Danas je nastavljen montirani proces protiv Harisa Čauševića, koji je optužen za teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu 27. juna prošle godine. Predsjedavajući Sudskog vijeća Suda BiH u predmetu “Haris Čaušević i drugi” Goran Radović udaljio je iz sudnice
prvooptuženog Čauševića, jer je na današnjem ročištu svjedoku Tužilaštva BiH Muameru Karadži „uputio pogrdne izjave i prijetnje“.
Haris Čaušević se usprotivio ispitivanju pomoćnika komandira za kriminalistiku Mugdima Karadže jer ga je on “dva sata tukao kako bi iznudio priznanje da je izvršio napad na policijsku stanicu”.
“Bio sam privezan za radijator i on me je dva sata udarao po nogama, prsima, licu i tražio da priznam da sam izvršio napad na stanicu. Ja sam bio bespomoćna žrtva”, izjavio je Čaušević, nakon čega je Karadži uputio psovke i zaprijetio mu “da će se ponovo vidjeti”, izvještavaju bh. mediji.
Sudija je iz sudnice udaljio i drugooptuženog Adnana Haračića koji je također, uz neprimjeren komentar, rekao da je Karadža i njega tukao.
Karadža je, kao svjedok Tužilaštva, tokom saslušanja detaljno ispričao svoju bajku o tome šta se dogodilo 27. juna i između ostalog demantovao Čauševićevu i Haračićevu tvrdnju o fizičkom zlostavljanju, svjesno zaboravljajući na policijsku zabilješku da je Čaušević tokom ispitivanja vođen na ljekarski pregled i da je u bolnici Koševo konstatirano da su mu “bubrezi nastavili funkciju”, što je bez sumnje potvrda da je Haris Čaušević torturisan u PU Bugojno. Ovo je potvrdio Čauševićev advokat Aldin Lejlić, koji je na ročištu u Sudu BiH (23. jula 2010) pokazao pomenutu policijsku zabilješku i zatražio da odgovorni iz policije budu pronađeni i uhapšeni.
Mugdim Karadža, koji je po svemu sudeći agent stranih i domaćih zavjereničkih službi, koje su izvršile ovaj teroristički napad, očigledno je zaboravio i fotografije koje su objavili mnogi mediji a na kojima se jasno vide posljedice mučenja na tijelu Harisa Čauševića. Fotografije su snimljene prilikom uvođenja Čauševića u zgradu Federalne uprave policije u Sarajevu.
Mugdim Karadža je zatim nastavio sa svojom bajkom i rekao:
“Odveli smo ga u prostoriju na trećem spratu i on se javno počeo hvaliti da je izvršilac događaja, da je za mjesec dana napravio dvije mine `šestice` koje je zapalio štapinom i izvršio to djelo. Rekao je da je sve to bilo sakriveno blizu policijske stanice i da mu je pomagao Naser Palislamović s kojim je trebao pobjeći u Sarajevo”.
Ne sumnja zdrav razum da je pomenuta izjava uvreda za ljudski um, jer vjerovati u ovako nešto je poniženje i najglupljem čovjeku na svijetu. Zar je moguće da se Haris Čaušević hvalio pomenutim djelom u trenutku kada su oko njega bili bijesni policajci i kada je postojala bojazan za njegovu bezbjednost, a negirao isto u trenutku kada te bojazni nema (u Tužilaštvu)? Zašto bi djelo u prvom slučaju priznao, a u drugom negirao, osim ako nije bio prisiljen.
Karadža je rekao braniocima optuženih da niko tog jutra nije uzeo zvaničnu Čauševićevu izjavu, te objasnio da postoji službena zabilješka koju su on i njegove kolege sačinile poslijepodne o tom događaju, a koja je dostavljena Kantonalnom MUP-u. Međutim, s obzirom da su mediji prije podneva izvještavali da je Haris Čaušević navodno priznao napad na PU Bugojno, terorista Karadža nije objasnio kako su mediji znali za ovu informaciju ako im on nije rekao, jer je on bio zadužen za slučaj Harisa Čauševića.
Imajući u vidu profil Mugdima Karadže, te sve njegove smiješne laži, ali i podlost njegova karaktera i nasilje koje je počinio prema Čauševiću, postaje jasno zašto Haris Čaušević nije htio vidjeti ovog čovjeka ispred sebe, a kamoli dozvoliti da ga isti ispituje. Predsjedavajući Sudskog vijeća je svojim licemjernim postupkom udaljavanja Čauševića iz sudnice stao na stranu zločinca Karadže, jer je time iscenirano „divljačko“ ponašanje Čauševića i „argumentovan“ govor Karadže, jer Karadža je bez prisustva Čauševića mogao nesmetano nastaviti sa svojim umobolnim lažima.
Eksplozija bombe ispred policijske stanice u Bugojnu je događaj koji je uzburkao i privukao veliku pažnju bosanskohercegovačkih i stranih medija. Sam događaj, a i dešavanja prije i nakon njega, pokazali su da je ovo jedan od najznačajnijih događaja u poslijeratnoj historiji BiH. Nakon više od pola godine od događaja i isto toliko vremena pažljive analize koju je sproveo portal Put vjernika, pokazuje se da je događaj u Bugojnu za cilj imao ostvarenje tri ključna cilja:
1. Da se udovolji pritisku “sive eminencije” iz redova međunarodne zajednice.
2. Da se opravda propala akcija “Svjetlost” koja je izvedena u selu Gornja Maoča.
3. Da se proguraju zakoni i ostvare određene privilegije sigurnosnih struktura u BiH kako bi se zadao konačan udarac muslimanima praktičarima koje mrzitelji islama nazivaju “vehabijama”.
Detaljnije o ovome sa nepobitnim dokazima do kojih je Put vjernika došao možete pročitati u sljedećim tekstovima:
FAKTI: Eksplozija u Bugojnu je zavjera obavještajnih struktura i „sive eminencije“ protiv muslimana u BiH
Šokantno: Audio snimak o premlaćivanju Harisa Čauševića u trenutku hapšenja
(Put vjernika)
