Hvala pripada samo Allahu u svakom stanju, javnom i skrivenom, zbog Njegove velike dobrote, obilnih darova, širokih blagodati. Hvala Mu pripada i za djela učinjena javno i tajno.
Zahvala pripada Njemu; jer On stalno povećava Svoje blagodati. Njega hvalimo jer daje na način dostojan Njegove veličine, daruje i oprašta.
Neka su salavat i selam na Muhammeda, Njegovu milost, najodabranijeg među robovima, prvaka vjerovjesnika, na njegovu porodicu, plemenite ashabe, nosioce zastave vjere, od prvih do posljednjih, te na sve koji ih slijede, idu njihovim tragom, drže se njihovog sunneta i upućuju se njihovom uputom — do Sudnjeg dana.
Nakon toga:
U ovom tekstu razmotrit ćemo jednu etapu napredovanja muslimana prema Šamu u vrijeme hilafeta Ebu Bekra. Iako sam ovu važnu priču prenio kao pripovijest, na čitaocu je da iz nje izvuče najveću korist. Snaga i moć su od Allaha.
…U to vrijeme muslimanskom vojskom komandovao je Halid ibn Velid i neki gradovi u Siriji već su bili osvojeni. Jedan od zapovjednika, Dirar ibn el-Ezver, bio je zarobljen od strane Rimljana u žestokoj borbi. Muslimani su razmišljali kako da ga oslobode… i ovdje počinje naša priča…
Kada je Halid čuo da je Dirar zarobljen i da su muslimani pali kao šehidi, duboko se rastužio. (Halid je ranije ratovao protiv Rimljana pod Dirarovom komandom, ali muslimanska vojska je bila malobrojna; Dirar je zarobljen, a mnogi muslimani su poginuli. Borba je i dalje trajala.)
Halid je upitao:
“Koliko ima Rimljana?”
Glasnik je odgovorio:
“Dvanaest hiljada.”
Halid reče:
“Tako mi Allaha! Da sam znao da ih je toliko, nikada ne bih poslao svoje ljude u propast. Ko je njihov (rimski) zapovjednik?”
Glasnik reče:
“Upravnik Homsa (Varden). Dirar je ubio njegovog sina Hamrana.”
Halid reče:
“Nema snage ni moći da se izbjegne zlo osim uz pomoć Uzvišenog i Veličanstvenog Allaha.”
Zatim je poslao izaslanika da zatraži mišljenje Ebu Ubejde, Allah bio njime zadovoljan. On je odgovorio:
“Postavi pouzdanog čovjeka da nastavi opsadu, a ti lično predvodi napad na neprijatelja. Siguran sam da ćeš ih samljeti poput mlinskog kamena.”
Nakon što je primio ovu poruku, Halid reče:
“Tako mi Allaha! Nisam od onih koji se sustežu da žrtvuju živote na Allahovom putu.”
Zatim je rekao Mejsiri ibn Mesruku el-Absiju:
“Postavljam te na čelo hiljadu vojnika. Ne napuštaj svoj položaj; moli se i pouzdaj u Allaha.”
Mejsira odgovori:
“Prihvatam s potpunom pokornošću.”
Potom se Halid ibn Velid obratio vojsci:
“Pustite uzde svojih konja i čvrsto držite koplja. Kada se približimo neprijatelju, napadnite zajedno! Možda uspijemo spasiti Dirara ako je još živ. Ako je postao šehid, uz Allahovu dozvolu osvetit ćemo ga. Allah neće učiniti da žalimo zbog Dirara.”
Zatim je krenuo ispred svojih ljudi i izgovorio sljedeće ratne stihove:
“Onaj koji govori istinu danas ide ka pobjedi
Strah od smrti ga neće uzdrmati
Ugasit će žeđ svog koplja živim neprijateljem
Krvlju koja teče iz očiju njegovih neprijatelja
Probit će njihove štitove i oklope
I dostići ono što su prethodni dostigli…”
Dok je izgovarao stihove, iznenada je ugledao konjanika na snažnom, kratkovratom konju. Nosio je sjajno koplje. Njegovo držanje odavalo je mudrost i hrabrost. Uzde je držao opušteno, ali je čvrsto sjedio u sedlu. Bio je odjeven u crno, oklopljen, a zeleni šal mu je prekrivao prsa i leđa. Konjanik je jurnuo naprijed i poput plamena išao ispred muslimanske vojske.
Halid reče:
“Pitam se ko je ovaj konjanik. Tako mi Allaha, izgleda veoma hrabro i odvažno.”
Zatim ga je slijedio prema kršćanskoj vojsci. Nakon Dirarovog zarobljavanja, zapovjedništvo muslimanske jedinice preuzeo je Rafi‘ ibn Umejre, koji se hrabro borio i prodirao prema središtu neprijatelja.
U tom trenutku maskirani ratnik napao je poput munje; udario je dvojicu-trojicu vojnika, zatim je njegovim oružjem palo još šest-sedam njih. Kada je stigao do centra, na trenutak je pokazao znakove napetosti, ali je potom nastavio napad i probio redove.
Muslimani su uskoro izgubili tog junaka iz vida.
Rafi‘ i njegovi ljudi pomislili su da bi to mogao biti Halid, ali kada su ga vidjeli na drugom mjestu, upitali su:
“Ko je ovaj konjanik koji bez oklijevanja ubija neprijatelja?”
Halid je ovako odgovorio:
“Kunem se Allahom da ne znam. Njegova hrabrost i junaštvo i mene su zadivili.”
Rafi‘ je rekao:
“Kakav je to samo čovjek koji se zalijeće u redove Rimljana i ubija ih s desne, s lijeve i iz sredine!”
Halid je povikao:
“O muslimani! Ustanite da branite islam i napadnite svi zajedno!”
Muslimani su dotjerali svoje uzde, pripremili koplja i, pod Halidovim vodstvom, krenuli u borbeni poredak. Upravo su htjeli napasti kad su u sredini rimske vojske ugledali onog neznanca koji je blistao. Bio je sav u krvi, a njegov konj mokar od znoja. Iako je pokušavao da se izvuče iz okruženja Rimljana, mudžahid se i dalje sam borio protiv nekolicine njih. Halid i njegovi ljudi su napali i uspjeli ga vratiti među redove muslimana.
Muslimani su pogledali vidljivi dio lica neznanca i vidjeli da je poput crvene latice ruže, natopljene krvlju. Halid je rekao:
“Ti si na Allahovom putu izložio svoj život i svoj gnjev usmjerio protiv neprijatelja – neka te Allah nagradi dobrim. Skini ono što ti prekriva lice da znamo ko si.”
Tajanstveni borac nije obraćao pažnju i krenuo je prema mnoštvu. Ljudi su ga zaustavili i rekli:
“O Allahov robe! Zapovjednik islamskih vojski te doziva, a ti ga ignorišeš? Idi i reci mu svoje ime i porijeklo da te počasti!”
Ali opet nisu dobili odgovor. Tada je Halid lično prišao i rekao:
“Kunem se Allahom da ja i svi muslimani želimo znati ko si, a ti ne mariš. Ko si ti?”
Nastavio je uporno pitati, dok se na kraju nije začuo nježan ženski glas:
“O zapovjedniče! Nisam ti se suprotstavila, ali se zbog svoje čednosti pokrivam. Bol i tuga u mom srcu doveli su me ovamo.”c
Halid reče:
“Ko si ti?”
Ona odgovori:
“Ja sam Havla bint el-Ezver, sestra zarobljenog Dirara. Kada sam čula da je zarobljen, sjedila sam sa ženama iz plemena Mâdhidž. Odmah sam uzjahala konja i došla ovdje. Ostalo već znate.”
Kada je to čuo, Halidovo srce se ispunilo čuđenjem, a oči su mu se napunile suzama. Zatim reče:
“Napast ćemo zajedno. Vjerujem da će Allah dati da te spoji s tvojim bratom i da ga oslobodimo.”
Havla reče:
“Ako Allah bude htio, bit ću i ja u prvim redovima.”
Âmir ibn et-Tufejl prenosi:
“Bio sam s desne strane Halida ibn Velida, a Havla se borila ispred njega. Kada su muslimani napali, dovela ih je u takvo stanje da su jedni drugima govorili: ‘Kad bi svi Arapi bili ovako hrabri, nikada ih ne bismo mogli pobijediti.’”
Kada je Halid napao, Rimljani su se zbunili i obuzeo ih je strah. Gotovo da su se raspali, ali je Varden povikao:
“O narode! Budite oprezni i ostanite postojani. Ako izdržite, oni će pobjeći i Damask će nam poslati pomoć.”
Rimljani su tada pružili žestok otpor, ali kada su Halid i njegovi ljudi krenuli u napad, izgubili su red i rasuli se.
Halid je pokušavao doći do Vardena, ali su ga hrabri vojnici koji su ga okruživali spriječili. Muslimani su se razdvojili i borili pojedinačno. Rafi‘ ibn Umejre pokazao je izuzetnu hrabrost. Havla je napadala sa svih strana, probijala redove i stigla do centra, tražeći svog brata i glasno izgovarajući:
“Ne vidim Dirara, gdje li je?
Otrgnut je od svoje sestre i porodice…
O moj jedini brate!
O sine moje majke!
Oduzeo si mi mir,
Više ne nalazim sna…”
Svi muslimani su zaplakali kada su čuli ove stihove.
Borba se nastavila, ali uprkos velikim naporima, nisu pronašli Dirara. Kada je sunce zašlo, obje strane su se povukle u svoje logore. Muslimani su imali prednost, ali su i Rimljani pretrpjeli velike gubitke. Da nije bilo straha od Vardena, pobjegli bi.
Havla je u logoru pitala svakog vojnika za svog brata, ali ga niko nije vidio – ni živog ni mrtvog.
Kada je izgubila svaku nadu, gorko je zaplakala i rekla:
“O sine moje majke! Kad bih barem mogla čuti vijest o tebi! Bilo da ležiš u dolini ili si ubijen… Smatram da si šehid na Allahovom putu… Najteže mi je što ne znam hoćemo li se ikada više vidjeti. Tako mi Allaha, ostavio si u srcu svoje sestre vatru koja se nikada neće ugasiti…”
Ove riječi su rasplakale muslimane.
Halid je razmišljao o novom napadu, ali je tada ugledao grupu rimskih konjanika kako dolaze velikom brzinom. Kada su se približili, bacili su oružje i zamolili za sigurnost.
Rekli su:
“Mi smo vojnici Vardena iz Homsa. Uvjerili smo se da vas ne možemo pobijediti. Dajte nama i našim porodicama sigurnost pod istim uslovima kao i drugima, i prihvatit ćemo sve što tražite.”
Halid reče:
“Sporazum ćemo sklopiti kada dođemo u vaš grad, ne ovdje. Do tada ćete ostati s nama.”
Zatim ih je upitao o Diraru. Rekli su da je poslan u Homs sa stotinu konjanika, a potom će biti poslan Herakliju.
Halid se obradovao i pozvao Rafi‘a ibn Umejru:
“Ti dobro poznaješ ove puteve. Izaberi ljude i kreni za njima. Vjerujem da ga možeš sustići i osloboditi.”
Rafi‘ prihvati.
Kada je Havla to čula, pripremila je oružje i rekla:
“Molim te, povedi i mene.”
Halid reče:
“Povedi je sa sobom – znaš njenu hrabrost.”
Krenuli su i postavili zasjedu. Nakon nekog vremena vidjeli su neprijatelja kako dolazi, a Dirar je bio među njima i govorio:
“Prenesite poruku Havli i mojoj porodici…
Ruke su mi vezane – ja sam zarobljenik…
Okružen sam nevjernicima…
Ko zna hoću li ih ikada više vidjeti…”
Havla povika:
“Allah je uslišio tvoju dovu! Ja sam tvoja sestra Havla!”
Zatim je uzviknula “Allahu ekber!” i napala. I ostali su napali s njom.
U kratkoj borbi ubili su sve neprijatelje i oslobodili Dirara.
Havla je prišla svom bratu, oslobodila ga i zagrlila. Potom je uzela koplje i rekla:
“Gospodaru moj! Hvala Ti što si uslišio moju dovu i uklonio moju tugu…”
U međuvremenu, Halid je izvojevao veliku pobjedu nad Rimljanima, koji su u panici pobjegli.
Muslimani su ih gonili i skupljali plijen sve dok se nisu susreli s Rafi‘om i Dirarom.
Osvajanje Šama bilo je time gotovo osigurano.
Izvor: djelo imama el-Vakidija “Osvajanje Šama”
