“Gadafi mi je ubio sina u Abuslimu”, rekla mi je starica o svom sinu, koji je bio politički zatvorenik u Abuslimuu, gdje se desio užasan masakr u kojem je pobijeno više od 1200 zatvorenika jer su zahtijevali da se tretiraju kao ljudi a ne kao životinje.
To je zatvor za političke aktiviste ili bilo koga ko ima drugačije poglede od Gadafijevih.
Ta starica nije sama. Gadafi je za metu imao aktiviste, intelektualce, bio je u lovu na ideje koje su drugačije od njegovih. Bengazi ima vrlo jedinstvenu historiju kada su u pitanju Gadafijevi zločini, što dobrim djelom objašnjava zašto je baš Bengazi danas uporište revolucionarnih snaga. Sedamdesetih godina Gadafi je naredio hapšenje svih demonstranata na Kar Junisu univerzitetu, a neki od njih su pobjegli u Ameriku i Veliku Britaniju. Gadafi je običavao da se brutalno odnosi prema svima koji kažu bilo šta drugačije od njega, hapseći ih i mučeći ih. Čini se da je svaka porodica u Bengaziju imala svoju vlastitu verziju iste priče o tome kako su bili zlostavljani od strane Gadafija.
Sedamdesetih godina, Gadafi je izmijenio ljude, potakao je lopovluk širom nacije svojim zakonom koji je predstavljen u knjizi i vrlo jedinstvenom konceptu, počevši od toga da dozvoljava ljudima koji iznajmljuju kuće da te kuće i posjeduju, “kuća pripada onome ko u njoj živi”, “auto pripada onome ko ga vozi” (dakle, ako ste iznajmili kuću, ona je prema Gadafijevom zakonu vaša, op.PV.). Nije se na tome zaustavio, nego je išao dalje da dozvoljava ljudima da uzimaju (kradu) imovinu biznismena koji su na neki način učinili potez protiv njega. Pa tako su ljudima bile dozvoljene farme, kuće i firme biznismena.
Gadafi je postao heroj za mnoge siromašne porodice i mlade ljude tih porodica. Čim im je “obezbijedio” domove iz ničega, uspio je da ih koristi za svoje interese, jer su takvi postali srž njegova režima. Organizovao ih je u tajnu policiju zvanu “Legan sevrija” koja djeljuje isto kao politička tajna policija, tj. prati, privodi, hapsi, muči i teroriše svakoga ko se usudi ustati protiv njega, ili obznani svoja prava da ispolji vlastito mišljenje.
Gadafi je pokušao da sačini svoju vlastitu verziju komunizma, pa se ispostavilo da je to komunizam za narod a kapitalizam za njegovu porodicu i njegove ljude. Ispostavilo se da u zadnjih deset godina njegova dva sina posjeduju dvije kompanije za mobilne telefone, hotele i da imaju investicije širom svijeta.
Gadafi se miroljubivim demonstrantima suprotstavio pravim mecima. On je proključao od bijesa jer je shvatio da mora da ubije ideju prije nego li se proširi na druge gradove. On je također svjestan da ako narod Libije okusi slobodu, da njega nikada više neće pustiti da vlada.
Sloboda je neprocjenjiva i čim su je ljudi okusili, odlučili su da žele pravdu za ono što je Gadafi i njegova banda činila u Libiji više od 40 godina, za svako krvoproliće, za svakog ubijenog zatvorenika u Abuslimu, za svakog zlostavljanog od strane Gadafija i njegove bande.
Libijci vjeruju da su dovoljno propatili zbog Gadafija i njegovih djela. Smatraju ga odgovornim za ubistva njihovih sinova, krađe njihove zemlje, njihovog novca, a također ga smatraju odgovornim za postavljanje Libije u svjetlo terorističke zemlje jer podržava ratne zločince u mnogim zemljama.
Narod Libije je umoran od Gadafija, jer međunarodna zajednica gleda Libiju kroz njegova djela. “Gadafi je terorista, a ne mi. Mi samo zahtijevamo svoju slobodu koju je on od nas ukrao prije mnogo godina”, to je ono što mi je jedan starac rekao čim sam stigao u Libiju.
Gadafi svijetu pokazuje svoje monstruozno lice i kako se ophodi prema miroljubivim demonstrantima. On pokazuje svijetu kako poštuje ljudske duše. Nije ga briga ako bi spalio Libiju kako bi zadovoljio svoj ego i prazni ponos.
Gadafi je koristio višecijevne bacače raketa (VBR-ove) i tenkove kako bi uništio gradove. Gađao je bolnice, naredio pogubljenja ranjenih bili oni nevini civili ili pobunjenici i nije brinuo o tome da napravi razliku.
Gadafi vodi svoj rat protiv života, slobode, sreće i humanosti. Pa hoće li cijeli muslimanski svijet stajati i gledati?
Ovo nije poziv u pomoć, ovo je poziv da probudite svoju humanost, da nam pomognete da sačuvamo naše dostojanstvo, da nas pomognete da nastavimo da se borimo i ginemo sa dostojanstvom. Mi ne tražimo vašu pomoć, nego zahtijevamo onu humanost u svakom od vas da uvidite šta se ovdje dešava, šta se desilo i da vidite istinu.
Ali najbitnije pitanje je: “Koliko mrtvih tijela, i dijelova tijela je potrebno Gadafiju kako bi shvatio da se nikada neće vratiti nazad na vlast? I hoće li mu svijet to dopustiti?
Piše: Dr. Hamza Mousa
Izvor: Hamzaed.com
Obrada: Put vjernika
