Vehn – ljubav prema dunjaluku i strah od smrti (šejh Nusret Imamović)

1224
vehn

Onaj ko pomisli da muslimani imaju potrebu za još nečim mimo Allahove Knjige i sunneta Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mimo Allahova zakona – šerijata, ako neko pomisli da muslimanima treba još nešto mimo Allahova zakona, takav tvrdi, bio svjestan toga ili ne bio, da ljudima danas treba ponovo neki Poslanik. Nije dovoljno poslanstvo Muhammeda, sallallahu aljhi ve sellem, sad im treba još ponovo neki poslanik, treba im ponovo neki šerijat.


Draga braćo, Allah, subhanehu ve te’ala, je stvorio ljude različitim, pa je stvorio mu’mine (vjernike) i kafire (nevjernike). Stvorio je dvije osnovne kategorije ljudi – kjafire i mu’mine. Allah, subhanehu ve te’ala, je odredio kaderom (određenjem) kakva priroda odnosa će biti između kjafira i mu’mina.

إِنَّ الْكَافِرِينَ كَانُوا لَكُمْ عَدُوًّا مُّبِينًا

„Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji.” (En-Nisa’, 101)

Mubin (riječ koja se koristi u ajetu) znači otvoreni, jasni!

Allah, subhanehu ve te’ala, je još kad je Adema, alejhis-selam, spustio sa njegovom ženom na zemlju, odredio:

وَقُلْنَا اهْبِطُوا بَعْضُكُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ

“Siđite!” – rekosmo Mi – “jedni drugima ćete neprijatelji biti.” (El-Bekare, 36)

Pa je to neprijateljstvo određeno kaderom, a ono što Allah odredi kaderom niko ne može promijeniti, izmijeniti.

Ovo neprijateljstvo je bilo usmjereno protiv svih vjerovjesnika i protiv Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove da’we1, njegove poslaničke misije, njegovih ashaba2 i tabiina3 i svih onih koji su poslije nosili ovu istinu – protiv svih je onaj drugi tabor bio uvijek isti, u istom stanju i u svom istom neprijateljstvu. Zato je sira Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ispunjena borbom, vojnim pohodima, pobjedama.

Sira Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih nasljednika halifa, ashaba je također ispunjena borbom, pobjedama, porazima, iskušenjima – čitava istorija islama. Muslimani su se uspješno borili u onom svom prvom vjerskom zanosu, a onda je počela slabost da nadire. I ta slabost ummeta se već rano primijetila i ona se ogleda u pojavi Džehm ibn Safvana, a njegovi sljedbenici po njegovoj ideji se danas zovu džehmije4, zatim u pojavi kaderija5, pojavi murdžija6.

Ummet je počeo da gubi snagu u međusobnim raspravama. Dolaze ljudi preko kojih šejtan ubacuje sumnjičavost u Allahovu vjeru, u šerijat, u jasne propise… Međutim ummet je još uvijek jak, snažan, odolijeva, bori se, opstoji, sve do šestog stoljeća po hidžri, kad su počeli krstaški ratovi, kada su muslimani i ummet do te mjere bili poraženi da su krstaši uspjeli da uđu u srce islamskog svijeta i da uzmu Kuds (Jerusalem, op. rec.) i ovladaju njim. Pa onda sedmo stoljeće, na istoku navala Mongola, pad Bagdada. Deseto stoljeće po hidžri, pad Endelusa, krstaši uspostavljaju crkveni sud – inkvizicioni sud za vještice, tj. za muslimane, jer svako ko se na bilo koji način identifikovao sa muslimanima i islamom bio bi spaljivan na lomači.

Ummet se poslije toga opet oporavljao i slabio, ali se ta slabost stalno intenzivno povećavala. I sve što je vrijeme više prolazilo, ummet je sve više hvatala slabost – vehn, iako se po nekim drugim mjerilima moglo govoriti da se islam širi. Međutim ona osnovna imanska snaga je slabila. A neprijateljstvo je i dalje vladalo. Allah, subhanehu ve te’ala, govori o tim prijašnjim neprijateljstvima. I Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je sam svojim ashabima govorio o tim prijašnjim neprijateljstvima. I Allah govori Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zašto se govori o tim prijašnjim iskustvima vjerovjesnika i naroda, vjernika i nevjernika. Zašto se govori ?

وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ

“Sve što ti pričamo o ovim vjerovjesnicima prije tebe, to je da ti srce učvrstimo.” (Hud, 120)

I sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo.

Pa zato Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kad mu se žali Habab ibn el-Erret, radijallahu anhu, na patnje, kaže mu da su bili ljudi prije ashaba koji su bili iskušavani tako i tako… rezani su bili testerom i njihovi dijelovi bi padali na stranu ali to ih ne bi odvratilo od Allahove vjere. Njihove kože i meso i mišići su odvajani od njihovih kostiju kukama ali ih to ne bi odvratilo od Allahove vjere.

Zašto ovo Resul, sallallahu alejhi ve sellem, spominje ? Da učvrsti Hababa ibn el-Erreta.

Zašto mi govorimo o istoriji, čime je ispunjena? Danas, ne samo da se učvrstimo već da se orjentišemo.

Danas ljudi misle da se sad može uspostaviti nekakav mir i mostovi ljubavi i saradnje sa onima koje je Allah, suhanehu ve te’ala, kaderom odredio da budu neprijatelji vjernika.

Znači Kur’an je Allah, subhanehu ve te’ala, ispunio govorom i objašnjenjem o tom neprijateljstvu, sva historija je ispunjena s tim neprijateljstvom. Međutim, danas ima potrebe sve to analizirati i ponovo podvlačiti, zato što su mnogi ljudi pored svega toga u zabludi i misle da taj odnos treba da bude prijateljstvo.

Ovo neprijateljstvo nevjernika je kulminiralo onda kad su nevjernici osjetili da je ummet toliko slab i da će njegova odbrana biti toliko slaba, da se zapravo u velikom dijelu čak neće ni pružati otpor pa su u zadnjih 200 godina uspjeli, odnosno unazad dva prijašnja stoljeća su uspjeli vojno poraziti skoro cijeli ummet i uspostaviti vojnu kontrolu nad čitavom teritorijom islamskog svijeta – skoro čitavog islamskog svijeta.

Zamislite to, da nekome naumpadne da pokuša vojno ovladati teritorijom muslimana koja se proteže od Indonezije do Maroka – preko tri kontinenta, i da u tome uspije. E sad zamislite kakva je to slabost, kakvo je to rasulo, kakvo je to stanje bilo.

Ovoga puta nevjernici se nisu zadovoljili samo vojnim uspjehom nego su onda vidjeli i izanalizirali da trebaju da urade nešto više od toga, više od vojnog uspjeha, a to je da unište bilo kakvu pomisao, bilo kakvu želju, bilo koga i da sasijeku bilo kakvu mogućnost bilo koga da on (ummet) ponovo pokrene odbranu i borbu.

I onda su nevjernici izanalizirali na sljedeći način i rekli – moramo uništiti izvore snage ovog ummeta. Pa su onda izdefinisali da je najvažniji izvor te snage čovjek musliman – prvo njega treba uništiti.

Pa kako će ga uništiti?

Uništit će ga tako što će orijentalisti izmišljati razne šuhbe u pogledu islama i islamskih propisa. Zatim u pogledu Kur’ana, u pogledu sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zatim će na razne metode i načine pokušati da se među muslimanima raširi uživanje alkohola, opojnih pića, droga, da se među muslimanima proširi zinaluk, da se među muslimanima proširi pohlepa za dunjalukom, za užitcima, zatim krađa, nesigurnost itd.

I na taj način šta se dešava?

Muslimani koji ogreznu u grijesima, oni više i nemaju nade, ne razmišljaju više ni o čemu osim o svojim strastima i o načinu kako da se preživi i kako, dok je živ, da što više tih strasti sebi udovolji. I ovi ljudi postaju lahak plijen svakome ko želi s njima da manipuliše.

Druga stvar koja je izvor snage ummeta jesu njihova prirodna bogatstva i imeci. Također i to treba uništiti i tim ovladati, treba to opljačkati. Pa su i to uspjeli uvlačeći veliki broj ljudi u kamatne poslove, a onda će njihova prirodna bogatstva biti zalog za te dugove i dugoročno vraćanje kamatnih dugova. Među muslimanima će se, nakon što su se odali strastima, lahko izazvati razilaženja, nemiri, međusobni sukobi. Onda će se objema stranama prodavati staro oružje po vrlo visokim cijenama, a onda će zalog za to opet biti njihova prirodna bogatstva koja će onda nevjernici decenijama poslije toga izrabljivati, iskorištavati i tako će muslimani ostati bez te ekonomske osnove, te snage koja je vrlo bitan faktor – ekonomske snage. I na razne druge načine.

I treća stvar je da se uništi jedinstvo muslimana. A jedinstvo muslimana, ako se ostvari ova prva tačka, onda je već prošlost. Ako se ljudi udalje od Allaha svojim grijesima, Allah će automatski među njima stvoriti njihovu međusobnu mržnju, nepovjerenje. Zato Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:

وَلَوْ شَاءَ اللَّهُ لَجَعَلَكُمْ أُمَّةً وَاحِدَةً

“Da je tvoj Gospodar htio, učinio bi ljude jednim ummetom.” (El Maida, dio ajeta 48)

To znači da nije htio da svi ljudi budu vjernici

إِلَّا مَن رَّحِمَ رَبُّكَ

“…osim onih kojima se tvoj Gospodar smiluje.” (Hud, dio ajeta 119)

A ko su ti kojima će se tvoj Gospodar smilovati?

To su oni koji se približavaju Allahu. To nisu neke kafandžije i drogeraši. I nisu to neki bankari koji posluju sa kamatom. Tim, takvima je Allah, subhanehu ve te’ala, objavio rat i na njih se srdi – tu nema milosti. Sa takvog društva je milost Allahova, subhanehu ve te’ala, uzdignuta i onda slijedi nejedinstvo i razdor.

I ovdje se otkriva jedna stvar koja nas tišti. Mnogi od nas vape za nekim jedinstvom sa nekima, kojeg nema. Vape za tim jedinstvom a nikako da shvate da su uzrok tog nejedinstva ustvari grijesi, naši i njihovi grijesi. S druge strane, kad vidiš jednu skupinu da su jedinstveni, to je dokaz da se na njih spušta Allahova, subhane ve te’ala, milost.

I to je obilježje Allahove, subhanehu ve te’ala, milosti. Kad vidiš jednu veliku skupinu ljudi, okupili se, vole se, imaju međusobno povjerenje – to je ibret7 danas. Gdje su ti danas, gdje ćemo ih okupiti, na čemu su okupljeni?

Međutim danas se to čak i od strane onih koji poznaju ili uče šerijat i misle da znaju šerijat, kad vide jedinstvenu skupinu, ili da se jedna skupina složila oko jednog čovjeka da im bude imam, onda to nazivaju ružnim imenima i kažu to je jednoumlje, to je slijepo slijeđenje… ružnim imenima nazivaju ono što je u šerijatu obilježje, što mi na osnovu kur’anskih ajeta vidimo da je to obilježje jedne skupine na koju se spušta Allahova, subhanehu ve te’ala, milost.

Pa Allah, subhanehu ve te’ala, kad ukloni tu svoju milost, slijedi rasulo, a nevjernicima je stalo da muslimani budu nejedinstveni i da nemaju ništa zajedničko, ni zajedničkog džem’ata ni zajednčike snage – ništa zajedničko.

Taguti inače ne žele nikakvo jedinstvo, ni po kojoj osnovi. Žele svakog pojedinca pojedinačno da porobe sebi. Zato ćete vidjeti u tagutskim, nevjerničkim zemljama da čovjek nema ni oca, ni sina, ni brata, ni žene… nikog nema. Šta god ga zadesi on se nema kome obratiti, čak šta više svi oni oko njega će za najmanju sitnicu nazvati 122 i tužiti. Sin će nazvati policiju protiv babe, žena protiv muža.

Šta je ovo? Njihov zaštinik i njihov pomagač i onaj kome se oni obraćaju, ko je? Tagut8. Oni nemaju nikog osim taguta; samo njega imaju, a tagut to hoće. Jer tek onda ih je porobio i potčinio. A Allah, subhanehu ve te’ala hoće da ljudi budu slobodni, da budu Allahovi robovi i da imaju Allaha za zaštitnika i da imaju vjernike za zaštitnike, da imaju džem’at za zaštitnika, da imaju svoje porodice u islamu, svi jedni drugima prijatelji i zaštitnici – to Allah, subhanehu ve te’ala, hoće, a evo šta taguti hoće.

I to nejedinstvo je svakako oduzelo snagu ummeta.

Posijano je nejedinstvo po osnovi plemenskih, rasnih, lokalnih, državnih i raznih drugih osnova. Tako da onaj ko je svjestan danas i želi da se ummet vrati sebi i da vrati svoj ponos, nema nikakve mogućnosti. Ne može zbog izmišljenih granica nigdje maknut, do drugih muslimana svoju riječ ne može dostaviti, imetci su opljačkani i sve je pod tuđom čizmom. Šubhe su ljudima ubačene, teško je, sad treba ljude ubjeđivati u istinitost poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Skroz je stvar vraćena na sami, sami pra-početak. Ovo je situacija.

Znači udarili su na ono što je izvor snage kod muslimana; međutim postavlja se pitanje: A kako su uspjeli to ostvariti? I ovo je ključno pitanje vezano za temu “naš izbor je islam”.

Kako su nevjernici uspjeli to ostvariti, kako?

Koji je bio njihov ključni potez kojeg su ovog puta učinili, a nisu prije ni (krstaši) u krstaškim ratovima, ni Mongoli koji su imali svoj Jasik, svoj zakonik, nisu to uradili sa muslimanima.

Šta su uradili ovi zadnji?

Oni su braćo došli i muslimanima zabranili da sude po Allahovom zakonu – šerijatu, a nametnuli im svoje zakone. Jer ne bi mogli ljudima ubacivati sumnju u Allahovu vjeru ako vlada šerijat. Jer je to riddet, a najstrožije kazne su za riddet (otpadništvo).

Ne bi mogli među ljudima širiti pijanstvo i alkohol, itd. ako vlada šerijat; ne bi mogli među muslimanima širiti zinaluk ako vlada šerijat. Pa su onda vidjeli da je to centralna stvar. I onda su na to nasrnuli i uklonili, zabranili šerijat i postavili svoje zakone po kojima je sve ovo dozvoljeno raditi. Sve ovo što su htjeli da urade sa muslimana oni su ozakonili. Rekli smo da su prvo uništili izvore snage ummeta.

Al’ kako to uspješe?

Tako što su udarili u ono što je garant da će se sačuvati musliman, ono što je garant da će se sačuvati ummet i opstati; ono što garantuje svakom pojedincu da će se sačuvati i ono što garantuje ummetu kao cjelini da će ostati i sačuvati; ono što je garant da će sačuvati jedinstvo muslimana, a to je Šerijat – Allahov zakon.

Kad su taj zakon zabranili i uklonili i nametnuli svoje zakone, onda su otvorili vrata za sve ovo ostalo. Onda nije bilo protuzakonito ni da se pije, ni da se zinaluči, ni da se ubacuju sumnje u Allahovu vjeru, šubhe da se šire razne, da se oživljavaju stari pravci zalutalih sekti, da se na razne načine ljudi zavode, odvode sa pravog puta. Nije bilo onda znači teško muslimane nagovoriti da posluju kamatom, da žude za dunjalukom pa da im onda Allah, subhanehu ve te’ala, oduzme i dunjaluk i Ahiret9.

To je ta centralna stvar – Allahov zakon, šerijat.

Ovdje je posebno ističemo jer taj Allahov zakon, šerijat, on je, kako vidite braćo, bio garant. Allah, subhanehu ve te’ala, ga je propisao za to, da čuva, da bude garant da se ummet sačuva. Da sačuva svoje jedinstvo, da se ljudi sačuvaju, da se njihova snaga sačuva, da se njihovi imetci sačuvaju.

Pa je ovaj šerijat Allah, subhanehu ve te’ala, propisao da se muslimanima sačuva i dunjaluk i Ahiret. Pa kad su to uradili braćo, onda su trebali samo da preduzmu još jedan korak i poslije toga mogu slobodno pokupiti svoje trupe i otići. Koji je to slijedeći korak? Da onda od samih tih ljudi muslimana uzmu njihove sinove i poduče ih tom zakonu i tom zakonodanstvu njihovom kjafirskom, nevjerničkom, zulumćarskom i da njih ostave i da oni onda te zakone dalje kreiraju, donose, mijenjaju, usaglašavaju itd.

I onda se povukli sa svojim trupama i više trupe nisu važne. Zašto?

Zato što na taj način nevjernici i dan danas upravljaju čitavim islamskim svijetom. Na koji način? Tako što su ovladali zakonom, odnosno nametnuli svoj zakon tamo.

I šta još? Nametnuli svoje zakonodavstvo. Zakon je jedno, nešto što već postoji i zakonodavstvo tj. donošenje, način donošenja zakona i usaglašavanja.

Kako to vladaju čitavim islamskim svijetom? Lahko, preko zakona. Samo da okrenemo stvar da mi shvatimo. Recimo, kada bi mi uspjeli ubijediti Italijane, da ne uzimamo uvijek Francuze za primjer, i na neki način im nametnuti šerijat, šta bi mi, kako bi mi poslije toga smatrali Italiju, Austriju, kako bi poslije toga gledali na te zemlje? Mi bi ih vidjeli kao naše zemlje, jel’ tako? Jer tamo vlada Allahov zakon – šerijat. A ljude koji bi taj zakon uspostavljali i sprovodili, za šta bi ih držali, za kjafire, nevjernike, otpadnike ili šta bi to bili? To bi bila naša braća, naša raja, naši ljudi i uvijek bi govorili da su to naši ljudi i osjećali bi ih našim!

E tako oni imaju svoju raju, u čitavom islamskom svijetu, imaju svoje ljude koji sprovode njihov zakon i donose zakone na njihov način, razmišljaju kako oni, razmišljaju, ponašaju se kako se oni ponašaju. Automatski oni su njihovi. I ovo nikako da se shvati, neki kod nas ovo nikako ne mogu da razumiju.

Nikako da shvate da su ovo ljudi koji odrađuju nečiji tuđi posao. Ne odrađuju posao ummeta i nije im to cilj ni interes nego su u službi nekoga ko iz daljine, iz debele hladovine sve to mirno, staloženo, prate. Znaju da tamo imaju njihovi ljudi koji to sve postavljaju onako kako će njima štimati i njima odgovarati.

E to je urađeno, to je ostvareno. A suđenje po Allahovom zakonu ili ne suđenje po Allahovom zakonu tiče se braćo same srži naše vjere, samog šehadeta La ilahe illallah. Pa mi kad kažemo La ilahe illallah, kažemo nema drugog božanstva, nikome se drugom ibadet ne čini osim Allahu. A zar nije od ibadeta Allahu da se sprovode Njegovi propisi? A zar nije od ostavljanja ibadeta Allahu ostavljati Njegove propise? Pa On je ilah, pa onda Allah, subhanehu ve te’ala, ovim svjedočenjem mi svjedočimo da je Allah Gospodar – Rabb, svjedočimo da je ilah – božanstvo, da Mu se robuje.

Kako se Allahu robuje? Robuje mu se onako kako je On propisao, ne kako se tebi sviđa.

Drugo, mi svjedočimo da je On Rabb – Gospodar. Kako Mu svjedočimo i priznajemo Njegovo gospodarstvo i priznajemo da smo Njegovi robovi, a onda Njegov zakon stavimo u stranu i kažemo mi ćemo sebi to dogovoriti…?! Vidimo da se tiče samog šehadeta.

Kako se može nekom drugom poslije toga dati pravo da propisuje neke zakone ili nekoj skupini ljudi, a da taj ne bude da parira Allahu, subhanehu ve te’ala!? Allah propisao jedan zakon, a mi imamo neku skupinu ljudi drogeraša, homoseksualaca, muzičara, glumaca, fudbalera koji kroje neke druge zakone.

Zar ovi ne pariraju Allahu, ne kontriraju Njemu? A mi kad svjedočimo La ilahe illallah, svjedočimo da Allah nema nikakvog nidda – suparnika, a vidi ovdje ljudi pariraju. Ovi su Allahu suparnici. To svjedočimo, a vidi šta se događa.

Znači ovo udara pravo u naše svjedočenje, ima veze znači sa rububbijjetom10, ima veze sa uluhijjetom.11

Zatim, Allah, subhanehu ve te’ala, On je Hakem, Hakim, El Hakim… to je sve od Njegovih imena, zadire u tewhid imena i svojstava. I sve se to poruši i ništa se to ne shvati i onda se pokušava sve to pomiriti. I još, ima nekakvih, čuo sam, “intelektualaca” – to su oni učenjaci, “ulema bez premca”, da govore da nema nikakvog spora između Allahova zakona i sekularizma – da je to sve u skladu.

A pogledajte, mi govorimo ovdje da udara direktno u šehadet. E kad smo to shvatili, onda je braćo važno ako kažemo da je naš izbor islam, da taj islam naučimo, šta je suština tog islama i može li taj islam bez Allahovog zakona. I vidite da ne može taj islam bez Allahova zakona; vidite da je suština poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da dostavi zakon i da se njemu pokoravamo u tom zakonu koji nam je dostavio i da njega u tom zakonu slijedimo. I ovo su neke prejasne stvari ali zbog toga što se raširilo neznanje, i najjasnije stvari se moraju podvlačiti i stalno ponavljati.

Ovaj Allahov, subhanehu ve te’ala, zakon je dovoljan ljudima za sve njihove probleme. Poslije Allahova zakona, šerijata, ljudi nemaju potrebu ni za čim drugim.

A šta je dokaz?

U Allahovom zakonu je odgovor za sve probleme ljudi, za sve njihove sporove. U Allahovom zakonu je rješenje za sve sporove ljudi, za sve, za sva pitanja koja su između njih. A šta je dokaz za to?

وَنَزَّلْنَا عَلَيْكَ الْكِتَابَ تِبْيَانًا لِّكُلِّ شَيْءٍ وَهُدًى وَرَحْمَةً وَبُشْرَىٰ لِلْمُسْلِمِينَ

“Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.” (En-Nahl, 89)

Vidite, Allah, subhanehu ve te’ala, ovu Knjigu i ovaj šerijat naziva huden – uputom; we rahmeten – milost ; we bušraa – i radosna vijest za muslimane.

A danas kad se spomene šerijat, Allahov zakon koji proizilazi iz Allahove knjige, mnogima se podigne kosa na glavi! Pa jesi li ti od muslimana kojima je ovo uputa, milost i radosna vijest ili šta si ti?! Šta se to dogodilo, kako to da ne dočekuješ ovu Allahovu milost i uputu kao radosnu vijest?

To je presjek našeg stanja i stanja ljudi koji su oko nas, a za sebe tvrde da su muslimani! Pa Allah, subhanehu ve te’ala, ovdje govori: “kao objašnjenje za svaku stvar”, što je dokaz da je šerijat sve propisao. Sve što je ljudima potrebno, sve je propisano.

الْيَوْمَ أَكْمَلْتُ لَكُمْ دِينَكُمْ وَأَتْمَمْتُ عَلَيْكُمْ نِعْمَتِي وَرَضِيتُ لَكُمُ الْإِسْلَامَ دِينًا

“Danas sam vam vjeru usavršio i Svoju blagodat prema vama upotpunio…” (El-Maida, dio ajeta 3)

Zamislite, kad Allah, subhanehu ve te’ala, garantuje da je On nešto usavršio. Kad je nešto kod Allaha savršeno, zamislite kako je to. Allah, subhanehu ve te’ala, kao Gospodar svih svjetova kaže da je ovu vjeru usavršio. Zamislite kako je to kad je nešto kod Allaha savršeno.

Nešto npr. kod ljudi može da izgleda savršeno, a ono je puno promašaja i manjkavosti; nešto kod ljudi može da izgleda prekrasno i lijepo, a ono je u suštini ružno. Ali kad za nešto Allah, subhanehu ve te’ala, kaže da je On to lično usavršio, zamislite kako je to onda savršeno.

Zamislite savršenost toga kad On, Gospodar svih svjetova, Sveznajući, Svemoćni kaže da je to usavršio, a zatim je Svoju blagodat prema muslimanima upotpunio – prema mu’minima. Zamislite kakva je to potpuna blagodat koju Allah ističe kao blagodat i On svjedoči da je nju, Svoju blagodat prema ovom ummetu upotpunio. Zamislite koja je to blagodat i kolika je to blagodat i kakva je to savršena blagodat za ovaj ummet kad Allah, subhanehu ve te’ala, kaže da je On tu blagodat prema ovom ummetu upotpunio.

Čime upotpunio? Ovim šerijatom – to je neizmjerna blagodat. Međutim, mnogi ljudi su ovu blagodat napustili, ostavili. Pa je ovo dokaz da je ova vjera savršena, znači da je u njoj rješenje za sva pitanja između ljudi.

فَإِن تَنَازَعْتُمْ فِي شَيْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى اللَّهِ وَالرَّسُولِ

“A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku…” (An-Nisa, dio ajeta 59)

Kaže Ibn Kajjim, rahimehullahu te’ala, u vezi „ako se oko nečega raziđete, vratite to Allahu i Njegovu Poslaniku”, da ovo oko nečega znači…šta? Samo nekih stvari ili bilo čega?

To znači bilo čega. Ovo je općenit izraz koji obuhvata apsolutno sve. Znači oko bilo čega, šta god da je, kakvo god se pitanje između vas ispriječi, vratite to Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Kaže Ibn Kajjim, ovo je dokaz da je u Kur’anu i sunnetu odgovor na sva pitanja. Jer, da nije, ne bi Allah, subhanehu ve te’ala, rekao – kad se raziđete, vratite to na Kur’an i sunnet. Kako bi rekao vratite to na Kur’an i sunnet, a tamo nećete naći odgovor. Je li tako Allah govorio, zašto je rekao vratite to Allahu i Poslaniku? Zato što je tamo sigurno odgovor. Ovo je dokaz da je ovaj šerijat riješio sva pitanja. “Oko čega god se vi raziđete presuda o tome je kod Allaha.” “Oko čega god…” – šta to znači? Da je Allah, subhanehu ve te’ala, o svemu presudu donio, šta god je ljudima potrebno.

Međutim, ovo mora da se shvati onako kako je to objasnio Imam Kurtubi, rahimehullahu te’ala, koji u svom tefsiru kaže – ovdje se ne misli da je Kur’an sva pitanja pojedinačno pobrojao, nego u Kur’anu i sunnetu su sva opšta pravila na koje se može vratiti i na osnovu opštih pravila mogu se rješiti svi problemi među ljudima.

Kaže Ibn Kajjim, rahimehullahu te’ala – poslanica Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, je općenita u dva smisla.

Ona je općenita tako što je poslana i ljudima i džinima općenito, svima, a nije nekom narodu posebno. I ova poslanica je općenita u smislu da obuhvata sve probleme svih ljudi do Sudnjeg dana, na svim mjestima i u svim vremenima.

Kaže Ibn Kajjim – onaj ko ne posvjedoči da je poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, općenito za sve ljude i da su propisi sa kojima je došao općeniti i da su rješenje za sve probleme u svim vremenima, on, takav, nije posvjedočio i ne vjeruje u njegovo poslanstvo. On još nema onaj šehadet – we ešhedu enne Muhammeden abduhu we resuluhu. Da posvjedočiš Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem i njegovo poslanstvo, moraš vjerovati da je njegova poslanica općenita, sveobuhvatna i da obuhvata sve probleme svih ljudi u svim vremenima do Sudnjeg dana. Ko to ne svjedoči on još nije posvjedočio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem i priznao njegovo poslanstvo.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ovo poslanstvo dostavio i ovaj šerijat objasnio detaljno. Kako mogu ljudi, kako je moguće da nekom naumpadne da ovaj din ljudima nije dovoljan, a Allah, subhanehu ve te’ala, kaže On svjedoči da ga je usavršio i on je kod Njega – kod Allaha, savršen!?

Pa kaže da je on potpuna blagodat, pa je poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao posljednjeg Poslanika i neće poslije njega slati Poslanike. I odredio je da ovaj zakon, savršeni zakon, bude zakon ljudima do Sudnjeg dana. Kako može ljudima poslije toga naumpasti da takav zakon nije ljudima dovoljan, a kamo li kako može nekome naumpasti da taj zakon ljudima ne treba nikako – ne samo da nije dovoljan i da traže rješenja u nekim drugim zakonima i da prepisuju od nekoga drugoga, nego čak šta više kažu: On (Šerijat) nama ne treba nikako, znači ne služi nam nikako, ni za kakav hajr, nego moramo taj hajr naći kod nekog drugog!?

I uz to takav, sa takvim srcem i sa takvim mislima koje kolaju po njegovom srcu, da opet ostane musliman!? Kako?

Onaj ko pomisli da muslimani imaju potrebu za još nečim mimo Allahove Knjige i sunneta Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mimo Allahova zakona – šerijata, ako neko pomisli da muslimanima treba još nešto mimo Allahova zakona, takav tvrdi, bio svjestan toga ili ne bio, da ljudima danas treba ponovo neki Poslanik. Nije dovoljno poslanstvo Muhammeda, sallallahu aljhi ve sellem, sad im treba još ponovo neki poslanik, treba im ponovo neki šerijat.

Na taj način, čak šta više, ovi ne tvrde to nego kažu, ne treba nam poslanstvo nikako i u tom slučaju, šta to znači? – ne treba nam Allah nikako, mi ćemo ovo sve, mi smo dovoljno pametni, znani i učeni pa ćemo mi to sve riješiti bez Allaha, subhanehu ve te’ala. To je njihovo stanje, jer da imaju potrebu za Allahom, kako onda nemaju potrebu za Njegovim zakonom.

Poslanička misija 23 godine, Džibril, alejhis-selam, stalno silazi sa objavom, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, živ, po zemlji hoda gladan, žedan, razne situacije, opasnosti… sve to preživljava, radi čega?

Da bi neko došao i rekao: To nama ne treba, i uz to opet on musliman. Ako je naš izbor islam, onda islam treba da bude jak, a izvori snage rekli smo koji su, a ti izvori ne mogu se sačuvati i ne mogu opstati bez rekli smo čega.

Nama ne treba novi Poslanik niti nam treba neko da nam izmišlja nešto novo. Nama treba samo neko da nam Allahove ajete čita, da nas njima poduči, da nas poduči sunnetu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, samo nam to treba. Ništa nama drugo ne treba – sve je napisano, propisano, samo da mi naučimo, da pročitamo i da sprovedemo. I rješenje svih problema ćemo naći tu.

Pogledajte koliko su ashabi, ridvanullahi alejhim, vjerovali u savršenost Allahove poslanice – kad su išli u da’wu, išli su samo sa čim? Sa Kur’anom, i kažu ovo je poslanica, ovim nas je zadužio i u emanet ostavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da vam prenesemo Kur’an.

Tu su svi odgovori. A pogledaj danas koliko se priča, ispriča da bi se spomenuo ajet ili neki hadis, drugog govora koliko je potrebno i to sve upućuje na nešto, na daljinu, na udaljenost ljudi od Kur’ana, na daljinu od Allahove vjere. Koliko je uvoda potrebno da bi na kraju neki kur’anski ajet “legao” i razumio se kako treba!? A oni su se ograničavali samo na to – na Allahovu, subhanehu ve te’ala knjigu. Čak spominju djeca, kažu slušali smo neki ders, kažu babo ovaj daija u ovom dersu spomenuo samo jedan ajet… u čitavom dersu samo jedan ajet.

Moramo shvatiti znači suštinu ovog dina, šta je garancija naše snage, kako ćemo mi svoju snagu povratiti; šta nam snagu oduzima, šta je uzrok našeg razilaženja; gdje nas naši neprijatelji tuku; i to je jasno, vidljivo kroz njihovu politiku.

Evo oni se ne stide, oni javno to govore. Kažu, evo sad ćemo mi priznati novu vladu u Egiptu i svim arapskim državama, ove nove tagute, mi ćemo njih priznati, ali uz neke uslove. Najvažniji uslov jeste – da ne vladaju šerijatom – kako su oštroumni – da ne bude šerijat čak ni jedan od izvora za zakonodavstvo, a čak i kad bi to bio, to bi opet bio tagut jer je to očiti širk – da uz Allahov zakon još nešto bude kao izvor zakonodavstva, s jedne strane, a s druge strane kaže da nam i dalje potpišete da ćete nam sve dugove vraćati – da mi i dalje nastavimo slobodnu pljačku.

Ko to pristane, mi ga priznajemo – da ne vlada Allahovim zakonom i da pristane da nam i dalje plaća džizju (namet) – da ga i dalje mi pljačkamo. Eto to je nešto u čemu se mi moramo orjentisati.

Zatim je Ibnul Kajjim sav ovaj govor završio ovim ajetima koje smo na početku spominjali

“Zar njima nije dovoljno da ti objavljujemo Knjigu koja se čita, zaista je u tome milost” – Allahu Ekber! Pogledaj, MILOST i opomena mu’minima. Milost i opomena – podsjetnik, a nije milost i opomena onome ko se naježi kad se spomene Allahov zakon, šerijat.

“I lijek za ono što je u prsima “, e to vam je došlo od vašeg Gospodara. Vidi šta je ovaj šerijat; ovaj šerijat je rahmet, milost, uputa, opomena; ovaj šerijat je lijek za ono što je u prsima. E to je opis ovog šerijata, to je ovaj izvor naše snage, to je ono što će nas Allahu približiti pa ćemo Allahovom snagom postati jaki; to je ono što će nas ujediniti; to je ono što će nas od šejtana i od strasti naših zaštititi; to je ono što će nas učiniti jakim i snažnim. To je naš jedini put, to je jedini izlaz. To je naš din i to mora biti naš izbor. Zašto?

Ovaj šerijat je zaštitio pet najvećih vrijednosti među ljudima: Allahov zakon je zaštitio din – vjeru. Svojim propisima Allahov zakon je zaštitio razum, zatim Allahov zakon je zaštitio život, Allahov zakon štiti imetak i Allahov zakon štiti porijeklo i čast.

Kada bi ljudi prihvatili ovu Allahovu milost i ovu uputu i ovu opomenu i ovaj lijek koji Allah nudi, bila bi zaštićena njihova vjera, njihov život, razum, imetak, čast, porijeklo… sve bi to bilo zaštićeno. Onaj ko ostvari šerijat, ostvarit će zaštitu ovih stvari.

Zašto je Allahov zakon milost? Zato što dolazi od Erhamur-Rahimina – Najmilostivijeg. Od Allahovih svojstava je da je On Najmilostiviji, pa kakav će Njegov zakon biti? Milost, a Allahovo svojstvo je da je On Hajrul Rahimin – najbolji od milostivih. Od Allahovih svojstava je da je On Ahkemu Hakimin – Najmudriji od svih zakonodavaca, najbolji zakonodavac. Kakav će zakon biti onog ko je najbolji sudija ?Allahov zakon proizilazi iz Njegovih savršenih svojstava. On je El ‘Alimul Hakim – Onaj koji savršeno sve zna i savršeno mudar. Kakav će Njegov zakon biti? On sudi po istini, On pravedno sudi, On sudi istinito, a oni kojima se oni obraćaju pored Njega ni po čemu neće suditi. A Allah po istini sudi, pa kakav će Njegov zakon biti? Zatim, On govori istinu. Allah priča istinu i On najbolje rasčlanjuje stvari, najbolje razdvaja stvari – sve rasčlanjeno i pojedinačno odvojeno spominje. To su svojstva Allaha, subhanehu ve te’ala. On zna šta je u dubini prsa, kakav će Njegov zakon biti? On zna skrivene poglede, one ukradene poglede, to On zna, ono što ukrade da niko ne primijeti, to On zna. On zna šta je u prsima, sasvim sve, šta god je u prsima, On zna. Pa kakav će Njegov zakon biti?

وَلَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ وَنَعْلَمُ مَا تُوَسْوِسُ بِهِ نَفْسُهُ ۖ وَنَحْنُ أَقْرَبُ إِلَيْهِ مِنْ حَبْلِ الْوَرِيدِ

“Mi smo čovjeka stvorili i Mi znamo šta mu njegova duša šapće, Mi znamo njegove vesvese, Allah apsolutno sve zna. I Mi smo mu bliži od njegove žile kucavice.” (Qaf, 19)

Kakav će Njegov zakon biti? Pogledaj! Ovaj Kur’an upućuje na ono što je najispravnije. Pa kakvi će onda biti drugi zakoni koji se izmisle, čemu će voditi?

Zaista ovaj Kur’an upućuje na ono što je najispravnije. Allah opisuje ovaj šerijat – “Zar je isti onaj koji je bio mrtav pa smo ga oživili pa mu dali svjetlo da sa njim ide među ljudima.” Šta je ovo svjetlo, šta će mu svjetlo da ide među ljudima? Kako će među ljudima uspostaviti svjetlo, šta je ovo, šta je ovaj život, šta je ova smrt? Život je šerijat, ova knjiga Allahova, to je život. Ovo svjetlo to je Allahov zakon. Vidi kako kaže doslovno: da sa njim ide među ljudima. Kako to da ide? Da među njima rješava njihove probleme, daje odgovore na njihove tegobe, pitanja, da im olakša, da im riješi.

Zar je ovaj isti kao onaj koji je u tminama iz kojih ne može nikako da izađe. Zapao, odao se tagutu, tagut ga zarobio i on je u tminama, nikako da iz njih izmili. “E tako se kjafirima učini lijepim” – vidi kako se njima čini lijepim, te tmine njihove kako im se čine lijepim, taj mrak, to tumaranje, te nejasnoće, taj zulum, ta nepravda, sve im se to čini lijepim, čak šta više, čini im se ljepšim od onog što je Allah propisao. “Pa tako se kafirima” – ovdje Allah tekfiri, pa kaže – tako se kafirima učinilo lijepim ono što rade. Pa šta su ovi koji ostavljaju Allahovo svjetlo i neće sa njim da idu među ljude, kod Allaha, subhane we te’ala? Evo vidjeli ste šta su.

Nakon svih ovih opisa šerijata, Allah ga je opisao kao najveću mudrost, najjaču svjetlost, najveću pravdu, kao najveće znanje, kao najveću milost, kao najveću uputu – sve su ovo opisi šerijata i nakon svega samog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem opisuje:

وَمَا أَرْسَلْنَاكَ إِلَّا رَحْمَةً لِّلْعَالَمِينَ

“I tebe nismo poslali ni za šta drugo osim kao milost ljudima.” (El-Enbija, 107)

Allah postavlja pitanje onima koji traže svjetlost mimo Allahova svjetla, vidite ovo su svojstva Allaha i zato On ima pravo ljudima da propisuje zakon – Ko je taj ko se Allahu u nečem od ovog može približiti da bi mu dali pravo da ljudima propisuje zakone? Ko je taj ko zna šta se krije u ljudskim prsima pa da na osnovu toga može da im propiše odgovarajući zakon i propise? Ko je taj ko zna skrivene, ukradene poglede, ko je taj ko zna šta je u srcima, ko je taj ko zna šta je na nebesima i na zemlji pa da može pored Allaha zakone da propisuje?

Zato Allah postavlja pitanje – Ima li iko od tih vaših božanstava, od tih vaših parlamentaraca, ima li iko da može da iz ničega stvori, a zatim to stvaranje ponovo da ponovi ? Ima li iko?

Reci: “Samo Allah počinje stvaranje iz ničega a zatim ga ponovi. Pa gdje se onda okrećete?”

Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da stvara iz ničega, zatim da to ponovo učini?”

Reci: “Allah stvara iz ničega, zatim će to ponovo učiniti ! Pa kuda se onda odmećete?”

Iz audio predavanja Nusreta Imamovića

Fusnote:


1 da’wa (dawa, dava, da’va) – poziv u islam, misionarstvo

2 ashabi – muslimani koji su živjeli u vrijeme poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem i koji su ga bar jednom u svom životu vidjeli

3 tabiini – generacija muslimana koja je došla nakon ashaba

4 džehmije – sekta koja tvrdi da je iman (vjera) samo u srcu i da iman ne raste niti opada, kao i to da na iman ne utiče govor niti djela

5 kaderije su sekta

6 murdžije su islamska sekta koja tvrdi da je iman (vjera) samo u srcu i na jeziku, te da djela nisu sastavni dio imana, što znači da čovjek ne može uraditi djelo koje može poništiti njegov iman

7 ibret – pouka

8 tagut – sve ono što se obožava mimo Allaha a ono zadovoljno time (def.); ovdje se misli na sistem koji porobljava ljude i kojemu ljudi služe

9 Ahiret – budući svijet

10 rububijjet, tewhid el-rububijjjet – vjerovati u Allaha kao stvoritelja svega što postoji

11 uluhijjet, tewhid el-uluhijjet – vjerovati da samo Allah treba da se obožava, da se samo Njemu čini ibadet