Prošle sedmice, kada su rezultati američkih predsjedničkih izbora počeli pristizati, širom države su reagirali, barem ljevičari, nevjericom. Mnogi nisu mogli vjerovati da je utkra tako tijesna nakon četiri godine Donalda Trumpa, koji je, prema konsenzusu, predvodio devijantnu, zlu administraciju. Upravu su kad kažu da su otvoreni rasizam, podsticanje na nasilje i eksplicitna mizoginija bili izraženiji tokom njegovog mandata nego tokom ranijih u bližoj prošlosti. Njegovi su prethodnici maskirali svoje impulse za svim gore navedenim.
Također se podrazumijeva da Trumpu nedostaje minimalno suosjećanje za druge. Ali, da li je on stvarno toliko drugačiji od svojih prethodnika? Brutalniji? Više rasista? Veći egomanijak? Ne vjerujem. Trump je najistinitije lice SAD-a koje smo ikada poznavali. Možda je većini Amerikanaca to teško shvatiti, ali za nas koji smo gledali barbarizam američkih imperijalističkih podviga, unutar i izvan SAD-a, slika je sasvim jasna.
Barbarizam imperijalističkih podviga
Užas i gnušanje koje američki građani osjećaju prema Trumpovoj administraciji su, naravno, opravdani. Razdvajanje i zatvaranje porodica koje traže utočište na granici pod njegovom prismotrom, njegovo ponižavanje žena, njegova promocija bjelačke nadmoći i ohrabrivanje rasističkih paravojnih milicija, njegov direktni nepotizam, loše upravljanje pandemijom, sumnjivi poslovi i izbjegavanje poreza su šokantni i za Amerikance i za svijet.
Ali, istina je da njega od vašingtonskih insajdera razdvaja to što on nije pokušao zamaskirati, ili nije u stanju zamaskirati, svoje destruktivne, rasističke i separatističke instinkte. I još važnije, on je okrenuo ovaj nacionalni sistem vrijednosti prema unutra, dok su njegovi prethodnici, u svoj svojoj uglađenosti, ponekad elokventnosti, pridobijajući osmijehe, pa čak i naravi – sručile ga na bespomoćni svijet.
Recite mi kako je to što je Trump rekao “odstupite i budite u pripravnosti” nečuvenije od tog što je predsjednik Bill Clinton zasuo bombama iračku vodenu infrastrukturu kako bi odvratio pažnju od svog domaćeg seks skandala s Monicom Lewinsky? Ili nečuvenije od onog puta kada je američka ambasadorica pri Ujedinjenim narodima Madeleine Albright izjavila da je 500.000 mrtve iračke djece kao rezultat američkih sankcija “toga vrijedno” (po svoj prilici, vrijedno uništenja drevne civilizacije da bi se domoglo njihove nafte i osigurala izraelska prevlast u regiji)?
A šta kada Joe Biden počne novi rat?
Istina je da činjenica da je Trump osvojio gotovo polovinu glasova ukazuje na već dobro poznati sentiment o kojem crnačka Amerika govori desetljećima, da je ova država do srži rasistička – ali ,šta čisti šok, nevjerica i gnjev govore o drugoj polovici Amerike? Govore da oni nikada nisu vidjeli, niti ih je zanimalo, tekuće neopisivo uništenje i bol koji Amerika nanosi globalnom jugu i posebno arapskim nacijama, koje nisu ništa uradile SAD-u, ali koje leže u neopisivim ruševinama i mukama kao rezultat američke ratne industrije. Toj polovici Amerika kažem: Niste upravu, Trump nije odstupanje. On je najistinitije lice ove države, cijele države, izuzev manjine koja ima osjećaj za historiju i globalnu ljudsku solidarnost.
Onu polovicu Amerike koja sad slavi Bidenovu pobjedu, pitam: Šta ćete uraditi kada Biden počne novi rat? Jer – hoće. To je jedino što američki predsjednici znaju raditi kada trebaju povećati popularnost. Budući da je nacija u ovoj mjeri podijeljena, gotovo je sigurno da će Biden krenuti tim putem. Već je natuknuo da Iran treba staviti na njegovo mjesto, a budući da u većini stvari SAD radi kako Izrael želi, to bi mogla biti najnovija meta američkog imperijalizma.
Izvor: Al Jazeera
