Veza između nastojanja Al-Kaide i historije islama po pitanju oslobađanja Al-Akse

Popularno na sajtu

Uistinu, kada govorimo o Palestini, Bejtul-makdisu i Al-Aksi, ne možemo a da ne razmrsimo konce historije koji su zamršeni vremenom i borbama krstaških židova i njihovih ulizica protiv militantnih muslimana koji se čvrsto drže islamskih principa.

Što se tiče sudbine Palestine, ona nije sama od sebe postala kolonizirana država. Kolonizacija je došla u fazama. Ona je, bez sumnje, planirana od strane koja tvrdi da ima pravo nad (Svetom) zemljom, što potvrđuje i njena mapa „osvajanja“ po kojoj treba da se izgradi imperija koja bi se pružala od Nila do Eufrata. Ova mapa je distribuirana 1967. godine od strane jevreja u Nju Jorku.

I zavjere su, također, oblikovale historijsku sliku prisvajanja muslimanskih zemalja. „Izraelski“ ministar odbrane Moše Dajan je 6. juna 1967. godine dao sljedeću izjavu na dan invazije Al-Kudsa: „Osvojili smo Orshelem (Jerusalem). Na putu smo da osvojimo Jesrib (Medinu) i Babilon (Irak)“. On je također rekao: „Naš put prema Mekki i Medini je sada otvoren“. Jevreji su također osvojili Sinaj u Egiptu, koji oni smatraju svojim svetim mjestom. Međutim, tamo se pojavio džihadski pokret za koji se vjeruje da je povezan sa Al-Kaidom.
Ambicije jevreja da vladaju Šamom i Sinajem su namirisane u vrijeme Osmanlijske države. Osmanlijski vladari su saznali njihove namjere. Među njima su bili Sulejm I, Sulejman, Murad III i Abdulhamid II.

Jevreji su željeli da, pod izgovorom selidbe i kupovine zemlje, dominiraju Palestinom. Vladari iz porodice Osmanlija nisu nasjeli na njihove priče. Oni su izvršili pritisak na svoje namjesnike da budu čvrsti po pitanju (naseljavanja) Šama, Palestine i Sinaja, tj. da zabrane židovima da naseljavaju ova mjesta.

Sultan Sulejm I je 924. godine po Hidžri izdao rješenje kojim se zabranjuje naseljavanje Sinaja od strane židova zato što su židovi odatle mogli ići u Palestinu.

Evropske države su nastavile da vrše pritisak na osmanlijsku vladu da dozvoli židovima da naseljavaju Palestinu. Na kraju je Al-Baba al-‘Ali (sultan Abdulhamid II) donio odluku 1302. godine po Hidžri (1884. godine po Isau, alejhis-selam) kojom se, zbog vjerskih razloga, dozvoljava židovima posjeta Palestini, te da oni tamo mogu ostati do 30 dana. Međutim, diplomate evropskih država su taj period smatrale prekratkim. Stoga je sultan Abdulhamid II 1305. godine po Hidžri donio odluku kojom se židovima dozvoljava ostanak u Palestini do 3 mjeseca.

Ne možemo pobjeći od realnosti događaja koji su se dešavali kroz historiju između muslimana, židova, krstaša i muslimanskih vladara, koji su surađivali sa krstašima u napadima i okupaciji muslimanskih država.

Historija se ponavlja. Allahovom odredbom (sunnetullah), uvijek će postojati borba između Istine i laži jer će obje željeti da dominiraju jedna nad drugom. Allah, subhanehu ve te'ala, kaže:

“Allah je zapisao: ‘Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!’ – Allah je, zaista, moćan i silan.” (58:21)

Ovaj jednostavni članak analizira korelaciju između nastojanja Al-Kaide i historije muslimana po pitanju oslobađanja Al-Akse, odnosno Palestine. Al-Kaida se još uvijek posmatra kroz prizmu prednosti i nedostataka kada se predstavlja globalnoj publici, a posebno na Zapadu. Postoje i muslimani koji se žestoko protive ovom pokretu i njegovom osnivaču šejhu Usami bin Ladenu. Međutim, postoji i znatan broj promatrača i analitičara koji priznaju superiornost taktika i strategije Al-Kaide po pitanju oslobađanja Palestine i arapskih država iz kandži cionista (židova) i krstaša (Amerike i Evrope). Dr. AbdulBari Atvan i dr. Abdullah al-Nafisi su među onima koji su posvetili veliku pažnju ovom međunarodnom pokretu.

“Al-Kaida” je u početku bilo ime za ured, koji je osnovao šejh Usama bin Laden 1989. godine, čija je svrha bila unošenje podataka o mudžahidima koji su stigli (u Afganistan) i koji su šehidili na ratištu protiv Sovjetskog Saveza. Al-Kaida je kasnije postala pokret otpora globalnih razmjera. Prvi strateški korak Al-Kaide u oslobađanju Palestine je bio protjerivanje američkog okupatora i njegovih saveznika sa Arapskog poluotoka. Način njenog djelovanja je obuhvaćen u sljedećim podnaslovima.

Novo poglavlje krstaških ratova

Nakon smrti Resulullaha, sallAllahu alejhi ve sellem, muslimani se nisu odmarali, već su pod vođstvom prve četvorice halifa (hulefai-rašidin) nastavili sa svojim osvajanjima zemalja Arapskog poluotoka i sa konfrontacijama sa velikim silama – Rimljanima i Perzijancima. Oni su čak i u vrijeme Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, konfrontirali Rimljane u Bici na Tebuku.

Rimski imperator se nakon Bitke na Mu’ti pripremao da zbriše muslimane koji su osvojili Mekku. On je sklopio savez sa kršćanskim plemenima Arapskog poluotoka, na čijem je čelu bilo pleme Gassan, da bi se borio protiv muslimana. Nakon što su vijesti o namjerama Rimljana došle do Resulullaha, sallAllahu alejhi ve sellem, on je pripremio svoje snage da bi se suprostavio Rimljanima i njihovim saveznicima. Sukob se dogodio u mjesecu redžepu, 9. godine po Hidžri, a pobjedu su odnijeli muslimani. Arapi su konačno počeli da plaćaju džizju (porez koji u islamskoj državi plaćaju nemuslimani) Resulullahu, sallAllahu alejhi ve sellem.

Muslimani su se i u vrijeme Ebu Bekra es-Siddika suočili sa invazijom Rimljana. Ebu Bekr es-Siddik je 13. godine po Hidžri poslao četiri bataljona da oslobode zemlje Šama iz kandži rimskih krstaša. Prvi bataljon je, pod zapovjedništvom Jezida ibn Ebi Sufjana, otišao za Damask. Drugi bataljon je, pod zapovjedništvom Ebu Ubejda ibn Džerraha, poslat u Homs. Treći bataljon je, pod komandom Amra ibn As, otišao u Palestinu, dok se četvrti bataljon, pod vođstvom Šurahbil ibn Hasane, uputio u Jordan.

Ebu Ubejde ibn Džerrah, ashab koji je bio zadužen za ekspanziju islama, je 15. godine po Hidžri opkolio Bejtul-makdis (Jerusalem), te je onda njegovim stanovnicima poslao poruku sljedećeg sadržaja:

„U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

Vođama i građanima Ilije (rimski naziv za Kuds) od Ebu Ubejde ibn Džerraha

Neka je spas na one koji slijede Uputu i koji vjeruju u Allaha i Njegovog Poslanika.

A zatim:

Uistinu vas sve pozivam da izgovorite šehadet (La ilahe illAllah Muhammedu-r-Resulullah) jer će Sudnji dan zasigurno doći, pa će Allah oživjeti stanovnike grobova. Ako posvjedočite (šehadet), postat ćete naša braća, te će nam vaša krv i vaš imetak biti zabranjeni. Ako odbijete (da posvjedočite), onda se pripremite da plaćate porez. Ako i to odbijete, onda ću doći sa ljudima koji više vole smrt nego što vi volite hamr (alkohol) i svinjsko meso. Tada nećemo stati, in ša Allah, dok ne pobijemo vaše vojnike i dok ne uzmemo (kao roblje) vašu djecu.“

Ashabi Resulullaha, sallAllahu alejhi ve sellem, su uspjeli da nakon 7 godina džihada povrate Bejtul-makdis, Palestinu i zemlje Šama u okrilje islama. Krstaški ratovi su se nastavili i u 6. stoljeću po Hidžri, kada su porodica Zenki (Imaduddin Zenki, Sejfuddin Gazi, Nuruddin Mahmud Zenki) i Salahuddin Ejjubi džihadom protiv krstaša povratili zemlje Šama, uključujući i Bejtul-makdis, u okrilje muslimana.

Imaduddin Zenki je 539. godine po Hidžri (1144. godine po Isau, alejhis-selam) uspješno preuzeo Rohu i druga uporišta nakon borbe protiv Evropljana. Imaduddin je 541. godine po Hidžri opkolio tvrđavu Dže’bar i umro u toku opsade.

Oba njegova sina, Sejfuddin Gazi i Nuruddin Mahmud, su nastavili sa džihadom da bi oslobodili Bejtul-makdis iz ruku evropskih kršćanskih osvajača. Salahuddin Ejjubi ga je konačno vratio u okrilje muslimana 27. redžepa 583. godine po Hidžri. Bejtul-makdis se nalazio u rukama evropskih krstaša punih 92 godine. Muslimani su 4. šabana 583. godine po Hidžri, tj. 8 dana nakon njegovog osvajanja, po prvi put klanjali džumu-namaz u Bejtul-makdisu. Prije toga su slomili krstove koji su se nalazili u njemu.

Krstaši su uništili islamsku državu u Andalusu 1492. godine (po Isau, alejhis-selam). Kasnije je papa podijelio državu na dva dijela (Portugal i Španiju).

Isto se desilo i sa muslimanima kada je 1916. godine podijeljena Osmanlijska država tzv. Sajks-Piko sporazumom. Tada je britanski general Alenbaj, ulazeći na teritoriju Kudsa, rekao: „Danas su završeni krstaški ratovi!“

Francuski general je, nakon što je ušao u Damask 1920. godine, otišao na mezar Salahuddina Ejjubija, stao nogom na njegov mezar i rekao:“Evo, Salahuddine, mi smo se vratili!“, što je potvrdilo zlobu koju krstaši gaje u svojim srcima prema komandiru Bitke na Hittinu.

Na kraju je stigao i 21. vijek. Par sedmica nakon pada američkog simbola ponosa i oholosti, Svjetskog trgovačkog centra, predsjednik Amerike Džordž Buš je izjavio na konferenciji za štampu da će krstaški rat potrajati dugo. Sličnu izjavu je dao i britanski premijer Toni Bler, koji je usput i potvrdio da je rat protiv „terorizma“, u stvari, krstaški pohod. Ni evropski zvaničnici nisu propustili da prokomentarišu da je ovaj veliki rat, uistinu, krstaški rat. Neki od njih su se kasnije pojavili pred javnošću objašnjavajući da to nije namjerno rečeno, te da njihovi motivi nemaju ništa zajedničkog sa religijom.

Međutim, činjenica ostaje činjenica. Da li je iko drugi u svijetu označen teroristom, osim osobe koja praktikuje islam, gaji ideologiju otpora i protivi se „Izraelu“ i njegovim saveznicima?! Zašto „Izrael“ nije označen teroristom kada je napao i bombardovao Gazu fosfornom municijom koja uzrokuje rak kože i razara naselja, bolnice i ostalu imovinu?!

Svima je jasno da je ovaj rat, u stvari, novo poglavlje krstaškog rata, u kojem su židovi mozak operacije, a Amerika ratni komandir koji nadzire savezničke zemlje. Ovaj rat je poznat u javnosti kao “cionističko-krstaški rat”. Šejh Usama je u jednom intervjuu za Al Džaziru potvrdio da je ovo krstaški rat:

„Kakve veze ima Japan sa maltretiranjem djece u Palestini? Japanu apsolutno nije mjesto u ovom ratu. On bi trebao da preispita svoje motive.

Kakve veze ima Australija, koja se nalazi daleko na jugu, sa stanjem slabašnog naroda Afganistana i Palestine? Kakve veze ima Njemačka sa ovim ratom, osim činjenice što je, kao nevjernička zemlja, angažovana u ovom krstaškom ratu? Ovo je samo nastavak prošlih krstaških ratova koje su poveli Ričard „Lavlje srce“, Luis iz Francuske i Fridrih Barbarosa iz Njemačke, koji su, kada su se oglasili ratni bubnjevi, pohrlili u borbu protiv islamskog ummeta.

Tako je to i danas. Nevjernici su požurili da podrže rat koji je Buš pokrenuo pod zastavom krstaša. Kakve veze imaju arapske države sa ovim krstaškim ratom, ali mu se, ipak, danonoćno priključuju? One su zadovoljne sa odlukama krstaša“, rekao je vođa Al-Kaide.

Amerikanci i židovi nisu u stanju da pobijede muslimane koji su jedinstveni u džihadskom otporu. Oni stoga pribjegavaju taktici „cijepanja muslimanskog jedinstva“ tj. podržavanju jedne stranke u cilju rušenja druge. Ovaj rat je, uistinu, „rat protiv islama“, a ne „ rat protiv globalnog terorizma“, kao što ga oni nazivaju.

„Buš je izašao pred cijelu svjetsku zajednicu i jasno izjavio da je ovaj rat, u stvari, krstaški rat. Buš je u svom obraćanju javnosti koristio riječi koje su potvrdile ovu činjenicu. Gdje su ti ljudi koji smatraju ovaj rat ‘ratom protiv terorizma’? Pripadnici našeg ummeta već desetlječima bivaju ubijani, a oni ne iskazuju svoje protivljenje i ne čine ništa kako bi im pomogli. O kakvom terorizmu oni govore?! Kada su muslimani ustali da osvete krv djece koja su ubijena u Palestini, Iraku, Južnom Sudanu, Somaliji, Kašmiru i Filipinima, onda su munafici i ulema stali u odbranu očitog kufra“, naglasio je šejh Usama bin Laden u izjavi koju je dao za Al Džaziru.

Al-Kaida inspiriše arapski narod da se bori protiv režima koji su postali agenti krstaške Amerike

Arapski narod je podigao revoluciju namjeravajući da smijeni vladare i režime koji su ga svih ovih godina držali u lancima i koji su bili produžena ruka Amerike u muslimanskim zemljama.

Ova revolucija nije došla sama po sebi. Pokret otpora protiv arapskih režima je pokrenut od strane Al-Kaide nekoliko godina ranije, kada su vladari Iraka, “Saudije”, Palestine, Egipta i drugih država uspostavili „neprirodne“ veze sa Amerikom. Ustaz Jasir, ugledni muslimanski daija iz Londona, je potvrdio da je arapska revolucija izbila nakon što su arapski (islamski) pokreti bili inspirisani Al-Kaidom, koja je izvršila pritisak na (arapske) vlade da se ne pridružuju židovima i Amerikancima.

Vođe Al-Kaide su upozorile arapske vlade putem snimljenih poruka da ne ulaze u savez sa Amerikom. Po pitanju država koje su se uključile u rat protiv „terorizma“ time što su postale saveznice Amerike i „Izraela”, šejh Usama je tokom intervjua sa novinarom Al Džazire, Taisirom, rekao sljedeće:

„Svaka država koja je stala na stranu židova ne bi trebala da krivi nikog drugog osim sebe“, rekao je šejh Usama.

Kada je arapski narod počeo da pruža otpor vladajućim režimima koji su bili pod kontrolom Amerike i „Izraela“, vođe Al-Kaide su podržale revoluciju arapskih naroda u svojim video porukama. Šejh Usama je naglasio da se arapski narod mora obavezati da uspostavi islamski šerijat jer u njemu leži snaga islama. On ujedno predstavlja i korak naprijed u oslobađanju Al-Akse.

Slijede izvodi sa predavanja šejha Usame kojima je rasplasman žar omladinskog revolucionarnog duha 2011. godine:

“Omladinci rasplamsanog duha su pohrlili na Tahrir trg u Kairu, u želji da svrgnu režim tiranina. Stajali su visoko podignutih glava ispred laži, spremni da se bore protiv nje. Zavjetovali su se da će ustrajati u svojoj namjeri. Čak ih ni vojska režima nije mogla da zaustavi. Veliki duhovi su pokuljali, a revolucija je počela da se širi. Ako bi takvi omladinci (nosioci revolucije), koji su spremni na revoluciju i koji ne žele pregovore, bili na svakom ćošku, onda nikada ne bi došlo do kompromisa između nosioca Istine i nosica zablude. Nikada!

Ne smijemo nikada zaboraviti milost kojom nas je Allah obasuo ovih dana… O sinovi islama, rijetka i dragocjena historijska šansa i opasni putevi su se pružili pred vama da bi probudili ummet i da bi oslobodili sami sebe od obožavanja interesa vladara i njihovih zakona, kao i od kandži Zapada. Bila bi ogromna greška ako upropastimo ovu veliku šansu na koju je ummet već desetlječima čekao. Stoga se potrudite da uništite idole (sisteme koji vas porobljavaju) i da uspostavite šerijat i pravdu.

I ovom prilikom želim da podsjetim iskrene ljude da su šura (savjet prvaka naroda) i mušavera (savjetovanje) šerijatska obaveza.”

Plan oslobađanja država okupiranih od strane neprijatelja je korak naprijed u pravcu oslobađanja Palestine

Muslimanske zemlje, uistinu, imaju značajne uloge u oslobađanju Palestine ako se istinski potrude da uspostave islamske temelje zakona i politiku, koja će biti slobodna od stranog miješanja. Međutim, ako strano miješanje zahvati temelje sistema, onda će ta država postati produžena ruka Amerike i Zapada.

U vrijeme prve četvorice halifa (hulefai-rašidin), Ebu Bekr es-Siddik je poslao osvajačke vojske u zemlje Šama da se bore protiv sluga Rimljana, sastavljenih od arapskih plemena, i da oslobode Bejtul-makdis. I Omer bin Hattab je nastavio s tim.

Isto je bilo i sa porodicom Zenki kada su Nuruddin Zenki i Sejfuddin Gazi očitali lekciju saveznicima evropskih krstaša, Mudžiruddinu i Mu’inuddinu, osvojivši Damask i Egipat, što je bio preduslov za oslobađanje Bejtul-makdisa (Jerusalema). Salahuddin Ejjubi nije zaostajao u tome. On se žestoko borio protiv loših elemenata u fatimijskoj vladi Egipta, te je osvojio Egipat i zamijenio službenike te vlade ulemom ehlu sunneta.

Isto važi i za strategiju Al-Kaide koja nastoji da se bori protiv režima koji vladaju
muslimanskim državama, počevši od Afganistana, Pakistana, Iraka i Jemena, pa do Somalije.

Određivanje jednog mjesta kao polazne tačke

Oslobađanje Palestine ili Bejtul-makdisa je tokom historije uvijek počinjalo sa osvajanjem okolnih teritorija (zemalja), koje je ulilo snagu ummetu i mobilisalo ummet za oslobađanje Bejtul-makdisa.

Egipat je u vrijeme Mahmuda Zenkija i Salahuddina Ejjubija korišten kao mjesto koncentracije snaga i polazna tačka (muntalak) ka osvajanju zemalja Šama…

Al-Kaida ima istu strategiju, ali je ovaj put za polaznu tačku uzet Irak. Šejh Usama bin Laden je u svom predavanju pod nazivom “Hutuvat ‘amalijeh li tahrir Filistin” (Praktični koraci za oslobađanje Palestine), koje je održao u mjesecu rabi'ul evelu 1430. godine po Hidžri (mart 2009.), istakao da je Irak određen kao polazno mjesto. Slijedi odlomak iz njegovog predavanja:

“Na osnovu onog što smo razotkrili, morali smo da izaberemo državu blizu Palestine, iz koje su mudžahidi mogli u potpunosti da krenu da bi silom otvorili granice i da bi mogli doći do naše braće u blizinu blagoslovljene Al-Akse. Ovo je zlatna i jedinstvena prilika za iskrene ljude koji imaju želju da se oslobodi Al-Aksa. Oni stoga trebaju da podržavaju mudžahide Iraka svim potrebnim sredstvima kako bi se oslobodila Mezopotamija (Irak).

Poslije toga dolazi Jordan, u kojem se nalazi bolji i širi front jer jedan dio njegovih stanovnika sačinjavaju palestinske izbjeglice. Nakon Jordana krenut ćemo prema Zapadnoj obali i njenom okruženju da bi u potpunosti oslobodili Palestinu.”

Al-Kaida je pokret koji se veoma brzo širi. Iako je Irak korišten kao polazna tačka, sada su Sirija, Jemen i Somalija u centru pažnje. Mudžahidi Sirije, Somalije i Jemena su uspješni u dovođenju (svježih) snaga iz svih dijelova svijeta. Al-Kaida na Arapskom polutoka (AKAP) kontrolira veliki dio Jemena jer joj tamošnja plemena pružaju veliku podršku.

Unapređenje unutrašnjeg stanja muslimana

Ako želimo da budemo optimalni u pružanju otpora neprijatelju, moramo se zrelo pripremiti i djelovati. Zar se možemo boriti protiv neprijatelja ako smo hendikepirani ili ranjeni?!
Moramo realno sagledati naše vlastito stanje, dobro se organizirati, nabaviti ono što nam nedostaje i tek onda stupiti u akciju. Ovo nije izbjeglo ni Salahuddinovoj pažnji kada je zauzimao Egipat. On je reformirao Egipat iznutra i obratio pažnju na dobrobit njegovog naroda. Također je ukinuo i porez koji ga je uveliko opterećivao u vrijeme Fatimijske dinastije.

Kada je društvena zajednica stabilna i funkcioniše bez problema, onda je lahko mobilizirati njene članove. U najmanju ruku, postojat će moralna podrška. Al-Kaida posvećuje veliku pažnju ovom pitanju kad god zauzme neki distrikt i stavi ga pod svoju kontrolu.

Na primjeru Iraka vidimo da Al-Kaida odmah uspostavlja šerijatske sudove kad god uspostavi svoju kontrolu u nekoj od osvojenih pokrajina.

Al-Kaida je na teritoriji Islamske Države Irak izgradila kampove i skloništa za palestinske izbjeglice. Dakle, ono što je obećala ummetu Palestine nije bilo samo prazno obećanje.

Borci Al-Kaidinog ogranka (El-Šebab) u Somaliji također naporno rade u službi islamskog ummeta. Zahvaljujući El-Šebabu, hiljade seljana u različitim predjelima Somalije primaju pomoć u vidu hrane i odjeće. El-Šebab je 21. decembra 2011. podijelio pomoć hiljadama siromašnih stanovnika u oblastima Bej i Bakul. Paketi hrane, koji su sadržavali rižu, ulje i grah, su podjeljeni za više od 6.000 domaćinstava.

El-Šebab se nije zaustavio na tome. Napravio je važan iskorak i u sektoru zdravstva. Borci El-Šebaba su 21. rebi’ul-evvela u gradu Baidoa zvanično otvorili bolnice za liječenje mentalno zaostalih i raseljenih osoba, kao i onih koji su ostali bez ikoga. Ceremoniji otvaranja su prisustvovale vođe, ugledni pojedinci, trgovci, ulema i daije.

Postoje i mnogi drugi projekti El-Šebaba iz oblasti unapređenja unutrašnjeg stanja islamskog ummeta u predjelima koji su pod njegovom kontrolom. Da li se ovakve stvari dešavaju samo u Somaliji? I Al-Kaidin ogranak u Jemenu ostvaruje slične rezultate. Nakon što je udvostručen pokret Ensarija Šerijata, posvećena je ogromna pažnja pomoći narodu koji se nalazi na teritorijama pod njegovom kontrolom.

Al-Kaida je odlukom šerijatskog suda oslobodila plaćanja poreza ribare mjesta Sjukrah, koji ih je gušio tokom vladavine režima Ali Saleha. Slično tome je i fabrika cementa u Batisu oslobođena plaćanja poreza.

Al-Kaidini ogranci u Somaliji i Jemenu su unaprijedili živote muslimana koji žive u regionima koji se nalaze pod njihovom vlašću. Građani se osjećaju sigurno i ne boje se ničega osim napada američkih dronova i napada američkih saveznika.

Al-Kaida upozorava vladare muslimanskih država da ne postanu prepreka u oslobađanju Al-Akse

Kada je šejh Usama devedesetih godina bio pod prismotrom saudijske vlade i nije mogao da putuje u inozemstvo, on je nastavio da šalje svoje audio i video poruke u kojima je podsjećao građane “Saudijske” Arabije na opasnost socijalističkog režima u Iraku. Šejh Usama je naglasio da vlada (Iraka) ima u planu da napadne zaljevske države. On je također predvidio da će Saddam Hussein napasti Kuvajt.

Ministar unutrašnjih poslova Najef bin Abdulaziz je pozvao šejha Usamu na sastanak nakon što je ocijenio da su njegove prognoze tačne.

Kada je Saddam napao Kuvajt 1990. godine, šejh Usama je ponovo poslao poruku Najefu, u kojoj mu je ponudio pomoć mudžahida u cilju odbrane Kuvajta i “Saudijske” Arabije. On je obećao da će sakupiti 100 000 mudžahida.

Šejh Usama je bio veoma razočaran kada je “saudijska” vlada odlučila da, umjesto njegovih, dovede američke snage na Arapski poluotok, koje bi imale zadatak da brane vlade Kuvajta i “Saudijske” Arabije. Šejh Usama je brinuo da će dolazak američkih snaga na Arapski poluotok dovesti do njegove kolonizacije i do dominacije nevjernika nad muslimanima.

Šejh Usama je prekorio odluku koju je donijela “saudijska” vlada i zamolio ulemu da izda upozorenje za poduzete mjere. “Saudijska” vlada je ostala čvrsta u svom stavu, što je dovelo do neprijateljstva između Al-Kaide i “saudijske” vlade.

Islamski vođa Nuruddin Mahmud Zenki je u svoje vrijeme ukorio vladara Damaska, Mudžiruddina, koji je preferirao Evropu ispred njegovih snaga u osiguravanju Damaska, iako je bilo sasvim očigledno da su evropski krstaši željeli da osvoje zemlje Šama, tj. Bejtul-makdis. Nuruddin Mahmud je 549. godine po Hidžri poslao sljedeću poruku Mudžiruddinu:

“Nemam namjeru da se borim protiv tebe kada dođem u zemlju (Damask). Ono što me je natjeralo da se tamo uputim su žalbe muslimana da im niko ne želi pomoći, iako se poljoprivrednicima zapljenjuju imeci, dok im žene i djecu ubijaju evropski krstaši. Stoga, zahvaljujući snazi i sposobnosti kojima me je Allah blagoslovio, dolazim tamo da im pomognem i da se borim protiv mušrika. Ne priliči mi da sjedim i da im ne pomognem.

Znam da te je tvoja nemogućnost da sačuvaš i odbraniš svoje imetke natjerala da zatražiš pomoć od Evrope u borbi protiv mene. Ti neopravdano eksploatišeš imovinu slabog i siromašnog naroda, a to je nešto sa čim Uzvišeni Allah i muslimani nisu zadovoljni.”

Zaključak

Ono što smo iznijeli u ovom tekstu je samo kratak osvrt na činjenice u vezi “spornog” međunarodnog pokreta Al-Kaide. Ne postoji ime koje više uznemirava umove Amerikanaca i njihovih saveznika od ovog imena. Koliko su samo milijardi dolara potrošili u borbi protiv ovog pokreta?! Međutim, to nije ništa u poređenju sa brojem izgubljenih života američkih vojnika u Afganistanu, Iraku, Somaliji i Jemenu.
Nama je isto tako poznato da ovaj oružani pokret nije našao mjesto u srcima nekih m
uslimana koji se povode mišljenjima Zapada i čiji su mozgovi isprani projektom “globalnog antiterorizma”, a da i ne spominjemo ograničene informacije koje dobijaju o pravom licu Al-Kaide i onome šta se dešava na terenu. Dostupni su im samo proizvodi američkih izmišljotina o Al-Kaidi.

Al-Kaida je nakon 9/11 napada postala glavna tema mnogih rasprava. Mi ovdje nećemo raspravljati o načinu izvedenih napada, legalnosti Al-Kaidinih operacija, propisu po pitanju samožrtvujućih operacija i borbe protiv arapskih vladara, niti o šerijatskom stavu po pitanju operacija koje ona izvodi. Nemoguće je u ovom kratkom i jednostavnom tekstu iznijeti podrobnu raspravu o Al-Kaidinoj strategiji i šerijatskim propisima koji se odnose na nju.

Mnogi ljudi se dive Al-Kaidinim ograncima. Zašto? Zato što oni razumiju činjenice i podatke sa terena. Ono što smo mi ovdje iznijeli je samo šačica objektivnih podataka koje bi trebalo podrobnije objasniti.

Dr. Abdulbari Atvan, novinar i urednik novina El-Kuds el-Arabi, je proveo izvjesno vrijeme sa šejhom Usamom koji mu je dao mnoge informacije o svom životnom putovanju i o misiji Al-Kaide, što je rezultiralo knjigom “Al-Kaida et-Tanzim es-Sirri” (Tajni pokret Al-Kaida). On je čak i pred publikom izjavio da trebamo odati priznanje Al-Kaidi zbog njenog zalaganja za islam i sudbinu islamskog ummeta i zbog njene borbe protiv “Izraela”, Amerike i njihovih saveznika iz redova režima na Bliskom istoku.

Smrt (preseljenje) vrhovnog vođe Al-Kaide šejha Usame bin Ladena je rastužio islamski ummet. Muslimani su u mnogim arapskim državama izašli na ulice, protestirali i osudili napad američkih specijalnih snaga (Navy SEALs) na šejhovu rezidenciju 2. maja 2011. godine u gradu Abbottabat, Pakistan.

I selefijski džihadski pokret Palestine je slično postupio. Medijski centar El-Jekin je objavio dokumentarac pod nazivom: “Akt srdžbe naroda Gaze kao oblik protivljenja ubistvu šejha Usame bin Ladena, rahimehullah.” Šejh Munir el-Ajidi je u tom dokumentarcu rekao sljedeće:

“Šejh Usama bin Laden je bio čovjek koji je komandovao globalnim džihadskim otporom protiv krstaške Amerike i njenih saveznika, te zbog toga s pravom zaslužuje titulu “imam našeg vremena”. Imam Ahmed ibn Hanbel je u svoje vrijeme bio strpljiv sa fitnama koje su dolazile od muatezila koji su širili ideju da je Kur'an stvoren, pa su učenjaci tog vremena govorili da su znali ko su vjernici a ko munafici na osnovu njihove ljubavi prema imamu Ahmedu ibn Hanbelu. I mi danas kažemo da se iman ili licemjerstvo jedne osobe može vidjeti na osnovu njene ljubavi (mržnje) prema šejhu Usami bin Ladenu”.

Islamski narod Pakistana i Afganistana je također ispoljio svoju srdžbu zbog ubistva šejha Usame. Ovo jasno pokazuje njegovu ljubav prema Al-Kaidi.

Sva Al-Kaidina nastojanja da se oslobodi Palestina su postala svijetle tačke u historiji islamskog ummeta, počevši od njenih verbalnih (prosvjetljavanje ummeta o stvarnosti rata protiv Amerike i “Izraela”), pisanih (elektronskih ili štampanih), pa do vojnih nastojanja (uvodni ratovi za konačno oslobađanje Palestine iz kandži cionističkih krstaša).

Napisao: Abdurrahman Hamidan

Izvor: PrisonerOfJoy

Prijevod i obrada: Put vjernika

Ključne riječi: {tortags,4309,1}

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz