[Tekfir je proglašenje nekoga nevjernikom. Protekfiriti nekoga znači proglasiti ga nevjernikom. Detaljnije ovdje, op PV]
U proširene greške u tekfiru spada, također, i tekfir svake osobe koja nije protekfirila tagute, pod izgovorom da nije ostvarila tevhid, jer nije učinio kufr u taguta. Jer, nema sumnje da je kufr u taguta polovica tevhida i njegov uvjet, ko ne učini kufr u taguta taj se nije uhvatio za najčvršću vezu. Stoga, takav je kafir, propalica, jer Uzvišeni kaže:
فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ
“Ko učini kufr u taguta, a bude mu’min u Allaha – uhvatio se za najčvršću vezu koja se neće prekinuti.” (El- Bekare, 256).
Međutim, da li je tekfir taguta uvjet od uvjeta ispravnosti kufra u taguta? U smislu, da li svako ko ne ispolji tekfir taguta ili ga ne čini (tj. ne tekfiri tagute) od onih koji se pripisuju islamu, zato što je obmanut namazom taguta, njegovim ibadetom, i pripisivanjem islamu – nije musliman, zato što nije učinio kufr u taguta?
Mi ovdje ne želimo da omalovažimo bitnost tekfira tavagita (množina od riječi tagut), niti pozivamo u zanemarivanje i neizučavanje ove tematike, kako to neki ljudi žele shvatiti ili pak takvom shvatanju žele usmjeriti naš govor. Ne, ni u kom slučaju. Svako ko nas zna i ko je čitao naše knjige zna koliko mi vodimo računa i koliko se koncentrišemo na ovu stvar. Šta više, mi i ne pišemo osim o tagutu i onome što se za njega veže.
Mi ovdje pozivamo na šerijatsko utemeljenje, tefsil (detaljno pojašnjenje) i preciziranje govora jasnim i vjerodostojnim dokazima. Šuplji hamas i riječi ništa neće koristiti istini. Zato nemamo poterebu za općenitim hamas riječima, za koje žedan misli da su voda, pa kada im priđe vidi da nisu voda već otrov.
Ono što zagovaraju određeni ljudi u ovom poglavlju, tj. uvjetovanje tekfira taguta kao ispravnost kufra u taguta, je tvrdnja za koju nisu donijeli dokaz, osim, Gospodaru moj, neke općenite riječi nekih kasnijih učenjaka. Međutim, riječi učenjaka mogu poslužiti u shvatanju, ali ne mogu poslužiti kao dokaz, već je za njihove riječi potreban dokaz.
A sada postavljamo pitanje: Gdje je jasan i precizan dokaz iz Allahove knjige ili sunneta Njegova Poslanika alejhisselam, da je tekfir tavagita uvjet(šart) za ispravnost klonjenja njegova ibadeta tj. uvjet za ispravnost kufra u taguta, koji je inače uvjet islama oko koga se svi slažu? Gdje je taj dokaz na osnovu kojeg nužno proističe ne postojanje islama onoga ko se pripisuje islamu pa makar takav bio kafir u taguta u značenju da čini kufr (odriče se) obožavanja taguta, kloni se njegova batil dina i zakonodavstva i kloni se prijateljevanja sa njim i njegovog pomaganja.
Zar Uzvišeni nije obradovao svoje robove rekavši:
وَالَّذِينَ اجْتَنَبُوا الطَّاغُوتَ أَن يَعْبُدُوهَا وَأَنَابُوا إِلَى اللَّهِ لَهُمُ الْبُشْرَى فَبَشِّرْ عِبَادِ
“One koji se klone da taguta obožavaju i Allahu se povrate – njih čekaju radosne vijesti. Pa obraduj robove Moje.” (Ez-Zumer, 17)
Stoga, na osnovu kog dokaza tvrdoglavci tvrde i poništavaju ovu radosnu vijest, kojom je Allah obradovao svoje robove koji se klone obožavanja taguta i Gospodaru svome vraćaju? Zar da im to ponište samo zbog toga što im nije jasan kufr nekih taguta, ili zbog njihova neznanja o stanju tih taguta, ili pak zbog toga što smatraju da postoji šerijatska prepreka koja ih sputava u njihovom tekfiru?
Razgovarao sam nekim gulatima (fanaticima), hamaslijama oko ovih stvari i postavio im ovo pitanje, međutim, nisu bili u stanju da donesu jedan dokaz iz Kitaba ili sunneta koji jasno ukazuje na njihovu tvrdnju.
Ono što su bili u stanju navesti su riječi šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba koji kaže: “Osnova dini islama i njegov temelj su dvije stvari:
Prva: Naredba da se čini ibadet samo Allahu Jedinom, Koji nema druga, podsticanje na to, prijateljevanje u ime toga i tekfir onih koji to ostave.
Druga: Upozorenje na činjenje širka u obožavanju Allaha, žestok ukor u tome i tekfir onoga ko to učini (tj. tekfir onoga ko učini širk). Tako da tevhid nije potpun osim uz ove stvari…” Završen citat šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba.
Pa je ta omladina poletjela radujući se riječima šejha Muhammeda: “Upozorenje na činjenje širka u obožavanju Allaha, žestok ukor u tome i tekfir onoga ko to učini.” Obradovali su se njegovim riječima: “i tekfir onoga ko to učini”, te su to učinili osnovom dini islama na osnovu kojeg su uspostavili ljubav i mržnju, na osnovu toga prijeteljuju i mrze, pa ko ostavi ovu stvar ili uskrati u njoj, takav je kod njih kafir.
Govor šejha Muhammeda, na kraju ovog teksta, je jako jasan da u ovim općenitim riječima šejha ima tefsila (detaljnijeg pojašnjenja), jer je šejh u ovim riječima spomenuo stvari koje potpadaju u osnovu islama, stvari koje su od levazima osnove islama (stvari koje se usko vežu za osnovu islama), i one koje su vadžib. Šejh Muhammed je na kraju rekao: “Tako da tevhid nije potpun osim uz ove stvari”, što ukazuje da šejh cilja na potpunost tevhida. Šejh nije rekao: “Nije ispravan,” ili “ne prima se”, a to su riječi koje se koriste kada se određuje šta je šart (uvjet) koji ukoliko se ostavi djelo nije ispravno.
Ono što dodatno potvrđuje ovu činjenicu jeste to što je šejh Muhammed spomenuo stvari koje nisu na istom nivou, već su neke od aslud-dina (osnove vjere) i njegovih uvjeta bez kojih islam čovjeka nije ispravan, kao što je obožavanje Allah Jedinog, Koji nema druga, i ostavljanje širka (ne činjenje širka) u ibadetu Njemu, subhanehu ve teala, a neke su od vadžiba islama i tevhida ili od njegovih levazima i spona, kao što je podsticanje na tevhid, poziv u njega i prijateljevanje u njemu. Isti je slučaj i sa mržnjom (muadat) u širku i tu postoji tefsil. Postojanje osnove mržnje prema širku i njegovih sljedbenika je u cjelini od uvjeta islama i tevhida. A što se tiče njenog ispoljavanja i oglašavanja to spada u levazime tevhida i njegovu potpunost a ne u njegove uvjete.
Ove stvari se saznaju i razumijevaju na osnovu šerijatskih dokaza na koje se čovjek treba oslanjati u postavljanju temelja, a ne govor ljudi jer se u njihovom govoru može naći greška. A ako ovi ljudi traže rješenje u govoru ovih ljudi, i ako žele da temelje zasnivaju na njihovim riječima, onda će opet naći i drugi govor uleme Nedžda, poput pomenutih riječi šejha Muhammeda ili nekog drugog učenjaka od uleme Nedžda u ovom poglavlju.
Slične prethodnim su i riječi šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba u risali o značenju taguta, kada kaže: “Što se tiče načina na koji se čini kufr u taguta on biva time što će čovjek:
1 – Vjerovati da je obožavanje (ibadet) nekog ili nečeg drugog mimo Allaha neispravno (batil).
2 – Ostavljanje tog ibadeta.
3 – Mržnja prema takvom ibadetu.
4 – Tekfir onih koji ga čine.
5 – Neprijateljstvo prema njima.”[1]
I još puno sličnih govora.
Poznato je da su ove riječi šejha Muhammeda hakk u cjelini i da se njima nema šta zamjeriti – jer i mi ovim riječima pozivamo, njima se obraćamo ljudima – osim ako se pojavi neko ko sve ove stvari stavi na jedan stepen, tj. sve njih učini uvjetom iz kojeg proističe ne postojanje imana osobe koja ih ne ostvari. Tada je obaveza pojasniti ove riječi kako smo to gore uradili, jer tada takvo shvatanje predstavlja pogrešno shvatanje, koje nije dozvoljeno pripisati Šejhu osim kada bi on to jasno spomenuo u svojim riječima.
Isto tako, treba napomenuti da općenito svrstavanje neprijateljstva prema robovima taguta u pojam kufr u taguta neko može shvatiti kao uvjet (tj. uvjet ispravnosti tevhida koji je aslud-din, op.prev.). Zato je nužno da se napravi razlika između obaveze postojanja tog neprijateljstva kao uvjet tevhida s jedne, i poželjnog ispoljavanja tog neprijatejstva koje ne može svako ispoljiti i koje nije svakom obavezno, s druge strane. Isti je slučaj i sa riječima šejha Sulejmana ibn Sehmana u njegovoj risali o pojašnjenju značenja taguta i njegova klonjenja, kojem bi se možda obradovali ti gulati kada bi ga pročitali. Kaže šejh Sulejman, nakon što je spomenuom ajete o obavezi klonjenja taguta: “Uzvišeni nas je obavijestio da su svi Poslanici poslati sa naredbom klonjenja taguta. Onaj ko ga se ne kloni oprečan je svim vjerovjesnicima.” Zatim kaže: “A pod klonjenjem (izbjegavanjem) taguta se cilja mržnja prema tagutu, neprijateljstvo srcem, kuđenje i huljenje jezikom, njegovo odstranjivanje rukom u mogućnosti i odvajanje (napuštanje) od njega. Ko tvrdi da se kloni taguta a ne radi ovo taj nije iskren.” Završen citat.
Pogledaj kako je u ovim općenitim riječima spomenuo da nije iskren onaj ko ne kudi i huli taguta jezikom, tj. da takav laže u svojoj tvrdnji klonjenja (izbjegavanja) taguta, pored toga što ispoljavanje kuđenja i huljenja taguta nije svakom obaveza. Da li je svako od ashaba javno ispoljavao kuđenje taguta od njihova naroda, ili je pak većina njih to prikrivala? I da li ćemo za njih, koji su bili u takvom stanju reći da su bili oprečni svim vjerovjesnicima ili da nisu bili iskreni u klonjenju (izbjegavanju) taguta?
Što se tiče kuđenja ni sam Poslanik alejhisselam, nije to radio, a posebno nakon što mu je Allah to zabranio kako mušrici ne bi iz neznanja kudili Allaha. Mušrici su tevhid Poslanika alejhisselam, njegovo odricanje od njihovih taguta i upozorenje na činjenje ibadet kipovima koji niti vide niti čuju, smatrali kuđenjem njihovih bogova, a Poslanikovo pojašnjenje zablude njihovih predaka u ibadetu, smatrali kuđenjem njih i njihovih predaka.
Ono što ovdje ciljam jeste da govor šejhova nije Kur'an i da oni nisu sačuvani (grešaka). Mogućnost greške kod njih je i te kako normalna stvar. Njihov govor, kao i govor drugih ljudi – mimo Poslanika alejhisselam, – nije dokaz u našoj vjeri. Zatim, od lijepog postupka prema ulemi u ophođenju sa njihovim riječima jeste i to da se njihove riječi tumače njihovim riječima. Da se njihov općenit govor (mutlek) precizira onim koji ga ograničava ili pojašnjava. Zatim, od emaneta ilma (znanja) i iskrenosti u Allahovoj vjeri jeste da se njihov općenit govor shvati na osnovu akide ehli sunneta i metode uleme kada je u pitanju generalizacija prijetnje (ve'id).
Ovo kažemo zbog toga što se njihova metoda – koja je poznata svakom ko čita njihove knjige (riječ je o ulemi Nedžda) – zasnivala na veličanju pitanja tevhida i njegova ispoljavanja, te na pojašnjenju nužnosti ostvarivanja njegovih levazima, vadžiba i spona, na žestokom ukoru širka i njegovih počinioca i na velikom negiranju svega što ima bilo kakve veze sa širkom pa makar se radilo i o stvarimo koje vode širku a nisu sam širk.
Zato su učenjaci koji su došli nakon njih bili u potrebi da pojasne ono što je bilo problematično kod određenih ljudi – bez obzira radilo se o protivnicima uleme Nedžda, koji su na osnovu tih općenitih govora pokušavali da ih naruže i pripišu njima ono što nisu rekli od generalnog tekfira ili tekfira svake osobe koja se ne slaže sa njima. Nisu svi iz ove skupine pristrasni sljedbenici četiri mezheba ili neznalice od kaburaša. Naprotiv, među njima je bilo selefijskih učenjaka, muhakkika (dobrih poznavalaca), poput učenjaka Ševkanija koji je o šejhu Muhammedu ibn Abdul-Vehhabu i njegovim sljedbenicima, rekao: “Ali oni smatraju da je izašao iz islama svako ko ne potpada pod njihovu Nedždansku državu i ne pokorava se njegovim naredbama.” (Bedru et-tali’, 2/7)
Zatim, šejh Muhammed Siddik Hasen, koji je u svojoj knjizi “Terdžumanul vehabije” obznanio odricanje ehlul hadisa od “vehabija”.
Zatim, šejh Enver Šah Kašmiri, koji je rekao da šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab žuri u donošenju suda tekfira.
I još drugih učenjaka… O odbrani šejha Muhammeda i pobijanju šubhi koje su prilijepljene njegovoj davi pogledaj: “Deava el munaviin li daveti šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab” (Tvrdnje onih koji su se suprostavili davi šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba), od Abdul-Aziza ibn Muhammeda. Zatim, “Misbahuz-zalam fir-reddi ala men kezebe ala šejhil islam” i “Minhadžu et-tesisi vet-takdisi fi kešfi šubuhati Davud ibn Džirdžis”, od Abdul-Latifa ibn Abdur-Rahmana Alu-šejha.
– ili pak o onima koji su se pripisivali davi uleme Nedžda a koji su zastranili u pretjerivanju. Neki od tih primjera su već prethodili, poput riječi šejha Abdul-Latifa Alu-šejha u odgovoru dvojici ljudi iz Ihsa'a koji su se odvojili od džume i džemata i protekfirili muslimane oko njih, pod izgovorom da sjede sa Ibn-Fejruzom i njemu sličnim, koji nisu učinili kufr u taguta, jer on (Ibn-Fejruz) nije ispoljio tekfir svoga djede koji je odbio i suprostavio se davi šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba. “Kažu dalje: ’Onaj ko ne ispolji tekfir takvih ljudi takav je kafir u Allaha, jer nije zanijekao taguta. A onaj ko sjedi sa takvim je poput njega.’ Na osnovu ova dva lažna i zabludjela uvoda su izgradili ono što se gradi na propisima jasnog riddeta…“ Nakon toga šejh Abdul-Latif kaže: “Naredio sam da se dovedu, te sam im zaprijetio i žestoko ukorio. Oni su počeli tvrditi kako su na akidi šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, te da kod sebe imaju risale (knjige, poslanice) Šejha. Pojasnio sam im njihove šubhe i otklonio njihovu zabludu na osnovu onoga što mi je tada na medžlisu bilo na umu. Obavijestio sam ih da Šejh nema ništa sa tim zabludjelim vjerovanjem…” “Medžmuatu er-resail vel mesail en-Nedždije” 3/4-5.
Imam Ševkani u svom djelu “Bedru et-teli’” 2/5 kaže: “Emir jemenskih hadžija, Muhammed ibn Husejn el-Muradžil, me je obavijestio da je skupina njih (tj. skupina od sljedbenika šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba), rekla njemu i hadžijama koji su bili sa njima da su nevjernici i da nisu opravdani zbog toga što nisu došli do vladara Nedžda kako bi promotrio njihov islam. Te se nisu otarasili od njih osim uz teške muke.” Završen citat.
Prethodile su također riječi šejha Abdul-Latifa Alu-šejha koji je pojasnio neke općenite riječi svoga djeda šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, a koje nisu shvatili neki gulati, a to su njegove riječi: “Kada ovo saznaš saznao si da čovjeku neće valjati njegov islam pa makar i ispoljavao tevhid Allahu i ostavio širk sve dok ne bude mrzio mušrike i ispoljavao im neprijateljstvo i mržnju, kao što kaže Uzvišeni: ’Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju.’ (El-Mudžadele, 22.)” Nakon ovih riječi svoga djeda šejh Abdul-Latif u svojoj knjizi “Misbahu ez-Zalam” kaže: “Ko je iz ovih riječi Šejha shvatio da se tekfiri onaj ko ne ispolji neprijateljstvo taj je pogrešno shvatio, njegovo shvatanje je batil a mišljenje zabludjelo.”
Isti je slučaj i sa riječima šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba kada je upitan o muvalatu i muadatu (prijateljevanju i neprijateljevanju), da li oni potpadaju pod značenje ’la ilahe illallah’ ili su od njegovih levazima, pa je šejh odgovorio: “Dovoljno je muslimanu da zna da mu je Allah obavezao mržnju prema mušricima i neprijateljavanje sa njima te da mu je obavezao ljubav prema vjernicima i prijateljevanja sa njima. Allah nas je obavijestio da pomenuta stvar spada u uvjete imana i negirao iman onima koji prijateljuju sa onima koji se suprostavljaju Allahu i Njegovom Poslaniku, pa makar bili očevi njihovi ili sinovi njihovi ili braća njihova ili rodbina njihova.”
Šejh svojim riječima da mržnja mušrika spada u uvjete imana ne cilja obznanivanje i ispoljavanje te mržnje prema mušricima, kao što je to učinio Ibrahim alejsis-selam i oni koji su bili sa njim, i kao što to čine vjerovjesnici i njihovi sljedbenici – pripadnici potpomognute skupine (taife el-mensure), koji bdiju nad Allahovom vjerom, već cilja na prisustvo osnove te mržnje pa makar i u srcu čovjeka.
Na osnovu toga shvataš nužnost pravljenja tefsila u govoru Šejha a i drugih učenjaka i nužnost pravljenja razlike između njihove općenite prijetnje tekfirom ili općenitim tekfirom na polju dave i spuštanja propisa tekfira na pojedince. Isto tako, obaveza je shvatiti govor Šejha shodno osnovama ehli sunneta, jer to predstavlja lijep postupak prema Šejhu, kod onoga ko zna njegov menhedž, i ne poistovjećivati sve stvari u njegovim općenitim izjavama. Pa tako ovdje kažemo: Ako Šejh ovim riječima cilja osnovu mržnje i njeno prisustvo u srcu onda nema prepreke da se njegov govor shvati u svojoj općenitosti. A ako pak cilja mržnju u cjelini zajedno sa njenim ispoljavanjem, obznanjivanjem i drugim stvarima, onda valja napomenuti da Šejh govori o valjanosti takvog islama a ne o nestanku njegove osnove.
To je shvatanje i razumijevanje koje Allah daje onome kome On hoće od robova svojih a uskraćuje svakom lišeniku. To je ujedno i lijepo ophođenje prema šejhu Muhammedu ibn Abdul-Vehhabu i njegovim djelima, posebno kada se uzme u obzir da je on čovjek koji nije sačuvan. Za njegov govor je potreban dokaz a nije njegov govor dokaz. Ono što se poklopi sa istinom prihvatamo a ono što se suprostavlja odbijamo, a od svakog se uzima i odbacujemo izuzev Poslanika alejhisselam. Kada ovo kažemo o imamu Nedždanske dave onda se to još preče odnosi na kasnije učenjake od njegovih unuka i sljedbenika.
Ko prelista njihov govor zasigurno će naići na ovakve općenite davetske riječi, koje nisu precizirane i ograničene, a koje su oni koristili zbog velikog nastojanja da upozore na širk i iskorijene ga. Ko te riječi ne shvati shodno osnovama ehli sunneta i sa njima se ophodi kao oni u čijim srcima ima bolesti, takav će ih protumačiti shodno metodi gulata.
Ja ovo ne spominjem tek tako. Naprotiv, ja ovo kažem nakon što nisam ostavio ni jednu knjigu uleme Nedžda koja mi je pala u ruke na početku sticanja znanja a da je nisam pročitao. Prenio sam puno njihovih citata u svojoj knjizi “Milletu Ibrahim” i drugim knjigama. Kod nekih citata sam stavio napomene a kod nekih ostavio citate prijetnje bez ikakvog komentara, pa su neki ljudi “uska shvatanja”, kada su pročitali ovaj tefsil u ovim poglavljima u kojima upozoravamo na greške u tekfiru, pomislili da se radi o kontradiktornosti i predomišljaju. Nisu shvatili razliku između naših davetskih djela u kojima generalizujemo prijetnju i zastrašivanje i žestoko kritikujemo sve one koji skrenu sa džade (puta) tevhida, kao i one koji uskrate u njegovim pravima i levazimima, i našeg govora o propisima tekfira, a posebno kada je u pitanju pojedinačan tekfir koji zahtjeva preciznost i tefsil. Tako da nisu napravili razliku između ova naša dva govora i ono što je ulema spomenula od razlike između općenitog i pojedinačnog tekfira.
Svemu tome dodaj što sam ja kroz iščitavanje poslanica uleme Nedžda uvidio da se stvar nije zaustavila kod općenitih davetskih riječi koje zahtjevaju tefsil i precizno shvatanje, već je kod nekih kasnijih učenjaka prešla granicu i dovela do greški koje nije dozvoljeno “prikrpiti” niti ih u njima slijediti, poput fetvi i pogrešnih izjava šejha Sulejmana ibn Sehmana i Muhammeda ibn Ibrahima Alu-šejha po pitanju njihovih neistomišljenika koji su se pobunili protiv njihova imama (vladara) Abdul-Aziza – prijatelja Amerikanaca i Engleza. Protekfirili su Duvejša i Adžmana i one koji su se sa njima pobunili od Ihvana protiv njihova vladara Abdul-Aziza. Presudili su im riddetom i na njih spustili riječi Šejhul-islama (Ibnu Tejmijja, op.PV) da je onaj ko priskoči logoru tatara počinio riddet i da je njegova krv i imetak halal. Šta više, po njima Ihvani su preči kufru i riddetu od ovih. Detaljnije o ovome pogledaj “Ed-dureru es-senijje”, poglavlje o džihadu 334.
Čak su, odgovarajući na pitanje njihova vladara o teobi onoga ko se pokaje zbog svoje pobune i dođe njemu kajući se, uslovili da se pokajnik odrekne od Ihvana koji su se pobunili protiv Abdul-Aziza da ih protekfiri i da se protiv njih bori jezikom i imetkom. Pogledaj prethodni izvor 330. Dobro promotri ove stvari i pripazi se da se prema ulemi ne ophodiš kao prema onima koji su sačuvani greške ili da njihove knjige shvataš kao knjige kojima ne može prići batil ni preda ni straga.
Vratimo se na početak. Kažem: Oni koji su napravili ovu grešku, na koju upozoravamo, nisu za ovo svoje utemeljenje donijeli ni jedan vjerodostojan dokaz, a govor ljudi mimo Allahova Poslanika alejhisselam, nije dokaz. Uzvišeni kaže: “Slijedite ono što vam se objavljuje od Gospodara vašeg …”
Zato, utemeljenje da svako ko nije protekfirio taguta nije učinio kufr u njega, u smislu da je takav obožavaoc taguta ili da se ne kloni taguta – kako neki kažu, sve to zahtjeva dokaz. Neki čak idu toliko daleko pa u klonjenje taguta, kojeg vide kao uvjet ispravnosti islama, svrstavaju klonjenje rada u tagutskim vlastima, pa makar se radilo i o poslu koji nije haram. Šta više, neki ahmaci su u to svrstali i klonjenje zastajanja pred semaforima, izbjegavanje tesira (precizno određenih cijena) u saobraćaju i tome slične stvari. Nisu se smilovali ummetu Muhammeda alejhisselam, a ni sebi činjenjem ove zablude.
Značenje kufra u taguta i njegova klonjenja u Šerijatu, kojeg zahtjeva Gospodar svjetova a ne cjepidlake i gulati, se treba shvatiti kroz spoznaju značenja suštine obožavanja taguta ili uzimanja njega kao nidda i ortaka. Poznato je da je tagut sve ono što se obožava mimo Allaha – i time je zadovoljno – bilo kojom vrstom ibadeta kojim čovjek biva nevjernik ukoliko ga posveti nekom drugom mimo Allaha. Zato, ko ibadet namaza, tavafa, klanja, zavjetovanja, dove i pokornosti u zakonodavstvu, posveti nekom drugom, ili pak smatra da polaže pravo na to, (pa makar mu i ne posvećivao ibadet op.prev.), taj takvu osobu, (kumira, drvo, kamen…), obožava i uzima kao boga i taguta. Takav neće biti musliman sve dok ne učini kufr (odrekne se) ibadeta njemu i vjerovanja njegova rububijeta i uluhijeta. Kufr u njega ovdje ne znači njegov tekfir, iako on spada u njegove lazime i vadžibe, već znači odricanje od ibadeta njemu i njegova tagutijeta i kufr u njegov uluhijet i rububijet i činjenicu da on (tagut) zaslužuje da mu se čini bilo koji vid ibadeta. To je ono što Uzvišeni naziva klonjenjem ibadeta tagutu u svojim riječima: “One koji se klone da taguta obožavaju i Allahu se povrate – njih čekaju radosne vijesti. Pa obraduj robove Moje.” (Ez-Zumer, 17).
Ovaj ajet pojašnjavaju riječi Uzvišenog u drugom ajetu: “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allaha obožavajte a taguta se klonite.” Nije ispravno ono što rade pojedini brzopletnici time što uzimaju samo ovaj ajet i raduju se općenitom pojmu klonjenja taguta koji se u njemu spominje a zanemaruju ono što taj pojam pojašnjava u drugom ajetu. To je metod onih koji u svojim srcima imaju bolest, oni koji slijede mutešabih (manje jasne stvari), i ne tumače ih shodno jasnim tekstovima koji ih pojašnjavaju. Naša ulema je pojasnila da ukoliko se uzme općeniti tekst, a ostavi drugi koji ga pojašnjava, da to biva slijeđenje mutešabiha. Isto tako, ukoliko bi se uzeo općenit tekst a zanemario onaj koji ga ograničava i precizira. Tako postupaju samo oni u čijim je srcima bolest, želeći fitnu, kako to spominje Uzvišeni na početku sure Alu-Imran.
Šatibi, rahimehullahu teala, kaže: “Oni koji idžtihade se ne ograničavaju na pridržavanje općenitog teksta sve dok ne potraže da li taj općeniti tekst ima drugi koji ga ograničava ili ne. Općenit tekst sa onim koji ga ograničava – to je dokaz. Pa ako se ostavi tekst koji ograničava općenito značenje onda će to postati mutešabih, i tada će zanemarivanje ograničavajućeg teksta predstavljati skretanje sa istine. Zbog toga su mu'tezile svrstane u ehluz-zejg (zabljudjeli) jer su uzeli riječi Uzvišenog: “Radite šta hoćete.” (Fussilet, 40), a zanemarile druge tekstove koji pojašnjavaju ove riječi. Isti je slučaj sa haridžijama, koje su uzele riječi Uzvišenog: “Sud pripada samo Allahu.” (Jusuf, 40) a ostavili ajete koji pojašnjavaju poput riječi Uzvišenog: “O vjernici, ne ubijajte divljač dok ste u ihramima! Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost (doslovno: O kojoj će sud donijeti) dvojica vaših pravednih ljudi, kao kurban zakolje…” (El-Maide, 95). Ostavili su, također, riječi Uzvišenog: “A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog suca iz njegove, a jednog iz njene porodice.” (En-Nisa’, 35). Džebrije su uzele riječi Uzvišenog: “Allah je stvorio vas i ono što vi radite.” (Es-Saffat, 96), a ostavili pojašnjenje u riječima Uzvišenog: “Kao kazna za ono što su zaradili.” (Et-Tevba, 82). Takav je slučaj sa svima koji su uzeli dijelove ajeta ostavljajući ono što je iza njih. A da su spojili ono što je Allah naredio da se spoji došli bi do cilja…” Završen citat imama Šatibija.
Kažem: U ovo spada i ono što rade pojedini gulati koji pojam klonjenja taguta – a koji je rukn tevhida i njegova polovica – tumače općenitim tumačenjem pa u njega svrstavaju i klonjenje od rada u nevjerničkim vlastima, pa makar se radilo i poslu u kojem nema harama. Da su rekli da je tako nešto poželjno ne bi bilo problema jer tome i mi pozivamo, ali su oni to učinili uvjetom tevhida i islama, pa ko ga ne ostvari i radi bilo koji posao u toj vlasti, ili se pokori vlastima i tagutima u bilo čemu, pa makar se radilo i o mubah stvarima, takav je kod njih kafir jer se ne kloni obožavanja taguta te stoga nije ostvario tevhid.
Istina u koju nema sumnje jeste da se pod klonjenjem taguta cilja na klonjenje ibadeta njemu, time što se njemu neće upućivati ni jedan vid ibadeta kojim čovjek postaje nevjernik ukoliko ga posveti nekom drugom mimo Allaha, i klonjenje prijateljevanja sa njim i pomaganja njemu. Pomenuti govor smo ograničili riječima “kojim čovjek postaje nevjernik ukoliko ga posveti nekom drugom mimo Allaha”, zato što pojedinci pod pojmom ibadet svrstavaju njegovo jezičko značenje a ne terminološko, te u njega svrstavaju i obožavanje prohtjeva i šejtana, u smislu njihova slijeđenja i pokoravanja koje nekad biva kufr a nekada grijeh. Na taj način su grješnici kod njih postali kafiri, i na taj način streme haridžijama htjeli to ili ne.
Ko se vlastima ili tagutima pokori u grijehu kafir je kod njih, jer je kod njih pokornost ibadet u cjelini, na osnovu kojeg čovjek koji ga uradi biva nevjernik.
Čak neki ahmaci smatraju pokornost njima u onome što je hajr ibadet koji izvodi iz vjere, te filozofiraju i izmišljaju ono o čemu Allah nije objavio nikakav dokaz. Ako bi tagut naredio da se uradi nešto od šerijatskih vadžiba poput namaza, onaj ko bi mu se u tome pokorio bi kod njih bio mušrik koji se ne kloni taguta.
Nema sumnje da je ovo očita zabluda, a ono što ih je dovelo do ovih stvari jeste njihovo neispravno postavljanje temelja i miješanje jezičkih termina sa terminološkim (šerijatskim). Davanje prednosti jezičkim terminima nad terminološkim ih je dovelo do toga da izmisle novu vjeru i tevhid o kojem Allah nije objavio nikakva dokaza. Svojim bolesnim mozgovima oni su pojam klonjenja od taguta učinili teškom stvari, a posebno u ovom našem vremenu, tako da ga ne mogu ostvariti oni najodabraniji od daija i mudžahida a kamoli običan svijet, starci i starice. Allahov din su sveli na pojedince koji se mogu nabrojati na prstima jedne ruke. To je suština njihovih riječi…
Istina, mimo koje nema druge, je da obožavanje taguta biva kufr posvećivanjem bilo kojeg vida ibadeta, koji ukoliko se posveti nekom drugom mimo Allaha biva širk koji izvodi iz vjere. Biva, također, širkom ukoliko dođe do tahlila harama, tahrima halala, ili zakonodavstva kojeg Allah nije dozvolio. Na ovo se i odnosi tefsil Šejhul-islama kojeg je spomenuo po pitanju onih koji su slijedili svoje monahe i svećenike i pokorili se njima mimo Allaha. Šejhul-islam ih je podvojio na dvije kategorije:
– Oni koji znaju da su (svećenici i monasi) promijenili Allahov din pa ih slijede u toj izmjeni i vjeruju u tahlil (dozvolu) onoga što je Allah zabranio i tahrim (zabranu) onoga što je Allah dozvolio, slijedeći njihove predvodnike, pored toga što znaju da su oni oprečni dinu vjerovjesnika. Ovo je kufr. Allah i Njegov Poslanik su ga nazvali širkom, pored toga što se njihovi sljedbenici nisu klanjali, postili i činili sedždu njima (tj. njihovim monasima i svećenicima).
– Oni čije je vjerovanje i iman u tahrimu harama i tahlilu halala postojano ali im se pokore u grijesima, kao kada musliman radi grijehe za koje vjeruje da su grijesi. Njihov propis je propis njima sličnim griješnicima.” (Medžmu'atul fetava, 7. tom)
Ovaj tefsil još više pojašnjava i rasvetljava tefsir Poslanika alejhisselam, o značenju “uzimanja njih za bogove mimo Allaha”, i njegovo preciziranje pokornosti koja je bila ibadet (svećenicima i monasima) koji izvodi iz vjere. Poslanik alejhisselam, je njihovu pokornost (koja izvodi iz vjere), ograničio na pokornost u tahlilu harama, tahrimu halala i zakonodavstvo koje Allah nije dozvolio, a ne na općenitu pokornost. Zato Uzvišeni kaže: “Svoje monahe i svećenike su uzeli za bogove mimo Allaha.” Uzvišeni je “uzimanje njih za bogove” učinio svojstvom njihova širka. Uzvišeni je rekao “uzeli su” a nije rekao: “pokorili su se svojim monasima i svećenicima”. Zato se ovaj kajd (ograničavanje) “uzimanja za bogove”- ittihaz, mora uzeti u obzir kada je u pitanju tekfir onih koji su se pokorili tagutu, jer on (pomenuti kajd) ukazuje na općenitu pokornost u svim poglavljima. Stoga, ko ih uzme kao muhalliline (one koji ohalaljuju) muharrimine (oni koji oharamljuju) i mušeri'ine (one koji propisuju zakone o kojima Allah nije objavio nikakva dokaza) i njima posveti općenitu pokornost – takav je mušrik koji je njih uzeo za bogove, za razliku od onih koji se njima pokore u masijetu – grijehu. Stanje onog ko se pokori u haramu, a koji nije ispoljio svoj cilj i namjeru, kruži između grijeha i istihlala (ohaljivanja takvog grijeha), i zato je obaveza pogledati njegovo stanje i napraviti razliku u propisu između prvog i drugog stanja.[2]
Na osnovu toga kažemo: Svako ko se kloni obožavanja taguta, prijateljevanja sa njim i slijeđenja u njegovom nevjerničkom dinu, kao i pokornosti u zakonodavstvu koje je kufr, takav se kloni taguta – makar gulatima i bilo mrsko – iako ga nije protekfirio ili se pak njemu bude pokorio u onome što je grijeh, bez njegova ohalaljivanja. A ko obožava taguta ili mu se pokori i slijedi u pomenutim stvarima takav je kafir koji se ne kloni obožavanja taguta pa makar i tekfirio taguta.
Tefsir Allahovih općenitih riječi drugim Allahovim riječima koje ih pojašnjavaju je najbolji vid tefsira. Zato riječi Uzvišenog “a taguta se klonite” tumačimo Njegovim riječima u drugom ajetu: “One koji se klone da taguta obožavaju…” koje ukazuju da se pod klonjenjem taguta cilja na klonjenje ibadeta njemu.
Isti je slučaj i sa riječima Uzvišenog: “Ko učini kufr u taguta”, koje pojašnjavaju riječi Uzvišenog: “…žele da im se pred tagutom sudi a naređeno im je da ga zanijekaju (doslovno: da učine kufr u njega)”, što ukazuje da je tehakum pred tagutom djelo koje je oprečno kufru u taguta. Isti je slučaj i sa obožavanjem taguta i prijateljevanja sa njim zbog riječi Uzvišenog: “A njihov je i onaj među vama koji ih za prijatelje uzme”, i tome sličnih ajeta koji ukazuju na kufr onih koji prijateljuju sa nevjernicima prijateljevanjem koje izvodi iz vjere.
Ovo je ono na što ukazuju jasni šerijatski tekstovi. A što se tiče tumačenja pojma ‘kufra u taguta’ samo tekfirom taguta, i smatranje te stvari uvjetom ispravnosti islama – to je neispravno i neprecizno. Dokaz tome jeste i to što je nama naređeno da učinimo kufr u sve što se obožava mimo Allaha pa makar i onaj ko se obožava mimo Allaha ne bio tagut, poput Isa'a alejhis-selam, meleka i dobrih ljudi koji se obožavaju mimo Allaha a koje nam nije naređeno da tekfirimo. Isti je slučaj i sa kipovima koji su taguti jer se obožavaju mimo Allaha; obaveza nam je kloniti se njihova ibadeta i odreći njihova uluhijjeta (koje im ljudi pripisuju), jer to je kufr u njih. Kufr u njih se ne ogleda u njihovom tekfiru jer oni su predmeti koji ne razumiju i rade pa da bi bili protekfireni.
Isto tako, nije ispravno ono što pojedinci tvrde da je nemoguće da čovjek ostvari klonjenje od taguta i kufr u njega ako ne protekfiri tagute a zna da su taguti, jer, kažu, kako će ostvariti odricanje ako ne zna da su taguti..! Ono što se traži od čovjeka jeste da od tevhida, koji je Allahovo pravo kod Njegovih robova, ostvari ono bez čega nema spasa. A da bi čovjeka obuhvatila radosna vijest koju je Allah obećao svojim robovima neophodno je da ostvari vjerovanje u Allaha i da se kloni obožavanja svega što se obožava mimo Allaha, od taguta i drugih, i da se kloni prijateljevanja sa njim. To je suština odricanja od svega što se obožava mimo Allaha, a nije obaveza niti uslov da ispolji svoje odricanje od određenog taguta kojeg ne zna niti je čuo za njega.
Ko bude posjedovao osnovu islama, ili pak ispolji neku od specifičnosti islama, njegove ruknove i stubove, i ne ispolji ništa od stvari koje izvode iz islama, nije dozvoljeno zastajati po pitanju islama takve osobe (tj. nije dozvoljeno ne smatrati ga muslimanom, op.PV) sve dok se (prema ovim fanaticima, op.PV) ne upita o spisku određenih taguta, da li je učinio kufr u njih ili ne!! A ta lista tih miskina bude podugačka, razgranata, i komplikovana shodno zbrkanosti shvatanja gulata i njihove razlike u preciziranju taguta!
Ono što je ulema uslovila za prihvatanje islama mušrika koji obožava nekog mimo Allaha, ili vjeruje u njegov uluhijjet, jeste da se odrekne od obožavanja tog božanstva kojeg obožava, da zanegira njegov uluhijjet, i da se u cjelini odrekne od obožavanja svega što se obožava mimo Allaha. Kao dokaz tome ulema navodi hadis: “Ko kaže la ilahe illallah i učini kufr u ono što se obožava mimo Allaha, njegova krv i imetak su zabranjeni a njegov obračun je kod Allaha.” Bilježi ga Muslim.
Isto tako hadis: “Ko posvjedoči da nema drugog boga sem Allaha Koji nema druga, da je Muhammed Njegov rob i poslanik, da je Isa Allahov rob i poslanik i Njegova riječ koju je udahnuo Merjemi i Njegov duh, da je Džennet istina, i da je Vatra istina, Allah će ga uvesti u Džennet shodno njegovom djelu.”
Ulema nije uslovila ispoljavanje odricanja od određene liste taguta, bez obzira radilo se o vladarima, monasima, sihirbazima ili gatarima. Ulema nije uslovila da se takvi protekfire kako bi nakon toga donijeli sud o tome da čovjek posjeduje osnovu islama i tevhid, te da se nije ‘uprljao’ obožavanjem drugih mimo Allaha – kako to gulati uslovljavaju.
Ovu stvar još više pojašnjava činjenica da tekfir nije od samog značenja riječi tevhida, ’la ilahe illallah’, koje su osnova dave svih poslanika. Uzvišeni kaže: “Mi prije tebe nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: Nema drugog boga sem Mene, zato Mene obožavajte.” Pomenuti ajet spajamo zajedno sa riječima Uzvišenog: “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allaha obožavajte a taguta se klonite.” I jedan ajet tumačimo drugim.
Učenjaci su pojasnili da riječi tevhida znače: “Nema tog božanstva koje zaslužuje da se obožava mimo Allaha.” Stoga, onaj ko ostvari ovo značenje on je musliman, muvehid pa makar i uskratio po pitanju vadžiba i levazima koji zahtjevaju pojašnjenje i upoznavanje, u što spada i tefsil po pitanju tekfira, gdje Allah nije svakom obavezao njegovo poznavanje u detalje, kako to spominju gulati. Isto tako, ne spada u terminološko niti jezičko značenje riječi ’la ilahe illallah’ tekfir svake osobe koja je oprečna u nečem od njenih ogranaka. Odricanje od takvog nije uslov ispravnosti riječi tevhida.
Da, može ta stvar biti od njenih levazima ili vadžiba, ali što se tiče uvjeta on se ne može pritvrditi samo na osnovu tvrdnje, što je poznato kod onih koji znaju metodologiju dokazivanja i koji svoju vjeru grade na ispravnim temeljima.
Stoga, onaj ko tvrdi da je pomenuta stvar uvjet, na njemu je da donese dokaz u suprotnom biće od onih koji o Allahu govore bez znanja. A Uzvišeni kaže: “Reci, dokaz svoj dajte ako istinu govorite.” I ako svoju tvrdnju ne potkrijepe jasnim i vjerodostojnim dokazom biće lašci.
Ovdje napominjem da naše riječi ‘tekfir svake osobe koja je oprečna u nečem od njenih ogranaka’, ne znače potpuno suprotstavljanje riječima tevhida već djelimično suprotstavljanje. Ovo kažemo zbog toga što gulati, brzopletnici, koji goovre o ovim meselama ne preciziraju svoje osnove niti svoj govor. Ne znaju metodologiju dokazivanja niti način vađenja dokaza kada se ophode sa šerijatskim tekstovima. Oni svoje vjerovanje preciziraju na ‘providnim’ općenitim riječima koje su izgradili na krhkoj osnovi koja se brzo sruši kada se dobro promotri i preispita.
Šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab je upitan o muvalatu (prijateljevanju) i muadatu (neprijateljevanju, mržnji) da li potpadaju pod značenje ’la ilahe illalla’ ili su pak od njegovih levazima, pa je između ostalog odgovorio: “Da li pomenuta stvar potpada pod značenje ’la ilahe illallah’, ili je od njegovih levazima, to je ono čime nas Allah nije obavezao. Allah nas je obavezao da spoznamo da je to (muvalat i muadat) obaveza. Obavezao nam je, isto tako, da radimo po tome[3]. To je obaveza i naredba u koju nema sumnje. Ko to spozna iz njenog značenja ili iz njenih lazima to je dobro i dodatan hajr, a ko ne spozna, pa nije mu to obaveza, a posebno ako rasprava oko toga vodi ka šeru, razilaženju i podvajanju vjernika koji su ispunili obavezu imana, koji se bore na Allahovom putu, prijateljuju sa vjernicima i mrze mušrike. Tada je obaveza prešutiti ovu stvar. To je ono što ja smatram, a Allah najbolje zna.
Ovo poglavlje ću završiti riječima jednog od sljedbenika šejha Muhammeda, a to je šejh Abdullah ibn Abdur-Rahman Ebu-Betin, koji, rahimehullahu teala, kaže: “U cjelini obaveza je svakom ko sebi želi hajr da ne govori o ovoj meseli osim sa znanjem i dokazom od Allaha. Neka se čovjek pripazi da iz islama izvede čovjeka samo na osnovu svoga shvatanja. Izbacivanje čovjeka iz islam, (tj. njegov tekfir), ili ubacivanje u njega je najkrupnija stvar u islamu. Ova mesela kao i druge su nam pojašnjene, šta više, njen propis u cjelini je od najjasnijih propisa u vjeri. Zato je na nama obaveza da slijedimo a ne da uvodimo novotarije, kao što kaže Abdullah ibn Mesud: “Slijedite, nemojte uvoditi novotarije.” U stvarima oko kojih se ulema razilazi je su li kufr ili ne, čovjek treba biti oprezan. Ne treba srljati osim ako u meseli postoji jasan tekst od Allahova Poslanika alejhisselam. Šejtan je u ovoj mesli većinu ljudi odveo na stranputicu. Jedna skupina je uskratila te je presudila islamom osobi na čiji kufr ukazuje Kur'an sunnet i konsenzus. Druga skupina je pretjerala i protekfirila one na čiji islam ukazuje Kur'an sunnet i konsenzus. A čudno je to što kada bi neko od njih bio upitan o meseli iz tahareta, kupoprodaje i tome slično, ne bi dao fetvu samo na osnovu svog shvatanja i onoga što mu njegov razum prikazuje lijepim, već bi istraživao govor uleme i dao fetvu na osnovu onoga što su oni rekli. Pa kako da se onda u ovoj važnoj stvari koja predstavlja najvažniju i naopasniju stvar u vjeri, oslanja samo na svoje shvatanje i ono što mu njegov razum prikazuje lijepim.
Kakvog li samo musibeta po islam od ove dvije skupine i iskušenja od ova dva belaja. Allahu naš, mi te molimo da nas uputiš na Pravi put, put onih kojima si ukazao svoje blagodati, a ne na put onih na koje si se rasrdio niti na put onih koji su zalutali. Ve sallallahu ala Muhammed.” [Završen citat iz knjige “Ed-Durerus-senijje” 8/217, poglavlje o propisu murteda.]
Iz knjige: „Selasinija – upozorenje na pretjerivanje u tekfiru”, poglavlje Trideset i prva greška u tekfiru.
Autor: šejh Asim el-Makdisi
Fusnote:
[1] Šejh Makdisi je podvukao ovo zadnje zato što pod neprijateljstvo potpada nekoliko stvari a jedna od njih je i ispoljavanja tog neprijateljstva tagutu i suprostavljanje jezikom i djelom – što je vadžib. Jer da je ispoljavanje neprijateljstva tagutu, suprostavljanje jezikom i djelom, osnova vjere ne bi spalo sa čovjeka osim ako bi bio prisiljen. Ovim i sličnim primjerima šejh Makdisi nam želi ukazati da šejh Muhammed u njima govori o potpunosti tevhida i njegovoj savršenosti a ne o njegovoj osnovi bez koje iman čovjeka ne može opstati. Op.red.
[2] Što se tiče prvog stanja u kojem čovjek učini grijeh (a ne kufr i širk) priznajući da je grešan u tome, ono predstavlja haram i grijeh koji ne izvodi iz vjere poput onoga ko krade, pije alkohol, uzima kamatu itd. , priznajući da je ono što čini grijeh. Što se tiče drugog stanja u kojem čovjek ohalali grijeh kojeg čini, poput ohalaljivanja krađe, alkohola, uzimanja kamate, itd., ono predstavlja kufr koji izvodi iz vjere. Op.red.
[3] A ko tekfiri zbog toga, poput gulata, mora reći da je pomenutu stvar obaveza poznavati, precizirati i utemeljiti (što je suprotno ovom što spominje šejh Muhammed u svojim riječima. Op.prev.)
