Razjašnjavanje situacije među džihadskim skupinama u Siriji: Svjedočenje Ebu Sulejmana el-Muhadžira

U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog!

Poštovani posjetioci,

Zbog velikog interesovanja naših čitalaca, mnogobrojnih zahtjeva, te same potrebe koja to iziskuje, Put vjernika će u nekoliko tekstova pokušati da pojasni situaciju među džihadskim skupinama u Siriji. U pisanju ovog rada trudili smo se da postupamo pravedno i da iznesemo sve relevantne činjenice u razjašnjavanju fitne među muslimanima.

Zbog toga što svaka strana u sukobu iznosi svoje dokaze, i zbog toga što se ova fitna proširila i izvan Sirije, odlučili smo da pojašnjenje ove fitne pronađemo u govorima i djelima vođa sukobljenih skupina, jer je sukob i nastao zbog odluka vođa.

Prije nego započnemo sa ovim radom, moleći Allaha da bude uzrokom razjašnjenja situacije i otklanjanja fitne, želimo naglasiti da je ovo analiza stanja među džihadskim sukobima, a ne stav Puta vjernika po tom pitanju. O stavu Puta vjernika po pitanju fitne, uskoro će, inša Allah, izaći zaseban proglas šerijatskog odbora našeg portala.

Početkom januara džihadske skupine Ahraruš-Šam, Liva et-Tewhid, Džejšul-mudžahidin i druge napale su na sjedišta džihadske skupine Islamska država u Iraku i Šamu (IDIŠ) u Halepu, Idlibu, Hami i u drugim oblastima sjeverne Sirije. Napad na IDIŠ je podržala prosekularna Sirijska oslobodilačka vojska (FSA).

Kao razlog za napad na IDIŠ islamske džihadske skupine su iznijele optužbu da je IDIŠ u više navrata ubijao njihove vođe, te nasilno zauzimao teritorije koje su oni oslobodili kao i otimao njihove resurse. Došlo je do sporadičnih ubijanja sa obje strane. Ovo je naročito bilo izraženo u novembru i decembru 2013. godine.

Kako bi rješili spor sa IDIŠ-om, pomenute skupine su zatražile od IDIŠ-a da se oformi nezavisni šerijatski sud koji bi presudio u sporu, ali IDIŠ do dan danas nije pristao na bilo kakav sud koji ne bi uključivao njihovog kadiju (sudija), što je druga strana osporavala tvrdnjom da IDIŠ ne može u isto vrijeme biti i optuženi i kadija. Neki zvaničnici IDIŠ-a su izašli sa tvrdnjom da je u nekim situacijama prije januara 2014. godine IDIŠ pristao da kadija ne bude iz IDIŠ-a, međutim, ono na što ukazuju činjenice jeste da to nije bilo osim u izuzetnim situacijama i pod određenim okolnostima (na primjer, iz govora IDIŠ-ov zvaničnika nije jasno da li je sudstvo pred kojim se IDIŠ parničio uključivalo i IDIŠ-ovog kadiju, a da je presudu donosio “neidišov” kadija, ili je kompletno sudstvo bilo “neidišovo”), jer je upravo odbijanje formiranja nezavisnog šerijatskog sudstva razlog zbog kojeg su započele borbe među pobunjeničkim sukobima i razlog zbog kojeg se vode ove borbe. Sve skupine koje su u sukobu sa IDIŠ-om su prihvatile formiranje nezavisnog sudstva koje bi rješilo spor, osim IDIŠ-a.

Džihadske skupine su prije januara 2014. godine dale ultimatum IDIŠ-u da prihvati nezavisni šerijatski sud koji bi rješio spor. IDIŠ je na ultimatum odgovorio da je spreman učestvovati u sporu pred šerijatskim sudom u kojem bi obavezno bio prisutan i kadija iz IDIŠ-a. U ovoj fazi spora je bio uključen i šejh Jusuf el-Ahmedi koji je žestoko prigovorio IDIŠ-u zbog odbijanja prihvatanja nezavisnog šerijatskog sudstva, iako je isti šejh kasnije žestoko ukorio skupine koje su početkom januara napale na IDIŠ, da bi kasnije, nakon što je IDIŠ odbio Inicijativu ummeta o pomirenju, ponovo žestoko ukorio IDIŠ.

Napeta situacija je početkom januara kulminirala opštim napadom pomenutih džihadskih skupina na IDIŠ. Prema varijanti događaja koju iznose strane koje se bore protiv IDIŠ-a, IDIŠ je započeo ovaj sukob napadom na džihadske skupine, nekoliko dana prije nego su one odgovorile opštim napadom na IDIŠ.

Napad na IDIŠ su podržale i prosekularne skupine, što je činjenica koju IDIŠ eksploatiše od momenta napada na njega pa do dan danas, iako većina brigada koje učestvuju u napadu na IDIŠ su islamske brigade koje se zalažu za uspostavu Šerijata, odbacujući demokratiju, kao i miješanja Zapada u njihov projekat uspostavljanja Šerijata u zemlji.

Ubrzo nakon napada usljedila je ponuda vođe IDIŠ-a Ebu Bekra el-Bagdadija na primirje, što je druga strana (Islamski front) odbila postavljajući svoje uslove. Nakon toga je usljedila Incijativa ummeta koju je vodio Šejh Muhajsini a koja je podrazumijevala formiranje nezavisnog šerijatskog sudstva koje bi rješilo spor, a što je podrazumijevalo i prestanak oružanog sukoba. Sve strane u sukobu su se složile, osim IDIŠ-a, koji je postavio uslove za prihvatanje Inicijative.

Inicijativa je propala, a sukobi su nastavljeni, žešći nego prije, što je Asadov režim vješto iskoristio.

Bitno je napomenuti da je ne početku sukoba džihadska kupina Džebhatun-nusra bila neutralna, u isto vrijeme pomažući IDIŠ-ove borce prevozeći ih do sigurnih teritorija, predstavljajući ih kao svoje. Ovu činjenicu i danas potvrđuju i najekstremniji elementi u IDIŠ-u, pa čak i oni borci koji danas smatraju Džebhatun-nusru nevjerničkom. U isto vrijeme, Džebhatun-nusra je izašla sa saopštenjem u kojem je zatražila objašnjenje od IDIŠ-a zbog ubistva njenog vođe Ebu Sada el Hadremija, koji je jedan od najzaslužnijih ljudi za oslobađanje Rake, koju danas u potpunosti kontroliše IDIŠ. Odgovor IDIŠ-a je u početku bio da će pustiti Hadremija, da bi ga potom ubili zbog toga što je, kakos u se izrazili, postao murted – otpadnik od vjere. Na zahtjev Džebhatun-nusre da objasni koje je to djelo riddeta – otpadništva počinio Hadremi, IDIŠ do dan danas nije izašao sa objašnjenjem, iako je od zahtjeva prošlo nekoliko mjeseci.

Ubistvo Hadremija je bio jedan od najvećih kamena spoticaja između Džebhatun-nusre i IDIŠ-a, iako je Džebhatun-nusra, također optužila IDIŠ za ubijanje njenih vođa, vojnika i otimanje njenih resursa od strane IDIŠ-a.

Zategnuti odnosi između Nusre i IDIŠ-a su kulminirali u februaru 2014. godine međusobnim borbama u pokrajini Deir ez-Zur, kao i u drugim oblastima na sjeveru zemlje. Ubrzo nakon elkalacije sukoba, vođa Džebhatun-nusre Ebu Muhammed Fatih el-Dževlani (Džulani) dao je ultimatum IDIŠ-u da prihvati formiranje nezavisnog šerijatskog sudstva koje će rješiti spor, ili će u protivnom “ummet iskorjeniti IDIŠ čak i iz Iraka”, što je faktički bila objava rata IDIŠ-u ukoliko ne prihvati ultimatum.

U spor se uključuju prominentni učenjaci i daije džihada poput Ebu Muhammeda el-Makdisija i Ebu Katade el-Filistinija koji traže od Dževlanija da odustane od napada na IDIŠ.

Odgovarajući na zahtjev IDIŠ-a da se druga strana izjasni po pitanju arapskih taguta, Džebhatun-nusra je objavila proglas o svojoj akidi, a lično je i Dževlani iznio stav da su sirijski sekularisti nevjernici. IDIŠ je, međutim, i ovoga puta odbio formiranje nezavisnog šerijatskog sudstva, dok je Dževlani poslušao savjete pomenutih učenjaka i odustao od opšteg napada na IDIŠ zadržavajući pravo da se brani od IDIŠ-a, kao i pravo na povraćaj “otetih resursa”.

Svo vrijeme sukoba, proidišovi mediji i šerijuni (šerijatski konsultanti, daije) spominjali su greške Džebhatun-nusre, legitimizirajući borbu protiv Nusre. Nusra je ovakvu medijsku kampanju IDIŠ-a objasnila time da je IDIŠ-ov sukob sa Nusrom “otvorio oči mnogima u Siriji ali i u svijetu da se zapitaju o ciljevima i postupcima IDIŠ-a”.

U cilju suzbijanja IDIŠ-ove medijske kampanje protiv nje, Džebhatun-nusra je zadnjih sedmica objavila niz svjedočenja svojih visokih zvaničnika ali i posrednika u sukobu između nje i IDIŠ-a.

Tako se na početku oglasio Ebu Abdullah eš-Šami, član Medžlisuš-šure Džebhatun-nusre, koji je u svom audio obraćanju optužio IDIŠ u mnogo tačaka (poslušajte audio obraćanje Ebu Abdullaha ovdje, kao i transkript na engleskom ovdje).

Eš-Šami je naglasio da je problem između IDIŠ-a i Nusre nastao još od momenta proglašenja IDIŠ-a (u aprilu 2013), kada je Ebu Bekr el-Bagdadi, tada vođa Islamske države u Iraku (IDI), stapajući IDI i Džebhatun-Nusru proglasio Islamsku državu u Iraku i Šamu (IDIŠ). Dževlani, koji je do tada imao prisegu Bagdadiju, odbacio je Bagdadijevu odluku, čiji je faktički bio vojnik, i u isto vrijeme dao prisegu Ejmenu ez-Zavahiriju. Kako navodi Ebu Abdullah eš-Šami proglašenjem IDIŠ-a, Bagdadi je želio da prekine veze Nusre sa Centralnom komandom Al-Kaide, što je, kako navodi Eš-Šami, sam Bagdadi priznao posrednicima.

Eš-Šami u svom obraćanju kao razlog odbijanja Bagdadijeve odluke o proglašenju IDIŠ-a (i faktičkom ukidanju Džebhatun-nusre) navodi to da je Dževlani ovime želio izbjeći greške iz Iraka, kao i činjenicom da u Siriji ima mnogo grupa koje se bore za Šerijat i da bi proglašenje Islamske države u Iraku i Siriji (Šamu) izazvalo štetu, što se i dogodilo, zaključak je Ebu Abdullaha eš-Šamija.

Eš-Šami je također napomenuo da su se dvije skupine, i Nusra i IDIŠ, složile oko toga da slučaj iznesu pred Zavahirija i da su se složile da on presudi u sporu. Zavahiri je u junu objavio presudu koja je nalagala poništenje IDIŠ-a i ostanak Džebhatun-nusre u Siriji, dok bi u Iraku djelovao IDI (vidi Zavahirijevo obraćanje u kome faktički poništava IDIŠ ovdje). Međutim, IDIŠ (Bagdadi) je odbio Zavahirijevu presudu i, kako ističe Ebu Abdullah eš-Šami, nastavio sa opresivnim ponašanjem koje je dovelo Siriju do sadašnjeg ponora.

Ebu Abdullah je također ustvrdio da je Ebu Bekr el-Bagdadi imao beju (prisegu) šejhu Zavahiriju, i da je Dževlani na bazi ovoga dao beju Bagdadiju. Nakon ovoga je IDIŠ pokrenuo priču o lideru (Bagdadiju) i vojniku koji je raskinuo prisegu (Dževlaniju) kako bi diskretovalo Nusru u očima njenih vojnika. Tvrdnja da je Dževlani prekršio beju (prisegu) Bagdadiju je jedna od vije ključne stvari koje potencira IDIŠ u sporu sa Nusrom, pored optužbe da Nusra sarađuje sa Slobodnom sirijskom vojskom protiv IDIŠ-a.

U sto vrijeme, dok su obje strane čekale presudu Bagdadija, Ebu Abdullah eš-Šami tvrdi da je IDIŠ zauzimao resurse (dobra) Džebhatun-nusre, ali je u to vrijeme Nusra izdala naređenje da se izbjegava sukob sa IDIŠ-om, čak iako bi IDIŠ oteo sva njena dobra, sve dok ne stigle presuda od šejha Zavahirija.

Sljedeća Eš-Šamijeva optužba na račun IDIŠ-a je “Ubijanje iz maslehe (koristi)”, za što je Šami rekao da nije vjerovao dok to svojim očima nije vidio. “Ubijanje iz maslehe” je dozvola ubijanja svih onih koji žele da razjedine muslimane kada su pod jednim vođom, što je bila percepcija jednog podužeg hadisa od strane IDIŠ-ovih vođa.

Presjecanje puteva je sljedeća optužba Ebu Abdullaha eš-Šamija. Prema Šamijevim rječima, IDIŠ je u više slučajeva blokirao puteve Džebhatun-nusri, kao što je to bio slučaj u Rakki, gdje je Nusri blokiran pristup resursima, i blokiranje puta borcima Džebhatun-nusre koji su bili na prvim linijama u Deir ez-Zuru.

Ebu Abdullah je dalje optužio IDIŠ za nekorektno ponašanje prema učenjacima i vođama ummeta, koje je u prvo vrijeme hvalio, kao što je slučaj sa Zavahirijem, da bi, nakon što bi isti uputili IDIŠ-u kakvu kritiku, bili diskreditovani, kao što je slučaj sa Zavahirijem, kome su pripisali priznanje Sajks-Pikotovih granica, dok su učenjake koje su prije hvalili, poput šejha Sulejmana el-Ulvana, Makdisija, Ebu Katade, nakon što su isti uputili kritiku IDIŠ-u proglašeni “da ne poznaju situaciju”.

Ebu Abdullah eš-Šami je otišao i dalje optužujući IDIŠ za pronevjeru i izdaju, navodeći kao dokaz slučaj sa Livom et-Tewhid, što su još ranije potvrdili i zvaničnici Live. Eš-Šami dalje navodi govor o šokantnom ponašanju IDIŠ-a, kada je jedan od IDIŠ-ovih šerijuna (šerijatski konsultant) došao u bazu Live et-Tewhid kako bi, navodno,  kao IDIŠ-ov izaslanik, diskutovao o ugovoru o primirju između IDIŠ-a i Live et-Tewhid. Kao garancija za sigurnost IDIŠ-ovog izaslanika, Liva je predala nekoliko svojih vojnika IDIŠ-u. Međutim, IDIŠ je tada izveo trostruku izdaju i iznevjeravanje:

Prva: Izaslanik se samoeksplodirao među zvaničnicima Live et-Tewhid ubivši vođu grupe i niz drugih zvaničnika, što je čin izdaje i pronevjere, jer izaslanici ne ubijaju, niti se ubijaju (a ovo je običaj ratovanja kojeg poštuju i nevjernici, op.PV).

Druga: Nakon eksplozije, IDIŠ je napao bazu Live et-Tewhid, što je, po Ebu Abdullahu eš-Šamiju, druga izdaja.

Treće: IDIŠ je ubio Livine vojnike koji su mu predati kao garancija za sigurnost IDIŠ-ovog izaslanika, a potom vratio tijela ubijenih boraca izmiješana sa tijelima pasa.

Ebu Abdullah je još optužio IDIŠ za kršenje ugovora a kao primjer naveo Bagdadijevo obećanje da će se povinovati Zavahirijevoj presudi, koju je kasnije odbio.

Također, Ebu Abdullah eš-Šami je optužio IDIŠ za:

– napuštanje prvih linija fronta sa režimom;

– tukja (pretvaranje) za šta kao dokaz Eš-Šami navodi privatni razgovor između Adnanija, IDIŠ-ovog glasnogovornika, i predstavnika iz skupine Ahraruš-Šam, kada je Adnani rekao da Ahrar ima ispravnu akidu, ali da je na zahtjev Ahrarovog predstavnika Adnani odbio da to stavi u izjavu.

– lažno zaklinjanje Allahom, a kao dokaz Eš-Šami navodi zaklinjanje lidera IDIŠ-a da će se povinovati Zavahirijevoj presudi, a što su kasnije odbili.

– skrivanje i davanje zaštite kriminalcima, a kao dokaz Eš-Šami navodi slučaj čovjeka koji je ukrao novac od Džebhatun-nusre, a kojeg je IDIŠ kasnije zaštitio, učinivši ga čak namjesnikom pokrajine Deir ez-Zur. I kao što je slučaj sa današnjim IDIŠ-ovim namjesnikom u Raki koji je ubijao i torturisao muslimane, a među njima i šejha Hadremija (spomenut ranije u tekstu).

– obmana, čak i svojih vojnika, kojima se, kako navodi Eš-Šami govori da idu protiv kurdskih komunista, dok se u stvarnosti vode da ratuju protiv muslimana;

– upućivanje prijetnji i ubijanje vođa drugih grupa poput Ebu Halida es-Surija, Ebu Sada el-Hadremija, Ebu Rejjana, Muhammeda el-Farisa, Ebu Ubejdullaha…

– uzimanja prava drugih grupa, a kao dokaz Eš-Šami navodi uzimanje ratnog plijena za sebe, iako su pored IDIŠ-a u operacijama učestvovale i druge grupe, kao što je uzimanje svih tenkova (od ganime) u Rakki, i kao što se dogodilo u Šedadiju kada je IDIŠ napao bazu Ahrara i uzeo oružje, što se kasnije dogodilo i sa Nusrom.

– odbijanje (nezavisnog) šerijatskog suda;

– napad na mudžahide drugih grupa iza leđa u trenutku dok se ovi bore protiv režima, a kao dokaz Eš-Šami navodi napad IDIŠ-a na Nusru i Ahrar iza leđa u trenutku dok su ovi bili na prvim linijama protiv kurdskih komunista, kao i napad na borce Live et-Tewhid dok su se ovi borili protiv nusajrija;

– ekstremizam u vjeri, a kao dokaz Eš-Šami navodi IDIŠ-ovo olahko proglašavanje ljudi nevjernicima, pa čak i za stvari koje u osnovi nisu ni veliki grijeh, a kamoli kufr, kao na primjer sjedenje sa kafirima, zbog čega IDIŠ tekfiri, iako to u osnovi nije djelo kufra;

Nadalje, Ebu Abdullah eš-Šami navodi historijat sukoba između IDIŠ-a i ostalih i navodi da je Nusra na sve načine pokušavala da izmiri zavađene strane, ali da je u tom procesu IDIŠ ubio 70 Nusrinih vojnika, a kada je pozvan na šerijatski sud, IDIŠ je odgovorio “Ovo je samo početak”. Nakon ovoga je Nusra dala ultimatum IDIŠ-u da prihvati nezavisni šerijatski sud ili će u protivnom napasti na IDIŠ diljem zemlje.

(Detaljnije o navodima Ebu Abdullaha eš-Šamija možete pogledati na linkovima iznad).

Međutim Džebhatun-nusra je odustala od napada na IDIŠ na zahtjev pojedinih učenjaka.

Ovo je ukratko opis proglasa Ebu Abdullaha eš-Šamija, člana Medžlisuš-šure Džebhatun-nusre (dakle, ovo je opis svjedočenja Ebu Abdullaha, a ne opis stavova Puta vjernika po ovom pitanju).

U jednom od svojih govora, Ebu Muhammed el-Adnani, glasnogovornik IDIŠ-a, osvrnuo se na ovo svjedočenje/optužbe Ebu Abdullaha eš-Šamija nazvavši Ebu Abdullaha lažovom (Adnanijev govor možete poslušati ovdje). Dakle, IDIŠ nije izašao sa posebnim proglasom u vezi optužbi Ebu Abdullaha eš-Šamija, već se na ove optužbe osvrnuo glasnogovornih IDIŠ-a El-Adnani u jednom od svojih govora.

El-Adnani je u svom govoru prije nego je spomenuo Eš-Šamijeve optužbe pozvao Eš-Šamija na međusobno proklinjanje (mubahelu) dodajući da “on (Ebu Abdullah eš-Šami, op.PV) treba da pristane na ovu mubahelu ako je iskren”.

Zatim je El-Adnani nabrojao većinu optužbi koje je na račun IDIŠ-a iznio Ebu Abdullah eš-Šami i rekao da su to laži i klevete na Devlu (IDIŠ):

Optužbe Ebu Abdullaha eš-Šamija, za koje je Adnani rekao da su laž su sljedeće:

– da su oni (IDIŠ) podigli slučaj kod Šejha Zavahirija i da su obje strane zadovoljne njegovim suđenjem (da on bude sudija) i njegovom presudom;

– da Država (IDIŠ) koristi laži da bi navukla na zaključak da je njen menhedž (metodologija) ispravna;

– da je IDIŠ počeo intenzivne napade na baze i magacine Fronta (Džebhatun-Nusra) kao i na njegove vojne kampove;

– da IDIŠ radi na diskreditiranju/rušenju svakog ko oponira IDIŠ-u;

– da je od običaja IDIŠ-a pronevjera i izdaja;

– da IDIŠ krši sporazume i ugovore;

– da je od običaja IDIŠ-a da se lažno zaklinje;

– da IDIŠ obmanjuje svoje vojnike (da misle da se bore protiv sahavata a da se šalju na Džebhatun-nusru);

– da je IDIŠ u više navrata prijetio Ebu Halidu es-Suriju;

– da IDIŠ odbija šerijatski sud;

– da IDIŠ proglašava nevjernicima ljude za koje čuje da su sjedeli sa nevjernicima;

– da Država proglašava druge nevjernicima na osnovu sumnji, pretpostavki i mogućnosti;

– da Država proglašava sahavatima sve one koji joj oponiraju;

– da je IDIŠ postavio snajpere u Raki kako bi ubijali muslimane;

– da je šejh Omer eš-Šišani prekršio ugovor sa Ebu Halidom es-Surijem;

– da je svako ko se bori protiv IDIŠ-a napustio millet (islam);

– da Država tekfiri zbog sporednih stvari, sličnosti, mogućnosti i pretpostavki;

– da IDIŠ ispituje ljude po pitanju njihovih ubjeđenja i da ubija muslimane a ostavlja mušrike;

– da je od osobina IDIŠ-a tukja (pretvaranje), kršenje obećanja, izdaja, lažno zaklinjanje i razvrat;

– da IDIŠ odbija da prihvati i da se pokori Allahovom zakonu;

– da IDIŠ započinje agresiju i opresiju prema drugima;

– da se IDIŠ smatra velikom preprekom na putu džihada i odbrane od nusajrijskog agresora.

Nakon navođenja gorepomenutih stavki Adnani je tri puta izazvao Allahovo prokletstvo na onoga koji laže rječima:

“O Allahu, prokuni onoga među nama koji laže, i pokaži nam Znak kroz njega, i učini ga ibretom (poukom)!”

Nakon ovog govora El-Adnanija, ponovo se oglasio Ebu Abdullah eš-Šami, koji je prihvatio mubahelu, dodajući da će prije mubahele, iz sažaljenja prema Adnaniju iznijeti dokaze, i da će potom učiniti mubahelu, ukoliko se Adnani ne povuče i izvini. S obzirom da je Adnani neke optužbe negirao a neke prešutio, Eš-Šami je upitao Adnanija, da li to znači da su optužbe koje je Adnani prešutio istina.

U sklopu iznošenje dokaza protiv IDIŠ-a, Džebhatun-nusra je zadnjih sedmica iznijela svjedočenja nekoliko ključnih ljudi Džebhatun-nusre i globalnog džihada, a među prvim dokazima, tj. svjedočenjima priložila svjedočenje šejha Ebu Sulejmana el-Muhadžira, koji je u vrijeme izbijanja prve fitne (proljeće 2013. godine kada je proglašen IDIŠ) bio posrednik između Džebhatun-nusre i IDIŠ-a.

Ebu Sulejman je lično razgovarao sa vođama obeju grupa i bio svjedok mnogih njihovih izjava. U svom svjedočenju, Ebu Sulejman je, zaklinjući se Allahom, potvrdio ključne navode Ebu Abdullaha eš-Šamija i posvjedočio o izjavama IDIŠ-ovih vođa, svjedočeći da je lično od vođe IDIŠ-a, Ebu Bekra el-Bagdadija čuo da je ovaj rekao da ima punu beju (prisegu) Zavahiriju i da se zaklinje Allahom da će se povinovati presudi Zavahirija.

Pomenuti video snimak svjedočenja možete pogledati ispod (Na žalost, administracija Youtubea i drugih video streaming servisa iz neobjašnjivih razloga, konstantno briše ovo svjedočenje Ebu Sulejamana, iako ono u sebi ne sadrži ništa što bi povrijedilo pravilnike ovih servisa, niti poziva na terorizam, niti na nasilje, zapravo suprotno tome. Svjedočenje Ebu Sulejmana sa prijevodom na engleski jezik nismo uspjeli naći (svi su obrisani), jedino u ovom momentu su dostupna nekoliko video snimaka sa prevodom na francuski (vido ispod) i turski).

Priprema: Put vjernika