Prisjećam se dragog brata kojeg sam za kratko vrijeme zavolio u ime Allaha, prisjećam se dragog Ebu Bekra[1], koji je svojim krupnim stasom ulivao braći hrabrost za borbu. Bio je od onih koji su se odazvali džihadu bez želje u povratak: ili pogibija na Allahovom putu ili pobjeda i uspostava šerijatske države.
Da, to je naš brat koji se odazvao kricima sirijskog naroda. Iz njega je prosto zračio iman, bio je insan za zavidjeti. Služio se arapskim jezikom kojeg je naučio tokom četvorogodišnjih studija u Egiptu, da bi nakon četiri godine po prvi put došao kući za ramazan i ostao nepunih mjesec dana sa svojima. Njegovo srce nije moglo izdržati duže, a da se ne odazove pozivu za pomoć koji ne prestaje biti upućivan od strane sirijske djece, žena i bespomoćnih.
Završivši dvije vojne obuke, postavljen je za emira četiri punkta, čin koji je nerado prihvatio, da bi svojom hrabrošću dan prije šehadeta dobio pod komandu još tri punkta. Svi punktovi kojima je komandovao su bili u borbenoj zoni, na samoj liniji ratnih dejstava.
Kada se samo prisjetim naših razgovora, i sa kakvim je žarom i brigom izgovarao riječi koje su zračile iskrenošću: “Ah, hoće li nam Allah podariti šehadet[2]!?”
U tim danima, jedan od suborca i drugova Ebu Bekra vidio je u snu brata koji je nedavno šehidio i koji mu je u snu spomenuo imena braće koja će uskoro šehiditi. Među tom braćom je bio i Ebu Bekr.
Kako su dani prolazili, spomenuta braća su šehidila jedan za drugim. Ostao je samo Ebu Bekr koji, duboko zabrinut zbog toga što je još uvijek na dunjaluku, reče: “Šta sam to uradio kada ne padam kao šehid, šta sam to uradio?“, misleći na grijehe.
Sjećam se večeri kada smo se zadnji put vidjeli. Stajao je u mesdžidu sa braćom i ushićen iščekivao odlazak na front.
Proveo je svoje zadnje dane na frontu, u mjestu zvanom Dverina u Halepu, uzdižući visoko zastavu islama i štiteći muslimane od navale neprijateljske armade koja je svim snagama pokušavala da probije front na Dverini i ponovo uđe u dio Halepa koji je oslobođen.
Zadnje noći ovodunjalučkog života Ebu Bekr je, ako ne bi bio na položaju, provodio u noćnom namazu. Pričao mi je brat koji je bio s njim do samog šehadeta, da mu je dan prije šehadeta, Ebu Bekr rekao: “Zamisli blagodati da nam Allah podari da budemo sa poslanicima, ashabima…”
Na dan šehadeta, Ebu Bekr je bio na položaju i pucao iz BKS-a na kafire, koji su bili nedaleko od njega, bivajući lahkom metom za neprijatelja. Brat koji je bio snjim mu reče: “O Ebu Bekre, prekini s paljbom, locirali su nam položaj!” Međutim, Allah je odredio da trenuci paljbe na Njegove neprijatelje budu zadnji trenuci u životu ovog plemenitog mudžahida i da on preseli licem, a ne leđima okrenut prema kafirima.
Tog dana sam došao do objekta gdje borave braća, do mjesta gdje sam Ebu Bekra prvi put vidio, a takođe i posljednji. Bio sam unutar objekta završavajući svoje poslove, kada mi jedan od braće u žurbi reče: “Idi gore (na gornji sprat), Ebu Bekr je šehidio”. Ubrzanim koracima sam stigao do njega.
Šta vidjeti? Tako mi Allaha, to nije mrtav čovjek. Kada bi se samo saprala krv sa njegovog lica i kose, pomislio bi da spava i čekao bi da se probudi. Ali, to je ono što čovjeka rastuži i ujedno raduje. Rastuži, jer se mora rastati na kratko sa svojim bratom do ponovnog viđenja u Džennetu, inšaAllah, a raduje, jer je njegov izgled očit dokaz Allahove milosti.
Još jedan od išareta Allahove milosti spram Ebu Bekra je i san Ebu Sejjafa, mudžahida koji je nedavno preselio, a koji je u snu vidio dvojicu braće. Prvi brat kojeg je usnio je Ebu Nefir, mudžahid koji je prije Ebu Bekra izveo šehidsku operaciju. Njega je lično poznavao. Nakon toga je u istom snu vidio Ebu Bekra, kojeg nikada nije vidio na dunjaluku. Kada se probudio, počeo se raspitivati ko je Ebu Bekr. Braća su ga upitala zašto se raspituje o Ebu Bekru, jer je isti preselio, a on je odgovorio: “Vidio sam Ebu Nefira u Džennetu Firdeusul-ala, a Ebu Bekra u sredini Dženneta[3].”
Za Put vjernika: Ebu Habib
Fotografije priložio: Ebu Habib
Napomena: Vaše radove možete slati putem kontakt forme.
Fusnote:
