Propisi vlasti i borbe: ‘Ja ću na Zemlji postaviti halifu’ (II dio)

Popularno na sajtu

Šerijatska uprava nad ljudima se ostvaruje na dva načina:

Prvo je da postoji tekst Objave o tome, a sam tekst može biti opšteg kao i posebnog karaktera.

Tekst posebnog/specifičnog karaktera je kao u primjeru potvrde hilafeta/vladavine Ebu Bekra radijellahu ‘anhu jer na nj.hilafet upućuje vjerodostojan dokaz koji, zbog nekoliko razloga, nije predmet utvrđivanja ovdje.

Međutim, za spomenuti je predvodništvo/imammet u namazu i da je ono u prvom stoljeću islama pripadalo najvećem imamu, te da bi Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem ustupao Ebu Bekra radijellahu ‘anhu da predvodi namaz, i da bi kada šalje izvidnicu određivao vođu koji će im predvoditi namaz. Zabilježeno je kod ‘Abdurrezzakka rahimehullah u El-Musannefu „da su se sastali Ebu Selemeh ibnu ‘Abdurrahman radijellahu ‘anhu i Se’id ibn Džubejr rahimehullah, pa je rekao Se’id Ebu Selemi: ‘Kazuj, mi ćemo te slijediti!’ Reče Ebu Selemeh radijellahu ‘anhu : Rekao je Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem: ‘Kada se nađu trojica na putovanju neka ih predvodi u namazu najučevniji među njima, makar bio najmlađi od njih, pa kada ih on predvodi on im je i vođa njihov.’“ 1
Što se tiče opšteg teksta – to je poput riječi Poslanika sallallahu ‘alejhi ve sellem : „Predvodnici su iz Kurejša.“ 2

Dakle, kada su dva predvodnika/imama jednakog prava na hilafet daje se prednost Kurejšiji nad nekurejšijom shodno tekstu ovoga hadisa. Uistinu se znalo za predvodništvo Ebu Bekra radijellahu ‘anhu po osnovi brojnih situacija koje su podupirale to značenje, jer ponekad se sakupe i rasprostrane mnoge okolnosti pa zbog mnoštva budu poput nekog nedvosmislenog teksta.

Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem nije spomenuo ime halife poslije sebe, nije to rekao ni Ebu Bekru radijellahu ‘anhu, samo zbog toga što u islamu veliko mjesto zauzima institucija vijećanja kojim se duše ummeta oraspolože u odabiru svog predstavnika.

Zabilježeno je u Musnedu kod imama Ahmeda i u Džami’u-s-sunen kod Et-Tirmizija rahimehumallah preko Alije radijellahu ‘anhu da je Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem rekao: „Da sam ikoga odredio vođom bez savjetovanja odredio bih Ibni Ummi ‘Abda.“ 3 Ibnu ummi ‘abd je ‘Abdullah ibn Mes’ud radijellahu ‘anhu. Predaju bilježi i Ebu Ishak rahimehullah.

Znači, osnova šerijatske uprave i vjerovjesničkog hilafeta je da to bude putem savjetovanja. Nasuprot toga je kraljevina/monarhija, uzimanje vlasti dominacijom snage, i otimanje vlasti, tj. prevrat. Sve što se desilo u slučaju pravednih halifa je putem šure/savjetovanja.

Što se tiče određivanja Omera radijellahu ‘anhu za halifu od strane Ebu Bekra radijellahu ‘anhu isto je učinjeno zbog prisnosti tekstova Objave koji ukazuju na vrijednost i stepen Omera nakon Ebu Bekra radijellahu ‘anhuma, te na način da ga ustupi kako bi ga odabrali, ne da obavezuje muslimane na njegovo vođstvo već kao savjet koji je ummet uzeo i na isto se obavezao zbog same pozicije onoga ko je takav savjet uputio (tj. Ebu Bekra).

Zbog toga je propisano da ispravni halifa/vođa iznese u vidu savjeta onoga koga ovlašćuje poslije sebe, ne da primora ljude na njega kako se ne bi razišli i međusobno zaratili zbog dotičnog. Zato je Buharija rahimehullah zabilježio od Omera ibnu-l-Hattaba radijellahu ‘anhu da je rekao: „Onaj koji daje prisegu nekom čovjeku bez prethodnog savjetovanja sa muslimanima njega nije dopušteno slijediti, niti je dopušteno slijediti onoga koji mu je dao prisegu, iz bojazni da ne dođe do ubijanja.“ 4 tj. iz opreza od ubistva i smutnje među muslimanima zbog nesavjetovanja među njima.

Oporuka i savjet imama/vođe onome ko dolazi poslije njega

Ova oporuka i savjet ima dva oblika:
Prvi je da iskreno predloži imama pojedinačno kako bi ga ljudi prihvatili za imama nakon njega. Ako muslimani budu bili zadovoljni sa predloženim postojeći imam će takvog i ovlastiti, kao što je učinio Ebu Bekr u pogledu Omera radijellahu ‘anhuma, a ako pak muslimani nisu zadovoljni predloženim neće biti ispravna njegova uprava.

Drugi oblik je da imam iskreno predloži imenovanje članova šure/savjetodavnog tijela, tj. meritornih ljudi za odlučivanje kako bi izabrali ljudima imama, kao što je učinio Omer radijellahu ‘anhu. I ovo je propisano kako se ljudi ne bi sporili u pogledu određivanja osoba koje su kompetentne za međusobno vijećanje i odlučivanje o vođi.

Bilježi imam Muslim rahimehullah u hadisu od Ma’dana ibn Ebi Talhe rahimehullah da je Omer ibnu-l-Hattab radijellahu ‘anhu održao hutbu petkom, pa je spomenuo Allahovog Vjerovjesnika sallallahu ‘alejhi ve sellem, i spomenuo je Ebu Bekra radijellahu ‘anhu pa rekao: „Ja sam vidio (u snu) kao da me pijetao tri puta kljucnuo, i zaista to ne tumačim osim da mi dolazi smrtni čas. Uistinu neki ljudi mi oporučuju da odredim halifu, a Allah sigurno neće upropastiti Svoju vjeru, niti Svoj hilafet, niti ono s čime je poslano Svoga Vjerovjesnika – ako me preduhitri neka stvar, onda je hilafet stvar šure/dogovora između ove šestorice.“ 5

Omerovo radijellahu ‘anhu određivanje članova šure je zapravo njegov savjet i oporuka kako bi ljudi prihvatili njegovo mišljenje zbog svoje pouzdanosti u njega – tako je htio da ih objedini a ne da ih ostavi (bez imenovanja) pa da se raspravljaju.

Ako ljudi ne prihvate određivanje članova šure od strane imama onda se isto neće sprovesti nad njima, jer sami članovi šure nisu ništa preči od halife kojeg se ovlasti od strane postojećeg. Dakle, kada određivanje halife (od strane postojećeg) nije ispravno osim sa zadovoljstvom i prihvatanjem od strane članova šure, onda je još preče da sami članovi šure nemaju legitimitet osim kada su s njima zadovoljni ljudi koji predstavljaju snagu naroda. Pa kada su ljudi zadovoljni sa članovima šure i odlučno prisegnu na vjernost imamu muslimana obavezno je pridržavanje ove prisege po stavu većine učenjaka, ta, prenosi konsenzus o tome Imamu-l-haramejni. 6 7

Drugi način s kojim se ostvaruje šerijatska uprava nad ljudima jeste da imam/vođa musliman natjera ljude na pokornost njemu, tj. zaposjedne vlast snagom pa zadominira njima – tada ga se sluša i pokorava mu se jer se tako odagnava zlo, razilaženje, nered i prolijevanje krvi. Ovo je tekstualno spomenuo imam Šafija rahimehullah.8

Uprava ostvarena dominacijom

Terminološki, vođa koji zadominira nad narodom podrazumjeva onog koji ostvari dominaciju radi vlastitog interesa, tj. zbog sebičnosti i iz ljubavi prema vlasti i prestižu, odnosno ovo se ne odnosi na onoga koji zadominira da bi mimo Allahovog zakona uspostavio zakon pa isti implementira i legitimizira, dozvoljavajući što je Allah oharamio i zabranjujući što je Allah dozvolio, dakle ozakoni propise mimo Allahovih. Za ovakvog predstavnika vlasti važi da prisega njemu kao vođi muslimana nije validna, međutim ako je narod nemoćan da takvog skloni zbog njegove snage i veličine štete u samom svrgavanju, onda će saburati pod njegovom vladavinom sve do vremena omogućenja i snage da ga sklone, ili će iščekivati situaciju da dotični propadne.

Mnogobrojnost muslimanskih država i zemalja

Osnova je obaveznost da se muslimani okupe oko jednog imama, a ako je to neizvodljvo onda je dozvoljeno da se uspostave dva ili više imama/vođa na Zemlji, nad svakom regijom jedan imam. Ovo se dozvoljava s razlogom što je Allah slao po dva vjerovjesnika u isto vrijeme, svaki bi vjerovjesnik bio poslan svome narodu, a pri tome bi vjerovjesnik imao dvojaku ulogu: vjerovjesnik i halifa/namjesnik – vladar kojem se pokorava.

S obzirom na proširenje regije islamskog svijeta i nagomilanosti kao i raštrkanosti periferija islamskih zemalja biva nekada veoma teško da nad svima zaposjedne vlast samo jedan imam i da isto potraje, jer slabost čovjekove snage i skučenost njegove moći ga učine da je slab obuhvatiti raznovrsne prirode ljudi i okupiti ih na jednoj konstantnoj stvari. Ipak rečeno je da ako je moguće sve muslimane okupiti pod jednu upravu onda je to najpreče da bude predmet jednoglasnog stava. Neki učenjaci su naveli da postoji konsenzus o obaveznosti ovog djela.

U slučaju brojnosti muslimanskih vođa svaki vladar ima svoju upravu u svojoj zemlji gdje ga se sluša i biva mu pokorno. Ko izađe iz njegove zemlje i naroda kojim vlada i ode u drugu muslimansku zemlju onda sluša i pokorava se onome ko vlada tom zemljom, i pri tome nema nikakvu obavezu prema prvom vladaru u vezi izlaska iz domena njegove vlasti. Izašao je ‘Ubade ibn Samit, takođe i Ebu Derda radijellahu ‘anhuma, iz okvira vlasti Muavije radijellahu ‘anhu kako Muavija ne bi imao nad njima pravo na zapovjed. Rekao mu je ‘Ubade radijellahu ‘anhu: ‘Neću da boravim zajedno sa tobom u zemlji u kojoj ti imaš nad mnom vlast.’ Ovo se desilo za vrijeme Omerovog hilafeta, pa je Omer radijellahu ‘anhu odobrio postupak obojice.9

Kada postoji veći broj muslimanskih zemalja i vladara nema pravo nijedan od tih vladara da spriječi nekoga da se premjesti u drugu od zemalja, jer takvo sprečavanje se smatra sprečavanjem da ostvari vlastito pravo na nastanjivanje Zemlje i slobodu kretanja po njoj. Naime, takvo ograničavanje može biti samo kao kazna zadržavanja i hapšenja, jer je sprečavanje izlaska iz nekog naselja i zemlje vrsta hapšenja i ograničavanja kretanja, a hapšenje je kazna koja se spušta samo zbog grijeha i prijestupa.


Prijevod i obrada iz djela: Et-Tefsiru ve-l-bejan (1/29-33);
Autor: ‘Abdul’aziz ibn Merzuk Et-Tarifi
Izvor prijevoda: Istina.ba
Ostali dijelovi serijala ovdje.

Fusnote:

  1. Abdurrezzak u svom Musannefu: 3812; 390/2
  2. Bilježi imam Ahmed: 12307; 129/3; Buharija: 3500; 179/4; Muslim: 1821
  3. Ahmed: 566; 76/1; Et-Tirmizi: 3809; 673/5.
  4. Buharija: 6830.
  5. Muslim: 567; 396/1.
  6. Imamu-l-haremejni je Ebul-Me’ali El-Džuvejni, preselio 478.hidžretske
  7. Gijasu-l-umemi ve-t-tijasu-z-zulemi
  8. El-Bejanu fi mezhebi-l-imami-š-Šafi’ijj: 12/14; El-‘Umrani
  9. Bilježi Ibn Madže: 8/1; imam Malik u svom djelu El-Muvetta: 4/916.

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

%d bloggers like this: