Greška u tekfiru: Tekfir svake osobe koja zatraži pomoć od taguta ili pribjegne njihovim sudnicama u vremenu kada ne postoji islamska vlast

Popularno na sajtu

Tekfir (proglašavanje nevjernikom) svake osobe koja zatraži pomoć od taguta ili njihovih pomagača ili pak pribjegne njihovim sudnicama u vremenu kada ne postoji islamske vlasti, bez ikakvog tefsila (detaljnog pojašnjenja)

U proširene greške u tekfiru spada, isto tako, i tekfir svake osobe koja bude primorana da pribjegne sudnicama u ovom vremenu, ili bude doveden u njih, ili potraži pomoć od taguta i njihovih pomagača da bi se otarasio onoga ko ga napadne ili izbjegao zulum koji mu se čini, ili da bi ostvario pravo onda kada se na zemlji ne sudi Allahovim sudom.

Vidio sam neke fanatike koji tekfire svaku osobu koja stane pred laičkim sudom, pa makar bio doveden pred njim, ili bio primoran primoranošću koja možda dosegne stepen prisile – ikraha, a uz to se radi o potlačenim ljudima koji nemaju nikakva hileta niti izlaza. Šta više, neki bezumnici tekfire svaku osobu koja uđe u policijsku stanicu da bi sebe odbranio od optužbe koja je protiv njega podignuta, ili da bi obavijestio o otetom djetetu i krađi njegova imetka, ne bi li ga našao kod njih, ili, u najmanju ruku, ne bi li kod njih našao kakav haber. Sve to ovi bezumnici smatraju parničenjem pred tagutom (tehakum ila et-tagut), gdje se tekfiri onaj ko to učuni!!

Pa kada im bude rečeno: Šta da onda rade slabi od muslimana kada ih napadne neprijatelj, ili im neko otme dijete, ili ukalja njihovu čast i oduzme njihov imetak, a nema šerijastkog suda? I da li je Šerijat ostavio te ljude tek tako, bez ikakva rešenja u ovim novonastalim događajima, pa kad budu primorani da pribjegnu nevjerničkoj vlasti postaju nevjernici!! A, uz to, oni te'vile (tumače) svoje stanje kao stanje prisile!! Tada oni nemaju nikakva odgovora niti vode računa o stanju potlačenosti u kojem se muslimani danas nalaze. Ono što njih jedino zanima jeste spuštanje propisa tekfira.

Poznato je da je ulema postavila uvjete za šerijatski valjani ikrah, međutim, postoje ogranci oko kojih se ulema razilazi. Onaj ko pogleda njihov govor to će jasno uvidjeti. Stoga, razilaženje po pitanju granice ikraha – prisile, spada u ogranke u kojima se opravdava džahil, mute’evvil kada se kao potlačeni nađu pod vlašću nevjenika. Zato, talibul ilm (onaj koji traži znanje) mora znati da je generalna prijetnja ili govor o upozorenju na upadanje u kufr i zastrašivanju otvaranja njegovih vrata, jedna, a spuštanje propisa tekfira na pojedica, a posebno u vremenu potlačenosti i kada osoba pribjegne te’vilu, druga stvar.

Neki od njih obavezuju ljude da se parniče pred šejhovima koji nemaju snage niti moći na osnovu koje bi ljudima vratili njihova prava i spriječili zulum. U suprotnom, ako tako ne postupe, postaju nevjernici – kako to tvrde fanatici!!

Vidio sam kako je Džuvejni u svojoj knjizi “El – Gajasi” spomenuo poglavlje u kojem je pozvao ulemu i kadije, da, kada muslimani izgube vladara koji bdije nad muslimanima, i dalje vode računa o korstima ljudi, time što će svako naselje svoje mudžtehide uzeti kao kadije koji će među njima suditi propisima šerijata. Međutim, ovo se ne može ostvariti osim uz prisustvo muslimanskog džemata koji bi se okupio oko tih mudžtehida i time posjedovao snagu i moć na osnovu kojih bi se sprovodile odluke tih mudžtehida. Jer, Džuvejni govori o vremenu u kojem nema vladara a ne i o vremenu u kojem nema džemata, kada je ummet podvojen, kada su murtedi preovladali i nametnuli svoje propise robovima, kada se znanje uzdiglo smrću učenjaka i uglednih ljudi a neznalice postali predvodnici, i kada se skupine glupaka iz ovoga ummeta priključuju mušricima, i još puno drugih katastrofa koje su zadesile ovaj ummet, tako da se ostvarilo puno toga o čemu nas je obavijestio povjerljivi Poslanik alejhisselam, od fitni i događaja koji će se desiti prije Sudnjeg dana. Stoga, uvaženi ljudi od uleme i njima slični ljudi danas nemaju snagu niti moć na osnovu koje bi sprovodili propise šerijata, u slučaju da se neki ljudi parniče pred njima, a pogotovo kada je naslinik kafir koji je zaštićen. U takvoj situaciji presudi te uleme se neće pokoriti osim oni ljudi koji posjeduju takvaluk i koji se boje Allaha. A to se opet neće ostvariti osim kada oba parničara budu bogobojazna. Međutim, musibet koji je danas zadesio ljude nije od strane tih takvih već uglavnom od strane onih koji ne prihvataju Kur'anske naredbe i koji ne posjeduju vagu imana, tako da se ne mogu zastrašiti osim kaznom i njenom žestinom.

Zato, ako musliman ima spor, ili je napadnut on, njegova čast ili imetak, od strane ove nevjerničke sorte koja se ne želi pokoriti propisima šerijata na osnovu kojih će presuditi ta ulema, i ako bi se čak i parničili pred ulemom ne bi se odazvali njihovoj presudi dok god oni ne posjeduju vlast kojom bi uradili ono što nisu u stanju Kur'anom i imanom, niti snagu, moć, ili policiju koja bi ljude obavezala na vraćanje prava, kako onda da u takvoj situaciji obavezujemo muslimana kojem je učinjena nepravda da  se parniči pred ulemom u ovim novonastalim stvarima, kada oni nisu u stanju da povrate njegovo pravo ili spriječe zulum. I zar će se, nakon toga, tekfiriti takav ako u nuždi pribjegne vlasti ili njenoj policiji, tražeći zaštitu od kafira ili braneći se od fadžira (zlikovca)?

Mi se ovdje ne pravdamo gorkom stvarnošću u kojoj muslimani žive. Naprotiv, osnova naše da've se ogleda u izvođenju ljudi iz obožavanja ljudi u obožavanje Allaha Jedinog. Izvođenje iz propisa taguta u čist i pravedan Allahov Šerijat. Ovo je najveća obaveza svim muslimanima danas, onima koji su obični svijet i koji to nisu. Obaveza im je raditi i pripremati se za džihad na tom putu. To je riješenje i djelotvoran lijek za sve probleme muslimana i njihove bolesti. Ali, do tog trenutka u kojem će Allah podarati blagodat muslimanima, šta da rade potlačeni muslimani u ovakvoj situaciji? I da li ako budu primorani da pribjegnu vlastima i njihovoj snazi i moći time postaju nevjernici?

Prije nego li odgovorim želim da napomenem da ja ovim svojim govorom ne pozivam u parničenje pred tagutom ili odobravanje toga. Ni u kom slučaju. Da Allah sačuva da nešto tako ikada uradim. Mi smo proveli svoje živote – očekujući nagradu kod Allaha –  negirajući ovaj veliki munker kojeg smo zatekli još od kako smo došli na ovaj dunjaluk. Mi sami, hvala Allahu, se ni jednog dana nismo parničili pred tagutima ni u sitnim ni u krupnim stvarima. Niti smo pribjegli njihovoj policiji, njihovim stanicima, niti sudnicama u bilo kom sporu, čak i kada su u pitanju saobraćajne nesreće. Ako bi nam suparnik dao naše pravo onda dobro, u suprotnom ni bi se vraćali i pribjegavali njima (tagutima), pa makr i izgubili svoje pravo. Bilo nam je suđeno, dok smo bili svezani u okovima, i optuživani u određenim slučajevima za stvari čiji se počinioci kažnjavaju ubistvom, ali nas je Allah svojom dobrotom uputio i učvrstio te se nismo zadovoljili da advokati zastupaju naš slučaj, jer smo znali da će se oni, kada nas budu branili, parničiti zakonima kufra, i da se većina njih ne suzdržava od veličanja njihovih sudnica, opisujući kadije tih sudnica čistim a njihove propise pravednim. Molimo Allaha da od nas to ukabuli i podari lijep završetak.

To je ono što uvijek govorimo ljudima. Podstičemo ih da se klone taguta i njihovih zakona, da se ne parniče u njihovim sudnicama pa makar izgubili sav dunjaluk, osim ako budu privedeni tim sudnicama u okovima pa im se zatim nakon toga sudi, te da oni tada brane sebe, ali da sami ne podižu parnice i parniče se pred njima.

Međutim, pored toga, mi znamo da se stanje ljudi razlikuje. Razlikuje se i njihova mogućnost u okrilju potlačenosti u kojoj žive, kada ne postoji šerijatski sud i njegova moć, i zato, ne možemo svakog obavezivati na uzimanje azime[1] u svim situacijama.

Allahova vjera nije pružila rešenja i propise samo za jake, već je u cjelini uzdigla poteškoću sa ummeta i vodi računa o stanju slabih. Allah nikoga nije obavezao preko njegovih mogućnosti, tako se harami dozvoljavaju u daruri-nuždi, i dozvoljava se, isto tako, da čovjek izgovori ili uradi kufr u stanju prisile, pod uslovom da njegovo srce ostane smireno u imanu.

Čak i oni odlučni u nekim nametnutim situacijama bivaju prisiljeni na postupke koje u drugim prilikama odbijaju i klone ih se. Mesela nije uvjek mesela svog prava ili dunjaluka kojeg čovjek ostavi Allaha radi da bi sačuvao svoju vjeru, već se ponekad dešava da čovjek bude napadanut u svojoj časti i familiji. Onaj ko pogleda stanje ovih prljavih zajednica u vremenu u kojem su ukinuti Allahovi propisi i granice, vidjeće mnoštvo slučaja i nedjela, posebno kada su u pitanju nedjela koja se vežu za napad na čast i život, preko kojih ljudi ne mogu preći niti prešutjeti. Nema svaki čovjek moć, pleme, ili ugled na osnovu kojeg bi bio u stanju da brani sebe, svoju čast, i familiju. Niti svako može naći pomagača ili najamnika pomoću kojeg bi bio neovisan od pribjegavanja ovim vlastima koje danas posjeduju moć. Zato, fekih-pravnik, onaj ko vodi računa o ciljevima Šerijata i koristima ljudi, mora voditi računa o ovim stvarima i uzeti ih u obzir onda kada govori o ovim novonastalim situacijama, a ne da srlja i odmah požuruje za tekfirom u ovim poglavljima. A posebno kada se u obzir uzme to što stanje u kojem su objavljenje riječi Uzvišenog:

أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِينَ يَزْعُمُونَ أَنَّهُمْ آمَنُواْ بِمَا أُنزِلَ إِلَيْكَ وَمَا أُنزِلَ مِن قَبْلِكَ يُرِيدُونَ أَن يَتَحَاكَمُواْ إِلَى الطَّاغُوتِ وَقَدْ أُمِرُواْ أَن يَكْفُرُواْ بِهِ وَيُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَن يُضِلَّهُمْ ضَلاَلاً بَعِيدًا * وَإِذَا قِيلَ لَهُمْ تَعَالَوْاْ إِلَى مَا أَنزَلَ اللّهُ وَإِلَى الرَّسُولِ رَأَيْتَ الْمُنَافِقِينَ يَصُدُّونَ عَنكَ صُدُودًا

“Zar ne vidiš vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe kako žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega, a šejtan želi da ih u veliku zabludu odvede. A kada im se kaže: Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika! – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.” (En-Nisa’ 60-61),

nije stanje o kome mi govorimo, u okrilju ove situacije u kojoj nema Allahova suda.

Ovi ajeti su objavljeni u vremenu kada je Allahov sud (na zemlji) posjedovao snagu i moć, i kada je najpravedniji čovjek (Poslanik, alejhisselam) vraćao mazlumu (onome kome je učinjena nepravda) njegovo pravo, zalima primoravao da se vrati pravdi i svakom vlasniku prava davao njegovo pravo. To se jasno vidi iz riječi Uzvišenog: “A kada im se kaže: Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!…”  Međutim, pored toga, ovi ljudi pomenuti u ovom ajetu su okretali glavu od Allahova propisa odabirući parničenje pred tagutima i njihovim propisima, svejedno radilo se o gatarima, jevrejima, ili nekim drugim, da bi im oni presudili, shodno njihovim prohtjevima i strastima.

Pod ovaj vid ovakvog (nevjerničkog) stanja još preče potpadaju taguti, zakonodavci, koji u vjeri propisuju ono što Allah nije dozvolio. Isto tako i taguti našeg vremena koji u svojim rukama imaju sud i zakonodavstvo a zatim pored toga odbijaju da sude Allahovim šerijatom ustrajavajući u sprovođenju svojih kafirskih zakona i obvezivanju ljudi na rad po njima. Isti je propis i za one koji ih u tome pomažu i zajedno sa njima odbijaju da sude Allahovim šerijatom. A, isto tako, i oni koji  pomažu u uspostavljanju i održavanju tagutskih propisa. Propis saučesnika u ovakvom stanju je poput propisa počinioca tih djela.[2] I u cjelini ovaj propis se odnosi na svaku osobu koja je u stanju da dođe do Allahova suda i bude u stanju da spor riješi parničenjem pred Allahovim šerijatom, pa on odbije i skrene odabirući sud taguta, a to je svaki sud koji Allah nije objavio, ili zakonodavstvo koje Allah nije dozvolio.

Što se tiče onih koje branimo da se tekfire, njihovo stanje nije poput onoga koje se spominje u ajetima, niti naliči njemu da bi smo njihovo stanje poistovjetili sa stanjem koje se spominje u ajetima i donijeli isti propis. Već se ovo dešava u vremenu nepostojanja Allahova suda na zemlji koji bi vraćao prava njihovim vlasnicima. U vremenu u kojem muslimani nemaju moć i snagu u okrilju koje bi potlačeni mogli naći spas i utočište. Jer, ovi ljudi ne pribjegavaju vlastima, njihovoj snazi i sudnicama time što ostavljaju Allahov sud koji postoji na zemlji, niti ostavljaju potpomaganje postojećom snagom muslimana, niti pribjegavanjem tagutu i njihovim zakonima što žele da izbjegnu Allahov šerijat i pomognu tagute protiv muslimana… Ne, da nas Allah sačuva od toga da branimo nešto nalik tome.

Radi se o stanju u kojem su ljudi potčinjeni i potlačeni, nemaju pomagača, niti zaštitnika, niti pravednog vladara koji bi vodio računa o njima, niti muslimani posjeduju moć i snagu pa da ovi ljudi pribjegnu njima. Pa tada neko od njih pribjegne vlasti nevjernika, njihovoj moći ili sudnicama da bi odbranio sebe ili svoju čast od drugog zalima, kafira, koji posjeduje snagu, moć, i pleme, ili je pak zaštićen od strane taguta, misleći pri tom da je prisiljen na takav postupak. Ovakvo stanje nije dozvoljeno izjednačavati sa stanjem povodom kojeg su objavljeni gore pomenuti ajeti.

Isto tako, ukoliko bi onaj koji nasrne na njega ili njegovu čast bio pokvarenjak ili zalim koji se pripisuje islamu a koji se ne mogu odbiti osim snagom i sultanom, pa čovjek ne bude u stanju da ga odbije osim na taj način (tj. pribjegavanjem kafirima njihovoj vlasti i sudnicama. Op.prev.).

Kažem ovo a ja jako dobro poznajem kafirske zakone koji su danas nametnuti muslimanima. Njihovi zakoni predstavljaju najprljaviji sebeb radi kojeg su ljudima oduzeta njihova prava i ukaljana njihova čast, a njihov imetak i ono što posjeduju izložen svakom nasilniku, zulumćaru. To smo pojasnili i naveli primjere u našoj knjizi “Otkrivanje zastora sa zakona džungle”.

Međutim, ono što se ljudima danas dešava a čime su iskušani se ne može precizirati, niti tim iskušenjima ima kraja, sve dok Allah ne naslijedi Zemlju i ono na njoj. Isto tako, darure-nužde ljudi se razlikuju a možda ponekad darura dosegne i granicu ikraha-prisile, posebno kada je u pitanju čast čovjeka.

Možda se među nevjernicima, vojskom taguta i pomagačima zakonika nađu neke kadije koji smatraju da ispravno postupaju a koji nisu zadovoljni napadanjem na čast ljudi, koji pomažu mazlumu koliko god mogu, a posebno ako se radi o onima koji su dobra porijekla ili pak posjeduju ljubomoru i ljudskost. Šta više, dokazano je da takvih ima među kafirima. Potvrda tome su riječi Poslanika alejhisselam: “Najbolji u džahilijjetu su najbolji i u islamu ako se pouče.”[3] Hadis potvrđuje da i među džahilima ima dobrih.

Ovo dodatno potvrđuje rivajet kojeg spominje Ibn-Ishak a u kojem stoji da je Poslanik alejhisselam, rekao svojim ashabima onda kada se povećao ezijet kurejšija: “Kada bi otišli u Abesiniju, u njoj je vladar kod kojeg se nikom ne čini zulum…” I zaista im Nedžaši – pored svoga kufra – nije učinio zulum, niti ih je predao kurejšijama kada su oni došli njemu tražeči da ih isporuči njima. A sve se ovo desilo prije nego li je Nedžaši prihvatio islam. Isto tako i hadis kojeg bilježi Buharija 3905, a koji je prethodio, a koji govori o zaštiti koju je Ibn-Deginne pružio Ebu-Bekru rekavši mu: “Čovjek poput tebe ne može izaći, niti se može protjerati… ja ću ti dati zaštitu, vrati se i obožavaj svoga Gospodara u svom gradu.”[4]

Pored ovih ima i drugih predaja koje potvrđuju da među kafirima ima onih koji preziru zulum i pomažu obespravljene. Mi ovdje ne govorimo o zakonima već o nekim pojedincima koji su ‘vojnici’ tih zakona a koji ponekad možda upotrijebe svoju snagu i moć i odstrane zulum ili vrate neka prava. Sve ovo ni malo ne utiče na promjenu propisa kufra pomagača kafirskih zakona, kao što ni zaštita Ibn-Deginne koju je pružio Ebu-Bekru nije ni u kom slučaju promijenila propis Ibn-Deginne. Niti im takvi postupci dozvoljavaju zadržavanje na njihovim položajima. O tome nema riječi. Već mi ovdje govorimo o te'vilima, razlozima i povodima na osnovu kojih veliki broj ljudi pribjegava kafirima, njihovim propisima, ili traženju pomoći od njih – i to kada se radi o stanju kojeg smo maloprije spomenuli – i činjenici da to biva prepreka njihova tekfira.

A što se tiče stanja darure u kojem musliman pribjegne kafiru, u vremenu kada Allahov Šerijat nema snagu i moć na zemlji, da ga takav zaštiti, pruži zaštitu, pomogne, ili vrati njegovo pravo od drugog kafira, ili odbrani od napasnika, pokvarenjaka, kojeg ne može obuzdati ili zastrašiti osim na takav način, to se ni u kom slučaju ne svrstava u tehakum (parničenje).

Prethodno smo spomenuli da je Poslanik alejhisselam, pohvalio savez poznat pod imenom Hilful-fudul, pored toga što je bio džahilijjetski savez kojeg su osnovali nevjernici. Allahov Poslanik alejhisselam, je kao dječak prisustvovao tom savezu i rekao: Ne bih volio ni crvene deve u zamjenu za kršenje tog zavjeta.” A u drugom rivajetu stoji: “Kada bi u islamu bio pozvan njemu (savezu) odazvao bih se.”

Pri sklapanju tog saveza u džahilijjetu su se okupila plemena i zavjetovala da će pomagati unesrećenog i obespravljenog, i da će zajedničkom snagom i moći vraćati prava njihovim vlasnicima. To se desilo u vremenu u kojem islam nije imao moć niti državu, prije poslanstva Allahova Poslanika alejhisselam, u teškom džahilijjetu. Stoga, taj savez predstavlja jednu od nevjerničkih organizacija. Pohvala Allahova Poslanika alejhisselam, na račun tog saveza ukazuje da nema prepreke potlačenom ukoliko pribjegne njemu ili sličnim savezima, osnovanim od strane nevjernika, a koji su u stanju da odstrane zulum od njega, njegove časti ili imetka, ili da njemu svojom snagom i moći povrate njegova prava od drugih kafira zalima u vremenu u kojem Allahov Šerijat nema snage na zemlji. Kad bi u takvom postupku postojao i najmanji problem – a kamoli grijeh ili kufr – Allahov Poslanik alejhisselam, bi to pojasnio prilikom svoje pohvale na račun takvog saveza. Jer, Allahov Poslanik sallallahu alejhisselam, je najbogobojazniji čovjek ummeta, i nije ostavio ni jedan šer a da nije upozorio na njega.

Ovakav vid traženje pomoći i gore pomuti vid tehakuma (parničenja) sa pomenutim stanjem i te'vilima, to je stanje u kojem branimo i negiramo tekfir njihovih počinioca.

Pripazi se da nas ne potvoriš onim što mi nismo rekli i kažeš da mi dozvoljavamo parničenje pred kafirima, tagutima i njihovim zakonima, ili potpomaganje njima protiv muslimana, muvehhida, ili davanje tih muslimana na kafirskim sudovima prilikom spora. To nikada nismo rekli.

Musliman posjeduje takvaluk i iman koji ga vodi ka prihvatanju Allahova suda i pokornost njemu, bez ikakva zastrašivanja snagom ili vladarem. Onaj čije je stanje takvo (tj. radi se o mu'minu vjerniku koji prihvata Allahov propis i pokorava se Allahovom sudu) pa njegov parničar odbije osim parničenje pred kafirskim zakonima a zna da je u stanju dobiti svoje pravo mimo toga, takav se dobrovoljno parniči pred tagutom i potpada pod stanje koje je povod objave gore pomenutih ajeta.[5]

Ko bude pozvan Allahovom sudu, i sudu Njegove Knjige, onda kada smo u stanju sprovesti Allahov sud i riješiti spor između zalima i mazluma, pa on to odbije i suzdrži se, takav spada u one o kojima je Uzvišeni rekao:

وَإِذَا قِيلَ لَهُمْ تَعَالَوْاْ إِلَى مَا أَنزَلَ اللّهُ وَإِلَى الرَّسُولِ رَأَيْتَ الْمُنَافِقِينَ يَصُدُّونَ عَنكَ صُدُودًا

“A kada im se kaže: Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika! – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.” (En-Nisa’, 61).

I kaže Uzvišeni:

وَلَوْ أَنَّا كَتَبْنَا عَلَيْهِمْ أَنِ فَلاَ وَرَبِّكَ لاَ يُؤْمِنُونَ حَتَّىَ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لاَ يَجِدُواْ فِي أَنفُسِهِمْ حَرَجًا مِّمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُواْ تَسْلِيمًا

“I tako mi Gospodara tvoga oni neće vjerovati sve dok tebe kao kadiju u sporovima svojim ne prihvate, i zatim u prsima svojim ne osjete nimalo tjeskobe zbog presude tvoje, i potpuno se pokore.” (En-Nisa’, 65).

Neki tvrdoglavci su pretjerali negirajući običnom svijetu, stavili su ih u težak položaj i obavezali onim što oni ne mogu podnijeti, pa im čak i negiraju samo stajanje u sudnicama, pred vlastima, policijom, pa makar to uradili da bi odbranili sebe onda kada ih ovi (sud, policija itd) pozovu. Obavezuju ih da se ne odazovu, da bježe, u suprotnom postaće nevjernici…!

Poznato je da to ne može svako učiniti a posebno ne u vremenu potlačenosti u kojem danas živimo. Ljudi nisu isti u podnošenju ezijeta i darure. Zar ne vidiš kako su fekihi – pravnici, u vremenu nestašice i gladi, dozvolili slabiću i oronulom starcu ono što nisu dozvolili drugima. Olakšali su njima više nego li kada su u pitanju jaki, snažni, i zdravi. Granica ikraha – prisile nije kod svih ljudi ista, već se oni razlikuju u tome, a svako stanje ima svoj propis koji mu odgovara.

Tako na primjer Ibrahim, alejhis-selam, je bio u stanju izazvati svoj narod ne obraćajući pažnju ni u jednom momentu na njihovu razbuktalu vatru, pored toga što je bio sam. Međutim, drugom prilikom ocijenio je da su on i njegova žena potlačeni i primorani da se odazovu naredbi kafira koji je zatražio da se Sara dovede. Šta više, Buharija je taj hadis spomenuo u knjizi o ikrahu – prisili. Allahov Poslanik alejhisselam, kaže: “Ibrahim i Sara su učinili hidžru. Došli su u jedno naselje u kojem je postojao jedan kralj – ili nasilnik – koji je poslao Ibrahimu da mu pošalje Saru. Pa je on posla a ona ustade, abdesti se i klanja doveći: ’Gospodaru moj ako sam povjerovala u tebe i tvog Poslanika onda me nemoj prepustiti kafiru…’” Buharija je ovo poglavlje naslovio: ’Ukoliko žena bude prisiljena na zinaluk neće biti bičevana’.

Dakle, pomenuti postupak je svrstao u ikrah a Ibrahim, alejhis-selam, nije bio ukoren, ni on ni njegova žena, zbog njenog osamljivanja sa kafirom jer je bila prisiljena, kako to spominje hafiz Ibn-Hadžer spominjući govor uleme. Ibrahim i Sara nisu bili ukoreni zato što nisu pobjegli, niti ih je time iko obavezao, a oni su najbolje poznavali svoje stanje u tim uslovima.

Isto tako, poznato je da svako stajanje ili obraćanje kafirima, njihovim sudnicama i policijskim stanicama, ne spada u parničenje pred tagutom i kufr. Svemu tome dodaj da se veliki broj žalbi i optužbi može riješiti samim obraćanjem ili pojavljivanjem. Postoji mogućnost da dođe do sulha – ugovora, ili nešto tome slično, u čemu nema zapreke i što ne potpada pod parničenje pred tagutom koje izvodi iz vjere. Govoreći o sulhu – ugovoru, Uzvišeni kaže: “A sulh je hajr – dobro.” I kaže Uzvišeni:

لاَّ خَيْرَ فِي كَثِيرٍ مِّن نَّجْوَاهُمْ إِلاَّ مَنْ أَمَرَ بِصَدَقَةٍ أَوْ مَعْرُوفٍ أَوْ إِصْلاَحٍ بَيْنَ النَّاسِ وَمَن يَفْعَلْ ذَلِكَ ابْتَغَاء مَرْضَاتِ اللّهِ فَسَوْفَ نُؤْتِيهِ أَجْرًا عَظِيمًا

“Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se sadaka udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavi mir među ljudima.” (En-Nisa’, 114).

I kaže, isto tako, govoreći o borbi i sporu između muslimana: “Kada se dvije skupine muslimana sukobe pomirite ih i budite pravedni.” Od Ebu-Hurejre i drugih ashaba se prenosi da je Allahov Poslanik alejhisselam, rekao: “Sulh je dozvoljen među muslimanima.” Bilježi ga Ebu-Davud, Hakim, i Bejheki.

Omer radijallahu anhu, bi naređivao da se parničari vrate ne bi li sklopili sulh. I zato ulema smatra poželjnim da kadija pokuša sklopiti sulh među parničarima u svim sporovima, osim ako se radi o Allahovom pravu. Jer, optužbe i pitanja se dijele na tri vrste:

  • prva vrsta, a to je ono što je isključivo Allahovo pravo.
  • druga vrsta, a to je ono što je pravo ljudi.
  • i treća vrsta a to je ono u čemu ima i jednog i drugog, a jedno od njih dvoje preovladava.

U svemu tome postoji poznati tefsil u pogledu dozvole popuštanja kada su u pitanju prava ljudi, što nije isti slučaj kada su u pitanju Allahova prava. Detaljnije pogledaj “I'lamu el muvekki'in” 1/107-108.

Sulh je u cjelini dozvoljen među ljudima. On nije specifičan samo za supružnike već se može sklopiti između dva ortaka, parničara, između dvije skupine koje su se razišle ili pobile, i tako dalje. I kao što se prilikom nesporazuma među supružnicima dozvoljava sulh gdje će sudci uložiti maksimum napora, time što će jedno od dvoje bračnih drugova odustati od nekih svojih prava da bi se stanje popravilo i brak održao – a to je bolje nego li razvod i cijepanje – isti je slučaj i sa velikim brojem sporova i nesporazuma koji se mogu riješiti sulhom time što će obije strane biti zadovoljne, ili time što će jedan od parničara odustati od nekih svojih prava. Sulh predstavlja ugovor međusobnog zadovoljstva, kojeg Šerijat dozvoljava bez nekog ograničenja osim što se njime ne smije ohalalti haram ili oharamiti halal.

Ibn-Hadžer, rahimehullahu teala, u komentaru 2961. hadisa, kaže: “Postoji više vrsta sulha: Sulh muslimana sa kafirom, sulh između supružnika, sulh između buntovničke i pravedne skupine… sulh radi okončanja spora koji se desio zbog imetka…” Završen citat iz “Fetha”.  Ovo je ono što je Allah dozvolio i olakšao i ni u kom slučaju ne potpada pod zakonodavstvo koje je kufr, niti spada u nesuđenje po Allahovom zakonu, niti u parničenje pred tagutom. A Omer radijallahu anhu, kaže: “Kada Allah nešto olakša onda i vi olakšajte.”

Neki ljudi ne vole olakšanje Allahovim robovima. Misle da je hakk u žestini i strogosti. Oni koji najviše tome streme jesu haridžije. Zato njihovi mozgovi ne mogu dokučiti i shvatiti ove stvari, i zato su se i suprostavili nastojanju uspostavljanja sulha i tahkima-presude između Alije i Muavije i uzimanju dvaju sudca (hakema, jednog sa Alijine i jednog sa Muavijine strane.Op.prev). Svrstali su takav postupak u sud po onome što Allah nije objavio, a posebno kada su vidjeli da je Alija popustio u nekim stvarima da bi došlo do međusobnog primirja. Šamljani se nisu složili u nekim stvarima sa Alijom, pa su tako, na primjer, prilikom sulha odbili nazivanje Alije emirul mu'minin-vladarom pravovjernih, pa je Alija radijallahu anhu, popustio. Zatim, kada su uzeli Ebu-Musa'a el-Ešarija i Amra ibnul Asa kao sudije u sporu haridžije rekoše: “Dajete sud ljudima?!, a oni koji ne sude po onome što je Allah objavio takvi su pravi nevjernici.” Nakon toga se Ibn-Abbas raspravljao sa njima po pitanju ovih stvari. Spominje se, isto tako, da je Alija radijallahu anhu, podsjetio haridžije na popuštanje Poslanika alejhisselam, na dan Hudejbije. Ibn-Abbas je haridžijama u raspravi između ostalog rekao: “Uzvišeni kaže: ’A ako se bojite razdora među njima, onda odredite sudca (hakema) s njegove i sudca s njene strane…’, zar je ovo (uzimanje sudca) dozvoljeno po pitanju muža i žene a nije kada je u pitanju ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem?” Ili im je rekao: “Ummet Muhammeda je većeg hurmeta (svetosti) od hurmeta muža i žene.”[6] Neki od njih su se nakon toga pokajali a drugi su ustrajali, a o ovome će biti riječi kasnije.

Šatibi, rahimehullahu teala, govoreći o odlikama zabludjelih skupina i sljedbenika strasti, kaže: “Druga odlika, a na ovu odliku ukazuju riječi Uzvišenog: ’Pa oni u čijim je srcima bolest, slijede ono što je mutešabih…’ Ajet ukazuje da sljedbenici strasti slijede ono što je mutešabih u Kur'anu. A mutešabih je ono što je problematično shvatiti i nije pojašnjeno, bez obzira radilo se o suštinskom mutešabihu, kao što je slučaj sa općenitim (nepojašnjenim) riječima, ili takozvanom mutešabihu koji je idafijj a to je onaj tekst za čije je suštinsko značenje potreban drugi spoljnji dokaz, pored toga što možda na prvi pogled izgleda jasnog značenja. Kao što je slučaj sa dokazivanjem haridžija koji su riječima Uzvišenog ’sud pripada samo Allahu’ htjeli opovrgnuti tahkim između Alije i Muavije. Spoljašnjost ajeta je u cjelini tačna i ispravna, ali što se tiče tefsila (detaljnog tumačenja) on zahtjeva da se pojasni, a to je u stvari ono što je učinio Ibn-Abbas, radijellahu anhuma, u priči koja je prethodila. On je pojasnio da Allahov sud ponekad biva bez tahkima[7]. Jer, kada nam Allah naredi tahkim, onda je sud tahkima u stvari Allahov sud.” “I’tisam” 2/264-265.

U dozvoljeni tahkim spada sulh između supružnika i između ljudi općenito, tako što će neko popustiti ili pak ispuniti ono oko čega se u sulhu dogovore. U to spada, isto tako, i ono što je Allah dozvolio vladaru, imamu, ili zapovjedniku rata, da kada se osvoji neki nevjernički grad i porobe nevjernici, ima pravo da bira između njihova porobljavanja i podjele njihova imetka među borcima, njihova oslobođenja, ili iskupa. A potpada, isto tako, i sud S'ada ibn Muaza plemenu Benu Kurejza kada su pristali na njegov sud. Pa je S'ad presudio da se ubiju borci a zarobe žene i djeca. Poslanik alejhisselam, je tada rekao: “Presudio si im Allahovim sudom.” Hadis je muttefekun alejhi.

Isti je slučaj i sa hadisom Burejde, kojeg bilježi imam Ahmed te Muslim u svom “Sahihu” i drugi, o vasijjetu (oporuci) Allahova Poslanika alejhisselam, emirima vojski kada im je govorio: “Kada opkoliš neko mjesto i oni zatraže od tebe da se predaju pod uvjetom da im presudiš Allahovim sudom, ti im reci da ćeš im ti presuditi, jer ti ne znaš hoćeš li pogoditi Allahov sud po pitanju njih ili ne.” Poslanik alejhisselam, mu je to rekao zato što je emiru ili vladaru u takvom stanju dozvoljeno da idžtihadi i odabire sud koji želi donijeti.

Pod tahkim i sulh potpada, isto tako, i predaja koju bilježi Ebu-Davud, Nesai, i Buharija u “Edebul mufredu” od Ebu-Šurejha radijallahu anhu, da je on došao Allahovom Poslaniku alejhisselam, zajedno sa svojim narodom. Poslanik alejhisselam, je čuo kako ga zovu Ebul-Hakem (otac sudaca) pa ga je pozvao i rekao: “Allah je Hakem (Sudac) i Njemu pripada sud, pa zašto te zovu Ebul-Hakem?” On reče: “Moj narod, kada se u nečemu raziđe dođe meni pa im ja presudim i obije skupine budu zadovoljne.” Poslanik alejhisselam, tada reče: “Kako je to lijepo”, a zatim mu je promijenio nadimak – kunjet. Ovaj ashab je ovo radio u džahilijjetu, prije nego li je prihvatio islam i zato se spominje kao sudac u džahilijjetu. Pored toga Allahov Poslanik alejhisselam, je pohvalio takav postupak. Da je takav postupak potpadao pod hukm bi gajri ma enzelellah – sud po onome što Allah nije objavio, Poslanik alejhisselam, bi to negirao i niukom slučaju ne bi tako nešto pohvalio. Sve ovo ukazuje da je sulh dozvoljen i da ne spada u parničenje pred tagutom ili sud po onome što Allah nije objavio, pa makar sulh nadzirao kafir kojeg su prihvatili oba parničara, sve dok on ne ohalali haram ili oharami halal.

Ovo potvrđuju i riječi Uzvišenog o sulhu među supružnicimam gdje Uzvišeni kaže: A ako se bojite razdora među njima, onda odredite sudca (hakema) s njegove i sudca s njene strane…”  A poznato je da žena ima pravo da odabere sudca kojem vjeruje iz njene familije, te da ukoliko je kitabijka ima pravo da za sudca bira čovjeka njenog dina.

Šejh Muhammed ibn Ibrahim Alu-šejh kaže: “Što se tiče onih  ljudi koji sude u plemenima, ako to čine putem sulha u kojem nema ohalaljivanja harama niti oharamljivanja halala, onda je sulh ispravan. A ako se radi o samom sudu (hukmu) onda to nije ispravno, jer je poznato da poglavari plemena nemaju znanja o šerijatskim propisima, tako da parničenje pred njima spada u parničenje pred tagutima.” “Fetava ve resail šejh Muhammed ibn Ibrahim” 12/292.

Na osnovu prethodnog saznajemo da nije svako stajanje pred Allahovim neprijateljima ili njihovim sudnicama parničenje koje izvodi iz vjere. Svemu tome dodaj da ukoliko čovjek odbije poziv ili pobjegne bez ikakve darure i razloga, postoji mogućnost da mu se stvari dodatno zamrse, udvostruči kazna i uspostavi optužba koja je batil. Posebno kada se uzme u obzir da njihov sud čovjeku u odsustvu uglavnom biva puno žešći nego li u njegovom prisustvu. Od muslimana se traži da od sebe odstrani veću štetu činjenjem manje štete. A ovo predstavlja široko poglavlje koje obuhvata dosta te'vila i idžtihada.

Ukoliko bi rekli nešto suprotno ovom (tj. ukoliko bi rekli da nije dozvoljeno pojavljivati se pred njihovim sudnicama i tome slično, op.prev.) onda bi stijesnili i otežali Allahovim robovima do stepena kojeg samo Allah zna. Bez potrebe bi im stvorili poteškoću koju je Allah uzdigao od njih, jer ovo ne potpada pod parničenje pred tagutom već potpada pod odstranjivnje i odbijanje napasnika i odbijanje optužbe, shodno mogućnosti.

Ono što se ovdje može, isto tako, spomenuti jeste stajanje Dž'afera i njegovih drugova muhadžira u Abesiniji pred Nedžašijom prije nego li je on prihvatio islam, onda kada je delegacija kurejšija došla da ih traži. Branili su se shodno svojim mogućnostima i niko od njih nije odbio niti se dvoumio da se odazove. Poslanik alejhisselam, im takav postupak nije negirao. Ovu priču je spomenuo Ibn-Kesir u svojoj knjizi “El-Bidaje ven-nihaje” putem Ibn-Ishaka. Spomenuo ju je i Ebu-Nuajm u “Ed-Delail” i Bejheki također u “Ed-Delail”. Ibn-Kesir je neke lance ove priče ocijenio kao dobrim a neke vjerodostojnim. Pogledaj treći tom 69. stranicu pomenute knjige. U priči se spominje da im je Nedžašija pružio sigurnost, pomogao ih i odbio da ih preda kurejšijama.

Isto tako, kao dokaz mogu poslužiti i riječi Jusufa, alejhis-selam, koji je, kada ga je žena namjesnika optužila i rekla: “Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio ženi tvojoj zlo učiniti’, reče ona, ‘ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?” Odgovorio: “Ona je pokušala mene na grijeh navesti.” U ajetu se spominje da je Jusuf branio sebe među nevjerničkim narodom, da su neki od njih posvjedočili u njegovu korist i branili ga.

Još očitiji je njegov postupak u zatvoru kada je onome za koga se nadao da će biti spašen rekao: “Spomeni me kod tvoga vladara.” Kufr egipatskog vladara u tom vremenu, njegovo zakonodavstvo i njegova vjera ga nisu spriječili da pošalje njemu onoga ko će ga obavijestiti da je on mazlum koji je u zatvor strpan bez grijeha, ne bi li ga oslobodio, od njega odstranio zulum i oslobodio ga optužbe radi koje je bio zatvoren. Niti su ga pomenute stvari spriječile od toga da se brani i ispolji svoju nevinost, kada ga je kralj nakon toga tražio, te je Jusuf, alejhis-selam, rekao izaslaniku: “Vrati se svome vladaru i pitaj ga: Šta je sa onim ženama koje su svoje ruke porezale – Vlasnik moj dobro zna spletke njihove.”  Jusuf se požalio na zulum koji mu je učinjen ili pak reci: spominje nepravdu koja mu je učinjena kod vladara koji je nevjernik da bi on ukazao na njegovu nevinost. Pa gdje su od ovoga oni tvrdoglavi ljudi koji zbog ovih stvari tekfire potlačene muslimane?

Sve ovo je postupak sačuvanog Poslanika, a očuvanje tevhida i iskrenost u njemu je stvar sa kojom su poslani svi poslanici. Na tome su se složile njihove dave. Allahov poslanik Jusuf, alejhis-selam, je daleko od toga da tome bude oprečan ili da uradi nešto što ga izvodi iz vjere njegovih djedova Ibrahima, Ishaka i J'akuba. Kako kada ga je Allah sačuvao od stvari koje su na manjem stepenu od ovih, pa kaže Uzvišeni: “Tako bi, da od njega odvratimo zlo i nemoral, jer je on uistinu bio Naš iskren rob.” Iz ovoga se jasno vidi da u ovakvom postupku nema nikakve prepreke muvehhidu. Isto tako, jasno je da nije svako poslovanje  sa kafirima i tagutima, njihovom policijom i sudnicama, parničenje pred tagutom koje izvodi iz vjere, niti svako obraćanje i stajanje pred njima. Detaljno pojašnjenje u svemu tome je obavezno jer nešto od toga potpada pod traženje pomoći od nevjernika – a detaljnije pojašnjenje o tome je prethodilo – nešto može potpasti pod sulh koji je dozvoljen, nešto u odbranu svoga nefsa ili potiskivanje veće štete činjenjem manje, što opet predstavlja jedno od poglavlja idžtihada, a nešto pak predstavlja parničenje pred njima, te tada biva obaveza pogledati da li se radi o tagutskom parničenju koje izvodi iz vjere, ili pak o administrativnim poslovima gdje je Allah olakšao, kako ćemo to kasnije pojasniti.

Isto tako, obaveza je pogledati stanje osobe da li je prisiljena ili ne, trebaju se pogledati njegovi te'vili i uzeti u obzir stanje potlačenosti ummeta i ne postojanje snage islamskog suda. Nakon svega ovoga kažemo da musliman najbolje zna šta mu škodi a šta koristi u tim obraćanjima nevjernicima, koja ne potpadaju pod parničenje ili zabranjeno naklanjanje nevjernicima. A u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu-Hurejre stoji: “Nastoj onome što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i ne budi slabić, i ne reci: ’Da sam uradio to i to bilo bi to i to’, već reci ’Allah određuje i radi ono što on hoće’, jer zaista riječ ‘da’ otvara vrata šejtanu.” 

Obaveza je muslimanu da uloži truda i procijeni situaciju, da gleda u maslehu (korist) i vaga između šteta. Pa ako procijeni da obraćanjem ili stajanjem pred njima daje Allahovim neprijatelja dominaciju nad svojom vjerom, ili pak time tovari na sebe belaje koje ne može podnijeti, onda musliman ne treba ponižavati sebe i prepuštati se njima u takvom stanju. A u bježanju je spas u mnogim situacijama. Svaki musliman najbolje poznaje svoje stanje i nuždu. On je taj koji procjenjuje mefsedu-štetu i maslehu-korist, a svako stanje ima svoj govor. Zato se treba odstraniti svaki vid štete, shodno mogućnosti ljudi, sve dok Allah ne podari izlaz ovom ummetu.

Buharija je u svom “Sahihu” u knjizi o džihadu naslovio jedno poglavlje: ’Da li će se čovjek predati i šta sa onima koji se ne predaju?’ Zatim je spomenuo hadis o izvidnici Asima ibn Sabita el-Ensarije u kojem se spominje idžtihad ashaba po ovom pitanju. Neko se od njih predao prihvativši obećanje nevjernika dok je drugi dio ashaba to odbio pa su bili ubijeni. Pogledaj hadis pod brojem 3045. Hafiz Ibn-Hadžer je prokomentarisao hadis u poglavlju o pohodima, hadis pod brojem 4086.

I kaže imam Buharija, naslovljavajući jedno od poglavlja u knjizi o imanu: ’Poglavlje da je od vjere bježanje od fitni’, a zatim je spomenuo hadis Ebu-Seida el-Hudrija u kojem Poslanik alejhisselam, kaže: “Približilo se vrijeme kada će najbolji imetak muslimana biti stoka koju će čuvatii po vrhovima planina i kišovitim mjestima, bježeći svojom vjerom od fitni.”


Autor: Ebu Muhammed el-Makdisi
Iz knjige “Selasinija – upozorenje na pretjerivanje u tekfiru”

Fusnote:

[1] Odlučnosti – tj. da čovjek ostavi olakšicu koju mu je Allah u takvoj situaciji dao, kao na primjer kada se osoba prisili na kufr pa on ne uzme olakšicu koju mu je Allah dao već bude odlučan i ne izgovori kufr pa makr i bio ubijen. Op.prev.
[2] Ibnu el-Arabi kaže: “Ulema je složna da se nad saučesnikom donosi isti propis kao i nad borcem (direktnim učesnikom op.prev)” “Ahkamul Kur’an” 1/148-150. Slično tome spominje i Šejhul-islam Ibn-Tejmije u “Medžmu’atul fetava”.
[3] Bilježi ga Buharija 3383, Muslim i drugi.
[4] Pogledaj, isto tako, kod Buharije u knjizi o odlikama ensarija, poglavlje o islamu Omera, gdje se spominje da je As ibn Vail pružio zaštitu Omeru ibnul Hattabu.
[5] Tj. potpada pod stanje onih ljudi koji su odbili Allahov sud u zamjenu za sud taguta. A ajete na koje Šejh ovdje ukazuje jesu riječi Uzvišenog u suri En-Nisa’: “Zar ne vidiš vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe kako žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega, a šejtan želi da ih u veliku zabludu odvede. A kada im se kaže: Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika! – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.” (En-Nisa’, 60-61). Op.prev.
[6] Pogledaj El-Bidaje ven-nihaje 7/281.
[7] Ovdje je najvjerovatnije ispao dodatak: “a ponekad sa tahkimom.”

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

%d bloggers like this: