Lijepa Azad – muslimanka koja je pomogla u likvidaciji lažnog poslanika

795

Malo prije zore, Azad se iskrala iz svoje sobe i otišla do Esvedove koja je bila odmah do njene. Znala je da je u blizini stražar na dužnosti, iako ga nije vidjela. Otvorila je vrata, pogledala unutra i vratila se Fejruzu. Želja za osvetom joj je gorila u očima…


Odmetništvo od islama je zapravo počelo za života Poslanika, salllahu alejhi we sellem, no prava i najozbiljnija opasnost jačanja odmetnika javila se poslije Poslanikove, sallAllahu alejhi we sellem, smrti, kada se Arabijom proširio val „nevjerovanja nakon vjerovanja“, kojeg je hazreti Ebu Bekr trebao da uništi.

Odmetnički pohod je ovdje obrađen kao cjelina, iako hronološki prvi dio ovih događaja pripada ranijoj historiji.

Prvi veći događaj vezan za odmetnike od islama desio se u Jemenu, i poznat je kao događaj Esved Ensija. Esved je bio vođa Ensa – velikog plemena koje je nastanjivalo zapadni dio Jemena. Njegovo pravo ime bilo je Abhala b. Kab, ali pošto je bio jako tamnoput, prozvali su ga Esved – Crni. Imao je neke kvalitete, kao što su vođstvo i govorništvo.

Tokom desete godine po Hidžri, stanovnici južnog i jugoistočnog dijela Arabijskog poluotoka su prešli na islam. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je slao izaslanike i učitelje na razna mjesta da šire islam i poučavaju ljude. Zadatak je izvršen kako treba. No, većina stanovnika ovih krajeva nisu postali pravi muslimani, njihovo primanje islama bilo je više formalno nego iskreno.

Prije ovog preobraćanja Jemenom je upravljao plemić Bazan kao namjesnik perzijskog cara. Bazan je primio islam i Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ga je postavio za namjesnika Jemena. Krasila ga je mudrost , pa je provincija napredovala pod njegovom vladavinom, ali malo prije Poslanikovog, sAllallahu alejhi we sellem, oprosnog hadža, Bazan je umro, pa je Poslanik, sAllallahu alejhi we sellem, kao novog namjesnika u Sani postavio Bazanovog sina Šahra. Tako je u Jemenu i dalje vladao mir.

A onda, u vrijeme Poslanikovog, sallAllahu alejhi we sellem oprosnog hadža, Esved se proglasio poslanikom. Recitirao je nekoliko svojih stihova tvrdeći da su to ajeti iz Kur'ana koji su mu objavljeni i izjavio je da je on Allahov poslanik. Esved je imao magarca kojeg je dresirao tako da izvršava određene radnje. Koristio se tim magarcem da pokaže svoje moći. Naredio bi mu:

– Pokloni se pred svojim gospodarom – i magarac bi pognuo glavu pred Esvedom. – Klekni pred svoga gospodara – i magarac bi kleknuo.

Esved je tada postao poznat kao Zul-Himar – Vlasnik magarca ili „Magarac-Valah“. Neki hronolozi se drže i toga da je bio poznat i kao Zul-Humur – Pijanica. Ovo bi moglo biti istinito jer je bio teški ovisnik o alkoholu. Ipak, njegovo pleme ga je slijedilo, vjerujući da je istinski poslanik. U ovoj zabludi bila su još neka manja plemena.

Esved je okupio vojsku od oko 700 jahača i krenuo u Nedžran. Zauzeo je grad bez poteškoća i protjerao muslimanskog namjesnika. Ushićen ovom lahkom pobjedom postavio je svog čovjeka da upravlja Nedžranom i preselio se u Sanu. Šahr, novopostavljeni namjesnik Jemena, je čuo za pad Nedžrana, saznao Esvedove namjere i odlučio ga poraziti prije nego što dođe do Sane. Okupio je malu naoružanu vojsku i odmarširao da se suprotstavi neprijatelju.

Dvije vojske su se sukobile sjeverno od Sane. Kratak i oštar sukob koji je uslijedio završio je u Esvedovu korist. Muslimani su doživjeli poraz, a Šahr je ubijen u bitci, ostavljajući iza sebe lijepu mladu udovicu Azad. Pet dana kasnije Esved je ušao u Sanu kao osvajač. Kretao se veoma brzo u svojoj šejtanskoj misiji. Prošlo je tek 25 dana otkad je otcijepio svoje pleme od islamske države i proglasio svoje poslanstvo.

Većina Jemena je sada bila pod njegovom kontrolom, pa je bio zadovoljan svojim vojnim i političkim uspjehom. Esved je prisilno oženio lijepu Azad. Jadna udovica nije imala drugog izbora nego pokoriti se Magarcu.

Pošto je okupirao Nedžran i Sanu, Esved je učvrstio svoj uspjeh proširivši uticaj na cijeli Jemen. Mnoga Plemena su ga priznala kao vladara i poslanika. Kako je njegov autoritet rastao, postao je nezadovoljan samom titulom poslanika, pa se proglasio Rahmanom od Jemena. Riječ „Rahman“ znači Milostiv i jedno je od Allahovih, dželle šanuhu, imena. Nastavio je sa pijančenjem i orgijanjem, a zlosretna Azad je osjećala neizmjerno gnušanje prema njemu, pa se povjerila jednoj prisnoj prijateljici:

– Nijedan mi čovjek nije mrzak kao on.

Esved je mrzio članove Bazanove obitelji, vrijeđao ih je na svaki način i ponižavao. Takvim ponašanjem je prouzrokovao oštro neprijateljstvo iskrenog muslimana i čvrste osobe po imenu Fejruz Dejlemi koji je bio član perzijske obitelji i Azadin rođak.

Za to vrijeme pravi Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, u Medini je već poduzeo mjere da mu se suprostavi. Poslao je Kajs b. Hubejra da organizuje Esvedovu likvidaciju. Kajs je stigao u Sanu neprimjećen, organizovao je tajni pokret protiv Esveda i ostvario kontakt sa Perzijancem Fejruzom. Kajs i Fejruz su postali vođe organizacije čiji je cilj bio osvetiti se i uništiti Esveda i njegove odmetnike od vjere. Kovali su planove u tajnosti.

Nije bilo lahko ubiti Esveda. Bio je krupan čovjek, izuzetno snažne tjelesne građe, poznat po surovosti, a već je i sumnjao u Fejruzovu odanost. Živio je u palači koja je bila ograđena visokim zidinama, a bila je zaštićena velikim brojem vojnika koji su izabirani po odanosti i vjeri u Esveda. Stalno su patrolirali po zidinama i hodnicima palače. Jedini mogući neopaženi ulaz u palaču bio je preko jednog dijela zidina blizu Azadinih odaja.

Fejruz je kontaktirao Azad, objasnio joj situaciju i tražio njenu pomoć, koju je ona rado obećala, vidjevši to kao jedini izlaz iz nesreće koja ju je zadesila.

Sudbonosna noć je bila 30.maja 632. (6. rebiul evvel 11 god. po Hidžri). Odmah iza ponoći, kada nije bilo stražara u blizini, Fejruz se, pomoću užeta, popeo uza zid palače i ušao u Azadine odaje. Sakrila ga je u sobi i oboje su čekali.

Malo prije zore, Azad se iskrala iz svoje sobe i otišla do Esvedove koja je bila odmah do njene. Znala je da je u blizini stražar na dužnosti, iako ga nije vidjela. Otvorila je vrata, pogledala unutra i vratila se Fejruzu. Želja za osvetom joj je gorila u očima, pa prošapta:

– Sada! Leži pijan!

Fejruz, iza koga je bila Azad, je na prstima izašao iz njenih odaja i otišao do Esvedovih vrata. Azad je ostala kod vrata, a Fejruz je ušao sa isukanim mačem. Esved je odjednom ustao iz kreveta i zgroženo buljio u Fejruza. Pred ovom opasnošću Esved se naglo otrijezni, ali prije nego što je uspio ustati iz kreveta Fejruz je istupio naprijed i zabio mu mač u glavu. Esved je pao u krevet i počeo ričati kao bik.

Njegovi krici su privukli pažnju stražara, koji je potrčao u njegove odaje. Vidjevši Azad na njegovim vratima upitao ju je:

– Šta je bilo sa Rahmanom od Jemena?

– Šuti, prima objavu – odgovori hrabra žena.

Stražar je klimnuo glavom i neobraćajući pažnju na uzvike svoga gospodara otišao.

Azad sačeka da stražar zađe iza ugla hodnika pa potrča u sobu. Vidjela je Fejruza kako stoji pored kreveta, čekajući priliku da opet napadne Esveda koji se grčio na krevetu. Sada su ga oboje napali!

Azad je stala na čelo kreveta, uhvatila Esveda za kosu objema rukama. A Fejruz mu je sa nekoliko spretnih pokreta odsjekao gavu! Tako se završila karijera lažnog poslanika, zvanog Magarac Valah i Pijani. Njegova vlast je trajala tri mjeseca i završila je njegovom smrću, šest dana prije smrti istinskog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.

Esvedov pokret srušen je njegovom smrću. Muslimanski pokret, kojeg je organizirao Kajs u Sani, krenuo je da se osveti Esvedovim sljedbenicima, od kojih su mnogi poginuli. Ali, mnogi su pobjegli u druge dijelove države. Mnogi su ponovo postali muslimani, a neki su ostali odmetnici. Fejruz je postao upravnik Sane.

Glasnik koji je otišao da prenese dobre vijesti Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, je stigao u Medinu ubrzo poslije njegove, sallAllahu alejhi we sellem smrti. Vijest o uništenju Esvedove vlasti donio je ožalošćenim muslimanima malo utjehe.

 

Iz knjige „Allahova sablja – Halid ibn Velid“ od generala Agha Ibrahim Akrama, str. 149-152.