Dvadeset i prvi hadis
Od Abdullaha ibn ‘Amra da je rekao Allahov Poslanik ﷺ:
“Ko se bavi liječenjem, a nije poznato od njega znanje u medicini, on je jamac za to.”[1]
Iz hadisa se razumije:
» Ukor onome koji sebi priziva ono što nije pri njemu.
» Čast poziva i struke koju ima medicina. Rekao je imam Šafija: “Doista su od znanja samo dvije vrste: znanje o vjeri i znanje o dunjaluku. Što se tiče znanja u vjeri, to je fikh, a što se tiče znanja o dunjaluku, to je medicina.”[2]
Takođe je rekao: “Nemoj živjeti tamo gdje nema učenjaka da te obavijesti o pitanjima tvoje vjere, niti tamo gdje nema liječnika da ti saopšti stvari koje se tiču (zdravlja) tvoga tijela”.[3]
» Hadis ukazuje da je onaj koji sebi priziva ono što ne posjeduje činitelj nereda;
» Obaveza snošenja štete za ono što se upropasti (lažnom) tvrdnjom poznavanja stvari.
» Kada je ovako u stvarima upropaštavanja nečijeg zdravlja/tijela, – pa kako je tek stanje onoga ko se obuče u odjeću uleme i pokazuje učenim, te na taj način upropasti ljudima njihovu vjeru i srca?!
Što se tiče onih koji pozivaju ljude u dobro, svako treba da to čini shodno svom znanju; tako je svaki od njih na dobru. Ono od čega se treba biti oprezno jeste da se neko pretvara učenim u nečemu što ne poznaje; tako se odjene odijelom drugoga, pa našteti sebi i drugome. Upravo je ovo razlog što mnogima koji rade na popravljanju društva, a naročito omladini, biva dubiozno da napravi razliku između učenjaka za kojeg nam je Allah naredio da ga pitamo u stvarima vjere, i drugoga koji nije učenjak, a koji je nadaren u retorici, pisanju, ili djelima ibadeta. Naime, talenat u rječitosti, pisanju, ili mnoštvo ibadeta pri čovjeku, – sve su to vrata hajra i vrijednosti ako ih njihov posjednik koristi po šerijatskom znanju.
Unatoč svemu tome, pitanje fetve ostaje rezervisano samo za učenjaka poznatog po ispravnom vjerovanju, zdravom svjetonazoru i detaljnom poznavanju vjerskog znanja. Ovo posebno važi za fetve koje se tiču velikih i ozbiljnih pitanja.
Ova zamršenost (nerazlikovanje uleme od ostalih) je dovela u mnogim muslimanskim društvima do nesreće i teškoće u vremenu kada su muslimani bili najpotrebniji jedinstvenosti i povezanosti.
Naime, javno istupanje nekih ljudi koji nisu poznati po šerijatskom znanju, a kamoli po upućenosti u to znanje, u oblast fetve, te izdavanje istih bez šerijatskih dokaza je upropastilo mnogo od prethodnog truda muslimana i bilo uzrokom zatvaranja vrata hajra i otvaranjem kapija zla u muslimanskim društvima. Često je istupanje takvih bilo iz njihove uzrujane simpatije (prema nekome) ili dodvoravanja drugima.
Allaha Uzvišenog molimo da sačuva sve islamske reformatore od spletki šejtana i strasti.
Shodno iznešenom, obaveza je onome koji radi na islamskom buđenju da ne žuri i strpi se sa istupom kada dođe do zamršenosti u određenim pitanjima, i da bude oprezan u uzimanju za sve što čuje, makar ga to i zadivilo. Sve vrline kod takvog ne treba da posreduju u uzimanju njegovog stava sa potpunim zadovoljstvom, jer stepen i položaj učenjaka rijetko dostiže ijedan govornik i retoričar, naročito ako se suzdržavao od traženja šerijatskog znanja.
Takođe je na osobi koja radi na popravljanju stanja, a kojoj je Allah dao blagodati rječitosti, vještinu pisanja i lijepo mišljenje ljudi o njemu zbog njegova ahlaka i izgleda, da spozna svoju vlastitu vrijednost i ne izdaje fetve bez znanja, te da se ne oholi niti stidi riječi: “ne znam”. Tako neće dovesti sebe i drugoga na pogrešku. Trebao bi, da prema svojoj mogućnosti, ukaže na posjednike znanja u stvarima koje on ne poznaje. Tako će biti od onih koji ukazuju na veliki hajr, a dodatno se sustegnuo i od nečega u što je imao sumnju.[4]
Iz djela: Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu, ovo je 21. hadis
Autor: šejh Abdulaziz ibn Muhammed ibn Abdullah es-Sedhan
Priprema i naslov: Put vjernika
Ostali hadisi iz iste knjige ovdje.
Fusnote:
[1] Bilježi ga Ebu Davud: 4586, En-Nisai: 52/8, Ibn Madžeh: 3466, i El-Hakim: 236/4 i ocjenjuje vjerodostojnim, a Ez-Zehebi isto potvrđuje.
[2] Adabu-š-Šafi’ij ve menakibuhu, Ibn Ebi Hatim Er-Razi: 321.
[3] Tarihu Dimešk: 410/51.
[4] Me’alimu fi tariki-l-islah, 84-88; Abdulaziz ibn Muhammed Es-Sedhan.
