Što je nečija veza sa njegovim Gospodarom jača, on će se osjećati opuštenijim.
Radi ovoga su rekli Ibnul-Mubareku: “Ko su kraljevi”?
Pa je on odgovorio: “Oni koji se ustegnu od dunjalučkih uživanja.”
Oni ga upitaše: ”Ko su najniži od ljudi”?
On odgovori: “Oni koji jedu na račun svoje vjere,” što znači da su oni licemjerni sa ljudima. Pa oni ovo rade (tj. ibadete) za komad hrane ili ugled, ili bilo koju drugu dunjalučku korist.
Oni ga upitaše: “Ko su najniži od najnižih”?
On odgovori: “Oni koji unište svoju vjeru kako bi stekli dunjalučku korist drugima”.
Jedan od njih bi sebe opisao govoreći: “Mi smo u takvom stanju sreće da kada bi kraljevi i njihovi sinovi znali za to, oni bi se sa nama borili sabljama za to”.
Tako da je naša sreća veća od sreće kraljeva! I da oni znaju za ovu sreću koju mi imamo, oni bi se sa nama borili oružjem da nam je otmu!
Kada je Ibn Tejmijje rahimehullah, došao u sukob sa vladarom, vladar mu je rekao: ”Ja znam da ti vidiš ljude kako se okupljaju oko tebe i ovo te je učinilo pohlepnim za mojim kraljevstvom”. Pa je Ibn Tejmijje rahimehullah, odgovorio: “Slušaj! Tako mi Allaha, ne bih dao jedan dirhem za tvoje kraljevstvo”! Nijedan! Vladar se boji za njegovu vlast, a Ibn Tejmijje ga smiruje govoreći mu da on nikada ne bi kupio njegovo kraljevstvo…
Sve je ovo rezultat sreće i časti u koju su vjernici zaronili. Naravno da dunjalučari ne razumiju ništa od ovoga. Oni samo razumiju stvari u kontekstu svjeta u kojem žive, auta koja voze, pare koje imaju, itd… I onda, u dodatku na sreću koja zadesi vjernika… zašto osoba postane opuštena? Osoba postane opuštena kao rezultat ibadeta, zato što ovo ispunjava unutrašnju prazninu. Ta unutrašnja praznina koja je rezervisana specijalno za ibadet postane ispunjena s time. Tako da osoba postane opuštena kada ona sebe napuni sa ibadetom, upravo kao i kada se motor napuni sa uljem…”
Autor: Šejh Abdullah Azzam
