Jedna od spletki koje šejtan pravi čovjeku jeste i to da ga navodi na nešto što mu pričinjava korisnim, potom ga dovodi u situacije koje za čovjeka znače propast, a onda ga ostavi samog, iznevjeri ga, podruguje se njegovoj nesreći, ismijava ga, nagovara ga da krade, čini blud, ubija i naposljetku upire prstom na njega i sramoti ga pred ljudima. Uzvišeni Allah kaže:
“I kad im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: ‘Niko vas danas ne može pobjediti, i ja sam vaš zaštitnik!”, onda je on, kad su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo i rekao: ‘Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strogo kažnjava!”(El-Enfal, 48)
Šejtan se tako mnogobošcima, kada su krenuli u bitku na Bedru, prikazao kao Suraka bin Malik i kazao: “Ja sam vaš komšija iz plemena Benu Kinana, ako oni namjeravaju vašim pordicama i potomstvu učiniti nešto nažao, s vama sam.” Međutim, kada je Allahov neprijatelj ugledao Allahove vojske meleka koje su se spustile da pomognu Vjerovjesniku, pobjegao je od njih i ostavio ih na cjedilu,upravo kao što kažu stihovi koje je spjevao Hassan:
“Zavede ih varkama, potom ih izdade, pokvarenjak
kad s nekim prijateljuje,ustvari grdno da vara.”
Šejtan je slično postupio i s monahom koji je ubio jednu ženu i njeno dijete. Nagovorio ga je da s njom bludniči, a potom je ubije, a potom je njenu porodicu naveo na njega i otkrio im šta se desilo. Nakon toga naredio mu je da mu učini sedždu. Monah je to učinio, a šejtan je onda pobjegao od njega i ostavio ga. Allah slavljen neka je, objavio je:
“Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik!’ pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš, ja se zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim!” (El-Hašr, 16)
Navedene kur'anske riječi ne odnose se na samo naprijed navedenu pripovjest,već obuhvataju sve one koji se pokore šejtanu kada im on naredi da uznevjeruju nadajući se pri tome da će im šejtan pomoći i riješiti njihove potrebe. On će se svih njih odreći i izdati kao što će se u Džehennemu odreći svih onih koji su ga smatrali svojim prijateljem i pomagačem. Tada će on kazati: “Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim.”(Ibrahim, 22) Šejtan će ih, dakle, dovesti na najgore mjesto, a onda će ih se potpuno odreći.
Šejtan će kazati: “Ja se, zaista, Allaha bojim.” O tome su neki raspravljali, tako da su Katada i Ibn Ishak kazali: “Allahov je neprijatelj rekao istinu kazavši: ‘Ja vidim ono što vi ne vidite’, ali će lagati kad bude govorio: ‘Ja se, zaista, Allaha bojim’, jer on se Allaha nikako ne boji. Ustvari, on je znao da nema snage, i da se ne može oduprijeti, zato ih je doveo tu gdje ih je doveo, a onda ih se odrekao i izdao ih. Na isti način šejtan postupa i s onima koji mu se pokore.
Neki su opet kazali: “Šejtan se jedino boji Allahove kazne na ovom svijetu, slično nevjerniku i razvratniku koji se boje da će biti ubijeni ili kažnjeni za razvrat, a ne boji se kazne na ahiretu! Ovo je ispravnije pojašnjenje jer strah ove vrste ne podrazumijeva vjerovanje niti spas.”
El-Kelbi kaže: “Šejtan se pobojao da će ga Džibril razotkriti pred onima koje je zaveo, te mu se više neće pokoravati.”
Ovo je tumačenje neosnovano jer je šejtan kazao spomenute riječi tek nakon što se dao u bijeg,a da su mnogobošci znali da je onaj koji im se pridružio i poveo ih Iblis,oni mu ne bi bili poslušni poslije toga.
Ata razumijeva pomenute šejtanove riječi na slijedeći način: “Bojim se da me Allan ne uništi s onima koje će uništiti, to je strah od propasti na ovom svijetu, i šejtan neće imati koristi od takvog straha.”
Ibn Zedždžadž i El-Enberi vele: “Šejtan je pomislio da je vrijeme koje mu je dato da može zavoditi ljude isteklo”, a El-Enberi je još dodao: “Šejtan se pobojao da je njegovo vrijeme isteklo, i da je došla kazna. Kada je ugledao meleke, uhvatio ga je strah, pa je rekao to što je rekao iz sažaljenja prema samome sebi.”
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzije, rahimehullah
Iz knjige: Šejtanove zamke
