirode nije mukotrpan proces i da strasti nemaju snažnog utjecaja na duše, onda malim vladarima, čija vlast obuhvaća tek jedan grad s okolinom, ne bi palo na um izazivati razdor i neslogu hiteći neprijateljima. Salahudin je došao u Šam s ciljem okupljanja muslimana pod jedan bajrak, kao što je bio slučaj u Nurudinovo brijeme, a ne radi preuzimanja vlasti.

Svako se je trebao iskreno i objektivno ispitati i sebi postaviti pitanje: “Hoću li nanijeti kakvu štetu muslimanima ako se suprostavim Salahudinu?” Kod svakoga je morala prevladati vjerska svijest. Trebali su se zapitati: “Zbog čega se bori Salahudin? Protiv koga se bori? Kakva je razlika između islamskog heroja koji se ljubomorno bori za Islam i napušta život i njegovog učenika koji ga je naslijedio u dostojanstvu?”

Da su se susreli i razumno zapitali, sigurno bi shvatili da postojanje čovjeka poput Salahudina predstavlja Allahovu milost. Nakon Uzvišenog Allaha, Salahudin ih je štitio od krstaške agresije. Svi se oni zajedno nisu mogli suprostaviti najezdi krstaša kao Salahudin. Krstaši su pokazali radost zbog Nurudinove smrti. Smatrali su da je trenutak pobjede blizu, ali im se ispriječio Salahudin. Zbog toga su bili potpuno spremni stupiti u savez sa svima – muslimanima ili nemuslimanima – kako bi bili snažan i kompatibilan elemnt u borbi protiv izolovanog vladara Egipta.

Franci su najveću nadu polagali u mogućnosti da vladari Šama, Mosula i Džezire stanu na njihovu strnau i tako Nurudinovog nasljendika prepuste samome sebi. Nade su im se počele ostvarivati kada su im ovi vladarčići pohitali tražeći zaštitu od Salahudina. Kao da se nisu sjetili Kamila ibn Šavara koji je rekao ocu: “Bolje da umrem od sablje muslimanskog junaka, nego da živim ponižen u milosti krstaškog neprijatelja.” Kao da nisu znali da će neprijatelj uništiti odbjegle ovce, jednu po jednu, onog trenutka kada mu se put otvori i ne bude imalo opasnosti od Salahudina.

Salahudin je znao za krstaško oduševljenje Nurudinovom smrću. Shvatio je da krstaši žele proždrijeti šamske (sirijske) gradove i provesti ono u čemu ih je Nurudin sprječavao. Zbog toga je smatrao obavezom krenuti u mirovnu ekspediciju prema Šamu kako bi ukazao na taman oblak nad horizontom. Da, krenuo je u mirovnu ekspediciju. Poveo je sedam stotina vojnika očekujući neprijateljsko lukavstvo. Stigavši u Damask bez ikakvih problemna, zahvalio se Allahu što ih franačke uhode nisu primjetile. Bojao se krenuti prema Šamu sa brojnijom vojskom pod punom ratnom opremom kako šamski vladari ne bi pomislili da je došao pokoriti ih sabljom. Allah mu je pomogao, te je poslao izaslanika, prije nego je zakucao na damaščanske kapije, da u Velikoj džamiji obznani ljudima kako je došao u miru. Zajedno sa Nurudinovim naslijednicima, želi ispitati situaciju nakon njegove smrti s ciljem ujedinjena muslimanskih safova pod jedan bajrak. Nurudinovom sinu Salihu, koji još nije napunio jedanaest godina, iskazao je svu ljubav i pažnju gajeći uspomenu na njegovoga oca i respekt prema njegovoj porodici.

Ljudi su čuli za Slahudinovu iskrenost, i shvatili da Allah muslimane neće ostaviti na cjedilu. Štaviše, bili su uvjereni da je pripremio nekoga ko će nastaviti Nurudinovim stopama. Do Salahudina je doprla vijest da Sejfudin el-Gazi, Salihov amidžić i mosulski upravnik, odbacuje njegovo prijateljstvo. Smatrao ga je malim za upravljanje državnim poslovima, želio je sebi pripojiti Salihov emirat, i to ne sporazumno već vojno. Kao da mu amidža nije osigurao mjesto u Mosulu. Ova vijest je uvjerila Salahudina da su se vjesnici zla počeli ukazivati, postajo je svjestan da su ranije naslućivana strančarenja realnost. Međutim, smirila ga je pokornost Damaska. Uputio se prema Homsu čiji se vladar zabarikadirao u tvrđavi.

Za to vrijeme, kod Saliha su se okupile delegacije emira ubjeđujući ga da mu Salahudin želi oduzeti vlast. “Sve ono što kazuje” – govorili su – “samo su obmane kojima želi zavarati narod.” Mladi kralj  nije mogao prepoznati istinu, ubjedili su ga da napadne Salahudina. Lahkoumnost i brzopletost ih je navela da zatraže pomoć tripolijskog kralja Rejmunda nudeći mu imetak i oružje kako bi došao s vojskom i kurtalisao ih Salahudina. Rejmond se rado odazvao. Počeo je mobilizirati krstašku vojsku. Salahudin mu nije dao predaha, krenuo je prema Tripoliju. Saznavši da se islamska vojska uputila ka Tripoliju, Rejmond se povukao obznanjujući da je za mir.

Ovako je Allah sačuvao muslimane mogućeg rata. Jedna grupa ljudi je počela razmišljati o atentatu na Salahudina. Ko se mogao osmjeliti učiniti tako što? Bili su to specijalci “Starca s planine”. Stupili su u kontakst s njima, umalo je došlo do tragedije. Ovo nije zaustavilo Salahudinovo napredovanje prema Homsu koji se predao, što je učinio i Balebek. Salahudin se vratio u Haleb, ostvarivši željene pobjede.

Emiri su uvidjeli ozbiljnost situacije: franački kralj je ustuknuo, a batinijski (šiitski) projekat propao. Jedina nada im je pomoć mosulskog vladara, Sajfudina Gazija. Uvjerili su ga da će sve Nurudinove oblasti biti pod njegovom vlašću ako im pomogne u njegovom eliminiranju. Ubrzano su počeli sakupljati oružje za respektabilnu silu koja se trebala suprostaviti Salahudinu. Sajfudina su zanijele oprema i vojska, pa je tražio hitan susret s kraljem Salihom. Pozvao ga je da se pridruži kontigentu kako bi ljudi vidjeli da je došao osvetiti se tiraninu koji je pokušavao svrgnuti s vlasti sina svoga gospodara.

Salahudin je želio suzbiti zlo bez borbe. Poslao je poruku Sajfudinu Gaziju nudeći mu ugovor bez prolijevanja muslimanske krvi i prkoseći Francima koje raduje međumuslimanski sukob. Salahudin je bio spreman predati gradove pod njegovom vlašću, pod uvjetom da ostane kraljev opunomoćenik u Damasku. Ovo je bila velikodušna ponuda koja svjedoči o Salahudinovom nastojanju da suzbije nejedinstvo i razdor. On je jedino želio biti siguran da će gradovi biti u muslimanskim rukama. Ako bi Sejfudin ostao u Damasku, čuvao bi njegovo pravo i izvršavao obaveze njegovog oca. S druge strane, našao bi se među franačkim sluhom i vidom i bio na oprezu. Također, stajao bi kao brana pred šamskim gradovima. Ovo je velika žrtva. Da su shvatili, obradovali bi se – pronašli bi zaštiti o kojoj ranije nisu sanjali.

Nisu prihvatili garantiranu sigurnost. Sajefudin je odlučio upustiti se u bitku kojom će definitovno protjerati Salahudina. Rezultat te bitke je Sejfudinov poraz, njegova vojska se rasturila poput muha bez glave. Neprijatelji su ih, zarobljavajući i otimajući im dragocjenosti, pratili sve do Halepa.

Sejfudin se preplašen vratio u Mosul. Stigle su mu dezinformacije da se Salahudin uputio k njemu. Ovo nije imalo nikakvog osnova. Salahudin se nije želio upuštati u avanture, daleko od istinskog neprijatelja – krstaške vojske. Možda bi ga i ostavio na miru dok ne promjeni stav. Ove dezinformacije su ubrzale susret dvije vojska. Sejfudin je napao s armijom koju je sakupio u raznim krajevima, imao je šest hiljada boraca. Salahudin je pobjedio i u ovoj bici. Sejfudinova vojska se razbježala ostavljajući veliki plijen koji je osnažio Salahudinove odrede. Salahudin je krenuo u zauzimanje šamskih gradova, mnogi su se dobrovoljno predali.

Salahudina je napala grupa atentatora, sljedbenika jednog od poraženih emira. Obukli su egipćansku odjeću i okružili ga. Jedan je nožem nasrnuo na njegov glavu – da nije bilo željezne kacige, ubio bi ga. Ali, Uzvišeni Allah ga je obasuo Svojom zaštitom. Salahudin je kontrolirao situaciju i zaustavio ga rukom. Zločinac je bio snažan, te ga je, dok mu je Salahudin držao ruku, pokušao bodežom ubosti u vrat. Borba je trajala dok nisu došli vojnici i usmrtili atentatora. Naš junak je zadobio nekoliko ogrebotina koje su ubrzo zaliječene.

Zločin se dogodio pred tvrđavom Izaz, koja se nekoliko dana opirala. Njeni branioci su izgubili svaku nadu, i poslali mirovnjake. Salahudin je prihvatio sve uvjete predaje. Izenadila ga je Nurudinova kćerka koja je bila među opkoljenima. Imala je deset godina. Dočekao je s ljubavlju i darovao joj imetak. Upitao je ima li kakvu želju, a ona je odgovorila da stanovnici Izaza žele biti bez tutora. Salahudin se nasmijao i rekao: “Poklanjam ti ovaj grad, a ti ga pokloni njima.” Zatim ga je upitao šta još želi, a ona je rekla: “Želim otići u Halep i biti u blizni porodice.” Salahudin je insistirao da je lično otprati do halepskih zidina. Nakon susreta s ovom djevojčicom, ponovo su ga razgalili vjetrovi tolerancije, te je naredio da svi zarobljenici budu pušteni, a ranjenicima je obezbjedio njegu. Među njima je bilo uglednika koji su se preobratili slaveći Salahudinovu čovječnost i puno ga spominjući. Salahudin ih je iznenadio raskošnim darovima.

Ovaj prizor vapi sa pjesnikom ili psihologom. Vitez se rasrdio na buntovnike, iako nije pokazivao neprijateljstvo. Iznenadio ga je hinjski udarac koji ga je umalo koštao života. To je raspirivalo plamen osvete. Međutim, iznenadila ga je kćerikica njegovog plemenitoga vladara. Pojavila se pred njim i otežala mu odluku prisjećajući ga na čovjeka koji mu je bio uzor. Nestalo je srdžbe, Salahudinovo lice se ozarilo. Djevojčica ga je pitala veliku stvar – da grad prepusti stanovnicima. Hitro je reagirao, nije je htio restužiti. Smatrao je počašću da je lično otprati  do halepskih zidina. Zar historičar ne treba zatražiti pomoć pjesnika u opisu ovog veličanstvenog prizora?!

Da li je Salahudinova uloga, nakon ove pobjede, postala lakša? Njegova neizreciva tuga zbog nejedinstva i međusobnog trvenja mjerila se tugom zbog krstaške vlasti nad Bejtul-Makdisom (Palestinom). Najbolje rješenje, po njegovu i mišljenju njegovih savjetnika, bilo je pokušati objediniti muslimanske emirate u jedan saf i pod njegovom vlašću.

Salahudin je znao da su mu najveći neprijatelji oni što se savremenim rječnikom nazivaju petokolonaši. Oni iskazuju pokornost vladaru, ali su, zapravo, špijuni njegovih neprijatelja. Sliče medinskim munaficima za vrijeme Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve selem. Neprestano žele smutnju i siju razdor, pred ljudima se predstavljaju kao zaštitnici i pomagači islama, a ključni su faktor demoralizacije u delikatnim situacijama. Salahudin je bio primoran obračunati se s njima. Uzvišeni Allah je o ovakvima rekao istinu: Oni se zaklinju Allahom da su doista vaši, a oni nisu vaši, nego su narod kukavički. Kada bi našli kakvo skrovište ili kakve pećine ili kakvu jamu, oni bi tamo trkom pohrilili. (Et-Tevba 56-57).

Ovo navodim onim autorima koji, pišući Salahudinovu biografiju, kažu da je njegova primarna preokupacija (bila) proširiti vlast i utjecaj na račun susjeda. Oni tvrde da je Salahudin ratovao sa susjedima sve dok ih nije primorao na pokornost, iako objektivno čitanje historije kazuje da im je nudio mir, uprkos svim napadima, i pozivao ih na ujedinjene u jednu vojsku pod njegovom komandom. Svakom emiru je ostavljao vlast ako bi poštivao ugovor i opredijelio se za mir. U suprotnom, bio je prinuđen pokoriti ga.

Salahudin se vratio u Egipat nakon što je uzeo prisegu od poraženih da neće prekršiti ugovor. U tom periodu je s Francima potpisan mir za koji se Salahudin nadao da će biti poštivan. Saznavši da se Salahudin vratio u Egpita, oni sa jakim snagama napadoše Šam. Zbog snažnog otpora, nisu uspjeli osvojiti Balebek, pa su se uputili prema Damasku. Damask se suprostavio koliko je mogao, ali je na kraju poražen. Vijest je došla do Salahudina. On je bez potpune pripreme krenuo prema južnoj Palestini ka Remli. Kao da je kralj Kudsa znao za njegov brz pokret, pa je podigao veliku vojsku. Obzirom da je rat natjecanje, jedan dan je u tvoju korist, a drugi na tvoju štetu, Salahudin je poražen, umalo nije pao u ropstvo, ali ga je Allah spasio. Poslao je poruku bratu Šemsudinu Turan Šahu: “Spasili smo se propasti, Allah nas je sačuvao samo zbog nečega što On želi.” Vratio se u Egipat kako bi reorganizirao vojsku. Reorganizacije je trajala tri mjeseca.

Vijest je došla do Franaka, pa su opkolili Harim. Salih nije imao snage suprostaviti se, pa im je ponudio veliki imetak da napuste grad. Oni su to učinili privremeno. Salahudina je iznenadila izgradnja krstaške  tvrđave kod Mehadatul-ahzana. Ovo područje je, prema dogovoru, bilo zabranjeno – krstaši nisu poštivali ugovor. Salahudin je znao važnost tvrđave u postizanju pobjede: ona štiti vojsku, zaštita je za dragocjenosti, prodružuje period opsade i odolijeva srdžbi.

Balduin Četvrti, vladar tvrđave, bio je zanesen oružjem koje je posjedovao, te se uputio prema Damasku. Salahudin je ubrzano poslao dobro uvježbanu vojsku pod zapovjedništvom sinovca Feruha Šaha. On se strpljivo i hrabro borio i izvojevao pobjedu. Umalo je Belduin pao ropstva, ali se maskirao u narodnju nošnju i utekao. Pobjegao je kako bi sakupio drugu vojsku i njome se suprostavio Salahudinu koji je opkolio njegovu tvrđavu i odlučio eliminirati i zaplijeniti sve što mu dođe do ruku. Balduin nije mogao dozvoliti da tek tako bude protjeran iz tvrđave i da ona postane ruševina nakon svega što je uložio u njenom podizanju. Zbog toga je, pomognut jednim od krstaški vladara, sakupio vojsku i uputio se od Safde prema Jordanu, ka Merdžul-ujunu, gdje se odigrala stravična bitka iz koje su muslimani izašli kao pobjednici. Oni koji s rezervom gledaju na dobitke i gubitke govore da suština bitke nije u rezultatima, već porobljenim krstaškim prvacima. Među njima su bili: Rajmud (vladar Tripolija), Baluduin (vladar Remle) i Odo (vladar Tiberije). Da se bar bitka  završila zarobljavanjem ovih prvaka, za njima su bili redovi njihovim pristalica. Kako da to ne izazove srdžbu, naročito kada su bili prinuđeni platiti otkup koji je Salahudinov pisar jedva prebrojao.

Rušenje tvrđave Mehadaul-ahzan i poraz kod Medžul-ujnuna demoralizirali su krstaške redove koji su bili prinuđeni ponuditi dvogodišnje primirje. Vladar Tripolija je odlučio dati otkup bez ikakvih uvjetovanja. To je radovalo Salahudina. Neku su mu prigovarali što je oslobodio vukove koji nisu potpisali mir. Zanemarili su da je Salahudin znao da je sporazum s takvima samo slovo na papiru i da je tripolijski vladar najiskreniji među njima. On je bez uvijanja kazao šta misli, plemenitji je od potpisnika sporazuma koji će ga prvom prilikom prekršiti.

Odvažni junak se okrenuo bitkama s armenskim vladarom Kalidž Arslanom koje su krunisane uspjehom. To je snažno odjeknulo u Šamu, te su mnogi požurili stupiti u savez sa Salahudinom. Među njima su bili vladari Mosula, Džezire, Urbula i Kifija, te sultan Konje, kralj Armenije i drugi. Dr. Ahmed Bejli kaže: “Na osnovu ovih savezništava, vidimo Salahudinovu centralnu ulogu i snagu. Njegovo ime je postalo poznato od Crnog mora do Perzijskog zaljeva na istoku i Sredozemnog mora na zapadu. Ovo je, također, očigledan dokaz da se emirati mogu ujediniti i zajedno boriti protiv Franaka. To je, bez sumnje, bio kamen temeljac u borbi protiv Franaka.”¹

Autor: Muhammed Redžeb el-Bejumi

Iz knjige: Vitez islama Salahudin Ejjubi

Priprema: Put vjernika

Fusnota:

1. Dr. Bejli: Salahudin, str. 142.