Veliko pravilo: Uvjeti okorištavanja Kur’anom
Kada želiš da se okoristiš Kur’anom usredotoči svoje srce prilikom njegova učenja i slušanja, prostri svoj sluh i budi prisutan da ti se obraća onaj ko je Kur’an kazao, slavljen neka je, od Njega je (Kur’an) i Njemu se vraća. Zaista je to obraćanje Njegovo tebi na jeziku Njegova poslanika.
Rekao je Uzvišeni:
إِنَّ فِى ذَٰلِكَ لَذِكْرَىٰ لِمَن كَانَ لَهُۥ قَلْبٌ أَوْ أَلْقَى ٱلسَّمْعَ وَهُوَ شَهِيدٌ ٣٧
U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je. Qaf, 37.
To je da potpuni uticaj biva kada se ostvari posvećenost na djelotvoran i dosljedan izvor, na mjestu spremnom za prihvatanje, uz postojanje uslova za postizanje rezultata, i da nestane prepreke koja sprječava djelovanje tog izvora – citirani ajet je obuhvatio pojašnjenje svega spomenutog u jezgrovitom i najjasnijem izrazu, riječima koje najpreciznije upućuju na ciljano.
Riječi Uzvišenog: إن في ذلك لذكرى – u tome je, zaista, pouka – su ukaz na ono što je prethodilo s početka sure do zaključno ovog ajeta, i upravo je to ganujući izvor.
Njegove riječi: لمن كان له قلب – pouka za onoga ko srce ima ili ko sluša – ovo je pomen mjesta gdje se odvija prihvatanje; pod tim se cilja živo srce koje razumno doživljava ono što je od Allaha došlo, kao što je Uzvišeni rekao:
وَمَا عَلَّمْنَٰهُ ٱلشِّعْرَ وَمَا يَنۢبَغِى لَهُۥٓ إِنْ هُوَ إِلَّا ذِكْرٌ وَقُرْءَانٌ مُّبِينٌ ٦٩ لِّيُنذِرَ مَن كَانَ حَيًّا وَيَحِقَّ ٱلْقَوْلُ عَلَى ٱلْكَٰفِرِينَ ٧٠
Mi poslanika nismo pjesništvu učili, to mu ne priliči. Ovo je samo pouka – Kur’an jasni, da opominje onoga ko je živ, i da zasluže kaznu nevjernici. Ja-Sin, 69 – 70.
- da opomene onoga ko je živog srca.
Njegove riječi: و ألقى السمع tj. usmjeri svoj sluh i utopi svoje osjetilo sluha na ono što mu se govori; ovo je uslov da bi govor ostavio traga i uticaja.
Riječi Uzvišenog: و هو شهيد tj. pribranog srca, da je prisutan a ne odsutan.“
(El-Fevaid: 7; Dar Ibn Redžeb)
Izvor: Istina.ba
