I prije izraelskog bombardovanja je 60 posto stanovnika Gaze trebalo humanitarnu pomoć u hrani, a sada, kada je u potpunosti prekinut dotok hrane, vode, goriva i struje – situacija postala „katastrofalna“, kažu iz UN-a.
Kompletno stanovništvo Gaze suočava se s nestašicom hrane, stoji u zajedničkom izvještaju Svjetskog programa za hranu Ujedinjenih naroda (WFP) i Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO).
S obzirom da je nekoliko pekara bombardovano, a druge zatvorene jer nema dovoljno vode ili struje, agencije UN-a, uključujući i WFP, u mogućnosti su osigurati količinu hljeba za samo jedan obrok dnevno.
Situacija je teška i niko ne zna koliko će trajati njihove ograničene zalihe hrane. U prodavnicama koje su do sada preživjele zračne napade prazne su police i nemaju načina za obnavljanje zaliha. Mnogi ljudi su u žurbi napustili svoje domove bez novca nakon što je Izrael počeo zračne napade 7. oktobra. Ne može svako sebi priuštiti da kupi ono malo što je još dostupno.
Čak i prije aktuelnog rata, hrana koja je ulazila u Gazu uglavnom je bila konzervirana roba i prerađena hrana poput “konzerviranog sira, čipsa i instant rezanaca – ultraprerađene hrane za koju se zna da uzrokuje zdravstvene probleme”, rekla je za Al Jazeeru Iman Farajallah, palestinska psihoterapeutkinja koja živi u Kaliforniji.
Kao rezultat toga, stanovnici Gaze pate od pothranjenosti, kaže Yusra Eshaq, nutricionistica iz Velike Britanije.
“Palestinci u Gazi su već godinama pothranjeni, a dodatno racioniranje hrane, uzet će pravi danak”, rekla je.
Sa dramatičnim padom kalorija, tijelo će početi razgrađivati masnoće, a zatim i mišićnu masu. Ovo je opasna zona kada organi mogu početi otkazivati, objasnila je Eshaq.
Kako je 16 godina izraelske blokade utjecalo na Gazu?
Farajallah, koja je odrasla u Gazi 1990-ih, kaže: “Jeli bismo doručak od lokalno uzgojenog paradajza i krastavaca, domaćeg sira koji bi moja majka pravila od svježeg mlijeka i jaja od kokoši koje su mnogi domovi nekad držali. Iskreno, čini se kao da se to desilo u nekom drugom životu.”
Otišla je iz Gaze u Kaliforniju prije otprilike 20 godina kako bi nastavila studij i postala psihoterapeut, ali jako dobro poznaje stvarnost na terenu – iz svojih putovanja nazad kako bi posjetila porodicu i redovnih poziva.
“Palestinci vole jesti zajedno kao porodica i to ne samo večeru, već tri puta dnevno. Jeli bismo maqloube [slojevito jelo od mesa, povrća i riže] i mansaf [janjetina kuhana u fermentiranom jogurtu] i warak anab [punjeni listovi grožđa], ali kasnije pod izraelskom blokadom, meso je postalo rijetkost i samo bi se konzumiralo za Kurban-bajram, i to ako je postojao način da stoka uđe u Gazu”, objašnjava telefonom.
Njena porodica koja je ostala u Gazi počela je manje jesti jer je prerađena hrana imala svoju cijenu, a ekonomija Gaze je počela da trpi zbog ograničene trgovine i putovanja.
„Moja sestra u Gazi počela je mijenjati obroke zbog nedostatka hrane. Dok bi prije možda pekla punjenu piletinu sa orasima i suhim grožđem, pod blokadom, kad bi uspjela da dođe do piletine, skuhala bi je da napravi jednostavnu supu za svoju djecu, poslasticu za svoju porodicu, a oni bi ovo jeli s hljebom”, kaže Farajallah.
Ima li Gaza još vode?
Gaza za sada ima vodu, ali je ima u ograničenim količinama i često kontaminirana i slana.
Jedini podzemni izdan ili akvifer u Gazi je iscrpljen, što znači da voda nije za piće i ne može se koristiti za zalijevanje biljaka.
Iz UN-a kažu da 97 posto vode u Gazi ne ispunjava standarde Svjetske zdravstvene organizacije.
Palestinci koji žive u enklavi postali su ovisni o privatnim rezervoarima za vodu i malim postrojenjima za desalinizaciju kako bi došli do pitke vode.
Izrael je rekao da je obnovio opskrbu vodom za južnu Gazu, ali Palestinci kažu da su mnoge vodovodne cijevi oštećene u izraelskom granatiranju. A bez struje ne rade pumpe za punjenje rezervoara za vodu.
Kifah Qudeh, koji boravi u skloništu koje vodi Agencija UN-a za pomoć i rad za palestinske izbjeglice (UNRWA) u školi Ahmed Abdelaziz u Khan Younisu, kaže: “Mi smo među sretnicima. Imamo malo vode.” Svaka dva dana može napuniti četiri plastične boce vode iz zaliha UNRWA-e.
Ali pazi na doziranje za sebe i svoju porodicu.
„Trudimo se da se držimo jedne čaše dnevno. Teško je to ne progutati odjednom, ali svjesni smo situacije i moramo biti oprezni sa onim što imamo kako bi potrajalo”, objašnjava.
Drugi Palestinci su na društvenim mrežama opisali kako raspoređuju dostupnu hranu i brinu da djeca prva jedu i piju.
Koliko se dugo može preživjeti bez vode?
WFP-ov stručnjak za prehranu sa sjedištem u Jerusalemu rekao je za Al Jazeeru da zdrava odrasla osoba može preživjeti do 10 dana bez vode, a dijete do pet dana.
Voda čini do 75 posto tijela, a odrasli bi trebali piti 2,5 do tri litre vode dnevno kako bi njihovo tijelo funkcionisalo kako treba. Ali nestašica znači da ljudi piju manje vode.
“Da, potrebna nam je voda da bi naše tijelo funkcionisalo, od mozga preko bubrega do srca. Prolazi kroz našu krv, naše probavne sokove, naš znoj. A ako ga nemamo, umiremo”, objašnjava Eshaq.
Prvi učinci dehidracije mogu se pojaviti već prvog dana s premalo vode. “Dakle, neko može osjetiti vrtoglavicu i imat će suha usta”, rekla je, dodavši da takvo stanje može brzo uzrokovati smanjene kognitivne funkcije.
