Islamsko je bratstvo plod vjerovanja u Allaha, dželle šanuhu, i njegov sastavni dio: što je čovjek bolji vjernik, to snažnije voli radi Allaha.
Ensarije su, postavši dobri vjernici, zavoljeli muhadžire u ime Allaha, voljeli su ih više nego sebe. Ta se njihova, dotad neviđena, ljubav manifestirala na riječi i djela:
“…a i onima koji su još prije njih Medinu uzeli staništem i zavičajem vjere, oni vole one koji im se dosele i u grudima svojim zbog onog što se njima daje ne nalaze nikakve tegobe, i njima više negoli sebi vole, premda i samima njima potrebno je! A koji se zaštite tvrdičluka duše svoje takvi, zbilja, uspjet će!” (El-Hašr, 9)
I zadivljuje činjenica da su ensarije pružili utočište muhadžirima, a nisu imali dovoljno ni za sebe, kamoli za njih.
Nije dovoljno samo izjaviti nekome ljubav, to se, kao što vjerovanje sačinjavaju riječi i djela, mora i praktično dokazati. I stoga mora postojati odgojeno društvo u kojem će se načela bratstva moći primijeniti, gdje će čovjek imati kome pomoći, preferirati ga nad sobom, žudjeti biti mu na usluzi… U protivnom, snaga će se rasplinuti među jedinkama i islamsko bratstvo od toga neće imati nikakvu korist.
Iz knjige El-Džilul-mev’udu bin-nasri vet-temkin (Pobjedonosna generacija)
Autor: Medždi el-Hilali
Obrada i naslov: Put vjernika
