Allah je (neka) imena i sudove prije poslanice razdvojio, a nakon nje je ta imena i sudove sastavio.
Tako uspostava argumenta ne menja šerijatska imena onoga što je Zakonodavac nazvao širkom, kufrom ili fiskom, iako počinilac toga neće biti kažnjen ako se nad njim nije uspostavio argument i ako do njega nije došla da'wa.
U tom smislu je ime mušrik potvrđeno prije dolaska Poslanika, jer on pridružuje (nekoga ili nešto) svome Gospodaru i druge sa Njime izjednačava. I svaki sud koji je vezan za vjerska imena, poput imena islam, iman, kufr, nifak, riddet, požidovljavanje, pokrštavanje, pravosnažno je konstatovan u slučaju onoga koji je okarakterisan (opisan) atributima koji obavezuju na to.
- a) Primjer za ”ime” je: musliman, kafir, mušrik…itd. Uzvišeni je rekao:
”Idi faraonu, on je prešao granicu.” (sura En-Nazi'at, 17. ajet)
Pa ga je nazvao ”tagijom” prije odlaska Musa'a, alejhis-selam, k njemu.
Govoreći o Belkisi i njenom narodu prije nego što je do njih došlo Sulejmanovo, alejhis-selam, pismo:
”Ona je bila od naroda nevjerničkog.” (sura En-Neml, 43. ajet)
Pa ih je nazvao kafirima zbog onoga što su radili od kufra i širka[1] (iako ih Sulejman a.s. još nije pozvao u Allahovu vjeru, op.PV)
- b) Sud je ono što se nadovezuje na ta imena od propisa, u smislu postojanja i nepostojanja.[2]
A sudovi se dijele na:
- Sudove vezane za ovaj svijet, poput ohalaljivanja krvi, časti, prijateljevanja i neprijateljevanja, itd, te
- Sudove vezane za ahiret, poput sevaba i kazne.
Uzvišeni kaže o faraonu, nakon što je utjerao Musa'a, ‘alejhis-selam u laž:
”Pa se suprotstavi faraon poslaniku, te ga kaznismo bolnom kaznom.” (sura El-Muzzemil, 16. ajet)
Također nas obavještava da je Sulejman, alejhis-selam, naumio kazniti Belkisu i njen narod i nije ih opravdao u nevjerovanju nakon dolaska njegovog pisma do njih, pa je kazao:
”Sigurno ćemo im doći sa vojskom, protiv koje nemaju nikakvog izlaza, i uistinu ćemo ih iz nje izvesti poražene i ponižene.” (sura En-Neml, 37. ajet)
Tako je postalo jasno da se onaj koji uradi širk – naziva mušrikom, jer se to od njega dogodilo, i nije ga moguće ni u kom slučaju od njega negirati, s time što to za sobom ne povlači njegovo kažnjavanje, jer su širk i kufr imena kuđenja djela i među njima nema neminovne uzročne povezanosti, iako postoji ”inicijator” za to i njegov uzrok, i to zbog postojanja prepreke, a to je neuspostavljenost argumenta i nedolazak poslanice, nakon kojih nastupa kažnjavanje.
Tako ima razlike između kufra koji za sobom ne povlači kaznu i koji biva prije uspostave argumenta, i kufra koji za sobom povlači kažnjavanje, a koji nastupa nakon nje. I ovo pravilo predstavlja jedan veliki temelj, koga je obavezno shvatiti i njemu se posvetiti.[3]
–
Iz djela “Podučavanje najvažnijim pitanjima”
Autor: šejh Ahmed el-Halidi
Priprema i naslov: Put vjernika
[1] Pogledaj ”Medžmu'atul-Fetawa” 20/37,38, 12/496 i ”Komentar Wasitije” kod riječi šejha ”Asma'ud-din”
[2] Tj. u smislu postojanja ili nepostojanja suština koje je Zakonodovac nazvao određenim imenima i za njih vezao određene propise (napomena prevodioca)
[3] Medžmu'atul-Fetawa 20/37, 2/78, Tefsir Ibn Džerira, u suretun-Neml, ajet 43, Der'u Te'arudil-‘Akli ven-Nakl 8/490- 492, Beda'iut-Tefsir od Ibnul-Kajjima, 2/184
