Ono umrtvljuje srce, otežava tijelo, traći vrijeme i uzrokuje mnogo nemarnosti i ljenosti. Postoji spavanje koje je mnogo pokuđeno i ono koje je štetno za tijelo. Najkorisnije spavanje je ono za kojim postoji jaka potreba. Spavanje početkom noći je pohvalnije i korisnije od onog na kraju. Spavanje sredinom dana je korisnije od spavanja u njegovim krajevima. Kada se god spavanje približi jednom kraju dana, umanji se njegova korist a štetnost poveća. To naročito važi za spavanje sa ikindije i spavanje na početku dana, osim za onoga koji je noć probdio.
Pokuđeno je spavanje između sabahskog namaza i izlaska Sunca, jer je to vrijeme za duhovni polijen. Kod onih koji idu putem duhovnog uzdizanja, ovo vrijeme ima veliku vrijednost . Makar cijelu noć proveli na tom putu, ne bi propustili period Sunčevog izlaska. To je početak dana, njegov ključ, vrijeme spuštanja opskrbe. Tada je vrijeme bereketa. Cijeli dan se ugleda na taj trenutak, pa spavanje tada treba biti poput spavanja pod prisilom. Najbolje i najkorisnije spavanje jeste spavanje u prvoj polovini i posljednjoj šestini noći – to je osam sati spavanja. S medicinskog aspekta ovo je najbolje spavanje. Sve preko ili manje od toga narušava zdravlje čovjeka. U beskorisno spavanje, također, spada spavanje neposredno poslije zalaska Sunca, pa do nestanka crvenila na nebu. Posslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, je mrzio spavanje u tom periodu. Ono je pokuđeno i šerijatski i prirodno.
Kao što puno spavanja izaziva mahane, tako i premalo spavanja izaziva štete: neraspoloženja, duševne devijantnosti, slabljenje razmišljanja i rada. To izaziva upropaštavajuće bolesti. Takav se ne okoristi ni srcem ni tijelom. Egzistencija je nastala po pravdi. Ko se toga bude držao, uzeo je svoj dio u svakom hajru, a od Allaha pomoć tražimo.
Iz knjige Medicina srca i duše
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzije
Priprema: Put vjernika
