Priča o Vehidu Ebu Abdullahu, bosanskom mudžahidu koji je šehidio u Kusajru

1665

Ovo je priča o Vehidu Ebu Abdullahu, bosanskom heroju i neustrašivom lavu iz okoline Bugojna, koji je preselio u krvavim napadima Hezbollahovih i Asadovih snaga na strateški sunitski gradić Kusajr u Siriji.

Ebu Abdullah je kao i svaki drugi mudžahid došao u Siriju kako bi branio muslimane od zločinačke najezde združenih snaga prljavog, komunističkog Asadovog režima i još prljavijih šiitskih vatropoklonika i obožavaoca grobova iz organizacije Hezbollah iz Libana, ali i drugih šiija iz Irana, Iraka, Jemena, te ruskih, srpskih i kineskih plaćenika, uglavnom snajperista.

Noć uoči početka krvave ofanzive na Kusajr[1], mudžahid Ebu Nur iz Libana je usnio san kako kuću u kojoj smo odsjeli pogađa granata od koje Ebu Abdullah postiže šehadet (pogine). Znali smo da su snovi mudžahida istina i radosna vijest koju Allah šalje svojim evlijama, pa smo iščekivali obistinjenje Ebu Nurovog sna.

U toku ofanzive boravili smo u jednoj kući u Kusajru zajedno sa Ebu Abdullahom, jednim bratom sa Kosova i sa braćom arapima. Kuću smo koristili kao boravište i bazu. Dvanaest sati smo bili na prvim linijama fronta braneći 5 000 civila u gradu, dok smo drugih 12 sati koristili za odmor, spavanje i pripreme za ponovni okršaj u kome je na manje od 1000 mudžahida napadalo 12 000 šiitskih fanatika iz Hezbollaha i oko 10 000 Asadovih vojnika potpomognutih topovima, tenkovima, helikopterima i avionima koji su bacali smrtonosne kasetne bombe, od kojih je stradao veliki broj civila.

Pored borbi sa, do zuba naoružanim, neprijateljem, slabo naoružani mudžahidi su morali voditi brigu i o pet hiljada civila prisutnih u gradu u toku ofanzive. Naravno, satanistički Asadov režim je tvrdio da u Kusajru nema civila dok je na herojski grad bacao po 50 bombi u minuti. Veliki broj civila je ranjen i ubijen, što je dodatno otežavalo mudžahidima da se odupru napadima koji do tada nisu viđeni u Siriji, a rijetko gdje i u svijetu.

Brat Ebu Abdullah je u mnogim trenucima pokazao veliku hrabrost i požrtvovanost. Sjećam se kada je, jednom, Ebu Salih, zamjenik emira iz Kusajra, naredio da idemo na ribat (stražarenje na položajima gdje obično nema borbi), Ebu Abdullah se usprotivio riječima: „Nećemo u ribat, želimo na prve linije!“ Emir je oduševljeno odgovorio: „Hvala Allahu da ima ovakve braće!“

U samoj žestini napada na Kusajr, dva vojnika iz Oslobodilačke vojske Sirije su tražila glavnog emira Ebu Alija, koji je bio sa nama u kući, radi konsultacija. Čim su stali na prag ulaznih vrata, pala je granata desetak metara od njih i obojica su, pogođeni eksplozijom, pali ranjeni tik ispred Ebu Abdullaha, koji je u tom momentu učio Kur’an. Vidjevši ih kako su pali, a misleći da su preselili kao šehidi, uzdahnuo je: „Eh, što i mene ne pogodi jedna (granata)“, a lice mu je sijalo od nura, kojeg prije ovog događaja nisam vidio ni na jednom čovjeku.

Dani su prolazili, a žestina napada nije prestajala. Bilo je sve više ubijenih i ranjenih civila i mudžahida. Počelo je taktičko povlačenje iz opsjednutog herojskog grada. Neke jedinice su se povukle, a praznina je popunjena tako što su mudžahidi morali biti na prvim linijama po 15 sati neprekidno. U mnogim okršajima, Ebu Abdullah je pokazao iznimnu hrabrost pravog mudžahida, a ako nije bio na prvim linijama fronta, bio je sa Kur’anom u ruci, učeći iz njega. Vrlo često je dovio da ga Allah počasti šehadetom – pogibijom na njegovom putu.

U nedjelju, 26. maja, obistinio se san Ebu Nura. Vehid Ebu Abdullah se u avliji abdestio za akšamski namaz i potom krenuo ka vratima kuće. Granata je u tom momentu pogodila kuću na isti način kako je to usnio brat Ebu Nur. Ebu Abdullah je bio na korak do vrata. Geleri od granate su ga pogodili u vrat i u predio stomaka. Bio je smrtno ranjen. Dok smo ga nosili prema bolnici svo vrijeme je zikrio u polusvjesnom stanju. Bio je živ još oko sat vremena od trenutka ranjavanja. Preselio je sa neopisivim osmjehom na usnama i sa blještavim nurom na licu.

Takvi  su Allahovi lavovi i evlije,

Dok žestoki se boj za islam lije,

Odbijaju poniženje i dunjaluk uklet,

I sa osmjehom napuštaju ovaj svijet.

Svojim rukama sam Ebu Abdullaha spustio u kabur na mezaru šehida u Kusajru. Nikada neću zaboraviti njegov osmjeh, a da su ga vidjeli ne bi ni neprijatelji islama.

Vehid Ebu Abdullah je ocu u emanet ostavio da se vrati vjeri, a majci i sestrama da se pokriju.

Za Put vjernika: Ebu Muhammed, Vehidov ratni drug i učesnik bitke za Kusajr

Napomena: Na slici na početku teksta je nepoznati sirijski mudžahid, a ne Vehid Ebu Abdullah

Fusnota:


[1] Ofanziva na Kusajr je počela 18. maja 2013.