Tragedija u fabrici šećera


Ovu priču je ispričala djevojka koja se zove Aiša u bolnici u Istanbulu. Priča je ispričana sa informacijama od živog svjedoka.

Lokacija: Džisr eš-Šugur (Jisr Al-Shughour), fabrika šećera, sjeverna Sirija, sunitski grad, 20km udaljen od tursko-sirijske granice.

Snage Bašara su 14. juna okružile Džisr eš-Šugur sa 3000 vojnika i 300 tenkova, da bi napali grad idući dan, to jest 15. juna.

Posljedice napada na grad su oko 30 ubijenih mladića, koji su nakon toga zakopanih u fabrici šećera, a potom je preko njih nasut cemenat. Narednih dana, sve do 28. juna, vijest o incidentu u Džisru eš-Šuguru je skrivana od svijeta. Vijest je počela da „curi” 13 dana kasnije, tačnije 28. juna, kada je Asadova vojska napustila grad da bi napala drugi.

U petak, 17. juna 2011. godine, Asadovi generali su ubili više od 30 mladića i zakopali ih u fabrici šećera, te nakon toga preko njih nasuli cemenat. Ali, kada je pala noć, ti generali nisu mogli naći bolje mjesto za boravak i spavanje od ove fabrike šećera, pa su odlučili da je koriste kao bazu u operaciji napada na grad.

Kako bi “oživjeli” atmosferu, tim generalima je na um pala sadistička ideja. Htjeli su da im se dovedu gole sunnitske (muslimanske) djevojke da se zabavljaju!

Naredili su da se zarobi grupa najljepših djevojaka koje nose ime Aiša (Aiša, radijAllahu anha, je žena Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, koju šijje smatraju bludnicom i nevjernicom. Radi ovoga, šijje mrze ime „Aiša”, op.PV). Zarobljeno je otprilike 20 djevojaka.

“Prvi put kada smo ušle u fabriku, skinute smo gole i bile smo podvrgnute mučenju i postale smo mete zlostavljanja i udaranja, a onda su ti generali naredili vojnicima da prestanu sa udaranjem, jer su htjeli da uživaju u našem čistom bijelom tenu,” prisjeća se Aiša.

“Nakon nekoliko dana, podvrgnuta sam silovanju. To je postalo dio mog života. Ako nisu koristili moje tijelo, pripremala sam doručak, ručak i večeru, također sam posluživala čaj i kafu. Barem su tada dali da malo pokrijem svoje tijelo. Mrzim biti rob bez odjeće. Samo sam se nadala da će pokriti moje tijelo,” kaže Aiša.

“Zlostavljanje je bilo sprovođeno zbog imena ‘Aiša’. I kada bi se ti generali vratili iz bitke, naredili su nam da se poredamo u liniju i da ližemo njihove čizme dok ne budu čiste. Govorili su kako će pobiti pobunjenike i kad bi nam nešto naređivali govorili bi ‘Aiša… dođi ovamo. Liži moje čizme’, ‘Aiša… donesi mi kahvu’, ‘Aiša… Gdje je tvoj Allah sada?’… i druge vrlo ružne stvari su govorili,” prenosi Aiša.

“Već sam znala šta da očekujem jer mi je već rečeno da su uhapšene lijepe mlade djevojke. Ali nisam znala da su nas izabrali zbog naših imena, sve do sljedećeg dana kada su nas počeli zvati sve, Aiša, i zlostavljati nas na najgore moguće načine, tek tada smo shvatile šta oni zapravo žele,” kaže Aiša.

“Prvi dan su ubrizgali nešto u naša stopala, od čega nismo mogle da stojimo, a nisu nam više nikad ništa ubrizgavali. Nadala sam se da će me jednostavno ubiti te večeri.”

“Trećeg dana su ubili jednu od djevojaka koja se suprostavila jednom vojniku. Odsjekli su joj bradavicu jer im se odupirala. Onda smo iz razgovora vojnika saznali da su je silovali, ubili i zakopali je zajedno “sa ostalima” ispod fabrike! Ovo su uradili da uplaše ostale djevojke, tako da ni jednoj ne padne na um da im se odupire,” prenosi preživjeli svjedok.

“Bile smo uplašene, zabavljale smo ih i ispunjavale smo njihove seksualne želje, čak i pred drugima. To su nam činii čak i na stolovima dok su planirali kako da rasporede tenkove pri uništavanju našeg grada. Jedina nam je utjeha bila kada smo im kuhali. Naravno, bilo nam je zabranjeno pričati i gledati jedna u drugu”, kaže Aiša.

“Nakon desetog dana, oni su ustali i jednostavno nestali. Mi smo bile gole. Bile smo same u fabrici. Nismo se usudile bježati. Nismo se usudile da pitamo jedna drugu je li nam dozvoljeno da pričamo jedna sa drugom ili ne. Bile smo mnogo uplašene. I onda je neki čovjek iz jednog sela došao i spasio nas”, prenosi Aiša.

“Hvala Allahu, imala sam pobačaj i mogu da hodam mnogo bolje sada. Još se sjećam njihovih lica, njihovih imena i gradova iz kojih dolaze. Zaklela sam se Allahu da ću se osvetiti. Samo moj brat zna cijelu priču, koju nije moguće ispričati mojoj familiji, jer me više ne bi prepoznali kao svoje dijete. Ni jedan čovjek me neće oženiti jer sam bila rob. Pokušat ću da promijeni svoje ime tako da me niko neće više poznavati,” završila je priču Aiša.

Ovo je video u kome se vide tenkovi koji su napadali Džisr eš-Šugur 15. juna 2012:

Izvor: Prisoner Of Joy

Prijevod i obrada: Put vjernika

Ključne riječi: {tortags,4163,1}

SHARE