Stajala je pored mene kao brdo Uhud

542

Nakon završenog seminara o izučavanju Sire (životopis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem) u Medini, iako je bilo kasno, odlučio sam da se vratim u Mekku. Na pola puta, vidio sam po strani prevrnut automobil iz kojeg je izbijao dim! Odmah sam se zaustavio i dotrčao do prevrnutog automobila kako bi pomogao unesrećenim. Što sam se više približavao autu, srce mi je jače kucalo i obuzimao me nekakv čudan strah. Uspio sam proviriti u unutrašnjost automobila… prizor koji sam vidio učinio je moje oči punim suza…


Zatim sam počeo da plačem kao malo dijete… Vidio sam vozača naslonjenog na svoje sjedište… Lice mu je ukrašavala gusta crna brada… lice mu je bilo poput mladog mjeseca… Bio je nasmijan… a njegov kažiprst je bio podignut prema nebu….

Dok se moje lice kupalo u suzama počeo sam da kao lud gledam po autu…Iza vozača našao sam malu djevojčicu koja je pokušavala da stavi svoje ručice babi oko vrata, da ga zagrli… subhnAllah, valjda posljednji put… jer dok sam doša do nje, njene mal usne su tiho izgovarale riječi šehadeta “La ilahe illa Allah“, subhnaAllah… Ovakav prizor još nisam vidio… bilo je tada nemoguće utvrditi ko je imao ljepše lice, ljepši osmijeh, otac ili kčerkica… I druga auta su počela zaustavljati se… počela je gužva.. ljudi su htjeli pomoći!

Od plača koji me bio obuzeo zaoboravio sam pregledati ostatak auta… Plakao sam… nisam se osvrtao ko je oko mene… Neki su sigurno mislili da sam izgubio nekog bliskog sebi. Neko povika: “Ima žena i još djece u autu!“

Okrenuo sam se u pravcu glasa i vidio sam ženu koja je pored sve svoje nesreće i šoka, svojim rukama na kojima su bile rukavice skupljala svoju abaiju (džilbab, haljinu) kako se ne bi neki dio tijela ukazao ili oslikao… Bila je strahovito mirna… gledala je u nas i prigrlila svoje dvoje male djece, koja nisu bila povrijeđena, hvala Allahu! Spominjala je Allaha i zahvaljivala Mu… Nije od nas tražila pomoć…nije plakala… bila je mirna! Osjećao sam da je kao brdo… postojana, čvrsta, jaka. Allahu Ekber!


Neko od muškaraca je pokuša da joj pomogne da izađe iz auta, ali je to odbila blagim pokretom ruke, davajući nam do znanja da ne može muškarac i da može sama. Izašla je mirna, apsolutno smirena… i sa djecom se udaljila od auta.

Počeo sam opet plakati dok su ljudi počeli u mene opet čudno gledati. Kada je vidjela da se narod okuplja oko nje, uzela je djecu i htjela da bude sama, dok se udaljavala od nas prošla je pored mene i tiho mi rekla: “Brate ne plači… moj muž je bio dobar čovjek… dobar“!

Njezina rečenica je učinila da prestanem plakati. Nakon nekog vremena prišao sam joj i njenoj djeci nudeći se kao i rođenoj sestri da ih odvezem do njihove kuće, ali ona je tihim glasom punog stida odgovorila: “Ne brate, ja ne ulazim u auto u kojem nema žena“!

Poštovao sam njenu odluku, osječao sam u sebi da sam odgovoran za njih. Čekao sam sa njima neko auto u kojem će biti žena… Puna dva sata stajala je pored mene kao brdo Uhud, u glavi mi je bila samo njena jačina, smirenost…

Sa predavanja „Rihletu ile-s-semai“, šejha hfz. dr. Muhammeda el-A'rifija

SHARE