‘Ako se ne stidiš, radi što hoćeš’ – Komentar hadisa
Od Ebu Mesuda Ukbe ibn Amra el-Ensarije, učesnika Bitke na Bedru, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Ono što su ljudi zatekli od prvog poslanstva jesu riječi: ‘Ako se ne stidiš, radi što hoćeš.'” (Buhari, 6/515)
Riječi Poslanika, alejhis-selam: “Ono što su ljudi zatekli od prvog poslanstva,” aludiraju na baštinu koja se prenijela od prvih poslanika. Govori nam da su to ljudi među sobom prenosili i da su ga generacije od generacija nasljeđivale. Hadis potvrđuje da je ovaj govor bio prisutan, poznat u prvom poslanstvu i ostao takav sve dok nije dopro do početka ovog umeta. U nekim predanjima stoji: “Ljudi nisu zatekli od prvog poslanstva ništa drugo osim ove poruke.” Bilježi ga Ubejd bin Zendževija i drugi.
Riječi Poslanika, alejhis-selam: “…ako se ne stidiš, radi šta hoćeš” sadrže u sebi dva značenja.
1 Ovo nije imperativ da čovjek u odsutnosti stida radi što god hoće, naprotiv, to je ukor koji u sebi zadrži osudu i zabranu. Oni koji zastupaju ovaj stav dokazuju ga na dva načina:
– to je naređenje u obliku prijetnje i zastrašivanja, u smislu da ako se ne stidiš, radi šta hoćeš, ali će te Allah zbog toga kazniti, kao što Uzvišeni kaže:
اعْمَلُوا مَا شِئْتُمْ ۖ إِنَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ
“…radite šta hoćete, On, zaista, vidi šta vi radite”, (Fussilet, 40.)
فَاعْبُدُوا مَا شِئْتُمْ مِنْ دُونِهِ
“…a vi, pored Njega, obožavajte koga hoćete!”; (Ez-Zumer, 15.)
– to je imperativ u obliku konstatovanja i objelodanjivanja u značenju da onaj ko se ne stidi radi šta hoće jer prepreka od činjenja ružnih djela jeste stid, pa ko nema stida, utopit će se u razvratu i odvratnim djelima, dok to ne može sebi dozvoliti čovjek koji ima stida, na osnovu riječi Poslanika, alejhis-selam:
“Ko namjerno slaže na mene neka sebi pripremi mjesto u vatri.”
Ovdje je riječ fel-jetebevee upotrijebljena u imperativu, a ima značenja konstatovanja jer ko god slaže na Poslanika neminovno će završiti u vatri. Ovo značenje odabrali su Ebu Ubejd, Kasim ibn Selam, Ibn Kutejba i Muhammed ibn Nasr el-Mirvezi.
Ebu Davud prenosi od Ahmeda predanje u kojem se nalazi mišljenje slično ovom.
Vjerovjesnik, alejhis-selam, stid je uvrstio u iman, kao što se bilježi u dva Sahiha od Omera, radijallahu anhu, gdje stoji da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, prošao pored nekog čovjeka, dok je on korio svog brata govoreći mu: “Ti se previše stidiš”, kao da mu je želio reći da mu je stid naškodio. Tada je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Pusti ga, zaista je stid od imana.”
U dva Sahiha bilježi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, alejhis-selam, rekao:
“Stid je ogranak imana.” (Buhari, 1/51, i Muslim, 35)
U dva Sahiha prenosi se od Imrana bin Husajna, radijallahu anhu, da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Stid donosi samo dobro.” (Buhari, 10/521, i Muslim, 37)
U Muslimovom Sahihu stoji: “Stid je dobar sav“ ili “Sav stid je dobar.”
El-Ešedždž el-Asri, radijallahu anhu, kaže da mu je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “‘Ti imaš dvije odlike koje Allah voli.’ Upitah ga: ‘Koje su to odlike?’ Poslanik mi odgovori: ‘Blagost i stid.’ Ja ponovo upitah: ‘Da li je to oduvijek tako bilo ili je to nešto novo?’ Poslanik odgovori: ‘Ne, to je oduvijek tako bilo.’ Tada sam ja rekao: ‘Hvala Allahu Koji mi je podario dvije odlike koje On voli.’“ (Nesa’i, 210. i Ahmed, 4/206)
Znaj da stida ima dvije vrste:
– urođeni stid koji se ne može postići. To je najuzvišeniji moral kojeg Allah daruje čovjeku i stvara ga na njemu. Zato je Poslanik, alejhis-selam, rekao “Stid donosi samo dobro.” On čovjeka sprečava od ružnih postupaka i niska morala i podstiče ga da se okiti plemenitim i savršenim moralom, i u tom značenju stid je odlika imana.
Omer, radijallahu anhu, govorio je: “Ko se stidi bit će neprimjetan, a ko je neprimjetan bit će bogobojazan, a ko bude bogobojazan spasit će se.”
El-Džerradž ibn Abdullah el-Hikemi, rahimehullah, a bio je heroj Šama, veli: “Četrdeset godina sam zbog stida ostavljao grijehe, i tek nakon toga stigla mi je istinska pobožnost”;
– stid kojeg čovjek postigne spoznajom Allaha, Njegove veličanstvenosti, osjećaja Njegove blizine i prisutnosti, Njegova sveobuhvatnog znanja o svemu, o tajnim namigivanjima i onim što srca kriju. To je najveći stepen ihsana.
U Ibn Mesudovoj predaji se kaže:
Stid je da čuvaš glavu i ono što ona čuva; stomak i ono što on sadrži; da se sjećaš smrti i patnji. Ko teži Ahiretu, odreći će se dunjalučkih ukrasa. Ko tako postupi, taj se stidi Allaha.
Ovu predaju Ahmed i Tirmizi bilježe kao Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi.
Stid se kod čovjeka može roditi razmišljanjem o Allahovim blagodatima i o tome kako čovjek na njima malo zahvaljuje.
Ukoliko čovjek od sebe otrgne urođeni i stečeni stid, onda mu ništa nije preostalo što bi ga odvratilo od razvrata i niskog morala i on nakon toga dolazi u stanje koje se slobodno može nazvati stanjem nevjerovanja.
Prenosi se da se stid dijeli na dvije vrste: stid zbog imana i stid zbog nemoći.
U tom smislu Bišr b. Ka’b El-‘Adevi rekao je ‘Imran b. Husajnu: “Mi u nekim knjigama nalazimo da stid proizilazi iz smirenosti i pokornosti Allahu, kao i iz slabosti.” ‘Imran se razljuti: “Ja ti pripovijedam od Poslanika alejhis-selam, a ti se ne slažeš?!”
‘Imran je u pravu. Stid kojeg je Vjerovjesnik, alejhis-selam, pohvalio jeste zbir pozitivnih odlika koje čovjeka podstiču na dobra djela a odvraćaju ga od onih ružnih. Međutim, ukoliko čovjek ne ispuni svoje obaveze prema Allahu ili prema ljudima, ne može se pravdati stidom jer to u biti nije stid već nemoć, slabost i nemarnost. A Allah najbolje zna.
2 Drugo mišljenje o značenju Poslanikovih riječi: “Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš”
Na prvi pogled te riječi naređuju da se radi šta se hoće, a to znači: ako neko želi da uradi nešto u čemu se ne stidi ni od Allaha ni od ljudi, jer su to ibadeti ili lijepo ponašanje i moral, onda neka od tih djela radi šta hoće. Ovo mišljenje zastupaju neki imami a među njima su: Šafija, Ishak i El-Mirvezi.
Slično njemu jeste i izjava nekih prethodnika u kojoj stoji da su kada su bili upitani o uljudnosti, rekli: “Da ne radiš u tajnosti ono od čega ćeš se stidjeti u javnosti.”
Ebu Ubejd prenosi od Džerira slijedeći stav o pitanju tematskog hadisa: “To je kada čovjek želi učiniti kakvo dobro, ali ga ne učini stideći se ljudi zbog bojazni samoljublja i lažnog prikazivanja.” Džerir, rahimehullah, veli: “Neka te stid od ljudi ne otrgne od onoga što si naumio jer u hadisu stoji: “Kada ti šejtan dođe dok si u namazu i rekne ti: ‘Ti se samo lažno prikazuješ!’, ti tada odulji s namazom.”
Potom je Ebu Ubejd rekao: “Ovaj se hadis ne može ni po kontekstu ni po formi uklopiti u ovo značenje, a niti ga ljudi tako shvataju”.
Rekoh: Kada bi bilo kako veli Ibn Džerir, onda bi hadis glasio: ‘Kada se postidiš od onoga od čega se ne treba stidjeti, onda radi šta hoćeš!'” Nakon ovoga forma hadisa i njegovo značenje nisu skriveni. A Allah najbolje zna.
Komentar pomenutog hadisa od Ibn Redžeba el-Hanbelija
