Muslimani Filipina – kolonizacija, pokrštavanje, istrebljavanje i džihad za oslobođenje

Popularno na sajtu

Godine 1521. Magelanova španska ekspedicija otvorila je kolonijalno razdoblje za muslimane današnjih Filipina, koje je potrajalo četiri stoljeća, da bi kasnije SAD rukovodile predajom države kršćanima.

Kao i drugi muslimani, u raznim dijelovima svijeta, muslimani Moroa preživljavaju iskušenje borbe za svoj opstanak. Ovo iskušenje ne traje godinu ili deset godina, već je došlo kroz dugi serijal kolonizatorskih osvajanja, koja su od većine muslimana koji su posjedovali državu, napravila manjinu, kojoj se ne zna ni domovina, ni utočište!!!

Imali su prostranu državu, koja je samostalno koegzistirala više od dva vijeka. Islam je u nju došao 1380. godine putem trgovaca daija, koji su pozivali ljude u oslam i svojim lijepim ponašanjem i postupkom uspjeli širiti vjeru islam na sve strane države.

Tokom sto pedeset godina od njihovog dolaska osnovani su samostalni islamski emirati na njenim velikim ostrvima: Sulu, Mindenao, Selamo i dr.

Ljudi su, na velikim i malim razbacanim ostrvima u Tihom okeanu, koja dostižu broj od 7.000 ostrva sa površinom od 300.000 km2, nastavili živjeti pod okriljem islama sve do 17. marta 1521. godine, kada je španski kolonizator, sa svojim ratnim brodovima, iznenada napao ta ostrva po dobro razrađenom planu.

Po njemu su Španci, nakon što su uspjeli uništiti posljednje utvrđenje islamske države u Španiji 1492. godine, planirali uništenje muslimana i iskorijenjivanje islama, koje bi teklo u dva pravca.

Prvi, unutrašnji, koji se bazira na oslobadjanju od svih muslimana u Endelusu (Španija i Portugal) i drugi, vanjski, koji se bazira na istrebljenju muslimana u bilo kom području do koga dosežu njihove ruke, te širenje kršćanstva u njemu.

Područje Moroa (južni Filipini) i predjeli oko njega, bili su prvi na udaru španskog kolonozatora nakon samo 29. godina od pada Endelusa.

PERIOD KOLONIZACIJE

Španski okupator je, kao što je to, uglavnom, stara praksa kolonizatora, došao sa svojim najboljim vojnim strojevima i svećenicima, koji su bili dobro uvježbani u svojoj zadači, a to je pokrštavanje muslimana, i koji su zbog svoje uloge u ratu u Endelusu (Španiji) iz njega izašli opterećeni velikom mržnjom prema islamu i muslimanima.

Medju vodjama ove ekspedicije bio je Magelan, koji je u historiji poznat po svom morskom putovanju oko Zemlje, mada je izmedju ostalog bio i onaj koji je pokrštavao i koji je svoj život utrošio u službi crkvenih projekata. Njegov kip, koji mu je napravljen na ostrvu Bedafao, još uvijek podsjeća na – “Mesijinog izaslanika za oslobodjenje zemlje od muslimana”, kako je crkva nazivala Magelana!

U ovom španskom vojnom pohodu prvo je zauzeto ostrvo Bedafao. Slijedilo je ostrvo Mindenao. Muslimani tada nisu stajali bespomoćni, već su se upustili u ogorčenu borbu protiv osvajača, braneći svoju zemlju, narod i vjeru.  Uspjeli su ubiti Magelana na ostrvu Makistan (Maktan). Kraljevina Španija je tada pojačala svoju flotu sa dodatnim ratnim brodovima, što im je omogućilo osvajanje sjevernih područja. Zatim su uspjeli nametnuti svoju vlast na jugu.

Magelana nauka slavi kao prvog čovjeka koji je oplovio svijet, iako je u stvarnosti on bio glasnik crkve u pokrštavanju i porobljavanju slobodnih naroda! Zapravo, Magelan nije ni “oplovio” svijet, jer je na tom putu ubijen, već je njegova ekspedicija nastavila započeti pomorski put oko svijeta.

Nakon dolaska španske vojne ekspedicije okupaciona vojska je prakticirala “inkvizicione sudove”, koji su započeli u Endelusu (Španija), a cilj im je istrebljenje muslimana i sprječavanje njihovog širenja, te pokrštavanje zemlje i stanovništva “milom” ili “silom”. Kršćanski historičar Piter Džojndž priznao je sve ono što su Španci uradili kako bi ljude prisilno pokrstili, tako da je pred njima bio “izbor”: ubistvo ili primanje kršćanstva.

Španci su na Filipinima ostali skoro četiri stoljeća i uspjeli su u tom periodu ostvariti većinu svojih ciljeva: širenje vlasti na zemlju, nasilno pokrštavanje dijela naroda i zastrašivanje. Takodjer su podsticanjem (primamljivanjem) jednog broja muslimana uspjeli, uz prisutne karšćane, ostvariti svoje planove, a preostali muslimani koji su se koncentrisali u južnim dijelovima zemlje, nazvani su “narod Moro”, a riječ “Moro” je španska riječ koja se upotrebljavala za muslimane, tokom njihovog prisustva u Endelusu (Španiji), a koja se, tokom ratova izmedju dvije strane, raširila, podsjećajući svakog Španca, koji je izgovori ili čuje, na neprijatelje, muslimane. Mržnja Španaca prema ovoj riječi stigla je dotle da su jedni druge nazivali njome u medjusobnoj svadi i psovci!

AMERIČKO RAZDOBLJE

4. juli 1946. Amerika predaje vlast filipinskim kršćanima

Španci su, konačno, napustili Filipine, ali su Amerikanci zauzeli njihovo mjesto, kako bi nastavili sa provodjenjem istog plana. Prvi korak američkog kolonizatora bio je ugadjanje kršćanima i sticanje njihove podrške, te njihovo uključivanje u društveni život, dok sebi ne osiguraju što je moguće duži period ostanka. Tako su nove američke okupacione vlasti ustrojile državu, oblikovale njene ustanove i predale je kršćanima, kako bi proširili svoju vlast (uticaj) organiziranim putem. Tako su im osnovali prelaznu vladu 1935. godine u okviru Komonvelta, koji obuhvata sva ostrva i to pod vlašću kršćanskih snaga. Onda su SAD objavile samostalnost Filipina 1946. godine.

RAZDOBLJE PROGONA I OBMANJIVAČKIH PREGOVORA

Od objavljivanja samostalnosti i priznanja od strane UN-a obrazovana je zvanična vlada, koja je bila pravno priznata od strane svjetskog javnog mijenja i koju su pomagale velike sile, posebno SAD, u svemu što su radili protiv muslimana umjesto starih kolonizatora. Ta vlada, tvorevina kolonizatora, postala je država. Time su muslimani, vlasnici zemlje i države, postali grupom pobunjenika ili secesionista, koji su se pobunili protiv sistema i zakona, pa su okruženi u južnim područjima, nakon što su postali manjina (od 5 do 10 miliona shodno zvaničnim statistikama) medju oko 100 miliona Filipinaca.

Uprkos svemu tome, sukcesivne filipinske vlade od 1946. godine do današnjeg dana nisu prestale sa primjenom svog plana o uništenju islamskog prisustva. Tako su radili na razbijanju strukture stanovništva, sijući novo kršćansko prisustvo i podstičući kontinuirane dolaske kršćana, dodjeljujući im zemlju, omogućujuci im širenje uticaja i vlasti sve dok njihovo prisustvo, u nekim područjima, nije dostiglo 50% od ukupnog stanovništva. S druge strane, islamsko prisustvo na jugu počelo je opadati.

Ali, nada nije uništena niti je islamska strana obustavljala džihad za oslobadjanje svoje zemlje. Muslimani su se borili protiv Španaca, kao što je već spomenuto, kao što su se borili protiv američke okupacije četrdeset godina neprestano. Poslije toga su nastavili džihad protiv vlada koje su dolazile jedna za drugom, i dali više od 300.000 šehida. Godine 1962. njihove borbene grupe su se ujedinile u “Front za oslobodjenje Moroa”, koji je osnovala grupa studenata na islamskim univerzitetima i institutima izvan zemlje. Front je počeo javno djelovati 1968. godine pod vodjstvom Nura Misvarija i Selamata Hašima, i poveo dugi rat koji je prisilio filipinsku vladu da, prije dvadeset godina, sjedne za pregovarački sto. pregovori traju do današnjeg dana.

Od tada su potpisana tri mirovna ugovora, ali ništa od njih u praksu nije provedeno. Tako su 1976. godine dvije strane; muslimanska na čelu sa Nurom Misurijem i filipinska, na čelu sa jednim od prethodnih predsjednika Ferdinandom Markosom, postigle sporazum o autonomiji, kojim se muslimanima daje trinaest oblasti – okruga i devet gradova na jugu Filipina, što su uglavnom mjesta u kojima su koncentrisani muslimani. Ovaj sporazum je potpisan u Tripoliju u Libiji, intervencijom Organizacije islamskog kongresa i pod pritiscima nekoliko naftnih zemalja, čija nafta je za Filipine bila neophodna. Unatoč tomu što je filipinska vlada time dobila mnogo petrolejske i trgovačke koristi od muslimanskih zemalja posrednika, ona je, ubrzo nakon što je ostvarila svoje interese, zamrzla sporazum. Sve to uprkos potpisima Organizacije islamskog kongresa i vlada u muslimanskim zemljama, kao svjedoka sporazuma.

Za vrijeme vladavine Korazon Akina (1986. do 1992. godine) počeli su, drugi put, pregovori izmedju dvije strane radi oživljavanja i primjene sporazuma iz Tripolija. Ali, vlade su odugovlačile i umjesto primjene sporazuma, ponudile muslimanima autonomiju, koja, umjesto trinaest obuhvata četiri oblasti. Ugovor, ponovo, nije sproveden, jer vlada, sa svoje strane, nije ozbiljno prihvatala problem, a Nur Misuri, koji je bio pregovarač muslimanske strane i u Tripoliju, odbio je novu ponudu.

Diskusija izmedu dvije strane se nastavila sve dok na vlast nije došla vlada predsjednika Fidela Ramosa, 1992. godine, koji je imao “iskustva” u tlačenju muslimana. On je projektant pokolja koje je vojska za vladavine Markosa počinila. Tada je bio zapovjednik vrhovne komande, a zatim ministar odbrane za vrijeme vladavine Korazona Akina. Medjutim, kada je postao predsjednik, nastojao je da smiri stanje u zemlji okretanjem nove stranice, pa je najavio mogućnost opće amnestije i sprovodjenje izbora u području muslimanske autonomne oblasti, kao i da se dopušta mudžahidima bezbjedan ulazak u gradove kojima vlada vojska.

Ovaj novi žargon je pomogao da se krene sa novom rundom pregovora izmedju dvije strane (Misuri i filipinska vlada), koje su početkom februara 1994. godine potpisale novi sporazum po kome se obustavljaju ratna dejstva i osniva tzv. “Skupština južnih Filipina sa sigurnost i razvoj”.

Ali, u praksi se za muslimane ništa nije promijenilo. Sporazumi koji su slijedili jedan za drugim bili su faktori za uspavljivanje muslimanske strane, koje su pratila odugovlačenja, prevare i odgadjanje, a sve to u vrijeme u kome je filipinska strana neprestano nastavljala svoje projekte protiv muslimana, a koji su se bazirali (zasnivali) na tri paralelna pravca.

Prvi: akcije raseljavanja i protjerivanja izvan zemlje i oduzimanje imovine i naseljavanje novih stanovnika.

Drugi: pridobijanje pružanjem nekih usluga koje se tiču ekonomskih i socijalnih potreba.

Treći: nastojanje širenja raskola i neprijateljstava u redovima muslimana, posebno onih koji su nastavljali džihad za oslobodjenje zemlje.

Od najvažnijih dogadjaja u ovom periodu bilo je cijepanje fronta Moroa i izlazak Selamata Hašima sa novom organizacijom 1977. godine pod imenom “Oslobodilačka organizacija Bangsa Moro”, čije je ime kasnije promijenjeno u “Islamski front za oslobodenje Moroa” potvrdjujući da će ići putem džihada do ostvarivanja samostalnosti. Selamat Hašim je imao jaka opravdanja za odvajanje od Misvarija, nakon što je otkrio varke i odlaganja filipinskih vlasti koje su odlučile da uvuku problem u stalne pregovore i sporazume od kojih nije bilo nikakve koristi.

Rascjep se desio, ali bez neprijateljstva ili borbe na koje se kladio filipinski režim, što se uz Allahovu pomoć neće desiti ni u budućnosti.

Sa porastom akcija džihada od strane mudžahida islamskog Moroa, raslo je i suprotstavljanje sa filipinske strane, koja je osnovala 1972. godine terorističku organizaciju “Iladža” za vrijeme vladavine Markosa, i poduzela aktivnosti protiv muslimana u dva pravca.

Prvi, ubijanje daija (pozivalaca u islam) i muslimanskih aktivista.

Drugi, sprovodjenje aktivnosti pokrštavanja muslimana. Aktivnost ove organizacije odvijala se uporedo i u saradnji sa zapadnjačkim organizacijama za pokrštavanje (evropskim i američkim), koje su sprovele opsežne aktivnosti pod zaštitom vlasti. Njihove aktivnosti su se proširile na područje jugoistočne Azije (Indonezije, Malezije, Tajlanda i Singapura), a sve to pod pokroviteljstvom Vatikana i Svjetskog savjeta crkava.

ULOGA CIONISTA

I cionisti su takoder umiješali svoje prste ovdje i njihova uloga nije zaostajala od uloge ostalih. Tako su specijalne “izraelske” snage radile na uvježbavanju specijalnih filipinskih snaga, koje su nazvane “Žuta vojska”, a koja je poduzela operacije ubijanja muslimana i naseljavanja kršćana u oblasti Diboa sve dok muslimani u njoj nisu postali manjina (40%), nakon što su bili ogromna većina.

RAZLOZI OKUPACIJE

Nema sumnje da su prirodna bogatstva koja uživaju muslimanska područja (8 od 10 glavnih izvoznih proizvoda Filipina dolazi iz muslimanskog juga zemlje), a koja učestvuju u državnoj blagajni sa postotkom od 65-70% od vrijednosti izvoznih roba, ono što ova područja uvijek čini primamljivim za kolonizatorske sile, pogotovo nakon otkrivanja ogromnih zaliha nafte, koje su stručnjaci procijenili jednim od najvećih prirodnih nalazišta nafte u svijetu, mnogo veće od zaliha nafte na Brunejima.

Osim toga, proizvodnja pšenice samog ostrva Mindanao čini 56% od proizvodnje pšenice cijelih Filipina, te 55% od proizvodnje mlijeka, 55% od proizvodnje kokosovog oraha, 50% proizvodnje ribe, 100% od proizvodnje kaučuka, 100% od proizvodnje banana, 39% od proizvodnje mesa i 29% od proizvodnje riže.

Zaista, spašavanje ovih bogatstava, opće oslobadjanje domovine, povratak slobode i identiteta, zahtijeva još više truda i džihada, kao što zahtijeva od ostalih muslimana da pomažu i solidarišu se sa svojom braćom.

Nakon mnogih godina pregovora i sporazuma, rezultat je: obmanjivanje, pedeset godina džihada i 300.000 šehida.


Izvor: Bosanski mesdžid
Obrada: Put vjernika (naslov je od Puta vjernika)

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz