Dana 23. februara 1944. godine, trupe NKVD-a (Narodni komesarijat unutarnjih poslova SSSR-a), po Staljinovom nalogu, počinile su monstruozne zločine u Ingušetiji (aktuelnoj ruskoj federalnoj jedinici koja graniči s Čečenijom) tijekom deportacije muslimana Inguša. Stotine ljudi, uključujući djecu i žene, živo je spaljeno.
O tome govori film gruzijskog historičara Marijana Khutsišvilija o planinskoj Ingušetiji, snimljen 1988. godine (VIDEO).
Na snimcima se vide ruševine internata za lokalnu djecu, izgrađenog 30-ih godina 20. stoljeća pored tornjeva Khamkhi.
Filmska ekipa nije pretpostavila da se u tim ruševinama nekada dogodio jedan od najgnusnijih zločina Staljina i NKVD-a – masovno spaljivanje živih ljudi.
Chakhkiev Dzhabrail, profesor historije: ”Spalili su ih u Khamkhiju, spalili su ih u TsIecha-Akhku. Pisao sam o tome 90-ih godina. Dvorac Evlojevih je dignut u zrak, mnogo ljudi je poginulo. Okupili su se Evlojevi, skupili su se Tsorojevi. Odvedeni su u Tsori džamiju i živi spaljeni. Djeca, starci, žene.”
Tog dana pala je neviđena količina snijega – možda je to odlučilo sudbinu Inguša predodređenih za deportaciju u Kazahstan, koji su živjeli u udaljenim planinskim selima.
Naime, zbog toga što je prijevoz ljudi zbog snijega zakasnio na voz, NKVD je rješenje za ”problem” vidio u tome da ljude spali žive.
Deportacija se u narednim danima nastavila, a kao rezultat toga broj Inguša na Kavkazu se smanio za 40 posto.
Istraživačica Maryam Yandieva piše: ”50.660 Inguške djece, žena i muškaraca svih dobi ubijeno je staljinističkim terorom tijekom deportacije u Sjeverni Kazahstan i središnju Aziju, zbog okrutnog postupanja s konvojima, zbog vojnih zapovjednika i svih vrsta straže, kao i gladi, hladnoće, epidemije i ropskog rada nekoliko godina nakon deportacije.”
Nenadoknadivi demografski gubitak Inguša od 1944. (134.178 ljudi) do 1953. (83.518 ljudi) u postocima iznosi 37,8%.
Kavkaz-Centar/Ummet Press
