Moralni nokaut tekfir-mađioničara: Farsa je završena, ako se ne stidiš – radi šta hoćeš (+video)

U toku i nakon rata u BiH, dolazi do preporoda islamske dave kada veliki broj ljudi ostavlja truhle ideologije poput komunizma, socijalizma, nacionalizma i demokratije, kao i učenja zabludjelih sufijskih sekti koje su decenijama nagrizale naše islamsko tijelo, i prihvata se učenja izvornog islama.

Bilo je zaista lijepo vidjeti veliki broj muslimana koji, kao jedan, koračaju stopama Resulullaha, ujedinjeni u svojoj vjeri sačinjavajući jedinstveno tijelo. Činilo se da to islamsko bratstvo neće niti jedna dunjalučka sila raskinuti.

Međutim, čim su nastupila prva iskušenja, nakon 11. septembra 2001. godine, nakon što su nevjernici objavili otvoreni rat protiv islama nazivajući ga ratom protiv terorizma, mnogi do tada sljedbenici sunneta su pokleknuli, nadajući se da će biti ostavljeni na miru ako prihvate pravila igre nametnuta od Zapada. Svjedoci kažu da su pokleknuli upravo oni koji su prije iskušenja bili najgrlatiji.

Tako su se pojavili, ili pak samo javno ispoljili, propagatori i sljedbenici sekte poznate pod imenom murdžije. Propagatori ove sekte su doslovno kopirali stavove pojedinih režimskih učenjaka porodice Saud, kao i učenjaka koji su u nekim pitanjima posrnuli (pogriješili). Tako je oformljena sekta koja hvali zulumćarske vladare nazivajući ih muslimanima, iako su ovi odbacili šerijat i islam, proglašavajući rat svakom onom ko u njih poziva. Ista sekta poziva u nacionalizam i demokratiju, zagovara potčinjavanje diktatorskim vladama, a kao posljedica svega toga, usljedilo je vrijeđanje sljedbenika sunneta, njihovo etiketiranje ekstremistima, te vrijeđanje mudžahida na Allahovom putu i njihovo diskreditiranje u očima muslimana.

Islamska historija govori da kad god se u jednom mjestu pojavi učenje sekte murdžija, pojavi se i sekta haridžija kao reakcija na murdžizam. Kako je to bio slučaj u arapskim zemljama, pojava murdžizma je i na našim prostorima kao reakciju prouzvela skupinu ljudi koji se nalaze na dijametralno suprotnom stavu od murdžija. Dok murdžije nevjernike smatraju muslimanima, te prijateljuju sa njima, iskazuju im pokornost i ljubav, šire njihovu ideologiju, a svoje neistomišljenike nazivaju ekstremistima i tekfirovcima, dotle je nova skupina otišla u drugu krajnjost, te muslimane proglasila nevjernicima i mušricima, osim onih koji se sa njom slože i u najsitnijim detaljima vjere, koji su po njoj „ključni“. Pomenuta skupina je poznata po imenu „neoharidžije“ ili moderne haridžije, iako ih neki učenjaci u arapskom svijetu ne nazivaju haridžijama, već samo gulatima – fanaticima, ističući da su klasične haridžije bile bolje od modernih, te da je nepravda nove haridžije nazvati tim imenom.

Svoje ubjeđenje neoharidžije su izgradili na pogrešnoj primjeni šerijatskog propisa tekfira, pretjerujući u njemu, baš kao što su murdžije zalutale zapostavljajući ovaj Allahov propis.

Od ljudi koji su žustro reagovali na vrijeđanja mudžahida, reagujući tako na blaćenje istih od strane murdžija, neohardižije su ubrzo evoluirali u vjersku skupinu koja ne samo da, poput murdžija, blati mudžahide, već ih tekfiri – smatrajući ih mušricima i kafirima. Tako su po ovom pitanju, bježeći od murdžija, upali u istu šejtansku zamku ili još goru.

Kako ni jedna zabludjela ideja na svijetu ne bi opstala bez da iznese „argumente“ kojima će uvjeriti svoje sljedbenike u istinitost puta kojeg propagira, tako je i propagator sekte neoharidžija Nedžad Balkan požurio da svojim sljedbenicima predoči „nepobitne dokaze“  – citate iz knjiga učenjaka Nedžda, koje je Balkan „ispravno“ razumio.

Na suhoparne „dokaze“ učenjaka koji su umrli prije par stotina godina, mnogi su bili skeptični, pogotovo što se od istih tih učenjaka nerijetko prenosi i govor koji je suprotan onome u što poziva Nedžad Balkan. Broj ljudi koji je sumnjao u tezu da su svi učenjaci današnjice mušrici i kafiri „koji nisu spoznali din“, kako se o njima Nedžad izražava, postajao je sve veći.

Zbog toga je Balkan u više navrata pokušao da svoj poziv poveže za nekog živog učenjaka ili poznatijeg šejha, o čemu smo pisali u prethodnom tekstu na ovu temu.

Međutim, svi su oni, nakon što bi se uzeli „dokazi“ od njih, ubrzo od strane Nedžada Balkana proglašavani mušricima, počevši od Ebu Merjema el-Kuvejtija, pa do šejha Abdullaha Gunejmana.

Opet su „iskreni muwehidi“ Ebu Muhammeda Nedžada Balkana ostali sami, sve dok najednom, neko nije „iskopao“ neke govore i dersove šejha Ahmeda el-Hazimija. Bilo je to prije optilike godinu dana.

Od tada, pa do današnjih dana, Nedžad Balkan,koristeći se metodom psihičkog terorizma, ubjeđuje svoje sljedbenike i kolebljive muslimane u istinitost svoga poziva, a šejh Hazimi je navođen kao dokaz da Nedžad, ipak nije sam.

Tako je Nedžad Balkan povodom hutbe „Kufr u taguta“ od šejha Hazimija, na svom forumu napisao sljedeće:

“Cilj prijevoda ove hutbe je:

1) da se dokaže da itekako postoje učeni ljudi koji vjeruju kao mi

2) da se učvrsti iman kod braće

3) da se ražalosti neprijatelj koji ne vjeruje u Knjigu i Sunnet, koji je odvraćao ljude od Allahovog puta pod izgovorom da “smo sami”.”

Nedžad završava ovaj post riječima: „Inače, ovo što je šejh rekao smo govorili davnih dana.“

Tako je šejh Hazimi ubrzo postao zaštitni znak neoharidžija Nedžada Balkana, baš kao što je to prije bio šejh Abdullah Gunejman, koji se morao javno odreći neoharidžija i napomenuti da oni zloupotrijebljavaju njegove stavove i primjenjuju ih na ljude i situacije u kojima se oni ne mogu primjeniti.

Pomenuti ders šejha Hazimija je Nedžad iskoristio kako bi dokazao ili još jednom pokazao da bez kufra u taguta kao i tekfira onoga ko ne učini odricanje od taguta, čovjek ne može biti musliman, bez obzira na vrstu taguta i na moguće šerijatske prepreke u spuštanju ovog propisa.

Tako je tekfir-mađioničar Nedžad Balkan šejhu Hazimiju pripisao stav od koga je ovaj čist, baš kao što je i šejh Gunejman čist od stava da se tekfiri svaki glasač naparlamentarnim izborima, kojeg mu je ovaj mađioničar pripisao, baš kao što je i šejh Radžihi čist od stava da onaj ko ne protekfiri psovača Allaha nije musliman, a koji mu je od istih ljudi pripisan.

Hutbu šejha Hazimija o kufru u taguta, kojeg su gulati zloupotrijebili možete poslušati ovdje. Šejh Hazimi, kao što je to bio slučaj i sa drugim šejhovima, u hutbi govori o uopštenim propisima, za koje svaki iole pismen musliman zna da se ne spuštaju na pojedinca, osim uz otklanjanje prepreka za njihovo spuštanje. Međutim, Nedžad Balkan je iskoristio ovaj govor šejha Hazimija, kako bi vješto prikrili svoj sihr, kojeg već nekoliko godina drži nad svojim opijenim sljedbenicima, i kako bi, također, pomutio razum kolebljivim muslimanima, ne bi li i njih „potkačio“ sihrom.

Kao što ćemo vidjeti ispod, tekfir-mađioničar i njegovi sljedbenici su iz govora šejha Hazimija shvatili ono što sam šejh nije, baš kao što je to ranije bio slučaj sa šejhom Gunejmanom i drugim šejhovima.

Upravo zbog pomenutih zloupotreba njegovog imena, šejh Hazimi se oglasio govorom čiji tekstualni i audio transkript donosimo ispod. U ovom govoru, suprotno stavu neoharidžija koji se pozivaju na njega, šejh Hazimi potvrđuje islam čovjeku koji zbog određene šubhe ne portektifi taguta ili pak onoga koji ne protekfiri onoga koji nije protekfirio taguta. Dakle, Hazimi kaže da u hakimijetu (Allahovom zakonodavstvu) i meselamu vezanim za njega ima opravdanja šubhom i ne smije se tjerati na tekfir onaj ko se svama ne slaže u meseli, tj. ne smiju se ljudi proglašavati nevjernicima ako ne tekfire određenog taguta, ili onoga koji njega ne tekfiri, a što je kod neoharidžija Nedžada Balkana od osnove vjere (aslu din) bez kojeg čovjek ne može biti musliman.

Tako je šejh Hazimi, jasno i nedvosmisleno, razbio sihr tekfir mađioničara Nedžada Balkana, raskrinkavajući iblisovsku metodologiju kojom se Nedžad Balkan služi u dokazivanju svojih stavova.

Tako je i posljednja nada Nedžada Balkana, „da ipak nije sam“ ostala pokopana duboko u more njegove sopstvene sramote.

Nedžadu Balkanu je jedino preostalo da svoj zabludjeli poziv ponovo veže za mrtve učenjake i njihove dvosmislene i uopštene stavove, i da njima dokazuje svoju zabludu, jer mrtvi ne mogu ustati i progovoriti, i ne mogu se odreći zabludjelih sektaša koji svoje ubjeđenje vezuju za njih, kao što to živi mogu uraditi, i kao što su to uradili šejhovi Gunejman, Hazimi i drugi.

Sljedbenicima Nedžada Balkana se obraćamo iskrenim rječima:

Kao što i sami možete zaključiti, i Hazimi na koga se Nedžad Balkan u zadnje vrijeme pozivao, mora biti mušrik po principima akide koju propagira sam Nedžad Balkan. Nakon što je još jednom nepobitno dokazano da je Nedžad Balkan uzeo govor učenjaka i protumačio ga u skladu sa svojim ubjeđenjima, iako pomenuti učenjak svojim govorom nije ciljao ono što je Nedžad iz njega shvatio (izvukao) i ubjeđivao vas da isto shvatite, i nakon što se već nekoliko učenjaka ogradilo od sličnih zloupotreba njihovih govora od strane ljudi poput Nedžada Balkana, da li ste vi sigurni da se i učenjaci Nedžda na koje se Balkan poziva, ne bi ogradili od njegovih zloupotreba da su živi!? I da li ste se ikada zapitali, kako je moguće da nijedan učenjak, od stotine i hiljade njih, iz govora učenjaka Nedžda ne shvati ono što je Nedžad u tim govorima shvatio; uprkos tome što je tim učenjacima arapski jezik maternji, i što su u izučavanju islama proveli decenije i što su znanje sticali od živih učenjaka koji su najbolje razumijeli vjeru,  ane od knjiga koje se mogu krivo razumijeti, dok s druge strane, Nedžad posjeduje ograničeno znanje arapskog jezika, jer mu nije maternji, a svoje stavove gradi na tekstovima iz knjiga mrtvih učenjaka, koji ne mogu ustati i upozoriti na njihovu zloupotrebu?

Nadamo se da će poslije ovog teksta Nedžad Balkan pokazati bar malo ljudskog dostojanstva i preispitati sebe, i da se neće poput Samija Džeka – podivljalog samozvanog „specijaliste islamskog prava“ – koristiti metodom zamjene teza, kako bi svoje sljedbenike još jednom obmanuo, skrećući njihovu pažnju sa suštine problema, na ono što u datom momentu nije nimalo relevantno, baš kao što su nosiociu haridžijske dave, kao odgovor na prethodni naš tekst „Šejh Hazimi i haridžijske muke“ izbacili govor šejha Hazimija o šejhu Ulvanu, koji ama baš nimalo nema veze sa temom našeg teksta. Ovo je bio pokušaj da se naivnim sljedbenicima predoči bilo kakav dokaz, bilo šta što bi moglo diskreditirati drugu stranu, makar taj „dokaz“ nemao ničeg zajedničkog sa temom o kojoj se raspravlja.

Na kraju, cilj objavljivanja ovog teksta i govora šejha Hazimija nije da se pokaže da je Hazimi u pravu, niti da nije, jer svaki čovjek, pa i učenjak, nije sačuvan od grijeha i grešaka, već je cilj objavljivanja ovog teksta da se još jednom dokaže zabludjelost poziva Nedžada Balkana, i da se razbiju čarolije kojima pomenuti gradi svoje stavove i ubjeđuje druge u ispravnost istih.

Nadalje navodimo tekstualni i audio transkript pomenutog govora šejha Hazimija.

Pitanje: Postoji li razlika izmedu obožavaoca kaburova i obožavaoca zakona? Dakle, širk kaburova i širk dvoraca, ima li razlike između ovo dvoje ili nema?

Kažemo: Da, postoji razlika, nema sumnje u to. Zato što su mesele koje su vezane za obožavanje kaburova od nužno poznatih pitanja u vjeri, i ne možeš pronaći makar jedno slovo  od učenjaka koje će presuditi islamom onome koji obožava nekog drugog pored Allaha Uzvišenog. Ovo pitanje se tu završava, u njemu nema razilaženja, niti šubhi niti prihvatljivog pogrešnog tumačenja. Dok, kad se tiče pitanja suđenja drugim zakonom mimo onog koji je objavio Allah, u ovome postoje neke šubhe kod nekih ljudi potonjih generacija. Postoje neki govori na koje se oni oslanjaju kao što je govor Ibn Abbasa, radijallahu anhu, a zatim postoje i riječi nekih mufesira koje su navele neke učenjake da pomisle kako je propis uopšten tj. da nema izuzetaka. Postoje isto tako određena pitanja u ovoj meseli, tj. nesuđenja po onome što je Allah objavio oko kojih su se složili svi učenjaci, poput kufra onoga koji druge zakone smatra boljim ili jednakim Allahovom zakonu i slično tome. Oko čega postoji rasprava?

Oko čovjeka koji kaže da su vjera i šerijat bolji ali sudi drugim zakonima, dakle ne vjerujući u njih. Spoznali smo ranije da ni oko ovog pitanja kod prvih generacija nije bilo razilaženja. Ovdje mislimo na ashabe, radijallahu anhum, i odgovorili smo isto tako na predaju od  Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhu. Za šta se veže onda naše istraživanje? Veže se za onoga koji se suprostavlja, a ne za ono u šta mi vjerujemo. Veže se za onoga koji se suprostavlja, a koji kao dokaz navodi predaju Abdullaha ibn Abbasa, i govor selefa poput Ata’a, Mudžahida i drugih, kao i predaju koju navodi Ibn Džerir od Abdullaha ibn Abbasa kada je rekao: “Ko ne sudi po onome što je Allah objavio negirajući (Allahov sud)”, te je ograničio kufr na negiranje. Gotovo da su svi mufesiri, kada su govorili o ovom ajetu (cilja na ajet “A oni koji ne sude po onome što je Allah objavio takvi su pravi nevjernici”) spomenuli predaju Abdullaha ibn Abbasa.

Rezime ovoga što smo spomenuli jeste da po pitanju ove mesele postoji šubha kod potonjih generacija stoga se ne tekfiri svako ko zauzme oprečan stav u ovoj meseli. A što se tiče obožavaoca kaburova tu nema nikakvog razilaženja. Nema sumje da je tevhid ibadeta veći od tevhida hukma (suda) ili tevhida hakimijeta ako ga već tako nazovemo. Nema sumnje u to. Širk u ibadetu je u šerijatu veći od širka u hakimijetu. Ovo je konstantovano kod svih učenjaka.

Stoga ne možemo poistovjetiti ove dvije mesele. Pa kada protekfirimo one koji ne tekfire obožavaoce kaburova nemoj nas obvezivati da protekfirimo i one koji nisu protekfirili one koji sude laičkim zakonima. Kod ove druge mesela šubha će se uzeti u obzir i ona se mora odstraniti. Dakle, postoji razlika između dvije pomenute mesele. Ne postoji uzajmna povezanost između njih, niti proizilazi iz generalnog tekfira po pitaju jedne mesele generaliziranje tekfira i u nekoj drugoj meseli.

Šta trebamo uraditi? Moramo se bazirati na šerijatske tekstove, a ne na naša mišljenja i razum ili na osnovu onoga što čovjek doživljava u svom društvu ili na osnovu govora onih koje čovjek uzima kao svoje predvodnike. Osnova mora polaziti od Kur’ana i suneta. Pa kada postoji jasan šerijatski tekst i uz to se ništa suprotno njemu ne prenosi od selefa niti halefa (potonjih generacija) onda se u toj meseli ne prihvata šubha. A kada se prenosi razilaženje od halefa, od onih koji su učenjaci, onda kažemo da se to svrstava u šubhu koja je prepreka da se nad njenim vlasnikom spusti tekfir. Tada moramo pogledati u govor te osobe i ono što se veže za njega i tome slično? Da li je ovo jasno? Dakle, postoji razlika između ove dvije mesele.

Mesela kufra u taguta se treba shvatiti shodno Allahovoj knjizi i sunetu njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Na takav načim trebamo shvatiti ovu meselu. Ovo je sažet odgovor a detaljnije pojašnjenje će biti na odgovajućem mjestu inšaallahu teala.

Poslušajte i titlovani audio snimak šejha Ahmeda el-Hazimija

Priprema: Put vjernika

Fusnota:


islamska dava/dawa/da’va – pozivanje u islam