Oni su dozvolili prolivanje krvi djece, a nisu dozvolili jedenje hurme (datule) bez plaćanja njene cijene. Oni su sebe silno uposlili ibadetom, stojeći čitave noći u namazu, a kada je njegov jezik posječen, Ibn Muldžem je zavikao da ne bi propustio priliku da spomene Allahovo ime. Oni su dozvolili ubistvo Alije ibn Ebi Taliba, radijAllahu ‘anhu, i izvadili svoje sablje na muslimane.
Prvi i najgori od haridžija je bio Zul-Huvejsire.
(Ashab) Ebu Se'id el-Hudri je rekao: ‘Alija ibn Ebi Talib je poslao neko zlato umotano u kožu iz Jemena Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i on ga je podijelio Zejdu el-Hajlu, el-Akra’ ibn Habisu, ‘Ujejnetu ibn Hisnu i Alkami ibn ‘Ulasetu. Ovome su prigovorili neki od ashaba, ensarija i drugih, na što je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:
”Zar nećete vjerovati meni, kome Onaj iznad nebesa vjeruje? Vijesti mi stižu sa nebesa ujutru i navečer.”
A onda je čovjek sa upalim očima, visokim jagodicama, izbočenim čelom, gustom bradom i obrijanom glavom ustao i rekao: ”O Muhammede, boj se Allaha!”
Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, mu se okrenuo i rekao: ”Teško tebi! Zar ja nisam osoba koja se najviše Allaha boji?”
Čovjek je onda otišao, a Halid ibn Velid je skočio i rekao: ”O Allahov Poslaniče, hoću li mu otkinuti glavu?”
Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, je rekao: ”Možda on klanja namaz.”
Halid je onda rekao: ”Možda onaj koji obavlja namaz kaže svojim jezikom ono što nije u njegovom srcu.”
Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, je odgovorio: ”Nije mi naređeno da otvaram srca ljudi, niti da rascepljujem njihove utrobe.”
A onda je on pogledao ka čovjeku koji je odlazio i rekao: ”Od potomstva ovog čovjeka će se pojaviti ljudi koji će učiti Kur'an, ali on neće prelaziti njihove grkljane; oni će izlaziti iz vjere brzo kao što strijela prolazi kroz njen cilj.”(Buharija i Muslim)
Ovaj čovjek se zvao Zul-Huvejsire et-Temimi. U predaji stoji i da je on rekao Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Budi pravedan”, na što mu je ovaj rekao:
”Teško tebi! Pa ko je pravedan, ako ja nisam?”
Ovaj čovjek je prvi haridžija koji se pojavio u islamu. Korijen njegove bolesti je bio taj da je on dao prednost svom sopstvenom mišljenju nad mišljenjem Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem. Da je sačekao da čuje šta je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, imao da kaže – on bi shvatio da ni jednom mišljenju ne može biti data prednost nad mišljenjem Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem. A sljedbenici ovog čovjeka su bili ljudi koji su kasnije oružano ustali protiv halife Alije ibn Ebi Taliba, radijAllahu ‘anhu.
Kada se borba između Mu'avije i Alije, radijAllahu ‘anhuma, odužila, Mu'avijini sljedbenici su podigli mushafe (primjerke Kur'ana) vezane za krajeve svojih kopalja i pozvali Alijine sljedbenike da im ono što je u Kur'anu presudi.
Rekli su: ”Odredićemo jednog čovjeka od nas, a vi odredite jednog čovjeka od vas (da pregovaraju). Postupimo po onome što je u Knjizi Allaha, Slavljenog i Uzvišenog.”
Ljudi su rekli: ”Zadovoljni smo (prijedlogom).”
Mu'avijini sljedbenici su poslali Amr ibn el-Asa da ih predstavlja.
Alijini sljedbenici su rekli: ”Pošalji Ebu Musa'a”.
Alija je rekao da ne misli da je on podesan za to i predložio Ibn Abbasa umjesto njega. Međutim, njegovi sljedbenici su rekli da oni ne žele nikoga od Alijinih rođaka i oni su poslali Ebu Musa'a. Arbitraža je ipak odložena do mjeseca ramazana.
Tada reče (jedan od Alijinih pristalica po imenu) ‘Urve ibn Uzejneh: ”Prepuštate da ljudi presuđuju o onome što je u Allahovoj nadležnosti?! Sud pripada samo Allahu!”
Kada se Alija vratio sa Siffina i ušao u Kufu, oko dvanaest hiljada njegovih sljedbenika nije ušlo u grad sa njim. Umjesto toga, oni su se ulogorili u mjestu Harura i podigli svoje glasove, ujedinjeni uzvikujući slogan: ”Sud pripada samo Allahu!”
Ovaj incident obilježava prvu pojavu haridžija kao sektaškog pokreta. Oni su nakon toga postavili Šebiba ibn Rib'ija et Temimija kao svog emira za borbu, a Abdullaha ibn el-Kavv a'a el-Ješkerija kao svog emira za namaz.
Ove haridžije su u početku bili vrlo pobožni i predani u pogledu obavljanja različitih djela ‘ibadeta. Međutim, njihovo vjerovanje da su oni učeniji nego Poslanikov ashab Alija ibn Ebi Talib, radijaAllahu ‘anhu, postalo je osnova grozne bolesti koja ih je zadesila i odvela u zabludu.
Abdullah ibn Abbas je rekao: ”Kada su se haridžije odmetnule, oko šest hiljada njih se sakupilo na imanju jednog čovjeka i složili su se da se pobune protiv Alije ibn Ebi Taliba. Za vrijeme njihovih susreta, neki ljudi su došli do Alije i obavijestili ga da ova grupa kuje zavjere protiv njega. Međutim, Alija je svojim sljedbenicima rekao da ih ne napadaju sve dok ovi njih ne napadnu, a što će ovi sigurno uraditi. Jednoga dana došao sam do Alije prije podne namaza i rekao mu: ‘O emirul-mu'minin, namaz te umirio – molim te dozvoli mi da posjetim pobunjenike i da pričam s njima.’ S početka je Alija odgovorio da se boji za mene, ali mi je kasnije dozvolio, kada sam ga ubijedio da sam poznat među njima kao osoba dobrog karaktera koja ne bi povrijedila nikoga. Onda sam otišao i obukao svoju najbolju jemensku odjeću i sandale i otišao sam da ih posjetim u podne. Kada sam ušao u njihov kamp, našao sam ljude čija je skrušenost u namazu bila onakva kakvu nikada nisam vidio. Na njihovim čelima su bili ožiljci (tragovi) od trajnih i produženih sedždi, a njihovih dlanovi su bili žuljeviti kao koljena deva. Njihova odjeća je bila natopljena, a njihova lica su bila blijeda i izborana od probdjevene noći (budni u ‘ibadetu).
Kada sam ih ja poselamio oni su odgovorili: ‘Dobro došao, Ibn Abbas. Šta te je dovelo ovdje?’
Ja sam odgovorio: ‘Dolazim od muhadžira, ensarija i Poslanikovog zeta, među kojima je Kur'an objavljen. Oni znaju njegovo tumačenje bolje nego što vi znate.’
Neki od njih su odbili da raspravljaju sa mnom jer sam ja Kurejšijja, govoreći da je Allah, subhanehu we te'ala, rekao da su oni narod koji voli da raspravlja.
Međutim, dvojica ili trojica od njih su predložila da ja pričam sa njima, pa sam ja rekao: ‘Recite mi šta imate protiv zeta Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, protiv muhadžira i ensarija među kojima je Kur'an objavljen? Nema ni jednog od njih među vama, a oni znaju tumačenje Kur'ana bolje nego vi.’
Oni su odgovorili da postoje tri stvari koje oni imaju protiv Alije.
Kada sam ja pitao koje su to, oni su rekli: ‘Jedna je to da je Alija učinio ljude sudijama u Allahovoj stvari i pored toga što je Allah, subhanehu we te'ala, rekao: ”Sud pripada samo Allahu.” (el-En'am, 57; Jusuf, 40. i 67.) Pa od kakve vrijednosti su ljudi i njihove odluke nakon Allahove tvrdnje?’
Ja sam rekao: ‘To je jedna stvar, a šta je drugo?’
Oni su odgovorili: ‘Što se tiče druge stvari, to je da se on borio i ubijao svoje neprijatelje, ali nije uzeo zarobljenike niti ratni plijen. Ako je to zbog toga što su neprijatelji bili vjernici, zašto nam je bilo dozvoljeno da se borimo i da ih ubijamo, a da ih ne porobljavamo?’
Ja sam rekao: A šta je treća stvar?’
Oni su odgovorili: ‘On je obrisao naziv ’emir el-mu'minin’ (vođa vjernika) od sebe. Ako on nije emir el-mu'minin – onda on sigurno mora biti emir el-kafirin (vođa nevjernika).’
Pitao sam ih da li imaju nešto drugo, mimo ovih stvari, a oni su govorili da je to dovoljno.
Ja sam im onda rekao: ‘Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu ljudske presude u Allahovoj stvari, ja ću vam iz Allahove Knjige proučiti nešto što će pobiti vašu tvrdnju. Ali, ako ja to uradim, hoćete li oporeći svoj stav?’
Kada su oni odgovorili da hoće, ja sam rekao:
‘Zaista je Allah ljudima povjerio polje Njegove presude, čija je vrijednost samo četiri dirhema, cijena zeca, u ajetu: ”O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadždža! Onome od vas ko je namjerno ubije – kazna je da žrtvuje jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi…” (El-Ma’ide, 95)
Također, On je prepustio ljudima
polje Njegove presude u pogledu žene i njenog muža u 35. ajetu sure en-Nisa’: ‘A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite pomiritelja iz njegove porodice i pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje – Allah će ih pomiriti. Allah je Onaj Koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten!” (En-Nisa’, 35)
Preklinjem vas, tako vam Allaha! Da li je ljudska odluka (sud) da se usaglasi ono što je između muslimana, da bi se spriječilo prolijevanje krvi preče nego ljudska presuda o zecu i ženi (porodičnim obavezama i pravima) ili ne? Šta je od toga važnije?’
Kada su oni odgovorili da je važnija arbitraža (među muslimanima), ja sam od njih zatražio da povuku svoj prigovor Alijinom pristajanju na arbitražu i oni su se složili.
Ja sam rekao: ‘Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu Alijine borbe bez uzimanja robova ili ratnog plijena, to znači da biste vi uzeli vašu majku A'išu, radijAllahu anha, kao robinju. Tako mi Allaha, ako kažete da ona nije vaša majka – vi ste napustili islam. A tako mi Allaha, ako kažete da biste je učinili robinjom i dozvolili ono što je dozvoljeno u slučaju drugih robinja (tj. polni odnos) – vi ste napustili islam. Vi ste uhvaćeni između dvije kobne greške, jer je Allah, subhanehu we te'ala, rekao (u prijevodu značenja): ”Poslanik je vjernicima preči nego oni sami sebi, a njegove žene su – majke njihove.” (El- Ahzab, 6)
Ja sam ih onda pitao hoće li poreći svoj prigovor Alijinom odbijanju da uzme svoje poražene muslimanske protivnike kao robove i oni su se složili.
Onda sam ja rekao: ‘Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu njegovog brisanja titule (naziva) emirul-mu'minin, ja ću vam dati sličan primjer u pogledu nekoga kojim ste zadovoljni. Na dan Hudejbijje, Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, je sklopio sporazum sa mušricima koje su predstavljali Ebu Sufjan ibn Harb i Suhejl ibn Amr. On je rekao Aliji da piše, pa je Alija napisao: ‘Ovo su uslovi mira o kome se složio Muhammed, Allahov poslanik’. Međutim, mušrici su prigovorili, rekavši: ‘Tako nam Allaha, mi ne znamo da si ti Allahov Poslanik. Jer da si ti to – mi se ne bismo borili protiv tebe.’ Allahov Poslanik, sallaAllahu ‘alejhi we sellem, je onda rekao: ‘O Allahu, Ti znaš da ja jesam Allahov Poslanik. Izbriši to, o Alija, i napiši: ‘Ovo su uslovi mira oko kojeg se složio Muhamed ibn Abdillah’.”
Tako mi Allaha, sigurno je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, bolji nego Alija, pa je ipak obrisao naziv od sebe.’
Skoro dvije hiljade haridžija je povuklo svoje stavove i ponovo se pridružilo Alijinim snagama, dok se ostatak njih pobunio i bili su ubijeni.” (Kraj govora ashaba Ibn Abbasa)
Ashab Džundub el-Azdi je rekao: ”Kada smo mi krenuli sa Alijom ibn Ebi Talibom protiv haridžija i došli do njihovog logora, na naše iznenađenje čuli smo glasno zujanje (poput zujanja pčela) od njihovog učenja Kur'ana.”
Također se prenosi da su Aliji, kada se složio sa arbitražom, došla dvojica haridžija po imenima Zer'ah ibn el-Berdž et-Ta'i i Hurkus ibn Zubejr es-Sa'di, ušli kod njega i rekli: ”Sud pripada samo Allahu.” Alija je odgovorio: ”Sud pripada samo Allahu”, pa mu je Hurkus rekao: ”Pokaj se za svoj grijeh i povuci svoju odluku da prihvatiš ljudsku presudu. Onda nas vodi naprijed da se borimo protiv naših neprijatelja sve dok ne sretnemo našeg Gospodara. A ako ne odustaneš od ljudske arbitraže u nadležnosti Allahove Knjige, ja ću se sigurno boriti protiv tebe, tražeći time Allahovo Lice.”
Haridžije su se sakupile na imanju Abdullaha ibn Vehb er-Rasija, koji im se obratio nakon zahvaljivanja i pohvale Allaha, rekavši:
”Ne priliči ljudima koji vjeruju u Milostivog i koji sebe vezuju za sud Kur'ana da im ovaj svijet – prema kome ljubav proizvodi samo nespokojstvo – bude draži od naređivanja dobra, zabranjivanja zla i govora istine. Zato nam se pridružite u pobuni.”
Alija ibn Ebi Talib, radijAllahu ‘anhu, im je napisao: ”Sigurno su se ova dva čovjeka koje smo prihvatili kao sudije suprotstavili Allahovoj Knjizi i slijedili svoje strasti, dok smo mi na svom prvobitnom stavu.”
Oni su mu u odgovoru napisali:
”Ti svakako nisi ljut u ime svoga Gospodara, već samo radi sebe samog. Međutim, ako posvjedočiš svom sopstvenom kufru i zatražiš oprosta, mi ćemo razmotriti razilaženje između nas i tebe. U suprotnom – mi ćemo ti se bez razlike suprotstaviti.”
Haridžije su na svom putu naišli na Abdullaha ibn Habbaba i pitali ga: ”Da li si od svog oca čuo kakav hadis koji on prenosi od Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, a koji se tiče nas?”
On je odgovorio: ”Da. Čuo sam svoga oca da prenosi da mu je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, spomenuo fitnu (razdor) u kojoj je onaj koji sjedi bolji nego onaj koji stoji, onaj koji stoji bolji nego onaj koji hoda, a onaj koji hoda od onoga koji trči. I on mu je rekao: ‘Ako doživiš to vrijeme – budi kao Allahov rob koji je ubijen (Habil koji nije htio dići ruku na svoga brata)”.
Oni su ga upitali: ”Da li si zaista čuo svoga oca da to prenosi od Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem?”, a on je govorio da jeste.
Oni su ga poveli do ivice rijeke, odrubili mu glavu, pa mu je krv potekla u mlazu poput pertle sandale. Nakon toga su se oni okrenuli njegovoj trudnoj ženi, rasporili njen stomak i prosuli njenu utrobu.
Kasnije, kada su se ulogorili u vrtu palmi u Nehrevanu, pala je jedna zrela hurma (datula) i jedan od njih ju je pokupio i ubacio u svoja usta. Kada mu je drugi rekao da on nema prava da je uzme bez plaćanja njene cijene, on ju je momentalno ispljunuo iz svojih usta.
Jedan od njih je oštrio svoj mač i počeo da njime maše vazduhom, a kada je svinja zimmije (nemuslimanskog štićenika) prošla, on ju je udario svojim mačem da ga isproba. Njegovi drugovi su mu rekli da je ono što je on uradio loše, pa je on pronašao vlasnika svinje i platio mu cijenu koja mu je odgovarala.
Kada je Alija haridžijima poslao izaslanika da predaju ubicu Abdullaha ibn Habbaba, oni su govorili da su ga svi oni ubili. Zahtjev je ponovljen tri puta i svaki put su oni isto odgovorili. Alija je onda rekao svojim sljedbenicima da otpočnu bitku protiv njih. Za vrijeme borbe bi jedan od haridžija rekao drugome: ”Pripremi se da sretneš Gospodara, idući u Džennet”
Međutim, oni su uskoro doživjeli užasni poraz u kome su Abdullah ibn Vehb i mnogi od njegovih sljedbenika ubijeni.
Druga grupa se sljedeće godine pobunila protiv Alije, pa je bila poslata vojska da uguši pobunu. Međutim, za vrijeme ovog perioda AbdurRahman ibn Muldžem i njegovi prijatelji su se u Nehrevanu sreli da spominju i žale gubitak svojih sunarodnika, gdje su isplanirali svoju osvetu. Oni su rekli da ne mogu biti zadovoljni da ostanu na ovom svijetu nakon pogibije svoje braće, koja nisu marila hoće li im biti prigovoreno za ono što su uradili tražeći Allahovo zadovoljstvo. Bilo je odlučeno da oni prodaju svoje duše Allahu, ciljajući one koje su oni smatrali vođama korupcije; oni će osvetiti krv svoje braće i osloboditi muslimane iz njihovih šaka (tj. šaka Alije, radijAllahu anhu).
Muhammed ibn Sa'd je od svojih šejhova prenio sljedeće:
”Sastala su se trojica haridžija, AbdurRahman ibn Muldžem, el-Burek ibn Abdillah i Amr ibn Bekr et-Temimi u Mekki i zavjetovali se da ubiju Aliju, Mu'aviju i Amra ibn el Asa i da ne izdaju jedan drugoga. Ibn Muldžem je rekao: ”Prepustite meni Aliju”, El-Burek je rekao: ”Ja preuzimam Mu'aviju”, a Amr je rekao: ‘A ja ću ubiti Amra”.” (Et-Taberi, ”Tarih el-Umem vel-Muluk”, 6. tom, 83. str.)
Ibn Muldžem je otišao u Kufu u zakazanoj noći. Kada je Alija napustio svoju kuću da bi prevodio sabah-namaz, Ibn Muldžem ga je udario u čelo žestokim udarcem koji je prodro do njegovog mozga. Alija je povikao ljudima da ga ne puste da pobjegne i on je bio uhvaćen.
Kada mu je Ummu Kulsum povikala: ”O Allahov neprijatelju, ubio si emirul-mu'minina nepravedno”, on joj je odgovorio: ”Onda plači.”
On je onda rekao: ”Ja sam otrovao svoj mač, pa ako me on nadživi, molim Allaha da ga udalji i uništi.”
Kada je Alija umro, Ibn Muldžem je doveden da bi bio pogubljen. I čak iako je Abdullah ibn Dža'fer odsjekao obje njegove ruke i noge, on nije zaplakao niti progovorio. Nakon toga su oba njegova oka probijena crvenim užarenim ekserima, ali on i dalje nije puštao glasa. Umjesto toga on je počeo da uči suru el-Alek: ”Uči u ime Gospodara tvoga Koji stvara; stvorio je čovjeka od ugruška…” i završio ju je, dok je krv tekla iz njegovih očnih duplji. Međutim, kada je dio njegovog jezika zapaljen, on je zavikao, a kada je upitan zašto je to uradio u tom momentu, on je odgovorio: ”Mrzim da sa ovog svijeta odem sa nečim drugim mimo spomena Allaha na svom jeziku.”
Gledajući u kožu njegovog čela, čovjek je mogao vidjeti kafenilo, posljedicu dugih sedždi u namazu, Allah ga prokleo.
Kada je El-Hasan (ibn Ali), radijAllahu ‘anhu, želio da sklopi mirovni sporazum sa Mu'avijom, haridžija po imenu El-Džerrah ibn Sinan se pobunio protiv njega. El-Džerrah mu je rekao: ”Ti si počinio širk, kao što je i tvoj otac učinio”, a onda ga je ubo u gornji dio butine.
Haridžiji su nastavili da se dižu u pobunama protiv muslimanske države, masakrirajući nedužne muslimanske muškarce, žene i djecu, i za vrijeme emevijske i ‘abbasijske vladavine.
Među njima se uskoro pojavila raznovrsnost sekti.
Na primjer, sljedbenici Nafi'a ibn el-Azraka su sebe smatrali mušricima sve dok su u mušričkoj zemlji, ali ako je napuste – oni postaju muslimani. Također, oni su one koji se ne slažu sa njihovim stavovima i one koji su počinili velike grijehe smatrali mušricima, dok su one koji se ne pridruže njihovim snagama za vrijeme bitke smatrali nevjernicima. Oni su dozvolili ubijanje muslimanskih žena i djece jer su im presudili da su mušrici.
Međutim, jedan od azrakijja Medžde ibn Amir es-Sekafi se razišao od nekih od Nafi'ovih stavova i zabranio je prolivanje muslimanske krvi i uzimanje muslimanskog imetka. On je također smatrao da će griješnici od njegovih sljedbenika biti kažnjeni na mjestu mimo džehennemske vatre i da je Džehennem rezervisan za one koji
se ne slože sa njegovim sektaškim mišljenjima.
Neke od haridžijskih sekti su smatrale da će svako ko pojede makar koliko je dva falsa1 imetka jetima (siročeta) ići u Džehennem, jer je Allah, subhanehu we te'ala, obećao vatru onima koji počine ovaj grijeh.
Također, među vjerovanjima haridžija je i mišljenje da imamet (vođstvo države) nije specificirano ni za koga, osim ako je on učen i bogobojazan, pa tako svako od običnog naroda koji ima ova dva kvaliteta može bit imam.
Od njihovog mišljenja su iznikli stavovi mu'tezila u pogledu prosuđivanja dobrog i zlog od strane razuma, kao i stav da je pravda sve ono za što razum prosudi da je pravedno.( ”El-Milel ven-Nihel”, 1. tom, 113. str.)
Čudna vjerovanja haridžijskih sekti i zabilježene priče o njihovim aktivnostima su brojne, ali ja ne smatram da je dalja razrada potrebna, zbog činjenice da je glavna namjera (ovog poglavlja) pogled na trikove i strategije Iblisa, kojima je on obmanuo ove budale koji su svoje neznanje pokazali svojim djelima i vjerovali da su Alija ibn Ebi Talib i oni sa njim od muhadžira i ensarija bili u grešci, dok su oni bili u pravu.
Oni su dozvolili prolivanje krvi djece, a nisu dozvolili jedenje hurme (datule) bez plaćanja njene cijene. Oni su sebe silno uposlili ‘ibadetom, stojeći čitave noći u namazu, a kada je njegov jezik posječen, Ibn Muldžem je zavikao da ne bi propustio priliku da spomene Allahovo ime. Oni su dozvolili ubistvo Alije ibn Ebi Taliba, radijAllahu ‘anhu, i izvadili svoje sablje na muslimane.
Nije me iznenadila njihova uvjerenost u svoje znanje, niti njihovo ubjeđenje da su bili učeniji od Alije, Allah bio zadovoljan njime, jer je (još i prije) Zul-Huvejsire rekao Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Budi pravedan, jer si nepravedan.”
A Iblis je bio taj koji ih je odveo da počine ova zlodjela. Mi tražimo utočište kod Allaha od napuštanja i poraza (na rukama Iblisa).
Muhammed ibn Ibrahim je prenio da je čuo Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da je rekao:
”Pojaviće se među vama ljudi zbog čijeg namaza, posta i dobrih djela ćete prezirati svoj namaz, post i dobra djela. Učiće Kur'an, ali on neće prelaziti njihova grla i izlaziće iz vjere kao što strijela prolazi kroz njen plijen.” (Buharija i Muslim)
Abdullah ibn Ebi Evfa je prenio da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:
”Haridžiji će biti psi džehennemskih stanovnika.”
Iz knjige: “Telbisu Iblis” – Ibn el-Dževzi
1. fals – hiljaditi dio dinara
