Habbab ibn el-Erett – učitelj muslimana i strpljivi mudžahid

408

Habbab je bio šesti od onih koji su primili islam prije nego što je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ušao u kuću Erkama ibn Ebu el-Erkama. On je prvi koji je izjavio svoj prelazak na islam poslije Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i Ebu Bekra, pored toga što je znao da će biti izložen patnji. Izjavio je svoj islam, raspirujući bijes i oholost nevjernika Kurejšija, naoružan nesvakidašnjim strpljenjem u podnošenju patnji koje liče strpljenju Allahova poslanika Ejjuba, sallAllahu alejhi we sellem, u njegovoj bolesti.

NJEGOVO IME I PORIJEKLO

Njegovo ime je Habbab, sin je El-Erettov, a on Džendelov, a on Sa'dov, a on Hazimov, a on Ka'bov, a on Zejdov, a on Menatov, a on Temima et-Temimija. Nadimak mu je bio Ebu Abdillah.

TEŠKO DJETINJSTVO

Nijedno dijete od svoga rođenja nije doživjelo patnje kao Habbab ibn el-Erett. U predislamskom dobu ratovanje je bilo zakon Arapskoga poluotoka, kao što je trgovanje robljem bila najraširenija pojava. Tako je bilo u svim dijelovima zemlje. Čovjek nije bio ništa drugo do jeftina roba u društvu u kome jači vlada slabijim, odlučuje o njegovom životu i sudbini, kupuje ga i prodaje.

Kada je bio dijete, Habbab se igrao sa svojim vršnjacima u šatoru plemena Temim. Jedno arapsko pleme napalo je pleme Temim. Porušili su šatore, zarobili žene i zaplijenili stoku i imetak. Skupili su otete žene i djecu, vezali im noge i ruke kao životinjama i odveli ih na pijacu roblja da ih prodaju. Habbab je od toga dana lišen roditeljske nježnosti i zaštite familije. Kupila ga je mekanska bogatašica po imenu Ummu Enmar el-Huzaijje. Habbab je odrastao u njenoj kući služeći je i slušajući njene naredbe s punom pokornošću, skrušena i slomljena srca. Ummu Enmar uočila je Habbabovu inteligenciju i pronicljivost. Prema njemu se ljubazno odnosila, pokušavajući ga usmjeriti poslu i zanatu koji će mu koristiti. Nakon podužega služenja, ona ga je oslobodila.

Habbab nije bio kao drugi mladići koji su se igrali i zabavljali i provodili vrijeme u ribolovu i lovu zato što mu to uvjeti nisu dozvoljavali. Želio je nadoknaditi propušteno, pa se posvetio učenju zanata i čitanju i pisanju. U tome ga je mnogo pomogla Ummu Enmar, dajući mu što mu je trebalo. Na kraju je sklopio i savez sa Benu-Zehra, jer su oni bili i saveznici Ummu Enmar. Za vrlo kratko vrijeme Habbab je naučio čitati i pisati, a većinu ljudi to tada nije zanimalo.

Od djetinjstva Habbaba su privlačile sablje, pa je želio naučiti način njihove izrade. Dugo je vremena provodio kraj kovača, posmatrajući i pokušavajući otkriti tajnu njihova zanata. Stupio je u službu kod jednog kovača sablji uz pomoć Ummu Enmar i tu pokazao nadarenost u njihovoj izradi. Sablje koje je on pravio, kvalitetom i ljepotom bile su ravne sabljama pravljenim u Meki. Bio je vješt u ukrašavanju i rezbarenju slika i natpisa na njima.

Ummu Enmar ga je nastanila u jednom od svojih stanova koji je pretvorila u radnju za izradu sablji. Habbaba je smatrala svojim ortakom. Za vrlo kratko vrijeme stekao je slavu i pročuo se po cijeloj okolici. Ljudi su mu navalili dolaziti sa narudžbama, a dirhemi su se gomilali ispred njega. Dunjaluk mu se počeo smiješiti nakon duge patnje. Život je postao lijep i sladak nakon muke, lišenosti i patnje. Nije prisustvovao zabavama i sijelima, već je svoje vrijeme trošio u izradi sablji i u proširivanju znanja.

HABBABOVE OSOBENOSTI

Ličnost Habbaba ibn el-Eretta, uistinu, bila je jedinstvena. Bio je lišen majčinske nježnosti i rodbinske zaštite. Djetinjstvo mu je bilo tužno, a on utučen i usamljen. Bio je smirena osoba, čvrstoga stava. Mnogo je razmišljao o svemiru i njegovom stvaranju, o ljudima, njihovom ponašanju i postupcima; o životu – besmislenom i punom nepravde i tiranije. Posmatrao je nasilja ljudi jednih prema drugima, a sam je nosio sjećanja patnji svoga prijašnjeg života. Pokušavao je otkriti tajnu života i postojanja. Želio je naći nešto, upoznati nekoga ko zna bit i ko mu može pomoći da dospije do smislenoga cilja.

Bio je srednjega rasta, mršav, izborana lica, smeđeg tena, crne kose, vitke građe. Imao je jake mišice i bio je strpljiv u podnošenju napora i tegobe.

SVJETLOST ŽERAVICE

Habbabova kuća bila je sastajalište kurejšijskih mladića. Sablje su bile oružje ljudi u to vrijeme, ukras mladića i simbol snage i ponosa. Zbog toga se oko Habbaba okupila elita vitezova. Ljudi su gledali njegov rad i hvalili njegovu vještinu. Savjetovali su ga, dajući mu svoje primjedbe u izradi njegovih lijepih i britkih sablji.

U to je vrijeme odjekivao glas o poslanstvu Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, kome je došao Džibril, r.a, sa Objavom od Jednog Jedinog Stvoritelja i zadužio ga da dostavi poruku islama. Ta poruka je univerzalna, za cijelo čovječanstvo, ona izbavlja čovjeka iz okova neznanja i zablude koji su ga pritiskali. I ta Uputa, za razliku od svih prijašnjih, sačuvana je od izmjene i zaborava. Hvala neka je Allahu na tome.

Kurejšije su naprosto poludjeli zbog ove Poslanice koja je ugrozila njihove interese i prijetila njihovom utjecaju i položaju. Počeli su se opirati uvredama i zlostavljanjima, a Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, prenosio je odlučno svoju poruku. U početku je to činio tajno i među najodabranijim ljudima. Kurejšije su prepričavali priče o Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, ismijavali se i rugali njegovoj vjeri, čudili se njegovom djelu i djelu onih koji ga slijede. Razbjesnili bi se u svojim raspravljanjima, a zabavljali bi se nadjevanjem pogrdnih imena Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem U njihovim očima jednom je bio pjesnik, drugi put čarobnjak, treći put ludak. Džahilijet ih je zanio pa nisu vidjeli pravi smisao njegovoga poziva, a oholost i nepravednost su ih odvratile od spoznaje vjere i uočavanja pravde i uzvišenih ciljeva koje ona nosi; obožavanja jednog jedinog Boga, odbacivanje obožavanja idola i kipova, koje su sami pravili i davali im imena za koje Allah, azze we dželle, nije poslao nikakav dokaz.

U skladu s Habbabovom prirodom i njegovoj sklonosti razboritom razmišljanju i posmatranju, počeo je analizirati poziv. Poredio je njegovu poruku sa životom stanovnika Mekke, sklonih griješenju, nepravdi, nasilju i bestidnosti. Vjerovanje se uvlačilo u njegovo srce, a žeravica svjetlosti rasplamsavala se u njegovoj duši. Odlučio je stupiti u kontakt sa Muhammedom, sallAllahu alejhi we sellem, i pridružiti se džematu vjernika, blagoslovljenih prethodnika. I uspio se sastati sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu alejhi we sellem, i pred njim izjaviti svoj šehadet: “Vjerujem i svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, Njegov Poslanik.” Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, poslije mu je dolazio kući, a često mu je svraćao i u radnju.

Habbab je krio svoj islam, nastaviši svoje uobičajene poslove. Njegovu dušu opila je slatkoća vjerovanja. Kurejšijama je odgađao njihove narudžbe i isporuke sablji opravdavajući to raznim dokazima. Jednog dana mušterije su ga tražile radi sablji koje su naručili, pa ga nisu našli kod kuće. Nije prošlo mnogo vremena, a Habbab se pojavio pred njima. Ušao je u kuću i sjeo ispred ognjišta, ne mareći za njihovo prisustvo. Bio je daleko od njih u svojim razmišljanjima o govoru koji je čuo od Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, koji je odzvanjao u njegovim ušima. Jedan od onih koji su ga čekali, upita: “Jesi li završio, kao što si obećao, moju sablju?” Ali Habbab nije ni čuo šta mu je ovaj govorio, a u sebi je ponavljao: “On je Poslanik, upućivač! On je Božiji Poslanik…”

Drugi od ovih ga upita: “Jesi li se to sastao i pričao s njim?” Habbaba ovo pitanje vrati u stvarnost pa se prihvati svoga posla bez priče. Međutim, Kurejšije zaključiše da Habbab slijedi Muhammedovu, sallAllahu alejhi we sellem, vjeru i da je ostavio obožavanje njihovih bogova i kipova. Počeli su ga provocirati i psovati, bacajući sumnju na Allahovoga Poslanika. Habbab nije mogao slušati riječi koje vrijeđaju upućivača čovječanstva i spasioca ljudi, pa podiže svoj glas i gledajući im u lica, reče: “Ušutite! On je Božiji Poslanik! On je upućivač! Došao je da nas izvede iz zablude na svjetlo! Jeste, primio sam islam, izgovorio šehadet i krenuo ispravnim putem.”

Na ovo Kurejšije nasrnuše na njega da ga ušutkaju, udarajući ga pesnicama i nogama. Udarali su i gruhali njegovo vitko i nejako tijelo sve dok nije pao na zemlju stenjući od bola. Gazali su ga tako i onda ga ostavili da se bori između života i smrti. Kada je došao svijesti, osjećao je bolove u svim dijelovima tijela. Jedva se mogao kretati, ali se prisilio ustati i oprati lice, ponavljajući nekoliko riječi koje je naučio od Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem

Nekoliko je mladića otišlo do Ummu Enmar i rekli joj: “Ummu Enmar, Habbab je promijenio vjeru i slijedi vjeru Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, pa gledaj šta je na tebi da uradiš.” Ona im nije povjerovala, mada je i sama vidjela Allahovoga Poslanika kako dolazi kod Habbaba. Jednostavno, nije mogla povjerovati da čovjek poput njega može ostaviti njenu vjeru i suprotstaviti se njenoj volji. Požurila je do Habbabove kuće i našla ga kako sjedi ispred ognjišta. Uzela je komad vrućeg željeza i prislonila ga na Habbabovo tijelo.

“Kako si se usudio promijeniti vjeru? Zar u vjeru toga ludaka i pjesnika?”, bjesnila je Ummu Enmar.

“Ne! On nije ludak! On je Božiji Poslanik, upućivač plemeniti! On je naš Poslanik!”, govorio je Habab opirući se.

Udarala ga je vrućim željezom i lancima po glavi i leđima dok nije počela teći krv iz njegova tijela. Ostavila ga je u takvom stanju, nadajući se da će ga ova kazna vratiti staroj vjeri.

Međutim, Habbab ibn el-Erett je samo povećao svoje vjerovanje i čvrstinu, odlučan da slijedi put istine i pravde, bez obzira na kakva sve mučenja i patnje nailazio. Nije se zadovoljio samo istrajnošću u svojoj vjeri nego je odbijao udovoljiti svaku potražnju Kurejšija koji su ostali nevjernici, ukazujući tako kakav je put izabrao.

O njemu je Eš-Šebijj rekao: “Zaista je Habbab bio strpljiv. Nije davao nevjernicima ono što su mu tražili, a oni su na njegova leđa stavljali usijano kamenje sve dok mu se nije ogulilo meso.”

Habbab je bio šesti od onih koji su primili islam prije nego što je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ušao u kuću Erkama ibn Ebu el-Erkama. On je prvi koji je izjavio svoj prelazak na islam poslije Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i Ebu Bekra, pored toga što je znao da će biti izložen patnji. Izjavio je svoj islam, raspirujući bijes i oholost nevjernika Kurejšija, naoružan nesvakidašnjim strpljenjem u podnošenju patnji koje liče strpljenju Allahova poslanika Ejjuba, sallAllahu alejhi we sellem, u njegovoj bolesti.

Prvi koji je izjavio islam bio je, naravno, Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, a njegov amidža Ebu Talib, Allahovim emrom štitio ga je od zlostavljanja. Slijedio ga je Ebu Bekr koji je izjavom svoga primanja islama branio Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, i sprečavao napade na njega. Poslije njih, od onih koji su primili islam jesu vjernici iz redova običnoga naroda koji mimo Allaha nisu imali nikoga ko će ih zaštiti i spriječiti kurejševičke napade na njih. Od njih su: Habbab ibn el-Erett, Suhejb ibn Sinan, Bilal ibn Rebbah, Ammar ibn Jasir i Sumejja Ummu Ammar. Oni su stavljani u željezne oklope, a zatim bili izlagani na žestoko sunce tako da bi im se cijelo tijelo sparilo pa bi u takvim mukama umirali. Neka je na sve njih Allahov selam i blagoslov.

Ummu Enmar specijalizirala se u kažnjavanju Habbaba. Grijala bi željezne lance koji su se nalazili u Habbabovoj radionici i njima vezivala njegove ruke i noge. Zatim bi grijala željezo i njime pržila njegovo tijelo, a on je bio strpljiv i čvrst, samo bi tiho uzdisao, izgovarajući: “Allah je najveći. Allah je najveći. Hvala pripada Allahu.”


Jednoga dana se Habbab sastao sa muslimanima koji su kao i on stavljani na muke, pa su potražili Allahovoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i upitali ga: “Allahov Poslaniče, hoćeš li zatražiti pomoć za nas?” Ali, neka nam Habbab ispriča cjelokupan događaj:

“Požalili smo se Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, na zlostavljanja idolopoklonika, a on je bio naslonjen na Ka'bu: ‘O Božiji Poslaniče, zar nećeš zatražiti pomoć za nas (zar nećeš učiniti dovu)?’ A on nam reče: ‘Oni koji su bili prije vas uzeli bi čovjeka i iskopali bi rupu u zemlji, pa bi ga stavili u nju, a zatim bi donijeli pilu kojom bi prepilali (odozgo) njegovu glavu na dva dijela, ali ga to ne bi odvratilo od njegove vjere. Ili bi mu željeznom kukom probadali i čupali meso, odvajajući ga od kostiju, ali ga ni to ne bi odvratilo od njegove vjere. Tako mi Allaha, zaista će Allah upotpuniti ovu vjeru tako da će jahač putovati iz Sana'a do Hadremevta, a neće se bojati nikoga osim Allaha, subhanehu we te'ala, i vuka za svoje stado. Međutim, vi požurujete (nestrpljivi ste).'”

Habbab i njegovi drugovi vjerovali su Resulullahu, sallAllahu alejhi we sellem, i riješili su strpljivo podnositi kaznu, predani i stabilni u vjeri.

PRAVEDNA OSVETA

Ummu Enmar nije dala da se Habbab opusti u svojoj vjeri, već ga je svakodnevno zlostavljala i mučila. Pokušavala ga je odvratiti od vjere, međutim, on je, nepokolebljiv, podnosio sve užase. Ona bi zapalila vatru, a zatim bi kurejšijski mladići stavljali Habbaba na plamteći žar pa bi ga gazili dok ne ugase vatru njegovim tijelom.

Što je ona više povećavala svoju zlobu i divljanje, Habbab je postajao čvršći, smireniji i stabilniji. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, prolazio je jednom dok je Habbab ležao na plamtećem žaru, svezanih ruku i nogu. Gledao ga je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, slomljena srca od milosti i brige, a nemoćan da mu pomogne u vrijeme kad islam još nije bio ojačao. Digao je ruke ka nebu, moleći Allaha, subhanehu we te'ala: “O Bože moj, pomozi Habbabu.”

Nije prošlo ni pet dana od toga, a Ummu Enmar dobila je bolest koju do tada niko nije poznavao. Osjećala je glavobolju od koje joj je glava pucala. Bol joj je prolazila kroz kosti. Od vrućice od koje joj je mozak vrio i od jačine bola, počela je da zavija kao pas. Zaboravila je Habbaba i zabavila se o sebi. Posjećivali su je vračari, čarobnjaci i ljekari tog vremena da ustanove bolest i sprave lijek. Jedan od njih predložio je da prži glavu kako bi joj se ublažila bol, što je bio jedan od metoda koji su Arapi koristili protiv bolova. Zatražila je od Habbaba da prži njenu glavu vrućim željezom, pa je on stavljao željezo na vatru dok ga ne užari, a zatim ga prislanjao na njenu glavu.

Vratilo joj se – na svojoj je koži osjećala ono što je radila Habbabu. Umrla je od toga lijeka, grcajući od bola, u nevjerovanju i zabludi. Slavljen neka je Allah Mudri.

UČITELJ MUSLIMANA

Sve svireposti i patnje koje je Habbab pretrpio od zabludjelih mušrika nisu ga odvratile od njegove vjere – naprotiv, on se dao na uslugu novoj vjeri, radeći po uputi Allahovoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i zalažući se za njeno širenje i dostavljanje ljudima. Koristio je svoju sposobnost čitanja i pisanja i tome je učio i ostale muslimane. Išao je od kuće do kuće, noseći listove na kojima je bio ispisan Allahov govor i učio im Kur'an, objašanjavao njegove poruke i upućivao ih u fikhske propise.

Habbabu pripada čast kao svjedoku prelaska na islam velikog junaka, izvora snage muslimana, snage koja je umanjila nasilništvo Kurejšija prema muslimanima. Bio je svjedok prelaska na islam Omera ibn el-Hattaba, radijAllahu anhu.

Prelaskom na islam Hamze ibn Abdil-Muttaliba, Poslanikovoga, sallAllahu alejhi we sellem, amidže, islam je izuzetno ojačao. Resulullah, sallAllahu alejhi we sellem, molio je potom Allaha da ojača islam jednim od dvojice Omera, pa je dovio: “Allahu moj, ojačaj islam jednim od dvojice Omera: Omerom ibn Hišamom el-Hakemom ili Omerom ibn el-Hattabom.”

Omera ibn el-Hattaba, radijAllahu anhu, bojali su se muslimani i izbjegavali ga sresti na putu, zbog njegove strogosti i velikog neprijateljstva prema muslimanima i prema Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, sastajao se sa muslimanima čiji je broj prelazio četrdeset u kući na Saffi. Tu su bili Hamza ibn Abdil-Muttalib, Ebu Bekr, Alija i drugi.

Habbab je bio u kući Se'ida ibn Amra, Nufejla, muža Omerove sestre Fatime, i učio im Kur'an, a oni su tajili da su primili islam. Omer ibn el-Hattab gledao je muslimane kako se spremaju u muhadžirluk u Abesiniju, pa se sažalio na njih. Uzeo je sablju i krenuo s namjerom da ubije Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, smatrajući njega najvećim krivcem za to. Usput je sreo Nu'ajma ibn Abdillaha en-Nehama, koji je već bio primio islam, ali je to krio, bojeći se svoga plemena Benu-Adijja ibn K'aba.

“Gdje si se uputio, Omere?”, upitao je.

“Hoću Muhammeda, tog čovjeka koji razdvaja Kurejšije i zaglupljuje ih, grdi njihovu vjeru i vrijeđa njihove bogove. Ubit ću ga!”, reče Omer.

“Boga mi, Omere, ti sam sebe zavaravaš. Misliš da će ti Benu-Abdi Menaf dozvoliti da hodaš po zemlji ako ubiješ Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem? Zašto prvo u svojoj kući ne središ stanje?”

Omer upita:

“Zar je neko iz moje porodice…?!”

“Tvoj zet i amidžić Se'id ibn Zejd i tvoja sestra Fatima, Boga mi, već su primili islam i slijede Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, i njegovu vjeru. A ti gledaj šta ćeš”, reče mu Nu'ajm.

Kad je to čuo, Omer se okrenu i, sav uzrujan i u nevjerici, uputi se kući. U to vrijeme Habbab ibn el-Erett je bio kod Fatime i Se'ida i sa listova na kojima je bio zapisan Kur'an učio im suru Ta-ha. Kada su začuli Omerov glas, Habbab se sakrio u sobu, a Fatima je sklonila listove Kur'ana ispod ogrtača. Međutim, Omer je čuo Habbabovo učenje dok se približavao kući, pa ih je, čim je ušao, napao:

“Kakav sam to nerazumljiv govor čuo ovdje?”

“Nikakav!”, odgovoriše.

“Boga mi, obaviješten sam da slijedite Muhammeda i njegovu vjeru!?”, reče im.

Omer poče udarati Se'ida. Kad njegova sestra Fatima ustade da brani svoga muža, Omer je udari tako snažno da ona odmah pade na zemlju. Fatima tada ustade, lica oblivena krvlju, nasuprot Omera, pa mu reče: “Da! Primili smo islam i vjerujemo u Allaha i Njegova Poslanika, a ti radi šta hoćeš.” Kada je Omer vidio takvu krvavu, pokaja se zbog tog što je uradio, pa se malo smiri i reče:

“Dajte mi te listove da vidim sa čime je došao Muhammed.”

Omer je bio jedan od rijetkih koji su bili obrazovani.

Sestra mu reče:

“Bojimo se za njih ako ti ih damo… “

“Ne boj se!”, reče, pa se zakle svojim bogovima da će ih vratiti kada ih pročita.”

“Ti si nečist zbog svog vjerovanja, a ove listove dodiruje samo ko je čist. Okupaj se pa ću ti ih dati!”, reče mu sestra, želeći da joj brat primi islam.

Omer je ustao i okupao se, a zatim uzeo listove i počeo čitati ajete zapisane na njima: “…Ne objavljujemo Kur'an da se mučiš…” Nakon što je pročitao nekoliko ajeta, srce mu se otvorilo za vjerovanje, pa reče: “Što je lijep i plemenit ovaj govor!” Kada je Habbab čuo ove Omerove riječi, izašao je iz sobe i rekao mu: “Omere, tako mi Allaha, nadam se da te Allah odlikovao da budeš od onih koji će slijediti Njegova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, jer sam ga jučer čuo da kaže: ‘Allahu moj, ojačaj islam Ebi- el-Hakemom el-Hišamom ili Omerom ibn el-Hattabom.’ Allah, Allah, Omere!”

“Hoću do Poslanika, Habbabu, da mu izjavim svoju pokornost”, reče Omer.

“On je u kući na Saffi sa ashabima.”

Omer opasa sablju i uputi se u pravcu Saffe. Kada je stigao, otišao je na vrata opisane kuće i pokucao. Jedan od ashaba ustao je i provirivši kroz šupljinu na vratima ugledao je Omera opasanog sabljom: “Došao je Omer ibn el-Hattab, opasan sabljom”, obavijestio je Resulullaha, sallAllahu alejhi we sellem

“Pustimo ga, ako hoće dobro, dat ćemo mu. A ako želi zlo, ubit ćemo ga njegovom sabljom”, reče Hamza.

I Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, reče da mu otvore da uđe. Kada ga je ashab uveo, Resulullah, sallAllahu alejhi we sellem, stade naspram njega i uze ga za krajeve odjeće pa ga privuče sebi i upita:

“Šta te dovelo ovamo, o sine Hattabov? Tako mi Allaha, ako se odrekneš ove stvari (islama), Allah će ti dati veliku nesreću.”

“Allahov Poslaniče, došao sam izjaviti da vjerujem u Allaha i Njegova Poslanika i vjerujem u ono što se objavljuje od Allaha”, reče Omer.

Na njegove riječi Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, donese tekbir, a njegovi ashabi razumješe da je Omer primio islam.

STRPLJIVI MUDŽAHID

Habbab ibn el-Erett je bio istinski mudžahid- strpljiv i nepokolebljiv. Nakon što je učinio hidžru u Medinu, Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, pobratio ga je sa Džabirom ibn Atikom. Učestvovao je u bitkama zajedno sa Poslanikom, sallAllahu alejhi we sellem, iako je od posljedica žestokoga kažnjavanja njegovo zdravlje bilo dobro oronulo. U bitkama na Bedru, Uhudu, Hendeku i drugim okršajima Habbab je na najbolji način dao svoj doprinos, bivajući u boju čvrst i požrtvovan, u skladu sa svojim mogućnostima.

Kada je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, preselio na Ahiret, Habbab je strpljivo nastavio svoj put borbe, priključivši se islamskoj vojsci koja je osvajala predjele Arapskoga poluotoka i zemlje izvan njega. Njegovo tijelo nije moglo podnijeti napor i teškoće, pa se od posljedica mučenja od nevjernika Mekke jako razbolio.

Na jednom od sastanaka sa halifom Omerom ibn el-Hattabom, halifa je upitao Habbaba kako je preživljavao uvrede nevjernika, a on je skinuo svoju košulju i rekao: “Pogledaj moja leđa, Vođo vjernika.” Kada je Omer vidio puste ožiljke od rana i opekotina, zaplaka pa reče: “Ovako nešto nisam vidio do danas.” Habbab reče: “Naložili bi vatru, pa bi mene stavljali na nju i mojim leđima je gasili.”

Nekoliko istaknutih ashaba bilo je u mesdžidu, kad dođe Habbab, sjede kraj njih i ušuti se, pa mu oni rekoše:

“Tvoji prijatelji su se skupili da im nešto kažeš ili da im narediš.”

A on upita:

“Šta da im naredim? Da im, možda, naredim ono što ja ne radim?!”

Ovu Habbabovu izreku naveli smo da ukažemo na skromnost njegove duše i čistotu njegova bića, jer on je u svom životu slijedio princip – radi ono što govoriš.

Habbab od Allahovoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, prenosi, pa kaže: “Klanjao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, pa je odužio, a kada je završio, prisutni ga upitaše: ‘Allahov Poslaniče, klanjao si namaz, a prije ga nisi klanjao ovako?’ Resulullah, sallAllahu alejhi we sellem, reče im: ‘Da. Ovo je namaz želje i strahopoštovanja. Tražio sam od Allaha, azze we dželle, troje, pa mi je dvoje dao, a uskratio jedno. Tražio sam da ne uništi moj ummet odjednom, pa mi je udovoljio. Tražio sam da mojim ummetom ne vlada njihov neprijatelj, osim njih, pa mi je i to udovoljio. I tražio sam da se međusobno ne sukobljavaju, pa mi je to uskratio.'”

PRESELJENJE NA AHIRET

Kada se Habbabova bolest pogoršala, prebivao je u Kufi u svojoj kući i u njoj je proveo posljednje dane života. Jednog dana skupili su se kod njega njegovi drugovi, došavši u posjetu i da mu olakšaju bol. Osjećali su blizinu njegovog edžela, pa su mu rekli: “Raduj se, o Ebu Abdillah. Ti ćeš sutra kod dženetskog izvora sresti svoju braću.” A on im je kroz suze odgovorio: “Podsjetiste me na braću. Oni su prošli, a nisu za svoja djela uzeli nagradu. Mi smo ostali poslije njih, a dunjaluk nam se otvorio. Bojim se da nam je to nagrada za naša djela.”

Umro je trideset osme hidžretske godine, u šezdeset trećoj godini života. Ostavio je oporuku da ga ukopaju izvan Kufe.

Kada se Alija, radijAllahu anhu., vraćao sa Siffina, došavši do predgrađa Kufe, vidio je sedam kaburova, pa je upitao:

“Čiji su ovo kaburovi?”

Rekli su mu:

“Vođo vjernika, Habbab ibn el-Erett preselio je na Ahiret kada si ti otišao na Siffin. Oporučio je da bude ukopan van Kufe. Ljudi su zakopavali svoje mrtve u avlijama i kraj vrata svojih kuća.”

Alija, radijAllahu anhu, stao je kod Habbabovog kabura i rekao: “Allah se smilovao Habbabu. Primio je islam i učinio hidžru dobrovoljno i živio kao mudžahid. Prošao je kroz velike patnje i iskušenja. Allah mu neće uskratiti nagradu.”

Zatim je prišao susjednim kaburovima i rekao: “Neka je spas na vas, o stanovnici kaburova, muslimani, vjernici. Vi ste oni koji ste otišli prije nas, a mi ćemo vam se uskoro pridružiti. Bože, oprosti nam i pređi preko naših i njihovih loših djela, Tvojom dobrotom.”

Blago onome ko se sjeti mjesta prvaka i ko je radio za Dan obračuna, zadovoljan s onim što mu je dato – Allah će biti zadovoljan s njim.

Allah se smilovao Habbabu ibn el-Erettu, mudžahidu, strpljivom i postojanom muslimanu, čvrstom vjerniku.

Iz knjige “Ashabi Allahova Poslanika”

Autor: Hilmi Ali Ša ‘ban

SHARE