Sa imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Na ročištu za izjašnjenje o krivnji pred Odjelom II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda BiH, u predmetu Haris Čaušević i drugi, optuženi Haris Čaušević se u srijedu (9.2.2011) izjasnio da nije kriv za djelo za koje je optužen.
Podsjetimo da se Haris Čaušević i još nekoliko osoba terete za izvršavanje bombaškog napada na policijsku stanicu u Bugojnu u junu prošle godine.
Eksplozija bombe ispred policijske stanice u Bugojnu je događaj koji je uzburkao i privukao veliku pažnju bosanskohercegovačkih i stranih medija. Eksplozija se prema kazivanju zamjenika ministra sigurnosti BiH, Mije Krešića, desila 27. juna 2010. godine oko 4:45 sati ujutro ispred policijske stanice u Bugojnu. Usljed eksplozije, smrtno je stradao policajac Tarik Ljubuškić a teže ozljede zadobila je policajka Edina Hindić.
Sam događaj, a i dešavanja prije i nakon njega, pokazali su da je ovo jedan od najznačajnijih događaja u poslijeratnoj historiji BiH. Nakon više od pola godine od događaja i isto toliko vremena pažljive analize koju je sproveo portal Put vjernika, pokazuje se da je događaj u Bugojnu za cilj imao ostvarenje tri ključna cilja:
1. Da se udovolji pritisku sive eminencije iz redova međunarodne zajednice.
2. Da se opravda propala akcija “Svjetlost” koja je izvedena u selu Gornja Maoča.
3. Da se proguraju zakoni i ostvare određene privilegije sigurnosnih struktura u BiH kako bi se zadao konačan udarac muslimanima praktičarima koje mrzitelji islama nazivaju “vehabijama” ili selefijama.
1. PRITISAK SIVE EMINENCIJE IZ REDOVA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
Siva eminencija je pojam koji označava utjecajnog savjetnika ili donosioca odluke koji djeluje tajno i nezvanično. Što se tiče dešavanja po pitanju muslimana koji nose brade na prostorima BiH, ta siva eminencija se zalagala, i još uvijek to čini, da se ti muslimani spriječe u svome djelovanju i pozivu u vjeru, da im se prave spletke i zagorča život što je moguće više, a pogotovo da ih se na osnovu neutemeljenih optužbi sudi i proganja i zatvara u zatvore i imigracione centre. Istaknute ličnosti u tim krugovima sive eminencije bili su zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan i ambasador američke ambasade u BiH, Čarls Ingliš (Charles English). Ova dva službenika trenutno ne vrše dužnosti koje su navedene ali su oni spomenuti kako bi se dokazalo postojanje i način djelovanja kao i neki od ciljeva sive eminencije u BiH.
Možda mislite da pretjerujemo, no to su činjenice koje je potvrdio prijašnji ministar sigurnosti BiH, Tarik Sadović, kada je gostovao u političkoj emisiji Crta, decembra 2009. godine.
Naime, u emisiji je Tarik Sadović govorio o sivoj emineniciji i razlozima njegove smjene kao i odnosu međunarodne zajednice prema ministru sigurnosti.
Kompletnu emisiju možete pogledati ovdje, a mi, radi boljeg uvida u činjenično stanje, prenosimo najrelevantnije isječke ispod.
Ovako je tekao intervju:
Amarildo G.: “Koga je bolila ta istina odnosno ko je direktno inicirao vašu smjenu?”
Tarik S.: “Ja sam to rekao i u toku procesa moje smjene da su najzaslužniji za taj sraman čin prvi zamjenik visokog predstavnika, Rafi Gregorijan i nešto manje američki ambasador u Bosni i Hercegovini, Čarls Ingliš.”
Amarildo G.: “Koji je bio njihov interes i povod ?”
Tarik S.: “Pa stvar nije tako jednostavna da bi se mogla u nekom kratkom vremenu objasniti. Dakle u pitanju je jedan politički koncept, način utjecaja na sigurnosne strukture u Bosni i Hercegovini. Možda je najbolje da vam to objasnim na nekim primjerima. Neposredno nakon što sam postao ministar, jedno večer kući, na mobilni telefon zove me sekretar ministarstva, gospodin Dautbašić. Između ostalog, tad mi je rekao: ‘Ministre, trebamo istjerati tog i tog čovjeka, rekao je ime i prezime jedne osobe afro-azijskog porijekla. Vjerujte, tada postupak, bilo kakav, nije ni počeo protiv te osobe. Ja sam bio užasnut jer sam tada shvatio da postoje neki centri, neki ljudi iza scene, neke sive eminencije, koje odlučuju na takav način o sudbini pojedinih ljudi.”
Amarildo G.: “Sad, ako ste vi bili tada obavještavani od službenika ministarstva da bi neko trebao biti protjeran, bilo je slučajeva gdje niste uopšte znali da je bila izvedena akcija privođenja i pritvaranja tih ljudi u azilantski centar?”
Tarik S.: “Ma, vidite ja sam bio optužen od strane nekih medija, pa i nekih stranih i domaćih zvaničnika, da sam opstruirao privođenje nekih osoba u imigracioni centar. Kako ja mogu opstruirati nešto za šta uopšte ne znam? Dakle, mene su optuživali između ostalog da ne provodim zakon o borbi protiv terorizma, ali takav zakon uopće ne postoji u Bosni i Hercegovini osim što su to logičke budalaštine. Međutim, medijska hajka i haranga je bila takva da vi se jednostavno ne možete odbraniti od takve vrste budalaština koje na kraju postanu vrlo opasne.“
A mi dodajemo: Ako se jedan ministar sigurnosti jedne zemlje nije mogo oduprijeti medijskoj harangi pokrenutoj od strane dušebrižnika iz međunarodne zajednice, što je dovelo do njegove smjene, kako će se moći odbraniti jedan običan musliman, koji nema niti medije, niti političare iza sebe, ali su zato svi mediji protiv njega i svi oni učestvuju u ispunjavanju želja „sive eminencije“.
U intervjuu dalje stoji:
Amarildo G.: “Rezimirano, znači ukratko, razlog i povod jeste bila vaša hajmo reći nekooperativnost sa predstavnicima prije svega američke administracije?”
Tarik S.: “Znate, ako… Evo ja sad mogu da vam navedem primjer kad je bio izbor direktora SIPE, meni su poručili: ‘Mi očekujemo da u konkursnoj proceduri taj i taj bude najbolji i da ga ti proguraš poslije da on bude”. Pazite, moja je dužnost bila u skladu sa zakonom da predoložim najboljeg kandidata vijeću ministara. Ja sam to i uradio. To nije bio kandidat za koga su oni očekivali da će proći.”
…
Amarildo G.: “…Vi ipak niste mogli biti smijenjeni bez pristanka i prijedloga vaše stranke, Stranke Demokratske Akcije. Kako sada gledate na tu situaciju ? Da li ste razočarani u ono što je donijelo predsjedništvo odluku koje je donijelo predsjedništvo stranke koju je inicrao i predsjednik Tihić ?”
Tarik S.: “Pa dobro… sad mi je lakše (ironičan osmijeh), nego onda kad se to dešavalo. Vidite predsjednik Tihić je bio pod jednim konstantnim pritiskom gospodina Gregorijana, koji evo radi ovakve stvari, svaki dan truni o nekoj vladavini prava… pa zar nije slučaj gospodina Vukovića najbolji primjer te vladavine prava, on je desna ruka Rafi Gregorijanu. Kad su mene uklonili, gospodina Vukovića su vratili na mjesto pomoćnika ministra za terorizam i organizovani kriminal, iako se protiv njega vodi krivčan (odnosno sudski) postupak za posredovanje u nabavci pola kilograma plastičnog eksploziva, i nekog oružja itd. I tom gospodinu je između ostalog i zabranjen pristup tajnim podacima. Pazite to je glavni antiterorista u zemlji (izraz čuđenja i nezdovoljstva na licu Sadovića). Nevjerovatne stvari!! Ali, da se vratimo na moju stranku koja je odradila taj prljavi posao (cilja na njegovu smjenu kao ministra, op.PV.). Oni su kazali: “Eto mi moramo to uraditi…’
….Pazite, mene su smjenuli, ovaj, u SDA rekli su postoje primjedbe domaćih i stranih institucija. Ja sam pitao: ‘Koje su to institucije ? Nisu valjda to no name – bezimene institucije?! Nikad nisu rekli. Provjerio sam. Nikad se na sjednicama PIK-a, dakle, niti na sjednicama koje održavaju ambasadori država članica PIK-a nije raspravljalo o meni. Apsolutno su mi rekli u stranci da je to pritisak gospodina Gregorijana i američkog ambasadora. E sad se to upakovalo… E vidite ovdje u mom slučaju izgleda da je Amerika draža nego istina (cilja da je Amerika draža Tihiću nego istina, op.PV.)
Poštovani čitaoci, sada vidite o kakvim smutljivcima i moralnim nakazama se radi!! To su isti oni koji na sav glas, u svakoj prilici trune o ljudskim pravima. Dakle, smjenuli su Sadovića jer im je bio prepreka u ostvarenju svojih prljavih ciljeva u borbi protiv muslimana. Na njegovo mjesto su doveli Sadika Ahmetovića kojem su kasnije stavili omču na vrat, a što ćemo objasniti i kako.
Da se zaista radi o pritisku sive eminencije iz redova međunarodne zajednice svjedoči i izjava direktora Federalne uprave policije BiH (FUP BiH), Zlatka Miletića koja je objavljena u Dnevnom avazu 13.07.2010. godina a koja glasi: “Nama nije cilj da razvijamo islamofobiju, a iz međunarodne zajednice ima ljudi koji upravo to hoće” – rekao je Miletić.[1]
2. OPRAVDANJE ZA PROPALU AKCIJU “SVJETLOST” U GORNJOJ MAOČI
Događaj u Bugojnu je također poslužio kako bi se oprala ljaga koja je pala na sve policijske strukture nakon akcije “Svjetlost” u Gornjoj Maoči. Podsjetimo da je tada više od 600 policajaca naoružanih do zuba i uz pomoć oklopnih vozila u noćnim satima upalo u selo Maoča, pretresajući kuće nevinih muslimana koji su živjeli mirnim islamskim životom. Te muslimane su teretili za rušenje ustavnog poretka, izazivanje nacionalne netrpeljivosti i mržnje i druge lažne optužbe koje su kasnije pale u vodu. Akcija “Svjetlost” je proizvela kontraefekat od onog kojeg su sive eminencije, policijske snage i drugi državni organi očekivali. Naime, narod je tu akciju ispravno ocijenio kao napad i teror nad nedužnim muslimanima i tako su policijske strukture i druge državne institucije izgubile na povjerenju i ugledu kod naroda. To povjerenje i podršku naroda trebalo je ponovo povratiti. Najbolji način je bio da se narodu zaista ponudi jedan teroristički čin. No, izvršioca među muslimanima koji nose brade nisu mogli naći pa su obavještajne službe same iscenirale i izvele napad!!
Zašto baš Haris Čaušević?
Da li ste se možda zapitali otkud to da se napad desio baš u Bugojnu, i kako to da se desio rano u jutro, a smjena policije je tek iza 7 sati? Ako je Čaušević planirao da izvrši bombaški napad, mogao je to učiniti u vrijeme kada je smjena policije i kad je u policijskoj stanici mnogo policajaca?
Sve počinje od toga kada je smutljivac i tužitelj Dru Engel (Drew Engel), podigao optužnicu protiv braće Rijada i Muhameda Rustempašića, Edisa Velića i Abdullaha Handžića, i teretio ih za terorizam, udruživanje radi činjenja krivičnih djela i neovlašteni promet oružja i vojne opreme. U optužnici ovog smutljivca tužioca koja je sadržala nekoliko stotina stranica, mnogo su bile zastupljene riječi: brada, kratke nogavice, vehabijski pokret, nikab. Dakle, smutljivac nije imao čvrste dokaze a i dan danas ih na sudu nema pa se slučaj odužio a to sve skupa skupo košta državnu administraciju. No u “povjerljivom” dokumentu SIPA-e, kojeg potpisuje direktor Mirko Lujić, u vezu sa optuženim dovodi se i Čaušević i Palislamović. Svakako uslijed nedostatka dokaza ova dvojica su ubrzo oslobođeni optužbi i pušteni na slobodu. Ali, nezadovljni tužitelj smutljivac na čijoj poziciji je sada glavni državni tužilac Milorad Barašin i drugi smutljivci iz obavještajni službi koji žele da napakuju muslimanima ove gore teške optužbe, nisu se smirli na tome. Krenuli su u akciju i to sljedeću.
Praćenje kretanja Harisa Čauševića i izvršenje bombaškog napada:
U policijskim izvještajima se navodi da je Haris bio intezivno praćen, a pratili su ga dobro istrenirani agenti obavještajnih službi. Međutim, desilo se pravo čudo pa je meta uhođenja Haris Čaušević, iako pod budnim okom agenata, uspio nabaviti 10 kg eksploziva i – ni manje ni više – dići policijsku stanicu u zrak!!! U ovu priču policijskih i državnih struktura zdrav razum neće povjerovati! Međutim, prema saznanjima do kojih je iz povjerljivih izvora došao portal Put vjernika, istina je da su agenti zaista pratili Harisa Čauševića, ali pratili su njegov način života i kuda se on kreće. Haris je, prema izjavama onih koji ga poznaju, u grad izlazio noću i ostajao bi do jutra obilazeći Internet klubove. Obavještajci su upratili njegovo kretanje i puteve kojima bi on prolazio. Uprativši njegove navike oni su imali dovoljno informacija da odrede vrijeme kada će izvesti napad. Nisu ga mogli izvesti rano u jutro iza 7 sati jer bi tada Čauševića sigurno našli u krevetu kako spava. Napad se morao izvesti onda kada je Čaušević hodao ulicom u okolini stanice. Ta ulica nije morala nužno da bude ista ona ulica u kojoj se nalazila policijska stanica, nego je to mogla da bude i bilo koja ulica u krugu od 500 ili više metara od policijske stanice. Eksploziv je već bio pripremljen i postavljen na mjesto. Obavještajci su bili na svojim pozicijama i čekao se prolazak Čauševića, jer su kao što smo već rekli oni već prethodno upratili njegove navike i kretanje. I tada dolazi taj kobni trenutak. Čaušević ide ulicom i kad se našao u zoni djelovanja, akcija počinje. Obavještajci aktiviraju eksploziv uslijed čega smrtno strada Tarik Ljubuškić a teže ozljede zadobiva Edina Hindić. U stanici, policija je u šoku, a šok je stanje kad se ne može odmah djelovati.
Međutim, pripremljeni obavještajci odmah hapse Čauševića i na mjestu hapšenja udaljenom nekih 500 metara od policijske stanice u Bugojnu premlaćuju ga. Kako je ovom premlaćivanju prisustvovalo više građana Bugojna, neki od njih su snimili audio zapis ovog premlaćivanja. Ovaj audio zapis je kružio Bugojnom nekoliko dana prije nego što je Put vjernika došao u njegov posjed. Audio snimak možete poslušati ispod:
{mp3}premlacivanje-harisa-causevica|400|80{/mp3}
(Detaljnije o ovome pročitajte ovdje ). U samom audio zapisu se čuje govor obavještajca koji se obraća masi riječima: „Ej, haj, nemoj, ej, sad će policija doći, ovda ne biste trebali hodati… Šta će te vi tu?” Obavještajac se, očigledno, obraća prisutnim mještanima Bugojna koje je probudila eksplozija a zatim i jauci Harisa Čauševića. Ovo je jasan dokaz da Čauševića nisu uhapsile regularne policijske snage, već obavještajci koji su ga i pratili do momenta kada su sami aktivirali eksploziv, a potom se bacili na Čauševića i od njega iznuđivali priznanje!
Nakon premlaćivanja, Čauševića dovode u policijsku stanicu u Bugojnu, gdje ga opet premlaćuju i zahtijevaju od njega da potpiše izajvu u kojoj on priznaje da je počinio bombaški čin, što su mediji odmah objavili, čak mnogi u naslovima vijesti: „Terorista priznao zločin“, stajalo je u mnogim izvještajima besramnih medija.
Međutim, Haris Čaušević je kasnije rasvijetlio događaj i rekao da je ovo „priznanje“ iznuđeno pod prijetnjom. U izjavi koja je objavljena 24.07.2010. u Dnevnom avazu stoji:
– Nisam to počinio. Tukli su me 11 sati. Sav sam bio crn. Četiri dana mi nisu dali da jedem. Toliko sam bio pretučen da nisam mogao potpisati izjavu u policiji. Jedan od policajaca došao je s injekcijom. Rekao je: “Ako u Tužilaštvu BiH ne budeš dao izjavu kao što je ova u policiji, ubrizgat ću ti živu u venu i umrijet ćeš za nekoliko dana.” Kazao je da svi misle da sam ja postavio napravu i pitao: “Ko će plakati za tobom” – kazao je Čaušević.
Činjenicu da je Haris Čaušević torturisan u zatvoru potvrdio je i njegov advokat Aldin Lejlić, koji je na sudu pokazao policijsku zabilješku da je Čaušević tokom ispitivanja vođen na ljekarski pregled i da je u bolnici Koševo konstatirano da su mu “bubrezi nastavili funkciju”. Prema Lejliću, to je dokaz da je Čaušević teško premlaćivan i da bi odgovorni iz policije morali biti pronađeni i uhapšeni. Jedan od dokaza da je Haris Čaušević barbarski premlaćivan su i fotografije koje su snimljene prilikom njegovog uvođenja u zgradu Federalne uprave policije u Sarajevo, a koje su objavili mediji. Na fotografijama se jasno vide posljedice premlaćivanja.
Znači, čovjek je premlaćivan i prisiljavan da potpiše ono što nije počinio. Svakako to nastoje dobiti od njega, jer nemaju drugog načina osim prisilom. Moraju da prikriju svoj zločinački čin, jer ako to procuri u javnost, a oni će se boriti da do toga ne dođe, onda bi mogli neki ljudi letjeti sa posla, a mogle bi se desiti i krupnije stvari. Jer ubiti svoga čovjeka kako bi se teret terorizma pripisao jednom čovjeku a kasnije i svim muslimanima koji nose brade je svakako gnusan i podao čin, a istina o događaju ni po koju cijenu ne smije da ispliva na površinu. Stoga će sive eminencije i njihove sluge iz reda bošnjačko-srpsko-hrvatskih političara i struktura na sve moguće načine pronaći „dokaze“ i njima „dokazati“ krivicu Harisa Čauševića. Sjetimo se da je ovakvih montiranih procesa bilo mnogo, a u njima su ljudi ni krivi ni dužni osuđivani na doživotnu robiju.
Dakle, Tarik Ljubuškić je žrtva zavjere obavještajnih struktura BiH, CIA-e, kao i obavještajnih agencija zemalja u okruženju. U cilju ostvarenje ciljeva sivih eminencija, obavještajne strukture korsite isti recept kojeg koriste Rusi na Kavkazu u borbi protiv „pobunjenika“, a isti recept koriste i američke obavještajne službe, ali ne na svojim vojnicima, već na svojim slugama. Ubili su svog čovjeka, a potom, pošto je akcija dobro uštimana i ima medijsku potporu, pokušali su svaliti krivicu na Čauševića a potom i na sve muslimane praktičare.
Pitamo nadležne i odgovorne u državi BiH: Da li ste vi svjesni ko vam sve radi u policijskim strukturama i kakve sve igre i spletke oni prave? Da li ste vi u stanju objektivno istražiti ko je zaista počinio bombaški čin u Bugojnu? Ako ste profesionalci i objektivni kao što tvrdite, ispitajte ove činjenice koje su vam spomenute i ispitajte malo dublje slučaj, pa ćete otkriti ko sve stoji iza napada u Bugojnu.
Zašto je bombaški napad u Bugojnu izveden na dan Ajvatovice?
Izvođenjem terorističkog napada na dan Ajvatovice, domaće i strane obavještajne službe su po nalogu sivih eminencija namjeravale postići sljedeći cilj:
– Kreirajući priču kako su „teroristi“ htjeli napasti muslimane na Ajvatovici, mediji u službi sivih eminencija su željeli izazvati netrpeljivost „tradicionalnih“ muslimana prema „novim“ muslimanima, tj. selefijama. Tako je naivni bošnjački narod, koji se uglavnom deklariše kao „tradicionalni muslimani“, stao na stranu obavještajnih struktura i sivih eminencija, čime se ovaj cilj dobrim dijelom ostvario.
Još jednom, zašto baš Haris Čaušević?
Haris Čaušević je u Bugojnu bio poznat kao osoba prijeke naravi i oštar na jeziku, a s obzirom da su ga mediji „upamtili“ po „prijetnji“ Sulejmanu Tihiću i izjavi: „Živio Bin Laden“, obavještajne agencije nisu mogle naći boljeg čovjeka u BiH za ovu zavjeru. Jednostavno, nakon bombaškog napada i nakon što se ljudima predočilo kakav je bio Haris, nema tog Bošnjaka koji nije povjerovao u „povjerljive“ izjave medija, osim onih kojima je Allah sačuvao razum! Žalosno je bilo gledati kako prestravljeni, neki čak od straha istraumirani, sljedbenici selefija poriču ličnu krivnju, i svaljuju je na Harisa i njegove istomišljenike, štiteći tako sebe, bez imalo stida. A isti su nekada govorili kako se ne smije povjerovati izjavi nepovjerljivog muslimana, a kamoli kafira. Al’ odjednom ispade da su osvjedočeni islamofobični mediji i državne strukture povjerljivi izvori, dok je govor muslimana Harisa lažan. Tako su i oni sami upali u zamku obavještajnih službi i nesvjesno učestvovali u blaćenju časti jednog muslimana, a i čitave jedne zajednice muslimana.
Svemu ovome dodajmo da je Put vjernika došao do saznanja da prilikom vještačenja o prisustvu barutnih čestica i eksplozivnih materija kod Harisa Čauševića vještaci nisu pronašli nikakve tragove. Ovo je još jedan u nizu dokaza o nevinosti Harisa Čauševića.
3. ZAHTJEVI ZA USVAJANJE ZAKONA I OSTVARENJE PRIVILEGIJA U CILJU KONAČNOG OBRAČUNA SA MUSLIMANIMA KOJE NAZIVAJU “VEHABIJAMA” ILI SELEFIJAMA
Ovo je treći glavni motiv zbog kojeg su zavjereničke snage izvele napad u Bugojnu.
Podsjetimo da su ubrzo nakon događaja u Bugojnu pred bosanskohercegovačke političare postavljeni zahtjevi za usvajanje zakona za borbu protiv terorizma kao i drugi zakoni koji bi bili prevencija u borbi protiv terorizma u BiH.
Tako direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA), Almir Džuvo u izjavi koju prenosi Dnevni avaz 13.07.2010. godine kaže: “Vidim potencijalnu opasnost od 3.000 osoba koje u svakom momentu mogu prevrnuti, da li zbog psihičkog ili nekog drugog stanja, i napraviti teroristički akt koji će imati mnogo veće posljedice od ovoga – iskreno je rekao Džuvo, držeći u ruci spisak osoba za koje OSA ima informacije da bi mogle biti teroristička prijetnja u BiH.
Od bh. političara zatražio je adekvatne zakone i obećao da u tom slučaju ovih ljudi za tri mjeseca više neće biti na slobodi.”
Dakle, Džuvo koristi situaciju dok je još vrela kako bi se izglasali zakoni koji bi njemu i ostalim u policijskim sturkturama, a u stvarnosti njihovim gospodarima iz sive eminencije, dali odriješene ruke da hapse i u zatvore trpaju nevine muslimane. Dok s druge strane, u ruci nije držao spisak 3000 lica iz četničkog ravnogorskog pokreta, jer prema Džuvi obračunati se treba sa muslimanima a ne sa četnicima, i njemu su prijetnja muslimani koji nose brade ali nisu četnici koji nose brade.
Jedna od koristi kojom su se htjele od ovog događaja “okoristiti” policijske strukture u BiH je i davanje većih ovlasti OSA-i. Tako u intervjuu sa Zlatkom Miletićem za Dnevni avaz, 14.07.2010. godine stoji:
Bismo li, u slučaju prihvatanja takve inicijative, mogli doći u situaciju da OSA s policijskim ovlastima može hapsiti ljude i na osnovu nedovoljno provjerenih informacija?
– Takve situacije mogu se desiti zato što postoje obavještajni sustavi u pojedinim zemljama EU, gdje obavještajne službe imaju ovlaštenja te vrste. No, ako bi se prišlo rješavanju tog problema na taj način, onda bi se vjerovatno kroz zakon koji tretira rad OSA-e ta pitanja morala riješiti na način da do takvih situacija ne dođe. Mogu se napraviti mehanizmi da se spriječe situacije da neko bude neopravdano lišen slobode.
Znači, davanjem policijskih ovlasti korumpiranim i zlonamjernim službenicima OSA-e došlo bi se do toga da bi se samo na osnovu sumnji hapsili i zatvarali muslimani. To naliči na teror koji je vršio Titov terorističko-ateistički režim.
Tako, pod izgovorom terorističke prijetnje po građane BiH u zadnje vrijeme je izvršeno nekoliko bespravnih, razbojničkih prepada bh. snaga sigurnosti na nedužne muslimane, čija je jedina krivica bila ta što klanjaju namaz i nose brade. Zadnji u nizu takvih terorističkih akata je svakako i prepad specijalaca SIPA-e u Kalesiji, 10. februara 2011, gdje su u razbojničkom stilu specijalci provalili u stan stopostotnog ratnog invalida Samira Šehića i izvršili pretres još nekoliko objekata.
ULOGA SRPSKIH MEDIJA, SNSD-a, MILORADA DODIKA I NIKOLE ŠPIRIĆA
Ministar Ahmetović i mlada Romkinja
U ovom dijelu ćemo prvo spomenuti događaj kojim je srpska strana stavila omču ucjene na vrat ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića. Govorimo o događaju seksualnog zlostavljanja maloljetne Romkinje koju je kako navode mediji i njihovi izvori zlostavljalo oko dvadesetak osoba. Jedan od osumnjičenih u ovom slučaju je i ministar Sadik Ahmetovć. Podsjetimo, o ovom događaju su 16.03.2010. godine izvijestili mediji, a ovo je događaj koji se desio prije događaja u Bugojnu.
Za ovaj događaj Ahmetović se ne osjeća krivim i smatra da je ovo namještaljka postavljena njemu, pa tako u njegovoj izjavi koju su 16.03.2010. godine prenijeli mediji: “Suočavao sam se i s još gorim problemima u životu, ali ne mogu da shvatim da neko može izmisliti ovako nešto”, kazao je.
Krivica i uloga Ahmetovića u svemu ovome ostaje da se utvrdi ali svakako, ovo je bila omča ucjene koju je srpska strana stavila ministru Ahmetoviću, kako bi kasnije na osnovu ucjena isposlovala ono što oni žele da Ahmetović uradi za njih.
Srpski mediji i praćenje Milorada Dodika
Mnogim čitaocima je poznata mržnja prema muslimanima koju ispoljavaju srpski mediji i laži koje iznose o muslimanima na prostorima BiH. Jedna od tih gnusnih laži koja se pojavila neposredno prije događaja u Bugojnu je ta da je određena grupa “vehabija” među kojima je bila i jedna žena sa nikabom, pratila premijera drugog entiteta Milorada Dodika. Ukratko rečeno: na kraju se ispostavilo da su ti ljudi, koji su medijski linčovani, zapravo išli na iftar poznanicima kod Bužima. Što je još smješnije, taj događaj se desio prije dvije godine, ali su islamofobični srpski mediji lažne informacije plasirali nekoliko dana prije događaja u Bugojnu. Nakon toga su mediji plasirali laž da Dodika prate Arapi, pa se kasnije uspostavilo da su Arapi slikali drvo višnje. A zatim su srpski mediji slagali, što je i njihova stalna osobina, da je nakon događaja u Bugojnu, u kući u Gornjem Vakufu postavljen eksploziv. Ovih i mnogih drugih laži koje plasiraju srbo-četničko-islamofobični mediji ima na pretek.
A zašto to treba Dodiku?
Pa vrlo jednostavno: kako bi očuvao svoju genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku. Optužujući muslimane da su prijetnja domaćem stanovništvu kao i regionu i da su oni prijetnja održivosti BiH kao cjelovite države, Dodik i njegovi poslušnici, a u prvom redu Nikola Špirić, prebacuju loptu na teren Bošnjaka. Također, na ovaj način žele da ublaže pritisak koji na njih vrši međunarodna zajednica. On i njegova bratija jasno pljuju po institucijama BiH bez ikakvih posljedica.
Pa povodom događaja u Bugojnu, Nikola Špirić je u izjavi 15.07.2010. koja stoji u Dnevnom avazu kaže: “Ovo je bio samo dokaz da postoje kapaciteti za terorizam i zato želim snažno da skrenem pažnju da je to opasnost koja vreba sve nas zajedno. Ukoliko se razviju ti projekti, neće biti lijepo živjeti u ovoj zemlji ni Bošnjacima ni Srbima ni Hrvatima.”
Pitamo: Odakle ovom šugavcu pravo da kaže ko predstavlja opasnost po BiH, i kome neće biti lijepo živjeti u BiH kad on i njegova bratija na svaki način opstruiraju funkcionisanje države BiH i rade na konačnom otcjepljenju Republike Srpske i pripajanju matici Srbiji?
BIJEDNA TUŽITELJKA I JOŠ BJEDNIJA OPTUŽNICA
Kako prenosi Dnevni avaz dana 09.02.2011. na ročištu za izjašnjenje o krivnji pred Odjelom II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda BiH, u predmetu Haris Čaušević i drugi, optuženi Haris Čaušević, Adnan Haračić i Emin Osmanagić izjasnili su se da nisu krivi. Optuženi Naser Palislamović nije pristupio ročištu, dok su optuženi Haris Špago i Nedžad Keško odbili da se izjasne o krivnji. Shodno tome, Sud je u skladu sa članom 229. stav 4. Zakona o krivičnom postupku BiH, konstatovao da optuženi poriču krivnju.
U optužnici se navodi da su optuženi Čaušević, Haračić i Palislamović, zajedno počinili teroristički čin nanošenja velike štete objektu Bosne i Hercegovine pri čemu je s umišljajem, života lišena jedna osoba. Optuženi su počinjenjem ovakvog čina za cilj imali prisiljavanje organa vlasti Bosne i Hercegovine da nešto izvrše kao i ozbiljno zastrašivanje stanovništva i ozbiljnu destabilizaciju osnovnih političkih, ustavnih i društvenih struktura Bosne i Hercegovine.
Pročitajte još jednom zadebljani dio teksta a posebno i dio koji je podvučen. Na šta vas to asocira? Šta možete zaključiti?
Iz ovoga se jasno vidi da tužioci uopšte nemaju ustanovljene motive, niti dokaze za napad. Kažu: “Cilj im bio da prisile organe da nešto izvrše!” Pa šta je to nešto? Recite konkretno šta?
Nemajući konkretne dokaze, ovi smutljivci u konstrukciji optužnice stavljaju riječi nejasnog značenja da bi optužnica bila ispunjena i da bi djelovala ozbiljnije, bar u očima naivnog naroda koji nema priliku da čuje drugu stranu istine.
Zato, nakon čitanja ovog teksta i svega što je navedeno u njemu, neka se sudije i državni organi koji žele da budu objektivni dobro zapitaju o kakvom je procesu ovdje riječ i ko zaista stoji iza događaja u Bugojnu. A ako zatvore oči pred gore iznesenim činjenicama i ne ulože napor da slučaj istraže podrobnije, onda su i oni saučesnici u zločinu i teroru koji se provodi nad muslimanima praktičarima u Bosni i Hercegovini.
A Allahu pripada konačan sud, pa se pričuvajte njegove kazne, o vi razumom obdareni!
„Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja da bi od Allahova puta odvraćali. Oni će ih, sigurno, utrošiti, zatim će, zbog toga, žaliti i na kraju će pobijeđeni biti. A oni koji ne budu vjerovali – u Džehennem će biti potjerani.“ (Kur'an, El-Enfal/36)
Put vjernika
1.
