Dozivanje pobožnih i dobrih ljudi (upućivanje dove mrtvima)

1777

Obožavaju Allaha pridružujući Mu u dovi i ibadetu dobre ljude, želeći time njihovo zauzimanje kod Allaha. Misle da to Allah voli i da dobri ljudi, oni koje Allahu pridružuju u ibadetu, to vole.

Uzvišeni kaže: “Oni, pored Allaha, obožavaju one koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: ‘Ovo su naši zagovornici kod Allaha’.” (Junus, 18.)

“A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: ‘Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više Allahu približili…'” (Ez-Zumer, 3)

Ovo je najvažnije pitanje u kojem se Allahov Poslanik razlikovao od njih. On je došao s iskrenim ispovijedanjem ibadeta samo Allahu, i obavijestio da je to Allahova vjera s kojom je slao sve poslanike. Obavijestio je da Allah uistinu neće primiti osim iskrena djela i da je onome koji učini nešto od onoga što su sljedbenici džahilijjeta odobravali i smatrali pohvalnim, Allah zabranio Džennet i njegovo prebivalište je u Vatri.

Ovo pitanje podijelilo je ljude na vjernike i nevjernike. Zbog njega je uspostavljeno neprijateljstvo, propisana borba, kao što Uzvišeni kaže: “I borite se protiv njih dok mnogoboštvo ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane … ” (El-Enfal, 39)

Komentar (gore navedenog teksta):

Uzvišeni je rekao: “Džinne i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju.” (Ez-Zarijat, 56)

Ibadet je samo Allahovo pravo. Nije dozvoljeno da se neko drugi obožava uz Njega, ma ko on bio.

Pagani su ovo obrnuli, pa su ostavili činjenje ibadeta Allahu, zbog kojeg su i stvoreni, i obožavali su pored Allaha druge: kipove, drveće, kamenje, džinne, meleke, pobožne i dobre ljude. Dakle, upućivali su ibadet nekome drugom mimo Allaha. Među njima je bilo i onih koji uopće nisu vjerovali u Allaha. To su bili nevjernici melahide i dehrijje.

Bilo je onih koji su vjerovali u Allaha, ali su uz Njega vjerovali i u druge. Propis za sve njih je jedan, tj. onaj koji uz Allaha obožava nekoga drugog isti je kao i onaj koji uopće ne obožava Allaha, jer je njegov ibadet ništavan. Allah nije zadovoljan da Mu se čini širk, da Mu se pripisuje sudrug u ibadetu.

Također, djelo mora biti u skladu sa Šerijatom koji je Allah propisao i Allah ne prima djelo u kojem se nalazi novotarija, kao što ne prima ni djelo u kojem se nalazi širk. Znači, najveće pitanje paganskog doba jeste širk – pripisivanje Allahu sudruga u ibadetu i uvođenje novotarija u taj ibadet.

Autor, Allah mu se smilovao, počeo je sa pojašnjavanjem širka jer je to jedno od najopasnijih pitanja paganskog doba, i što je, također, s negiranjem širka otpočeo i Poslanik pozivajući ljude da ga ostave. Poslanik, kao i drugi poslanici prije njega, počeo je svoju poslaničku misiju pozivom u iskreno ispovijedanje vjere Allahu, iskreno obožavanje Allaha (tevhid) i ostavljanje činjenja ibadeta nekome drugom mimo Njega (širk). Ovo je bio početak poziva svih poslanika, jer je ovo temelj na kojem se izgrađuje sve drugo. Ako temelj bude neispravan, onda nema nikakve koristi u drugim djelima, tj. nema koristi od namaza, posta, hadždža, milostinje, niti bilo kojih drugih ibadeta. Ako temelj bude neispravan, odnosno ako ne bude tevhida – obožavanja samo Allaha, onda nema nikakve koristi od svih drugih djela, jer ih širk, pripisivanje sudruga Allahu u nekom od ibadeta sve poništava.

U paganskom dobu, pagani su obožavali Allaha i pored Njega mnoga druga lažna božanstva, poput: obožavanja pobožnih i dobrih ljudi, kao što se dogodilo s Nuhovim narodom kada su pretjerali po pitanju dobrih ljudi: Vedda, Suva’a, Jegusa, Je’uka i Nesra, pa su pored Allaha obožavali njihove kabure pod izgovorom da su oni bili dobri ljudi i da će ih oni samo približiti Allahu, da će se oni zauzimati za njih kod Allaha. Na ovaj način pagansko se vjerovanje i proširilo, pa su pagani obožavali pobožne i dobre ljude, meleke govoreći: “Mi ih ne obožavamo osim da nas oni približe Allahu”, “Oni su naši zagovornici kod Allaha.” Dakle, nisu govorili: “Oni su Allahovi suparnici”, već su govorili: “Oni su samo Allahovi robovi koji posreduju za nas kod Allaha, zauzimaju se za nas i približavaju nas Allahu.” Ove svoje postupke oni nisu nazivali širkom, jer im je šejtan uljepšao njihove postupke i dokazao da to nije širk, već je to samo posredovanje dobrih ljudi, traženje zagovorništva od dobrih ljudi. Međutim, pouka se ne uzima iz imena, već iz stvarnosti i suštine. Istina je da je ovo širk, makar to oni i nazivali zagovorništvom i približavanjem. To je širk, jer imena ne mijenjaju suštinu. Allah nije zadovoljan da Mu se bilo ko pripiše kao sudrug u ibadetu, kao što je Svevišnji i rekao:

„Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, nek čini dobra djela i neka, obožavajući Gospodara svoga, ne smatra Njemu ravnim nikoga!“ (El-Kehf, 110)

I rekao je: “Zato obožavaj samo Allaha iskreno Mu ispovijedajući vjeru!” (Ez-Zumer, 2)

I rekao je: „A naređeno im je da samo Allaha obožavaju iskreno Mu ispovijedajući vjeru.” (El-Bejjine, 5)

I rekao je: “Obožavajte zato Allaha, iskreno Mu ispovijedajući vjeru.” (El-Mu’min, 14)

I ibadet bez iskrenosti i slijeđenja Poslanika nije ispravan. Ovo je, dakle, jedno od najvećih pitanja paganskog doba – upućivanje ibadeta pobožnim i dobrim ljudima, umrlim ili odsutnim, traženje pomoći od njih, utočišta kod njih, traženje ispunjenja potreba od strane tih umrlih ili odsutnih, kao što je današnji slučaj, u potpunosti, s onima koji obožavaju kabure. Upućivanje ibadeta mrtvima u kaburima, približavanje istim, upućivanje dove njima, a ne Allahu, traženje pomoći od njih – to su upravo bila obilježja pagana, kao što Uzvišeni kaže: “Oni, pored Allaha, obožavaju one koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: ‘Ovo su naši zagovornici kod Allaha.'” (Junus, 18)

Takav je slučaj, u potpunosti, danas. Oni koji obožavaju kabure, kada se razgovara s njima i kada im se zabrani upućivanje ibadeta kaburima, kažu: “Mi ne obožavamo kabure, jer ibadet se upućuje samo Allahu. Međutim, ovo su posrednici između nas i Allaha i naši zagovarači kod Allaha.” Ovo je upravo ono zbog čega je Allah ukorio pagane, rekavši: „Oni, pored Allaha, obožavaju one koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: ‘Ovo su naši zagovornici kod Allaha.’“ (Junus, 18)

I kao što je rekao: „A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: ‘Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.'” (Ez-Zumer, 3)

Nisu ih obožavali, jer su vidjeli da oni ne učestvuju sa Allahom u stvaranju, opskrbljivanju, oživljavanju i usmrćivanju. Priznali su da je to svojstveno samo Allahu, ali su im upućivali ibadet da bi ih približili Allahu. Govore: “Mi smo ljudi grješnici, a ovo su dobri ljudi. Njima pripada ugled i položaj kod Allaha. Zato mi želimo da oni budu naši posrednici kod Allaha kada su u pitanju naše pokajanje i naši ibadeti.” Na ovaj način šejtani od ljudi i džinna uljepšali su im ovaj postupak. I što je čudno, oni uče Kur’an, prolaze pored ovih ajeta, ne obraćaju pažnju na njih i nastavljaju s upućivanjem ibadeta mrtvima u kaburima. Isto ovo činili su i pagani. A i ovi to čine zbog nepoznavanja onoga na čemu su bili pagani, odnosno ne znaju da su ovo običaji svojstveni periodu džahilijjeta. To je dakle, rezultat njihovog nepoznavanja obilježja džahilijjeta.

Zatim, autor, Allah mu se smilovao, kaže: “Ovo je najvažnije pitanje u kojem se Allahov Poslanik razlikovao od njih. On je došao s iskrenim ispovijedanjem ibadeta Allahu, i obavijestio da je to Allahova vjera s kojom je slao sve poslanike. Obavijestio je da Allah uistinu neće primiti osim iskrena djela i da je onome koji učini nešto od onoga što su sljedbenici džahilijjeta odobravali i smatrali pohvalnim, Allah zabranio Džennet i njegovo prebivalište je u Vatri.

Ovo pitanje podijelilo je ljude na vjernike i nevjernike. Zbog njega je uspostavljeno neprijateljstvo, propisana borba, kao što Uzvišeni kaže: “I borite se protiv njih dok mnogoboštva ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane… “ (El-Enfal, 39)

Je li Allahu potrebno da se između Njega i Njegovog roba postavi posrednik? Allah, Onaj Koji je blizu i Koji se odaziva molbi, Onaj Koji sve vidi i Koji sve čuje, Onaj Koji je milostiv i Koji prima pokajanje Svojih robova, nije nam naredio da uzimamo nekoga za posrednika u dovi, već nam je naredio da Njega molimo direktno: “Obožavajte zato Allaha, iskreno Mu ispovijedajući vjeru” (El-Mu’min, 14.);

“Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Me obožavaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi’.” (El-Mu’min, 60)

Allah nam je naredio da Ga molimo direktno, a ne da uzimamo posrednike između Njega i nas.

Ovo je jedno od najvećih pitanja u kojima se Allahov Poslanik razišao sa paganima, sljedbenicima džahilijjeta – predislamskog perioda. Dakle, pitanje širka – višeboštva, jer je on, nakon što ga je Allah odabrao za poslanika i poslao ljudima, svoj poziv otpočeo pozivom u tevhid – Allahovu jednoću i negiranje sudruga Njemu Uzvišenom. Govorio je: “Recite: la ilahe illallah – sačuvat ćete se, uspjet ćete!”[1] Govorio je: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu la ilahe illallah! Pa, ukoliko to kažu, sačuvali su od mene svoje živote i svoje imetke.”[2] Obilazio bi ih na njihovim skupovima, u njihovim domovima, u danima hadždža i pozivao ih u tevhid. Odlazio bi tamo i amo, kao što je otišao u Taif da stanovnike Taifa pozove u tevhid i izdvajanje Allaha Jednog i Jedinog u ibadetu. Dakle, tevhid je prvo u što je pozivao Allahov Poslanik, jer je tevhid osnova svega. Također, obaveza daijama jeste da vode računa o ovome i da im poziv u tevhid bude od najbitnijih pitanja u radu. Allahov Poslanik došao je sa ihlasom – iskrenim obožavanjem samo Allaha i napuštanjem ibadeta svakom drugom mimo Njega. Ovo je vjera poslanika, kao što Svevišnji kaže: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato Me obožavajte!'” (El-Enbija, 25)

I rekao je: “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allaha obožavajte, a kumira se klonite!'” (En-Nahl, 36)

Ovo je pravac poslanika, poziv u obožavanje samo Allaha i ostavljanje činjenja svakome drugom mimo Njega, a popravljanje ostalih pitanja dolazi usput za tim. Allah neće primiti ništa od djela sve dok ona ne budu učinjena čisto radi Njegovog lica, sve u njima ne bude nijedan vid širka i dok ne budu učinjena u skladu s propisima Svevišnjeg Allaha. Dakle, Allah neće primiti djelo pri kojem se nalazi novotarija, uvedeni postupak niti ono pri kojem se nalazi bilo koji vid širka. On, Uzvišeni, rekao je: “Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, obožavajući Gospodara svoga, ne smatra Njemu ravnim nikoga!” (El-Kehf, 110)

I rekao je: “I Allaha obožavajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte!” (En-Nisa’, 36)

Nije se ograničio samo na naredbu činjenja ibadeta Allahu, već je i zabranio širk ­ smatranje nekoga Njemu ravnim, jer ibadet koji se upućuje Allahu neće biti primljen ukoliko pri njemu bude nešto od širka. A nevjerstvo u taguta – sve ono što se obožava pored Allaha, mora biti prije vjere u Allaha: “Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti.” (El-Bekare, 256)

Ovo je značenje riječi “la ilahe illallah” koje se sastoje iz negacije i potvrde: negacije širka i potvrde tevhida. Riječi “la ilahe” predstavljaju negaciju svih lažnih božanstava, a riječi “illallah” predstavljaju potvrdu tog božanstva samo Allahu Jedinom. Dakle, Allah ne prima djela koja nisu iskreno učinjena radi Njegovog zadovoljstva i ne prima djelo u kojem ima novotarije i suprotnosti s pravcem Poslanika. Allahov Poslanik je rekao: “Ko učini neko djelo koje nije od naše vjere, neće mu biti primljeno.”[3] Dok u drugom predanju stoji: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje, to mu se odbija.”[4] Zbog toga islamski učenjaci kažu: “Djelo će biti primljeno samo uz dva uvjeta. Prvi uvjet je iskreno učinjeno djelo radi Allaha i drugi uvjet je slijeđenje Poslanika. Ukoliko izostane jedan od ova dva uvjeta, djelo neće biti primljeno i djelo neće biti dobro.”

Allah je obavijestio da je onome koji bude obožavao kipove, dobre ljude, drveće, kamenje, kabure, i po pitanju ibadeta ne vrati se Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, već se osloni na svoju sposobnost u određivanju lijepoga i pogodnoga i onoga čemu teži njegova duša, pa makar se u tome i razlikovao s Kitabom i sunnetom – da je On Svevišnji takvom zabranio Džennet i da je njegovo vječno boravište Vatra.

Rekao je: “Nevjernici su oni koji govore: ‘Bog je Mesih, sin Merjemin!’ A Mesih je govorio: ‘O sinovi Israilovi, obožavajte Allaha, moga i vašeg Gospodara! Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah mu je ulazak u Džennet zabranio i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći'” (El-Maide, 72)

Tj. u potpunosti mu je zabranio ulazak u Džennet. Dakle, mnogobošcu je Džennet u potpunosti zabranjen, nema nikakvog izgleda za njega i njegovo vječno boravište je Vatra. Ovo je kazna za mnogoboštvo – širk, iako su govorili: “Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.” (Ez-Zumer, 3.)

Ovima, ukoliko umru u ovakvom stanju, ne pokaju se, Allah je zabranio ulazak u Džennet i učinio im Vatru vječnim prebivalištem. Stoga, onaj koji želi spas sebi treba da razmisli o ovome: da ne čini širk ili bilo koji drugi postupak iz paganskog doba.

Riječi autora: “Ovo pitanje podijelilo je ljude na vjernike i nevjernike”, tj. pitanje tevhida i širka. Jedni su priznali Poslanika, povjerovali u njega, iskreno činili ibadet Allahu i ovo su vjernici, dok su se drugi razišli sa Poslanikom, ostali pri svome mnogoboštvu i svojim ibadetima, onome što su obožavali njihovi očevi prije njih, kao što je slučaj sa svim nevjerničkim narodima koji su se suprotstavljali poslanicima, jer su željeli da ostanu u vjeri svojih očeva.

O tome Allah kaže: “I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu rekli: ‘Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.'” (Ez-Zuhruf, 23)

Govorili su: “O Salihu” – govorili su oni – “ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da obožavamo ono što su preci naši obožavali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš.” (Hud, 62)

Ovo su njihove riječi i ovo su njihovi dokazi, čvrsto držanje za ono što su obožavali njihovi očevi i djedovi pored Allaha.

Riječi autora: “Zbog njega je uspostavljeno neprijateljstvo”, tj. između onih koji su iskreno samo obožavali Allaha i mnogobožaca, između vjernika i nevjernika. Obaveza je vjernicima da neprijateljuju s nevjernicima. Nije im dozvoljeno da vole nevjernike,makar im bili i najbliži rod.

Svevišnji je rekao: “Ti nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ilirođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje rijeke teku, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni su zadovoljni Njime. Oni su Allahova stranka, a Allahova stranka će, sigurno, uspjeti.” (El-Mudžadela, 22.)

Dakle, neophodno je da se iskaže prijateljstvo prema Allahu, Njegovom Poslaniku i vjernicima, i da se odrekne nevjerstva i nevjernika, mnogoboštva i mnogobožaca:

„Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: “Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima koje vi, umjesto Allaha, obožavate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Jedinog, vjerovali!”, – ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome; “Ja ću moliti da ti se oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti.” – Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti.“ (El-Mumtehine, 4)

Ovo je vjera Ibrahima.

Autor: Salih Fewzan

Komentar djela: “Paganski običaji kojima se Allahov Poslanik suprotstavio” – 1. pitanje

Fusnote:

[1] Ahmed (3/492; 4/63, 341), Ibn Hibban (6528), Et-Taberani u Kebiru (5/61, br. hadisa 4582), Ed-Darekutni u Sunenu (3/45), El-Bejheki u Delailu en-nubuvve (5/380) i Hakim uMustedreku (3/512, br. hadisa: 4275), i rekao je: “Ovaj hadis je vjerodostojnog lanca prenosilaca, ali ga Buharija i Muslim nisu zabilježili u svojim Sahihima.”

[2] Buharija (399, 2946) i Muslim (20, 21).

[3] Muslim (1811718).

[4] Buharija (2697), Muslim (17/1718).