Dijalog u zatvoru između pomagača tevhida i pomagača taguta

671

Ovo je dijalog između mene i 2 pomagača taguta[1] iz “Densus 88” – takozvane “deradikalizacijske grupe”… Ovo je drugi dijalog između mene i ova dva čovjeka.

Oni: Mi ti dolazimo ustaz[2] (šejh) da diskutujemo sa tobom…

Ja: Diskusija mora imati svrhu traženja istine, ne formalnost izvršenja zadatka vaših vođa, a kamoli da joj cilj bude da se naudi muslimanskom narodu. Vi trebate samo napustiti svoje poslove, jer u budućnosti, vođe kojima se vi sada podređujete neće vam pomoći, nego ćete zapravo jedan drugog proklinjati i tvrditi da ste nevini…

Allah kaže:

“Na Dan kad se njihova lica u vatri budu prevrtala, govorit će: ‘Kamo sreće da smo se Allahu pokoravali i da smo Poslanika slušali!’ I govorit će: ‘Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s Pravoga puta odveli; Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!'” (El-Ahzab, 66-68)

kada će se glavešine, za kojima su se drugi povodili, svojih sljedbenika odreći i kada će veze koje su ih vezale prekinute biti, i oni patnju doživjeti, kada će sljedbenici njihovi uzviknuti: ”Da nam je samo da se vratimo, pa da se i mi njih odreknemo kao što su se oni nas odrekli !” Eto, tako će Allah njima djela njihova po njih kobnim pokazati i oni iz vatre neće izlaziti.” (El-Bekare, 166-167)

Sve veze će se prekinuti, bilo da su bile zvanične ili nekog drugog karaktera, i stvarno, čak i oni sljedbenici i podređeni će na ahiretu htjeti da se vrate na ovaj svijet, ne samo da obavljaju namaz, daju zekat, poste ili nešto slično, nego da se oslobode, odreknu od svojih sadašnjih vođa.

Mi nećemo biti zauvijek na ovom svijetu, mi ćemo se definitivno vratiti Allahu. Danas, razne vlade imaju moć na ovom svijetu i osjećaju se ponosno, ali jednog dana to će sve proći i onda, samo će Allah vladati…

Ja, u ovom slabom stanju, kada me vi možete ubiti ili izrezati moje tijelo u komadiće ako vam se prohtije, ali ja sam častan i ja ne želim da varam sam sebe niti da varam vas, ja nisam ulizica, mene nije briga ko ste vi, i ja vam prenosim (istinu)…

Oni rekoše: Ustaz, zar mi nismo na istom… Nema razlike među nama… Mi također potvrđujemo šehadet La ilahe illAllah Muhammedur-Resulullah, klanjamo namaz, dajemo zekat, postimo, obavljamo hadždž i ostale ibadete činimo… Pa zašto kažeš da smo različiti…?!!

Rekao sam: Mi smo različiti, ja se razlikujem od vas i vaše vlade…

Oni rekoše: Koja je razlika?

Rekao sam: Razlika između nas nije u namazu, zekatu, postu i hadždžu, jer vi i vaša vlada to ne zabranjujete… Ali, razlika između nas je u šehadetu – La ilahe illAllah

Oni rekoše: Nema razlike među nama, mi također izjavljujemo La ilahe illAllah Muhamedur-Resulullah… Nema boga pored Allaha… Pa zašto govoriš da se razlikujemo???

Rekao sam: La ilahe illAllah nije samo izreka, već sadrži implikacije i posljedice, u kojima je suština obožavanje Allaha i izbjegavanje taguta, kao što Uzvišeni kaže:

“Mi smo svakom narodu poslanika poslali (koji su govorili): ‘Allahu se klanjajte, a taguta se klonite!'” (En-Nahl, 36)

Tako da je značenje La ilahe illAllah obožavanje Allaha i izbjegavanje taguta, dok vi i vaše vlade umjesto toga podržavate zakon taguta i lojalni ste tom zakonu…

Oni rekoše: Je li riječ “tagut” spomenuta u ajetu?

Odgovorio sam: Da, spomenuta je – “Obožavajte Allaha i klonite se taguta!”

Oni upitaše: U kojoj suri i ajetu je to?

Odgovorio sam: En-Nahl, 36… Da bude jasnije dopustite da završim, Allah kaže:

“Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: ”Nema božanstva osim Mene, zato Mene obožavajte!” (El-Enbija, 25)

Ovaj ajet objašnjava da je La ilahe illAllah objavljeno svakom poslaniku, tako da su ove riječi srž Allahovog učenja kojeg su poslanici dostavljali…

Onda, Allah objašnjava značenje sadržaja riječi La ilahe illAllah u suri En-Nahl 36:

“Mi smo sigurno svakom narodu poslanika poslali (koji su govorili): ‘Allahu se klanjajte, a taguta se klonite !'”

Tako da to nije samo izreka i verbalna deklaracija, nego posljedice ovih riječi su da se izbjegava obožavanje i lojalnost tagutu, i da se obožava SAMO Allah…

Zapravo, Allah također kaže u suri El-Bekare, 256 ajet:

“Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.”

Ovdje Allah objašnjava da ljudi treba da se drže za La ilahe illAllah, što je najčvršća veza, da treba da su kjafiri i nepokorni prema tagutu i da treba da imaju iman u Allaha…

I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko god izgovara La ilahe illAllah i nepokoran je u obožavanju svemu mimo Allaha, onda su njegova krv i imetak sigurni…” (Muslim)

Ovdje, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, utvrđuje status nečijeg islama izgovaranjem La ilahe illAllah, uz pridržavanje nepokornosti prema svemu drugom što se obožava mimo Allaha, kao što je npr. nepokornost prema tagutu…

I učenjaci su se također složili da izgovaranje šehadeta nema koristi bez nepokornosti prema tagutu. Imam Sulejman ibn Abdullah inb Muhammed ibn Abdulvehhab, rahimehullah, je rekao u knjizi Taisiru-l-Azizu-l-Hamid, kojeg citira šejh Ali el-Hudajr: “Samo izgovaranje kelime šehadeta bez znanja njegovog značenja i bez prakticiranja onoga što šehadet nalaže, u formi predanosti tevhidu, ostavljanju velikog širka i nepokornosti prema tagutu, onda zaista to izgovaranje šehadeta nema nikakve koristi, a ovo je zasnovano na koncezusu učenjaka.”

Kao što vidite, sura El-Bekara 256. ajet, sahih hadis kojeg bilježi Muslim i također koncezus učenjaka, sve ukazuje da je nepokornost prema tagutu preduslov za nečiji islam pred Allahom, a što je jedna polovina značenja La ilahe illAllah…

Jedan od njih upita: A šta je to tagut?

Rekao sam: Od taguta je i vještački zakon, kojeg je izmislio čovjek i oni koji su ga izmislili (zakonodavci), kao što Allah, subhanehu ve te'ala, kaže u suri En-Nisa, 60 ajet:

“Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede.”

U ovom ajetu, Allah spominje da je zakon koji je izmišljen, kao navedeni zakoni mimo zakona spuštenog od Allaha – tagut, a što je nama naređeno da odbijemo. Dok, ove vlade, umjesto da ga se odreknu, one ga sprovode, a vi ste njihovi sprovedbeni aparat.

Pa onda, kada se ljudi okrenu od zakona koji je objavljen Poslaniku i umjesto njega se okrenu ranijim zakonima od Allaha koji su derogirani, a koji se nalaze u Tevratu i Indžilu, oni time postaju kafiri. Onda šta je sa ljudima koji umjesto tih zakona sprovode ljudske zakone???

Ibn Kesir, rahimehullah, rekao je u El-Bidajeh ven Nihajeh, tom 13, str. 119: “Ko god ostavlja zakon koji je objavljen Muhammedu ibn Abdillahu, i umjesto njega se okrene drugom zakonu, u formi zakona od Allaha koji je već ukinut (derogiran), onda je on kafir. Onda, šta je sa ljudima koji se okreću zakonu Aljasa i koji daju prednost njemu nad Allahovom knjigom i zakonom? Oni su nevjernici po koncenzusu muslimana.”

Aljasa je Jasik, knjiga zakona napisana od strane Džingis Kana, gdje je on malo uzeo od islama, nešto od kršćanstva, nešto od židova, nešto od ljudi od novotarije i nešto od svojih taguta. Ovo je isto kao što se koristi od vlada ovdje, gdje je dio zakona od islama kao što je ono što se koristi u Vjerskom sudu, a dio je od kršćana, npr. Kuhp (kazneni zakon), a dio je produkt samog parlamenta. I to je ono što vi koristite…

Jedan od njih upita: Šta je sa širkom, šta je to?

Odgovorio sam: Širk je pridruživanje Allahu nekoga, i povezivajući sa ovom diskusijom, to je i širk u donošenju zakona. Allah kaže:

“Samo On stvara i propisuje (naređuje).” (El-A'raf, 54)

U ovom ajetu, Allah objašnjava da stvaranje i zakonodavstvo (upravljanje) su samo Njegovo pravo, jer je čovječanstvo Allahovo stvaranje, onda i legalna pravila i zakoni koje čovječanstvo sprovodi moraju također biti od Allaha.

Ako neko vjeruje da postoji drugi stvoritelj mimo Allaha, onda je on mušrik – kafir, tako isto ako neko vjeruje da postoji neko drugi koji ima pravo da donosi zakone mimo Allaha, onda je on također mušrik – kafir, jer Allah ne dozvoljava nikome udio u Njegovim pravima. Ovo je kako Uzvišeni kaže:

“A On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka.” (El-Kehf, 26)

I ako neko bude odan ljudskim zakonima i voli ih, onda on već stavlja nekog uz Allaha (ovo se odnosi na čovjeka koji priznaje čovjeku (parlamentarcu) pravo da propisuje ljudima zakone oprečne Šerijatu, i zadovoljan je tim zakonima i voli ih, a ne odnosi se na muslimane koji žive u nevjerničkim državama i slijede određene propise te zemlje koji nisu u suprotnosti sa Šerijatom (kao na primjer saobraćajna pravila), ili u nuždi praktikuju neke od propisa koji su u suprotnosti sa Šerijatom ali nisu kufr, niti širk (kao na primjer obavezno osiguranje za vozila i slično, op.PV.), pa tako su se zakonodavci pozicionirali kao bogovi, kao što Uzvišeni kaže:

“Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.” (Et-Tevbe, 31)

U ovom ajetu Allah je optužio kršćane sa nekoliko optužbi:

– Oni se pokoravaju svojim svećenicima i monasima,
– Oni obožavaju svoje svećenike i monahe,
– Oni su mušrici.

Njihovi sveštenici i monasi su se pozicionirali kao bogovi

U hasen hadisu, kojeg bilježi Tirmizi, Poslanik je proučio ovaj ajet (Et-Tevbe: 31) pred Adijjom ibn Hatimom – koji je u to vrijeme bio kršćanin i kasnije je prihvatio islam – i kada je čuo ajet sa ovim optužbama, Adijj ibn Hatim je rekao: “Mi ih ne obožavamo”, Poslanik reče: “Zar oni ne dozvoljavaju ono što je Allah zabranio i onda i vi to sebi dozvolite? I zar oni ne zabranjuju ono što je Allah dozvolio, i onda vi to sebi zabranite? Tada je Adijj ibn Hatim odgovorio: “Da…”, onda je Poslanik rekao: “To je vaše obožavanje njih.”

Tako da vjernost ljudskim zakonima koji su oprečni Šerijatu je obožavanje zakonodavaca i to je djelo širka. I to je vaš posao (šejh se obraća državnim službenicima za deradikalizaciju „ekstremista“, op.PV.)…

Jedan od njih reče: Znači, ono šta u ovo spada su parlament, sudije, javni tužioci, policija, vojska, i naravno vrhovni predsjednik… Ako je tako, tu također pripada i Tifatul Sembiring (vođa tzv. islamske Partije pravde i prosperiteta u Indoneziji, op.PV.), jer on ima udio u donošenju zakona…

Odgovorio sam: Da, tako je…

On reče: Ono što je ustaz rekao je istina, ali mi smo u Indoneziji… šta je sa ljudima drugih religija…??

Rekao sam: Ako već znaš da je ovo istina, onda je stvar jasna, jer samo znati ili vjerovati nema svrhe. Abu Talib je također vjerovao da je učenje Allahovog Poslanika istina, ali nije htio u tome da ga slijedi…

Po pitanju ljudi drugih religija… islam ne prisiljava kafire da prihvate islam, u islamu postoji termin – kafir zimmij, zapravo kafir koji želi da živi u islamskoj državi uz obavezu plaćanja džizje, koja se nameće odraslim ljudima (kafirima), koju plaćaju jednom godišnje, u iznosu od otprilike jednog dinara (4,25 grama zlata), a zauzvrat njegov život, imetak i familija su sigurni. Ovo je mnogo manji iznos u poređenju sa bilo kojim porezom kojeg uzima ova vlada danas, od poreza na na auta, zemlju, kuće i druge poreze…

Zatim, ja ne pozivam u nešto što sam nisam mogao da uradim, jer ovo nije samo dužnost određene individue, nego je dužnost cjelokupnog ummeta. Ali, ja vas pozivam u ovu stvar, da realizujete tevhid, tako što ćete napustiti svoje poslove… postoje mnogi drugi načini da se dođe do nafake.

Jedan od njih reče: Zapravo, postoje sličnosti među nama… pogledaj saobraćajna pravila… Crveno svjetlo… Kako je to regulisano u islamu?!!

Odgovorio sam: Na drugi način… mi nismo isti kao ove vlade, mi hoćemo Allaha kao pravnog upućivača, dok ove vlade imaju druge upućivače… Čak su i knjige drugačije… Treba da se zna, da u islamu postoji standardni zakon koji je unaprijed definisan, što se zove – šerijatska pravila, a postoje također (idarij) proceduralna pravila, npr. problemi koji se jave sa vremenom a koji nisu specifično regulisani, ali islam pruža opšta pravila kao vodilju, pa kasnije, rješavanje tih problema zavisi od vođe – emira države, tako što se uzima u obzir korist za muslimane…

Eto, stvar crvenog svjetla spada u proceduralna pravila, čak i ako ima sličnosti u rezultatima, upućivački izvori su različiti… Kada kršćanski narod prakticira iskrenost – njihova religija ih uči da budu iskreni, ali oni se zbog te svoje iskrenosti ne nazivaju muslimanima, iako islam poziva na iskrenost?  Ovo je zbog različitih upućivača i onih kojima se pokorava.

Tako da u stvarima koje su standardne, ova vlada se obraća ljudskim zakonima…

U islamu, u slučaju krađe, kada se svi uvjeti ispune, ruka kradljivca će se odsjeći, ali vaša vlada se vraća na član 362. i 363. Kaznenog zakona i kradljivca stavlja u zatvor.

Razbojništvo u islamu se kažnjava sa kaznom hirabah – može biti razapet ili ubijen, ili ruka i noga mu se odsiječe unakrst, ili bude prognan, ali ovdje će biti optužen članom 365. Kaznenog zakona, a ta kazna je zatvor.

Ubistvo u islamu ima posebnu kaznu, ali ovdje će pasti pod član 340. Kaznenog zakona, ako je ubistvo dokazano, bit će doživotno zatvoren ili će biti izvršena smrtna kazna, ako ubistvo nije planirano onda lakši član se primjenjuje.

Postoje kazne u islamu za blud, čak i ako su obje strane odrasle i samovoljno su pristupile činu bluda, ali u ovoj državi (šejh govori o Indoneziji, op.PV.) ako su obje osobe odrasle i samovoljno su pristale na blud i ako žensko nema muža, taj čin je legalan i nema kazne, a ako je čin bluda učinjen na određenom mjestu (ovdje se misli na “javne kuće”, op. PV), bit će naplaćen porez za učinjeno…

Tako da je razlika očigledna… Da ne spominjem druge slučajeve, jer svi problemi u islamu treba da se rješavaju Allahovim zakonom, kao što Uzvišeni kaže:

“Ma u čemu se razilazili, treba presudu dati Allahu.” (Eš-Šura, 10)

Oni rekoše: Pošto mi nismo tako vješti u govoru, onda mi ne možemo raspravljati, ali ako mi dovedemo nekog koji je na istom nivou znanja kao ustaz, možda bi on mogao odgovoriti, jer ovo je možda samo tvoje viđenje, drugi bi mogli imati drugačija gledišta…

Rekao sam: Šta je nejasno, ja sam objasnio svoje principe, za njih ja živim i za njih ću umrijeti, ali ja vas još uvijek pozivam da napustite policiju, jer je to širk koji poništava djela…

Oni rekoše: Mi ćemo uvijek pamtiti ustazov poziv…

*Ovaj dijalog je zapravo mnogo duži, a ovo je bila skraćena verzija.

Policijska stanica PolRes, Zapadna Džakarta

Dijalog vođen 18. džumadel-ahira, 1432. h.g. (nedjelja, 22. maj, 2011. godine)

Autor: Šejh Aman Abdurrahman

Šejh Ebu Sulejman Aman Abdurrahman pripada povorci islamskih daija današnjice koji su se usudili progovoriti istinu o stvarima za koje nisu imali odobrenje od korumpiranih, pokvarenih i izdajničkih vlada u zemljama muslimana. U decembru 2010. godine je u Džakarti, Indonezija, osuđen na 9 godina zatvora jer je navodno učestvovao u izvođenju džihadskih vojnih vježbi u Acehu, Indonezija. Ovo je njegov dijalog sa dva predstavnika policijskih vlasti iz tima za „deradikalizaciju ekstremista“, što je taktika koju su indonežanske vlasti preuzele od saudijskog tiranskog režima (Napomena PV).

Izvor: TheUnjustMedia
Obrada: Put vjernika

Fusnote:


[1] Tagut je sve ono što se obožava mimo Allaha a ono zadovoljno time. Ovdje se odnosi na nevjerničke zakone oprečne Šerijatu.

[2] Ustaz – titula koja se u zemljama jugoistočne Azije daje učenim ljudima u vjeri, sinonim za riječ „šejh“ u arapskim zemljama i kod nas, op. PV.

SHARE