Prva razilaženja i novotarije u Islamu

1435

Prve novotarije i razilaženja u Islamu desile su se nakon ubistva Osmana, radijellahu anhu. Kada su se Alija i Muavija dogovorili oko primirja te da odluku o tome trebaju donijeti veliki ashabi pojavile su se haridžije koje su se tome suprotivili. Oni rekoše: „Presuda pripada samo Allahu“ te se odvojiše od džemata muslimana. Alija im posla Ibn Abbasa da raspravlja s njima. Polovina njih se povukla sa svog stava a druga polovina je napala na stado nekih muslimana, ohalališe njihovu krv i ubiše Ibn Hababa. Tom prilikom rekoše: „Svi smo ga ubili“, pa se Alija, radijellahu anhu, protiv njih borio.

Osnova njihova mezheba-pravca je veličanje Kur’ana i traženje njegovih sljedbenika, ali su izašli iz kruga sunneta i džemata. Oni ne slijede sunnet koji se, po njima, suprotstavlja Kur’anu, kao što je npr. kamenovanje i nisab u imetku kod krađe i drugo. Tako su zalutali.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je najznaniji u pogledu onog što mu je Allah, dželle še’nuhu, objavio. Allah, dželle še’nuhu, mu je objavio Kitab i mudrost tj. sunnet. Smatraju da je moguće da Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, bude nepravedan. Ne pokoravaju se Poslanikovim, sallallahu alejhi ve selleme, naredbama niti naredbama imama poslije njega. Oni tvrde da su Osman, Alija i oni koji ih podržavaju presudili mimo onog što je Allah, dželle še’nuhu, objavio te kao dokaz navode riječi Allaha, dželle še’nuhu:

„A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.“ (El-Ma’ida, 44)

Pa su zbog toga, i drugih stvari, protekfirili muslimane. Njihov tekfir i tekfir ostalih novotara se temelji na dvije neispravne osnove:

Prva. Ovo se suprotstavlja Kur’anu.

Druga. Ko se suprotstavi Kur’anu postaje kafir makar bio grješnik koji vjeruje da je dotična stvar obavezna ili da je zabranjena ako se radi o nekom haramu.

Za njima slijede šije. Oni su zastranili u pogledu svojih imama. Oni ih smatraju bezgrješnim i smatraju da sve znaju. Smatraju obaveznim da se ljudi vrate na njihove riječi u pogledu svega s čim s došli poslanici i pri tom se ne osvrću ni na Kur’an ni na sunnet već na govor onoga koga smatraju bezgrješnim. Njihovi imami se završavaju sa tzv. „izgubljenim imamom“ koji ustvari ne postoji, tako da su još više zalutali od haridžija, jer se haridžije vraćaju na Kur’an, a on je istina, mada ga pogrešno razumijevaju.

Ovi, tj. šije, se ne vraćaju na to već se vraćaju na svog bezgrješnog imama (posljednjeg) koji i ne postoji. Zatim se pridržavaju stvari koje su im prenesene od nekih mrtvih. Tako se vežu za neistinitu predaju od onih koji nisu bezgrješni. Zbog toga su šije od svih grupacija najviše sklone lažima.

S druge strane haridžije su iskreni, njihov govor je od najiskrenijeg govora, a govor šija od najlažnijeg govora. Ali vjera haridžija u većini predstavlja razilaženje sa džematom muslimana i ohalaljivanje njihovih imetaka i krvi. To je i šiitski izbor ali su oni nemoćni (tj. da prolivaju krv sunija) .

Zejdije su također skloni tome. Šije imamije ponekad pribjegavaju tome a ponekad kažu: „Nećemo se boriti osim pod zastavom bezgrješnog imama.“ Šije slijede bezbožnike i neprijatelje Islama od keramita, batinija i drugih. Zbog toga keramiti, koji su inače živjeli u Bahrejnu, a predstavljaju najgoru vrstu nevjernika, kao i keramiti u Magribu i Egiptu, oni su oporučili svojim sljedbenicima da u Islam uđu na vrata šiizma jer su im šije najbliži. Oni su otvorili vrata neprijateljima Islama od mušrika, kitabija i munafika i pomogli ih u borbi protiv muslimana. Oni su od svih ljudi najudaljeniji od Kur’ana i hadisa, kao što sam to objasnio na drugim mjestima.

Ovdje želim istaknuti da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao:

„Ostavljam među vama dvije stvari, Allahovu knjigu… Ovdje je podsticao na pridržavanje Allahove Knjige, a zatim je još dodao: „…moje potomke, moju porodicu. Opominjem vas Allahom u pogledu moje porodice.“ To je ponovio tri puta.[1]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom hadisu je oporučio muslimanima da paze na njihova prava ali im nije oporučio da ih učine imamima na koje će se muslimani vraćati. Haridžije svojataju Allahovu Knjigu a šije svojataju ehlu bejt, a niko od njih istinski ne slijedi ono što svojata. Haridžije se razilaze sa sunnetom a Kur’an naređuje da se on (sunnet) slijedi, i tekfire muslimane u pogledu kojih Kur’an naređuje da se prijateljuje sa njim.

Otuda je Sa’d ibn Ebi Vekas u pogledu njih tumačio ovaj ajet:

„… a u zabludu skreće samo razvratnike! One što krše obavezu prema Allahu nakon što je prihvaćena, prekidaju ono što je Allah naredio da se održava i nered na Zemlji prave; To su gubitnici!“ (El-Bekara, 26-27)

Oni su slijedili mutešabih-manje jasne ajete iz Kur’ana i tumačili ih u kontekstu na koji ne ukazuje bez poznavanja pravog značenja. Niti su bili dobro upućeni u nauku niti su slijedili sunnet, niti su se vraćali na džemat muslimana koji su razumijevali Kur’an. A što se tiče suprotstavljanja šija ehli bejtu ona su mnogobrojna a to sam detaljno objasnio na drugim mjestima.

 

Autor: Šejhul-Islam Ibn Tejmijje

Iz knjige: Furkan

[1] Muslim, br.2408 u ” Fadailus-sahabe”, Ahmed u ” Musnedu” – 4/367, i Darimi, 2/431, 432 u hadisu Zejda ibn Erkama.