Iz betonske rupe pune smeća, gdje obično borave pacovi, izvađen je „neprikosnoveni“ vladar, a potom pogubljen od strane ljudi koje je samo nekoliko mjeseci prije pogubljenja nazvao „pacovima“. Kakva ironija! Ima li sramnije i nečasnije smrti od ove!?
Od Allahove odredbe se ne može pobjeći, a On je nasilnicima propisao loš završetak još na dunjaluku i sramnu patnju na ahiretu.
„Tako su isto oni prije njih poricali, pa pogledaj kako su nasilnici završili!“ (Kur'an, 10:39)
„A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade zulumćari! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti.“ (Kur'an, 14:42-43)
Iako se činilo da je bivši predsjednik Egipta, Hosni Mubarak, najveći diktator u muslimanskom svijetu, ipak, vrijeme je pokazalo da Mubarak ne bi mogao raditi ni kao dželat-šegrt kod libijskog monstruma Muamera el Gadafija.
Možda će se mnogi usprotiviti ovim kvalifikacijama, ali je to gorka činjenica i realnost čiju je gorčinu decenijama preživljavao libijski narod.
O kakvom diktatoru, zločincu i monstrumu se radi svjedoči i to da je Gadafi osamdesetih godina prošloga stoljeća, omladinu koja mu se usprotivila sakupio na trg i u toku ramazana na očigled naroda povješao, a one koji su uspjeli pobjeći van Libije je ubijao, jednog po jednog, rukama plaćenika, koji su po povratku u zemlju zauzimali visoke položaje.
Malo Bošnjaka zna da je Gadafi cijelo vrijeme oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu podržavao Srbiju, koju je bez obzira na embargo, snabdijevao sa naftom.
Gadafi je sa 27 godina života došao na čelo Libije i cijelo vrijeme je finansirao ratove širom svijeta, ali na račun vlastitog naroda kojeg je ugnjetavao. Krstaška misija Afričke unije u Somaliji (AMISOM), čiji se vojnici već nekoliko godina bore protiv somalijskih mudžahida, dobrim djelom je finansirana od strane Gadafija.
Za vrijeme svoje višedecenijske tiranije nad sopstvenim narodom, Gadafi je po pravilu ubijao svakog ko mu se otvoreno suprotstavi. „Sumnjivi“ Libijci decenijama su držani u zatvorima, ili bolje reći mučilištima. Tako je 28/29. juna 1996. godine, na zahtjev jedne grupe islamskih zatvorenika da im se poboljšaju uslovi u zatvoru, poslao bližeg rođaka da ih “prevaspita”, a on je nakon što ih je okupio u zatvorskom prostoru naredio da se njih 1200 poubija i ovaj zločin je poznat pod imenom “Krvoproliće u zatovru Ebu Selim” u Tripoliju.
Ako je neko od islamskih učenjaka izvan Libije otvoreno kritikovao Gadafija, njegove knjige su zabranjivane u Libiji, a onog, kod koga bude pronađena knjiga Gadafijevog kritičara, čekale su decenije u mračnim ćelijama Gadafijevih zatvora.
Svoju mračnu vladavinu Gadafi je okončao sa preko 50 000 žrtava sopstvenog naroda na kojeg je poslao hiljade plaćenika iz Evrope i Afrike, među njima i srpske i hrvatske pse rata, koji su za pare ubijali muslimane u Libiji. Nakon što njegove snage nisu bile dovoljne da obuzdaju pobunu, Gadafi je na svoj narod poslao najpoganije ljude na planeti – plaćenike, što ga čini jednim od najmonstruoznijih vladara koji su ikada postojali u historiji ljudskog roda.
Međutim, svi nabrojani i nenabrojani Gadafijevi zločini, znani i neznani, kod Allaha su manji od najvećeg zločina kojeg je Gadafi učinio, a to je odbacivanje Allahovog zakona i propisivanje svog sopstvenog zakona ljudima. Kur'an je zamijeno svojom „Zelenom knjigom“, koja je postala izvor ustava zemlje i obavezno štivo za sve Libijce. Libijskom tiraninu je, vjerovatno, uzor bio mongolski vladar Džingis-kan koji je ljudima pod svojom vlašću nametnuo Jasik, knjigu koju je napisao prema svojoj „inspiraciji“ (šejtanskim došaptavanjima), a u koju je unio učenja islama, kršćanstva, judaizma i drugih vjera, a ponajviše svoje strasti.
Propisivanje zakona oprečnih Šerijatu je po konsenzusu muslimana djelo koje čovjeka čini tagutom – osobom koja se obožava mimo Allaha, odnosno Allahovim suparnikom, jer je samo Allahovo pravo da ljudima propisuje zakone. No, Gadafi je sebe nazivao muslimanom, a muslimane koji praktikuju islam i drže se džemata je nazivao otpadnicima, dok je sve one koji su imali ikakve veze sa islamom zatvarao, jer je poziv u uspostavu Allahovog zakona za Gadafija bio neoprostivi zločin.
Prema gore rečenom, imajući u vidu da se do posljednjih momenata svoga života nije pokajao za svoja zlodjela, Gadafi je nesumnjivo najveći gubitnik u libijskom konfliktu. Jer, otići Allahu kao tagut, Njegov suparnik, najgora je smrt koja može zadesiti ljudsko biće.
Nakon Gadafija, najveći su gubitnici ubijeni plaćenici, koji su zarad novca otišli ubijati ljude koje nisu ni poznavali. Poslije njih, najveći su gubitnici Gadafijevi lojalisti, ljudi koji su za vrijeme Gadafija uživali povlastice jer su mu vjerno služili. Nakon što je „gospodar“ napadnut, morali su, htjeli to ili ne, braniti ga svojim životima, i to je cijena koju su platili za ovodunjalučka uživanja koja im je pružio Gadafi.
A šta je sa pobunjenicima?
Libijski revolucionari su dali najviše žrtava u višemjesečnoj pobuni u Libiji. Nakon što su preuzeli teret revolucije, tj. svrgavanja tiranina sa vlasti, neorganizovani i vojno nedovoljno obučeni, bili su laka meta Gadafijevim dobro obučenim plaćenicima.
Međutim, mračne globalne sile, Amerika i Zapad, od samog početka su ulagale maksimalne napore kako bi revoluciju okrenule u svoju korist i tako ubrale njene plodove, što su, čini se, dobrim djelom uspjeli. Na prvi pogled čini se realnom teorija da je Gadafi mason, koji je u kabalističkom ritualu žrtvovao svoj narod, dajući opravdanje Americi i Zapadu da uđu u još jednu muslimansku zemlju i pokradu njena zavidna bogatstva.
Ma kako bilo, Amerika i Zapad su uspjeli među libijskim revolucionarima pronaći sekularne i prozapane elemente, i revoluciju preokrenuti u pravcu koji je diktiran iz Vašingtona. Nema sumnje, najkobnija greška libijskih revolucionara je prihvatanje pomoći od Amerike i Zapada, umjesto da se oslone samo na Allaha. Svojom intervencijom u Libiji Amerika i Zapad su ojačali sekularne i prozapadne elemente među libijskim revolucionarima. To su, po svemu sudeći, oni koji će formalno preuzeti vlast u Libiji, a pravi vladar će zapravo biti Amerika i Zapad, koji će debelo naplatiti svoje usluge revolucionarima.
Međutim, svrstavanje svih revolucionara u isti koš je velika greška i nepravda prema tim ljudima, jer je dominantna većina libijskih revolucionara antiamerički orjentisana, a dobar dio njih su islamisti koji su se borili sa namjerom uspostave Šerijata. Iako su bili i do kraja ostali udarna snaga libijskih revolucionara, libijski mudžahidi su marginalizovani od strane sekularnih revolucionarnih elemenata. I ne samo to, već su bili više puta napadani. NATO avijacija je više puta „greškom“ gađala pozicije libijskih revolucionara, a u napadima je ubijeno više desetina mudžahida. Kako se kasnije ispostavilo, napad na libijske mudžahide je koordiniran od strane libijskih prosekularističkih pobunjenika, a među njima i glavnokomandujućeg snaga libijskih revolucinara, generala Abdelfattaha Junisa, koji je NATO-u odavao koordinate pobunjenika. General Junis je kasnije ubijen od strane mudžahida, kao osveta za njegove zločine.
Dakle, što se pobunjenika tiče, oni koji su se borili za slobodu, oni su uspjeli, a među njima najuspješniji su oni koji su poginuli boreći se za rušenje taguta i uspostavu Allahovog zakona.
Oni revolucionari koji su se borili za demokratiju su pravi gubitnici, jer kakva je korist založiti i dati svoj život za rušenje Gadafijevog režima kako bi se uspostavio Obamin režim? I kakva je korist u pozivanju u pomoć onih koji su svoje ruke okrvavili ubijajući djecu muslimana širom svijeta, počevši od Iraka, Afganistana, Pakistana, Somalije, Jemena…?
Čini se, na žalost, da su Amerika i Zapad najveći dunjalučki dobitnici u libijskoj revoluciji, jer su bez svojih žrtava uspjeli obezbjediti nove izvore vode i visokokvalitetne nafte, koju će kao i u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i Iraku, „kupovati“ po smješnoj „cjeni“: devet litara nafte za jedan litar Koka-kole.
U događajima iz libijske revolucije je doista velika pouka i opomena, kako tiranima svijeta, tako i muslimanskim narodima koji u svojim zemljama pokreću revolucije za svrgavanje diktatorskih režima. Libija je njima pouka i poruka da se pouzdaju samo u Allaha i da ne uzimaju za pomagače svoje neprijatelje, jer Amerika i Zapad nikoga nisu pomogli a da ga nisu porobili.
Za Put vjernika: Ebu Abdul-Haqq
Moguće povezani članci:
Gadafi ih plaća koliko traže: Srpski plaćenici ubijaju civile u Libiji!
U Ammanu demonstrirale selefije džihadije: Na pomolu islamska revolucija u Jordanu? (FOTO+VIDEO)
Amerika i Zapad su saučesnici u genocidu arapskih diktatura spram sopstvenog naroda
Bivši direktor CIA-e o libijskom monstrumu: Gadafi je bio dobar u borbi protiv „(islamskog) terorizma“