Kada su mrtvi živi a živi mrtvi

504

Mrtvi žive kroz svoje riječi i kroz ono šta su njihovi prsti napisali. Oni žive kroz istinitost svojih riječi i kroz postojanost svojih stavova, uprkos propasti njihovih tijela i njihovih plemenitih duša.

Riječi napisane njihovim rukama će ustrajati i osvijestiti i probuditi nadu nakon što su oni žrtvovali sebe, svoj imetak, svoju krv i svoje živote zbog onoga što su napisali, što je proisteklo iz njihovih čvrstih vrijednosti i duboko usađenih principa na putu za ovu vjeru.


Na taj dan, iako su oni mrtvi, islam i muslimani će trijumfovati kroz njihove riječi koje su ostavili iza sebe. Ljudi od vjere će biti slavljeni dok će ljudi od širka i idolotarije biti poniženi. Njihova krv i njihova žrtva su gorivo za vatru koja će eliminisati nepravdu i odagnati tugu i bol. Pravda će pobijediti i ugnjetavani će postati pobjednici. Zatvori će biti ispražnjeni i oni u njima oslobođeni. Neće biti nikakvih izgubljenih prava, neće biti poreza niti dažbina.

Kada su živi – mrtvi, iako njihova tijela još uvijek hodaju zemljom, oni nemaju života. Njihova srca su mrtva jer oni žive samo zato što moraju, zbog komfora i pustih želja. Prikupili su plate svojih poslova, plate koje su dobili za svoj govor i svoje fetve, za svoj bezobrazluk protiv islama i onih koji brane ovu vjeru. Oni su “umjereni” i cijena je bila niska: nekoliko dirhema ili slava, pomiješani sa krvlju plemenitih i slobodnih. Oni padaju pred Gospodara svih stvorenja u njihovim vijećima i na njihovim satelitskim mrežama, dok se, s druge strane, utapaju u svojim zabludama. Utopljeni su u te zablude od svojih nogu, pa do kruna na njihovim glavama. Oni udaljuju ljude od islama, zavode ih i prave od njih neznalice. Svojim ustima govore da oni koji im se suprotstave su poglupi ili mladi. Oni govore o dobrim kvalitetima onih koji ruše vjeru, dok šute o njihovim zlim djelima i alatima koje koriste u svom poslu uništavanja. Ovo nije nikakvo iznenađenje kada su oni sami podrivački alat u rukama zlih ljudi. Među njima, ljudi od istine i ubjeđenja su ljudi podjele i očigledne zablude. Kada su kukavice ostavile zemlju napuštenom… samo se gubitak povjerenja i sukob može očekivati kada su oni ti koji govore o stanju ummeta i državi muslimana. Islam i muslimani će biti poniženi i život će biti sramotan i zloupotrebljavan. Neće biti ništa drugo do podnošenje, potčinjavanje i ropstvo.

Zemlje će biti okupirane i Kur’an oskrnavljen. Ono što je sveto će biti zaprljano, čiste djevojke će biti silovane i čast će nestati, sa ciljem da se osvijeste od smrti Lake Ibn Lake, na lobanjama nevinih, krvi čestitih i smrti nedužnih. Na njihovim rukama (živih mrtvaca, KE) će doći dan kada će sve biti očišćeno od islama kao što odjeća bude očišćena, a ni post, niti milostinja, niti bogobojaznost neće biti shvaćeni. Ali oni će se sresti sa sramnom sudbinom i loše će završiti, sa dozvolom Jedinoga, Dobrotvora, dok im se budu davale njihove plate za ono što su uradili ummetu, za krv koju su prolili sa svojim fetvama, za prešućivanje istine i za pomoć koju su davali neistini. Ipak, oni će misliti da su činili dobro: “Da li on onaj kome je zlo koje je učinio bilo primamljivo, pa on na njega gleda kao na dobro…”

Ibn Ebu Davud (onaj koji je unio fitnu o stvaranju Kur’ana) je živio na krvi El-Bavajtia (studenta imama Šafije, neka mu se Allah smiluje) i iako je bio poznat po učenosti, rječitosti i darežljivosti, on je bio od onih sa zlim namjerama i iskvarene vjere, tako da se niko od njega nije okoristio i doživio je loš završetak, zbog toga što je kritikovao, oklevetao i naudio ljudima od istine i vjere.

Sejjid Kutb je bio jedan od onih koji su vjerovali da će njegove riječi biti ubijene i njegova slova izbrisana iz srca i umova. Ipak, njegove riječi su preživjele kao da su urezane u kamen ili stijenu. Riječi onih koji su pokušali da unište njegovu čast i pisanje su, ipak, umrle, čak iako su bile ubačene u njegova pisanja i njegove knjige. Potvorili su na njega i pretvarali se da njihove riječi dolaze iz njegovih misli. Allah ih je razotkrio, osramotio i označio njihove kuće kao pogane. Oni su mrtvi iako su još uvijek živi, dok Sejjid Kutb živi iako je mrtav. Sejjid Kutb je platio cijenu svojih riječi svojom krvlju. A što se tiče onih koji su primili svoje plate za svoje govore, knjige i članke u kojima kritikuju Sejjida, i onih koji su ukrali njegove riječi i pokupili svoje plate od izdavačkih kuća, ili promovirali sebe i stekli reputaciju na satelitskim mrežama kritikujući njega: Sejjid Kutb je od živih iako je mrtav, a oni su umrli iako su neki od njih još uvijek živi.

Mnogi sinovi ove dawe su živjeli, i njihove riječi su živjele sa njima, kada su osvijestili ljude sa slavom ove vjere, i to je bilo prihvaćeno i prošireno. Pravedni i istinoljubivi su se okupili zbog njih i na taj dan čistoća nije pomiješana sa nedostacima ovog svijeta i nije zagađena poremećajima inata ili naklonjenosti ili fetvama koje samo krpe i favorizuju. Riječ istine I savjetovanja je bila namjera vjernika. Oni i njihove riječi žive kao svijetli svetionici i upute, i bogobojazni vjernici su pratili njihove korake.

Drugi sljedbenici ove dawe su živjeli i bili su voljeni i poštovani u ljudskim srcima. Iznenada ova ljubav je nestala i oduzeta je njihovom smrću. Možda će neko priteći u pomoć ili obratiti pažnju na ovo. Odjednom to postaje ništa više do uspomena ubijena od njihovih gospodara nakon što su izabrali život svojih tijela nad životom svojih riječi i nakon što su izabrali da žive po principima i idejama Zapada, logikom uma i izgovorom racionalizma.

Da bi pokazali naklonjenost i da bi ugodili ljudima od novotarije i zablude, oni tvrde da su promijenili svoj menhedž (pravac) i da su naopako preokrenuli svoje ideje i uvjerenja. Oni su odbacili svoje vrijednosti i principe; i sekularisti su se okupili oko njih. Postali su vjerni pratioci sekularista i liberalista i, po njihovim riječima, i sami su postali sekularisti. Njihovi minberi su MBC i IBC mreže i postali su šerijatski prosjaci (fukaha’ el-tasavvul) tako da su ih pravedni i istinoljubivi napustili. Niko nije ostao u njihovim životima osim prevarenih, zavedenih; sekularisti, liberali i demokrate. Tako da su oni umrli iako su još uvijek živi. Njihove fetve su u opticaju preko vojnika mornarice, preko prostaka; ljudi od predaje i izdaje i ljudi od poraza. Oni se susreću na satelitskim mrežama i kritikuju one čija su polja arene džihada i šehadeta. Ptice istog perja su se spojile u isto jato.

Ahmed Ibn Hanbel (imam ehlu sunneta) je umro, i vođa fitne Ibn Ebu Davud (vođa fitne stvaranja Kur’ana) je umro, i Bišr Mirisi (šejh mu’tazila) je umro. Ipak, ono što je Ahmed ibn Hanbel napisao živi i opravdan je istinom koju su njegovi prsti napisali i koju je njegov jezik izgovorio. Njegove riječi su iskupljene njegovim tijelom kada je bio zatvoren i mučen od strane egzekutora i njegova uspomena i dalje živi.

Ibn Ebu Davud i oni sa njim su umrli nakon što su proveli svoje živote u palači sultana, živeći u komforu a od vriska i boli Ibn Hanbela. Njihove ideje i vjerovanja su umrla sa njima i oni nemaju spomena osim po prosjačenju, nepravdi, potčinjenosti robovanju ljudima i ljubavi prema strastima. Kako može takav spomen imati bilo kakav uticaj na istinu? Ibn Ebu Davud je umro zatvoren u svom paralizovanom tijelu koje četiri godine nije bilo u mogućnosti da se pomakne.

Što se tiče Ibn Tejmijje, njegova uspomena je besmrtna, uz Allahovu dozvolu, dok Allah ne naslijedi zemlju i one na njoj. On je sastavio svoju poruku, ali novotari i inadžije nisu bili impresionirani, kao što je slučaj sa njima uvijek i svugdje. Tako ga je Ali bin Jakub el-Bakari napao; rekao je da ga je Ibn Tejmijje proglasio kafirom i zahtijevao njegovu smrt. Ali vladari su se udružili i podsticali narod protiv njega (el-Bakarija). Otkriven je, proklet i zatvoren. Išli su daleko ne bi li mu naudili, dok se nisu okupili u rulju protiv njega. Napali su ga i naudili mu dok nije otkriven u potpunosti i morao je da bježi. Kada mu je zemlja postala tijesna nije mogao naći nikoga osim Ibn Tejmijje, u čiju se kuću sakrio. Allah je uzvisio pomen na Ibn Tejmijju i njegova poruka živi. Njegovi neprijatelji su umrli i njihove ideje su umrle sa njima.

Ovi su se žrtvovali za svoje riječi i svoja pisanja. Oni nisu jeli od svojih riječi i nisu prosili kroz tintu u njihovim knjigama. Oni su izbjegavali nesigurne (šubhali) i zabranjene (haram) stvari. Oni nisu našli svoju hranu u trudu drugih ili razotkrivanju, nanošenju štete i klevetanju drugih. Oni nisu prihvatili izopačenost i zadovoljstva ovoga svijeta. Sve su to bacili iza sebe, za razliku od svojih protivnika koji su, zbog toga što su proklinjali, grdili i kritikovali ljude od istine, vjere i džihada, i zbog toga što su bili naklonjeni ljudima od zablude, griješenja i odstupanja – pali u zaborav.

Autor: Ahmed Bavadi, Islamski Emirat Afganistana

Izvor: Shahamat.info

Prijevod: Kavkaskiemirat.com

Obrada: Put vjernika

SHARE