Prvi su muslimani bili uvjereni u ispravnost cilja kojem streme, čvrsto su znali da ih je Svevišnji Allah odabrao za širenje islama, uspostavljanje dokaza protiv ljudi i njihovo izvođenje iz tmina na svjetlo. To ih je nagnalo da se raziđu po Zemlji, a nisu se odali ovosvjetskim ljepotama, niti su se posvetili ibadetu, ni boravku u blizini Harema, ni životu u Medini, iako je u tome neprocjenjiva vrijednost.
O tome nam govori primjer Rebiijja b. Amira, radijallahu anhu, muslimanskog gazije, koji je s islamskom vojskom krenuo na Perziju. Naime, kad ga je Rustem upitao: “Zbog čega ste došli?!”, on je ponosno odgovorio: “Allah nas je poslao da pozivamo ljude, oslobodimo ih robovanja ljudima i uvedemo u robovanje Allahu, te da ih izvedemo iz tjeskobe dunjaluka u njegovu širinu, iz nepravde drugih vjera u pravdu islama.”1
Vrijednost cilja
Konačni cilj ashaba bio je Allahovo zadovoljstvo i Džennet. Taj njihov cilj ništa nije pomućivalo. Bili su na toj razini uvjerenja u ahiret, da su osjetili blizinu Dženneta, pa su za njim čeznuli i uvećavali svoje napore da ga zasluže.
Pogledajmo šta se desilo Hiramu b. Milhanu, radijallahu anhu, jednom od karija koji je poginuo u Bici Mauna. Odnio je časni Kur'an Allahovu neprijatelju Amiru b. et-Tufejlu, ali ovaj nije htio ni pogledati Kur'an, već je naredio da ga se ubode u leđa. I kad je neprijateljski vojnik ubo kopljem Hirama, on je, osjetivši ubod i vidjevši krv, povikao: “Allahu ekber! Uspio sam, tako mi Gospodara Kabe!”
Razmislimo o sljedećem prizoru: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obraća se ashabima prije Bitke na Uhudu, potiče ih na hrabrost. Govori: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, Allah će uvesti u Džennet svakog čovjeka koji se danas suprotstavi neprijatelju, strpljivo, nadajući se nagradi, napadajući, a ne uzmičući!”
Na Bedru, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govori ashabima: “Potrudite se da zaslužite Džennet, širok kao nebesa i Zemlja!” Uzbuđen, Umejr b. el-Hammam povika: “Izvrsno! Izvrsno!” “Zašto tako govoriš?!”, upita ga Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a on odgovori: “Tako mi Allaha, samo zato što želim biti stanovnik Dženneta!” “Ti si dženetlija!”, obradova ga Resulullah. Na to Umejr izvadi hurme iz torbe i poče ih jesti, pa najednom reče: “Kad bih morao dojesti ove hurme, bilo bi to za mene doista dug život!” I baci hurme te pođe u borbu pa poginu.
Pred jednu bitku Avf b. el-Haris b. el-Afra, radijallahu anhu, upitao je: “Božiji Poslaniče, kojem se čovjekovu djelu Allah divi i smiješi?” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Prodiranju u nevjerničke redove bez pancira.” I Avf odmah odbaci pancir, isuka sablju, ustremi se na nevjernike i poginu. 2
Također zadivljuje postupak Džafera b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, koji je zaklao jahalicu u Bici na Muti, gdje je poginuo boreći se protiv Rimljana, a recitirajući stihove: “O približi se Džennet lijepi, najbolje mjesto u koje ući ću. A Rimljanima, nevjernicima, kraj se kobni primakao, daleko od mene neka su. Dok u meni krv teče, ubijat ću ih.”3
Iz knjige El-Džilul-mev'udu bin-nasri vet-temkin (Pobjedonosna generacija)
Autor: Medždi el-Hilali
Obrada i naslov: Put vjernika
Fusnote:
