Izgovor i potvrda – prvi uvjet šehadeta

611


Ukoliko čovjek želi ući u islam i ukoliko želi da se nad njim sprovode propisi islama mora potvrditi i izgovoriti riječi tewhida: ešhedu en la ilahe illAllah we ešhedu enne muhammeden abduhu we resuluhu – svjedočim da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhahammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Poslanik. Ko odbije, a u stanju je da ih izgovori, nije musliman i njegov krv i imetak nisu zaštićeni.

U hadisu kojeg prenosi Seid ibn Musejjeb od svoga oca stoji: “Kada je Ebu Talibu došla smrt došao mu je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, i kod njega zetekao Ebu Džehla i Abdullaha ibn Ebi Ummeja. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, mu reče: ‘O amidža, reci la ilahe illallah, riječi na osnovu kojih ću svjedočiti kod Allaha za tebe.’ Međutim, Ebu Džehl i Abdullah ibn Ebi Umejje mu rekoše: ‘Zar ćeš ostaviti vjeru Abdul-Muttaliba?!’ Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, mu je ponavljao svoje riječi. Međutim, zadnje riječi koje je izgovorio Ebu Talib bile su: ‘On je (ciljajući sebe) na vjeri Abdul-Muttaliba,’ odbivši da izgovori la ilahe illAllah. Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, reče: ‘Tako mi Allaha, moliću tebi za oprost osim ako mi to Allah ne zabrani’, pa je Uzvišeni objavio: ‘Poslank i vjernici ne smiju moliti za oprost mušricima, makar bili bližnja rodbina njihova, nakon što im postane jasno da su oni od stanovnika vatre.’ Povodom Ebu Taliba Uzvišeni je također objavio: ‘Ti ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti hoćeš, već Allah upućuje na pravi put onoga koga On hoće.’“ (Hadis je muttefekun alejhi)

U rivajetu Muslima stoji da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao svom amidži: “Reci la ilahe illallah, riječi na osnovu kojih ću svjedočiti za tebe na Sudnjem danu. Ebu Talib reče: ‘Da me kurejšije neće kuditi i govoriti kako me je strah naveo da ih izgovorim (riječi šehadeta) ja bih te obradovao njihovim izgovaranjem.’ Pa je Uzvišeni objavio: ‘Ti ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti hoćeš, već Allah upućuje na pravi put onoga koga On hoće.’“

Zatim, Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, da namaz obavljaju i zekat daju. Kada to učine sačuvali su svoju krv i svoj imetak, osim ako pravo islama to ne zahtjeva (poput ubistva oženjenog muslimana koji učini blud, ili osobe koja bespravno ubije muslimana, nap.prev) a njihovo polaganje računa je kod Allaha.“ (Hadis je muttefekun alejhi)

U komentaru pomenutog hadisa imam Nevevi, rahimehullahu te’ala, kaže: “Iz hadisa se zaključuje da je izgovor šehadeta, uz vjerovanje u njega i u sve ono sa čim je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvjet ispravnosti imana.“ (Komentar Muslimove zbirke, 1/212)

Šejhul-islam Ibn Tejmije, rahimehullahu te’ala, kaže: “Ako čovjek ne izgvori šehadet a u stanju je, onda je on kafir po koncenzusu muslimana. Takav je kod selefa i imama ovoga ummeta i apsolutne većine njegovih učenjaka – kafir, nutarnji i spoljnji .“ (Medžmu’ul fetava, 7/609). Šejhul-islam uslovljava da je čovjek u stanju da izgovori šehadet, kako pod propis kufra ne bi potpao onaj ko nije u stanju da izgovori šehadet poput nijeme osobe. Nemoć koju čovjek nije u stanju otkloniti izuzima obavezu sa takve osobe po koncenzusu islamskih učenjaka.

Ono što nužno proističe iz ovoga uvjeta jeste tekfir onoga ko izgovori riječi kufra. Jer, kako god iman biva riječima (govorom) i drugim stvarima, isto tako i kufr biva riječima (govorom) i drugim stvarima. Ovome se niko nije suprostovio osim zabludjelog Džehma i njegovih sljedbenika koji su iman sveli na srčanu spoznaju, ne uvjetujući izgovor šehadeta za ispravnost imana. To ih je primoralo da s druge strane zastupe isto tako mišljenje da kufr biva samo srčanim poricanjem i ničim drugim. Na taj način isključili su mogućnost da čovjek učini kufr riječima a kamoli djelima.

Međutim, ovaj govor – pored njegove neispravnosti i oprečnosti jasnim i mnogobrojnim šerijatskim tekstovima akide ehli sunneta vel dzema’ata – ima uticaja na velik broj onih koji stiču znanje (a koji sebe lažno i nepravedno pripsuju akidi i menhedžu selefus-saliha, a selefi su od njih čisti).

Isti je slučaj i sa ljudima na koje je uticala škola irdža’a koja u meselama v’ada (obećanja), ve’ida (prijetnje) i imana zastupa murdžiske stavove, kao što je to slučaj sa velikim brojem škola i univerziteta danas u muslimanskim zemljama. Ako malo bolje promotriš njihovo stanje vidjećeš da između njih i džehmija u meselama imana i kufra gotovo nema razlike. Ako spomeneš meselu kufra – kada čovjek biva kafir a kada ne – vidiš ih kako naginju akidi Džehma čija se suština ogleda u tome da je osoba koja vjeruje svojim srcem vjernik – mu’min, bez obzira šta radio nakon toga, pa makar i izgovorio riječi kufra!!

Pa kada im bude rečeno: Ta i ta osoba je kafir zbog jasnog ispoljavanja kufra, psovanjem Allahove vjere, Poslanika, ili dina, govore: Je li on svojim srcem ohalalio (dozvolio) taj kufr?! Ono što je kod nas bitno jeste da je njegovo vjerovanje srcem ispravno, tako da to (psovanje Allaha, vjere, ili Poslanika) predstavlja kufr sa spoljnje ali ne i nutarnje strane… a mi nismo u stanju spoznati njegovo ubjeđenje (da li je ohalalio pomenutu stvar ili ne) i zato mu moramo presuditi imanom (vjerom), i nije dozvoljeno tekfiriti takvu osobu bez obzira na njegove riječi kufra osim ako njegove riječi jasno ukazuju da se radi o srčanom poricanju!!!

A kada sa njima razgovaraš o meseli imana i kada čovjek biva vjernikom a kada ne, vidiš ih kako naginju akidi murdžija keramija [1] koja se ogleda u tome da je vjernik svako onaj ko izgovori šehadet pa makar u nutrini bio munafik, kafir koji ne vjeruje svojim srcem!!!

Šejh Muhammed Kutb spominje jednog od njih u svojoj knjizi „La ilahe illAllah – akidetun ve šeriatun we menhedžu hajatin“, pa kaže: “Još uvijek se čudim čovjeku koji je inače jako prijatan, a koji je na poziciji čelnika islamskog rada, kada ne tekfiri komunistu, bezbožnika, ako makar jednom u svom životu ispolji riječ tevhida.“

Ako čovjek koji je čelnik u islamskom radu kaže ove riječi koje predstavljaju mezheb murdžija keramija, šta tek onda reći za običan svijet i mukallide (slijepe sljedbenike) koji ga slijede bez dokaza i znanja.

Pa kada im se kaže da je taj i taj komunista, bezbožnik i kafir, shodno stavovima njihovog zabludjelog šejha Džehma ibn Safvana, govore: On izgovara la ilahe illallah.. kako da protekfirimo onoga ko kaže la ilahe illAllah .. kako da mu presudimo kuform a njegova spoljašnjost ukazuje na iman.. nama je naređeno da sudimo na osnovu spoljašnjosti a Allah je taj koji zna nutrinu.. nije nam naređeno da porimo prsa i istražujemo!!

Kada im se za nekog taguta kaže da ispoljava jasan i očit kufr suprotstave ti se akidom Džehma. Pa kada im opet spomeneš da je taj tagut došao i sa poricanjem (tekzibom) i srčanim ohalaljivanjem kufra, suprotstave ti se akidom zabludjelih murdžija keramija.

Oni su jedna od najgorih skupina kojom je iskušan ummet i islamska dawa (misionarstvo) u ovom vremenu, zbog toga što obmanjuju ljude i sebe lažno predstavljaju selefijama ili ehli sunnetom vel džema’atom kako bi njihove laži i potvore imale prođe kod običnog svijeta. Međutim, ehli sunnet je od njih i njihovog govora čist.

Autor: Šejh Ebu Basir et-Tartusi

(stazomislama.com)

Fusnota:

[1] Šejhul-islam Ibn Tejmije kaže: “Keramije su sljedbenici Muhammeda ibn Kerama. Tvrde da se iman (vjerovanje) ogleda u potvrdi jezika bez srčanog ubjeđenja.” (Medžmu’ul fetava 7/548). Šejhul islam ih spominje kao jednu od nekoliko skupina murdžija.

SHARE