Prva šubha u pogledu propisa o demokratiji: Jusuf alejhis-selam u službi kod kralja Egipta i dozvola učešća u kafirskim vladama i parlamentima

Popularno na sajtu

Svaki onaj koji poznaje islam ne sumnja da je najveće njegovo dobro – tewhid (čisti monoteizam), koji je bio osnovni temelj u dawi Jusufa, alejhis-selam, i njegovih predaka, a da je najveće zlo – širk, na koji je Jusuf upozoravao, koji je mrzio i čije je “gospodare” i “bogove” napadao.


Trebate znati da je ova šubha došla od strane onih koji nemaju nikakvih dokaza.

Oni kažu:

Zar Jusuf nije radio kao ministar za kafirskog kralja, koji nije primjenjivao Allahov zakon? Stoga, prema njima, učešće u kafirskim vladama je dozvoljeno, također i u parlamentarnoj skupštini, i tako redom…

Mi kažemo, a Allah je Onaj Koji daruje uspjeh:

Prvo:

Dokazivanje ovom šubhom (sumnjom) u korist učešća u zakonodavnim parlamentima je neistinito i nevažeće, jer ovi mušrički parlamenti opstoje na vjeri koja nije Allahova vjera, već je to vjera demokratije, u kojoj se božanstvenost propisivanja zakonodavstva, zabranjivanja i dopuštanja pripisuje samo narodu, a ne Allahu.

Allah je rekao:

وَمَنْ يَبْتَغِ غَيْرَ الْإِسْلَامِ دِينًا فَلَنْ يُقْبَلَ مِنْهُ وَهُوَ فِي الْآخِرَةِ مِنَ الْخَاسِرِينَ 

“A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama – neće mu biti primljena i on će na onome svijetu nastradati.”[1]

Pa, može li iko tvrditi da je Jusuf slijedio vjeru koja nije bila Allahova vjera? Ili vjeru koja nije bila vjera njegovih predaka muwehhida (monoteista)? Ili da se on zakleo da će je poštovati? Ili da će propisivati u skladu sa njom, kao što to danas čine oni koji su fascinirani ovim parlamentima???

Jusuf je ovo obznanio u vrijeme slabosti, rekavši (u prijevodu značenja):

“Ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Ja'kuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna. O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio ibadet činite samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.”[2]

Zar je moguće da je on ovo obznanio u vrijeme svoje slabosti, a onda to krio ili porekao kada je ojačao??? Odgovorite nam, o vi koji zagovarate “društvene priznate koristi”?

Onda, zar ne znate, o vi politički lideri, da je ministarstvo izvršna vlast, a da je parlament zakonodavna vlast, i da postoji velika razlika između njih? Ovdje nikako ne može biti pravljeno poređenje[3]. Sada možeš biti siguran da Jusufova priča ne može biti upotrijebljena kao jasan dokaz za ulazak u parlamente i za uzimanje učešća u njima. Međutim, dozvolite nam da sa ovim odemo i dalje i da kažemo da ova priča također ne može biti upotrijebljena ni kao izgovor za uzimanje učešća u ministarstvu, jer oba – i parlament i ministarstvo – danas učestvuju u kufru.

Drugo:

Pokušaj upoređivanja djelovanja Jusufa, alejhis-selam, sa učešćem ljudi, opsjednutih demokratijom, u ministarstvu lažnih vlada koje propisuju uz Allaha i bore se protiv Allahovih miljenika, i pomažu Njegovim neprijateljima – je nevažeće i neodrživo poređenje, zbog sljedećih razloga:

1. Ko god učestvuje u ministarstvu ovih vlada, koje ne primjenjuju Allahov zakon, mora poštovati njihov izmišljeni ustav i pokazivati svoju lojalnost i iskrenost tagutu. Tagutu, u koga nam je Allah naredio da kufr učinimo na samom početku.

Allah je rekao (u prijevodu značenja):

„…žele da im se pred tagutom sudi, a naredeno im je da ne vjeruju u njega.“[4]

Oni se također, prije nego mogu direktno ući u ovo ministarstvo – moraju zakleti da će podržavati ovo nevjerstvo, kao što je određeno u parlamentu.[5]

Jusuf, alejhis-selam, je uistinu jedan od Allahovih odabranih robova i on je jedan od predvodnika iskrenih.

2. Svako ko učestvuje u ministarstvu u ovim vladama – bilo da je dao ustavnu zakletvu ili ne – prinuđen je da se pridržava laičkog, nevjerničkog zakona i da se u potpunosti slaže sa njim. On je samo iskreni rob, poslušni sluga ideologije ljudi koji su ga postavili, sluga istine pomiješane sa laži, bezboštvom, nepravdom i nevjerstvom.

Da li je Jusuf, alejhis-selam, bio ovakav, pa da prihvatanje pozicija unutar laičkih vlada dokazujemo njegovim djelovanjem?! Ko god da optuži Allahovog poslanika, sina Allahovog poslanika, unuka Allahovog poslanika, u bilo kom dijelu toga – mi ne sumnjamo u njegovo nevjerstvo i otpadništvo od islama. On će biti kafir, jer je Allah rekao (u prijevodu značenja):

„Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a taguta se klonite!'”[6]

I ovo je osnovni temelj i najveći interes na dunjaluku, po Jusufu, alejhis-selam, i svim poslanicima.

Otuda, da li je razumljivo da on poziva ljude da slijede Allahov zakon u izobilju i muci, u vrijeme slabosti i nevolje, pa da to iznenada pobije i postane jedan od mušrika? Kako je to moguće, kada ga je Allah nazvao Svojim iskrenim robom?

Neki od mufessira su rekli da ajet (u prijevodu značenja):

„On po vladarevu zakonu nije mogao da uzme kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem…“[7]

– predstavlja dokaz da Jusuf, alejhis-selam, nije primjenjivao kraljev zakon i sistem i da on nije bio primoran da ga slijedi ili da ga primjenjuje.

Da li se današnja tagutska ministarstva ili njihovi parlamenti ponašaju poput ovoga? Mislim, da li je situacija ministra poput situacije “države u državi”? Ako to ne postoji, ovdje ne može biti napravljeno nikakvo poređenje.

3. Jusuf, alejhis-selam, je učestvovao u ministarstvu podrškom od Allaha

Allah je rekao (u prijevodu značenja):

“I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji.”[8]

Prema tome, to je podrška od Allaha, tako da ni kralj niti iko drugi nije imao sposobnost ili autoritet da mu naudi ili da ga otpusti sa njegove dužnosti, iako se on suprotstavljao kralju, njegovom sudu i njegovoj jurisdikciji. Pa, kako ovi bijednici – koji su na položajima u tagutskim vladama, koji su marionete u njihovim rukama – kako oni uopšte mogu biti upoređivani sa Jusufom, sa njegovim od Allaha datim položajem i vladajućim autoritetom???

4. Jusuf, alejhis-selam, je učestvovao u ministarstvu kompletnim autoritetom od kralja. Allah je rekao (u prijevodu značenja):

„…i pošto porazgovara sa njim, reče mu: ‘Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.'“[9]

Bila mu je data neograničena vlast da upravlja svojim ministarstvom (u prijevodu značenja):

“I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio.”[10]

On nije imao suparnika, niko ga ne bi pitao o njegovom radu ili postupcima.

Da li ministarstva taguta imaju išta što se može uporediti sa ovim? Ili, jesu li ona samo prividna snaga? Ako ministar samo “mrdne repom” ili uradi nešto što se ne slaže sa prinčevom ili kraljevom vjerom – on će biti uklonjen sa svoje pozicije. Prema njima, ministar je samo sluga kraljeve ili prinčeve politike i on im se mora pokoravati. Njemu nije dozvoljeno da im bude nepokoran ili da ne bude saglasan sa ijednom od kraljevih naredbi ili od naredbi ustava, čak i ako se ona suprotstavlja Allahovom zakonu i Njegovoj vjeri.

Svako ko smatra da je ovo slično Jusufovoj situaciji, on će istupiti sa velikom, nečuvenom stvari. Takav će počiniti kufr u Allaha, negirajući Jusufu, alejhis-selam, status iskrenog Allahovog roba.

Ako znaš da Jusufova situacija ne postoji u ministarstvima taguta današnjice, ti ovdje ne bi trebao praviti nikakvo poređenje. Prema tome, zagovarači ove propale teorije moraju ovdje zastati sa svojim brbljanjem i besmislicama.

Treće:

Jedno od razarajućih opovrgavanja ove šubhe je ono što su spomenuli neki mufessiri, da je kralj prigrlio islam. Ovo je prenio Mudžahid, učenik Ibn Abbasa, Allah bio zadovoljan njime. Tako bi ovo poništilo i pobilo svaku argumentaciju putem kazivanja o Jusufu, alejhis-selam.

Ipak, mi ispoljavamo vjeru Allahu, ubjeđeni da je vrijednije slijediti literarno (jezičko) značenje izvjesnog ajeta u Kur'anu, nego vjerovati u govor stvorenja ili tumačenja koja nemaju potporu i nemaju argument. Ovo je činjenica ustanovljena Allahovim govorom o Jusufu, alejhis-selam:

“I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji.”[11]

Ovaj opšti prikaz Uzvišeni Allah pojašnjava na drugom mjestu u Kur'anu, kada opisuje stanje vjernika kojima daje vlast i autoritet (u prijevodu značenja):

“…one koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će naređivati da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih. A Allahu se na kraju sve vraća.”[12]

Mi ne sumnjamo da je Jusuf jedan od ovih. On je jedan od njihovih predvodnika, jedan od onih koji bi –ako bi im Allah dao vlast u zemlji – naređivali dobro i zabranjivali zlo i grijehe.

Svaki onaj koji poznaje islam ne sumnja da je najveće njegovo dobro – tewhid (čisti monoteizam), koji je bio osnovni temelj u dawi Jusufa, alejhis-selam, i njegovih predaka, a da je najveće zlo – širk, na koji je Jusuf upozoravao, koji je mrzio i čije je “gospodare” i “bogove” napadao.

Postoji očigledna indikacija da je Jusuf, nakon što mu je Allah dao vlast, slijedio vjeru svojih predaka, Jakuba i Ibrahima, pozivao ljude u nju i napadao sve što joj se suprotstavljalo ili se sa njom nije slagalo. On nije izbjegavao sud Allahovog zakona. On nikome nije pomagao u neprimjenjivanju Allahovog zakona. On nije pomagao “zakonodavcima”, niti obožavanim tagutima. On ih nije potpomagao, kao što to danas čine ljudi koji su zadovoljni u njihovim saffovima (redovima).

On također nije sa njima učestvovao u njihovom donošenju zakona, kako to danas čine fascinirani ljudi u parlamentima. On je poricao i odbacivao njihove postupke i posao. On je mijenjao njihova zla. On je pozivao u tewhid i napadao svakoga ko se sa time nije slagao, kao što je Allah spomenuo. I niko osim podlog kafira neće opisati Jusufa, alejhis-selam, opisom suprotnim od gore navedenog opisa.

Sljedeći dokaz za to je tumačenje Allahovih riječi (u prijevodu značenja):

“I vladar reče: ‘Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu’. A pošto porazgovara s njim, reče mu: ‘Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.’ “[13]

Šta može iko misliti o riječima, kojima je Jusuf govorio kralju, pa mu se ovaj divio, te mu dao vlast, imajući puno povjerenje u njega?!

Da li je on raspravljao o slučaju vladareve žene, koji se završio objedolanjivanjem istine? Ili je on možda govorio o nacionalnom jedinstvu i ekonomskim problemima, ili šta već?

Niko ne može tvrditi ono što ne zna, osim ako posjeduje jasne dokaze. Ako to učini, on će biti lažov. Ali tumačenje ajeta:

“…i pošto porazgovara s njim…”

– se nalazi u Allahovim riječima (u prijevodu značenja):

“Svakom narodu smo poslanika slali: ‘Allahu ‘ibadet činite, a taguta se klonite.'”[14]

“… sigurno je tebi naređeno, kao i onima prije tebe: ‘Ako ikoga Allahu budeš pridruživao, tvoja će djela uzaludna biti, a ti ćeš sigurno izgubiti.'”[15]

I kroz Njegovo kazivanje opisa najvažnijih funkcija Jusufove, alejhis-selam, dawe:

“… ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim.”[16]

I Njegove riječi (u prijevodu značenja):

„…da li su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da ibadet činite samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.“[17]

Stoga, nema sumnje da je to osnova govora Jusufa, alejhis-selam, jer je to ispravna vjera i temeljni princip njegove dawe, njegova vjera i vjera njegovih predaka.

Ako je on naređivao dobro – ta to je ono dobro koje je on (Objavom) poznavao. Ako je odvraćao od hrđavog djela – ta za njega ne postoji loše djelo koje je gore od suprotstavljanja spomenutom temeljnom načelu njegovog, alejhis-selam, djelovanja.

Ako je ovo prihvaćeno kao istinito, a kraljev odgovor njemu je:

„Ti ćeš od danas kod nas pouzdan i utjecajan biti.“[18]

– onda je ovo očigledan dokaz da ga je kralj slijedio, slagao se sa njim, napustio mušričku vjeru i slijedio vjeru Ibrahima, Ishaka, Jakuba i Jusufa, alejhimus-selam (neka je selam na sve njih).

Recimo, na primjer, da se u najmanju ruku kralj sa njime složio na tewhidu njegovih predaka. On mu je dao slobodu govora, dozvolio mu da poziva u svoju vjeru i da napada svakoga ko se ne slaže sa njom. I kralj ga nije spriječio od činjenja svega toga, niti mu je naređivao da čini išta što se tome suprotstavlja. Postoji, onda, velika razlika između Jusufove situacije i situacije onih koji su fascinirani tagutima i njihovim pomagačima u ministarstvima danas, zajedno sa učesnicima u parlamentarnom zakonodavstvu.[19]

Četvrto:

Ako znaš sve ovo, onda si ti siguran da se Jusufovo uzimanje učešća u ministarstvu nije suprotstavljalo tewhidu i da nije kontriralo Ibrahimovoj vjeri, kao što je to slučaj danas sa učestvovanjem u njemu.

Pretpostavimo samo da kralj nije prihvatio islam i da je ostao nevjernik. Pitanje Jusufovog upravljanja bi i dalje bilo drugorazredna stvar. To ne bi bilo glavno pitanje, jer to ne bi bilo u suprotnosti sa osnovom vjere, jer Jusuf nije ispoljavao nikakav kufr niti širk. On nije slijedio nevjernike, niti ijedno zakonodavstvo mimo Allahovog zakonodavstva. On je ljude pozivao u tewhid, dok ih je istovremeno odvraćao od svega što mu se suprotstavlja. Uzvišeni Allah je o propisima i načelima i prije islama rekao (u prijevodu značenja):

„Svima vama smo zakon i pravac propisali.“[20]

Pa čak i ako se zakonodavstva poslanika mogu razlikovati u regulativnim ograncima, oni su jedinstveni po pitanju tewhida.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao:

“Mi, skupina vjerovjesnika smo braća; majke su nam različite, a vjera nam je ista.” (hadis bilježi Buharija)

Ovo znači da se oni slažu sa osnovom tewhida, sa razlikama u ograncima vjere i njenim propisima. Stoga, neka stvar može biti zabranjena u drugom vjerozakonu, ali će biti dopuštena u našem vjerozakonu, kao što je ratni plijen. Također, možda je nešto u prethodnom vjerozakonu strogo i obavezujuće, dok u islamu to nema nikakve težine i strogoće. Zato, nije svaki prijašnji zakon – zakon za nas, naročito ako se kosi sa nekim našim zakonom ili se suprotstavlja dokazu iz našeg šerijata.

U našem šerijatu je jasnim dokazom pojašnjeno da je Jusufova, alejhis-selam, djelatnost u suprotnosti sa našim vjerozakonom, pa su tako njegovi postupci nama nedozvoljeni. Ibn Hibban u svome “Sahihu”, a i Ebu Ja'la i Taberani su zabilježili da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao:

“Doći će dan kada će vama zavladati vladari manjkave inteligencije. Oni će najgore ljude postaviti za svoje savjetnike. Neće voditi brigu o pravovremenom obavljanju namaza[21]. Niko od vas, ko ovo vidi, ne smije biti njihov rukovodilac, policajac, naplaćivač (ubirač), niti rizničar (blagajnik).“

Ono što se, po svemu sudeći, ovime misli je da ovi vladari nisu nevjernici, već su oni razvratnici i imbecili (glupaci).

Onaj koji upozorava obično spominje najveći nered i odvratna djela (onoga na što upozorava). Stoga, da su oni nevjernici, Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, bi to napomenuo. Ali njihovi najveći zločini, koje on ovdje spominje, su približavanje sebi najgorih ljudi i odlaganje namaza. Zbog toga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nikome nije dozvolio da radi za njih kao rizničar (blagajnik). Prema tome, ako je u našem zakonu zabranjeno i nedopušteno raditi kao rizničar za nepravedne vladare, kako može biti dozvoljeno raditi kao ministar finansija za nevjerničke kraljeve i mušričke vladare?!

Allah nas obavještava da je Jusuf kralju rekao:

„Postavi me da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.“[22]

Ovo je istinski argument i očigledan dokaz da se to odnosi na zakon ranijeg naroda i da je to derogirano u našem zakonu, šerijatu, a Allah najbolje zna.

Ovo bi trebalo biti dovoljno svakome ko želi uputu, ali onaj koji daje prednost svom prigovoru, mišljenju, ljudskom govoru i pričama nad dokazima i argumentima, zasigurno neće postići uputu:

“A onoga koga Allah želi u zabludi ostaviti – ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati.”[23]

Na kraju, prije nego završimo govor o ovoj šubhi, želimo da ukažemo na neke od opčinjenih ljudi, koji su dokazali širk i kufr kroz svoja djela u učestvovanju u kafirskim ministarstvima i mušičkim parlamentima. Oni miješaju svoje šubhe, argumente i izgovore sa govorom šejhul-islama Ibn Tejmijje o učestvovanju Jusufa, alejhis-selam, u ministarstvu. To je, zapravo, miješanje istine i laži. Ovo je potvora na Šejhulislama i “guranje riječi u usta”, a on ništa od toga nije rekao. On ovu priču nije spomenuo da bi dozvolio učešće u donošenju zakona i kufru, niti za neprimjenjivanje Allahovog zakona. Ne, mi vjerujemo da su ovaj islamski učenjak, njegova vjera i njegov um čisti od ovih zlih tvrdnji, i da to niko ne bi mogao reći, izuzev ovih odvratnih ljudi u skorijim vremenima. Mi ovo kažemo, čak iako nismo pročitali njegov govor na ovu temu, jer nijedna razumna osoba to ne bi rekla.

Pa, kako bi uvaženi učenjak, kakav je Ibn Tejmijje, rekao to, iako je njegov govor na ovu temu jasan i dobro shvatljiv, sve u njemu usredsređeno na spriječavanje većeg od dva zla, i na postizanje veće od dvije koristi, kada su one suprotstavljene jedna drugoj. Ti znaš da je najveća korist na ovome svijetu – tewhidska korist i da je najveće zlo – zlo širka. Spomenuto je da je Jusuf učinio najbolje od pravde i činjenja dobra, kao što je u “El-Hisbah”[24], gdje stoji:

“On je učinio najbolje u pravdi i činjenju dobra. On ih je pozivao u vjerovanje koliko god je mogao.”

“Ali je on omogućio pravdu i činjenje dobra.”[25]

Nigdje nije spomenuto da je Jusuf, alejhis-selam, propisivao zakone uz Allaha, niti da je učestvovao u suđenju po ijednom zakonu mimo Allahovog zakona, niti da je slijedio demokratiju ili neku drugu vjeru, koja se suprotstavlja Allahovoj vjeri. Začarani ljudi današnjice miješaju njegov govor sa svojim podlim dokazima i lažnim šubhama, da bi narod odveli u zabludu. Oni miješaju istinu sa laži, a svjetlo sa tamom.

Naš vođa i vodič kome se vraćamo kada imamo različita mišljenja je samo Objava, Allahov Govor i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, dok govor svakoga nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, može biti prihvaćen ili odbačen. Stoga, ako se ove riječi – kako oni izjavljuju – odnose na šejhul-islama (ne dao Allah) ili bilo kojeg učenjaka koji je veći od njega, mi ga nećemo prihvatiti, sve dok on ne pokaže dokaz iz Objave.

Allah kaže:

“Reci: ‘Ja vas opominjem Objavom! ‘”[26]

I On kaže:

“Ti reci: ‘Dokaz svoj dajte, ako je istina to što govorite!'”[27]

Zato, budi svjestan toga, drži se za svoj tewhid. Ne obraćaj pažnju na zabluđujuće i lažne glasine pomagača širka i neprijatelja tewhida. Ne dozvoli da te zabrine to što se njima suprotstavljaš. Budi jedan od ljudi koji slijede Allahovu vjeru, jedan od onih koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, opisao riječima:

”Neće im nauditi oni koji se sa njima ne budu slagali, niti oni koji ih budu ostavili na cjedilu, dok ne dođe Allahova odredba, a oni su na tome.”

Iz knjige „Demokratija je vjera“ autora šejha Ebu Muhammeda Asima el-Makdisija

Obrada: Put vjernika

Fusnote:


[1] sura Ali ‘Imran, 85. ajet

[2] sura Jusuf, 37.-40. ajet

[3] Neki ljudi, koji izjavljuju da su učenjaci, tvrde da je ministarstvo opasnije od parlamenta. Oni misle da je u parlamentu glavni otpor vladi, pa oni kroz ovo sredstvo otpora vode borbu, konstitucionalnu borbu, su1protstavljaju se legalnoj borbi i pobjeđuju putem diplomatske borbe. Oni se prave da ne vide da je donošenje zakona (zakonodavna vlast) mnogo opasnija od izvršne vlasti. Njihovo zakonodavstvo (koje oni nazivaju džihadom) i borba ne mogu postojati, osim u parlamentu, prema ustavu i vjeri demokratije. Pogledaj član 24. dio 2. jordanskog ustava. Zakonodavni autoritet ljudi ne može biti praktikovan, osim na način opisan u ustavu… A članovi parlamenta su samo predstavnici naroda (vlasnici autoriteta ustava, kako oni misle)

[4] sura en-Nisa’, 60. ajet

[5] Član 43. jordanskog ustava kaže:

“Premijer i ministri se moraju, prije nego započnu svoj rad, zakleti pred kraljem sljedećom zakletvom: ‘Kunem se Allahom Uzvišenim da ću biti lojalan (vjeran) i iskren kralju i da ću podržavati ustav.’ “ A u članu 79. stoji: “Svaki član parlamenta se, prije nego što započne sa svojim radom, mora zakleti pred svojim vijećem sljedećom zakletvom: ‘Kunem se Allahom Uzvišenim da ću biti lojalan (odan) kralju i domovini i podržavati ustav, itd…’ “ U kuwajtskom ustavu članovi 126, 91. Da li je Jusuf činio išta od toga??? Ne budi obmanut varkom opčinjenih ljudi koji kažu: “Mi se zaklinjemo, ali naša namjera nije da učinimo išta što se suprotstavlja vjeri.” Trebao bi im reći da zakletva neće biti u skladu sa namjerom onoga koji se kune, jer da je tako – ugovori ljudi bi bili neistiniti i nepravilni, i bilo bi velikog nereda, korupcije…, kao što je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao u hadisu: “Zakletva je prema onome koji od tebe traži da se zakuneš.” (hadith bilježi Muslim) Stoga, tvoja zakletva neće biti prema tvojim namjerama. Biće prema namjerama taguta, koji od tebe traži da se zakuneš…

[6] sura en-Nahl, 36. ajet

[7] sura Jusuf, 76. ajet

[8] sura Jusuf, 56. ajet

[9] sura Jusuf, 54. ajet

[10] sura Jusuf, 56. ajet

[11] sura Jusuf, 21. ajet

[12] sura el-Hadždž, 41. ajet

[13] sura Jusuf, 54. ajet

[14] sura en-Nahl, 36. ajet

[15] sura ez-Zumer, 65. ajet

[16] sura Jusuf, 37. i 38. ajet

[17] sura Jusuf, 39. i 40. ajet

[18] sura Jusuf, 54. ajet

[19] Ovo se ne suprotstavlja riječima onoga koji potvrđuje Njegovim govorom kroz riječi vjernika iz faraonove porodice:

“Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: ‘Allah više neće poslije njega poslati poslanika!’ “ (sura el-Gafir/el-Mu'min, 34. ajet), zato što:

1) Ovaj ajet nije očigledno ukazivanje da se ovdje spomenutim Jusufom misli na Jusufa ibn Jakuba. Moguće je da je u pitanju druga osoba. Neki mufessiri su spomenuli da to nije Jusuf ibn Jakub, rekavši: “To je Jusuf ibn Efranim ibn Jusuf ibn Jakub, koji je također proveo 20 godina kao poslanik”, a ovo se prenosi od Ibn ‘Abbasa; vidi tefsir El-Kurtubija. I ako dokaz postane samo moguća stvar, dokazivanje njime će i dalje biti nevalidno.

2) Ako i pretpostavimo da se ovim ajetom misli na Jusuf ibn Jakuba, alejhimus-selam, ajet također nije očigledno ukazivanje da kralj nije prigrlio islam, ali se može odnositi na sinove Israilove.

3) Ajet nije spomenuo očigledan kufr, ali je spomenuo sumnju, a sumnja može biti sakrivena u srcu, može biti sakrivena neko vrijeme, a onda se pojaviti u drugo vrijeme.

Ako je ovo bila činjenica, da je Jusufu data vlast u zemlji i da je on naređivao svako dobro i zabranjivao svako zlo, kao što smo spomenuli, on se ne bi složio, niti bi prihvatio da iko ispolji širk pred njim, jer je on istovremeno bio namjesnik, sudac i poslanik, i po njemu je najgore zlo bio širk. Međutim, možda je neko u srcu krio širk, a ispoljavao iman, zbog straha od pravednog vladara. Ovo je nifak (licemjerstvo), ali sa takvim ljudima treba postupati shodno njihovim postupcima. U riječima Uzvišenog: “… A kad je on umro, vi ste rekli: ‘Allah više neće poslije njega poslati poslanika!” – stoji dokaz njihovog imana, pa makar samo vidljivom manifestacijom. Mi bismo ovdje rekli da su neki fascinirani ljudi spomenuli vjernika iz faraonovog naroda kroz njihove šubhe i rekli: “On je krio svoje vjerovanje”. Zato, mi kažemo: Kako možete uporediti ovu stvar sa pričom o tom vjerniku? Postoji velika razlika između prikrivanja vjerovanja od strane potlačenih i – sa druge strane – učestvovanja u kufru, širku i zakonodavnim dogovorima i odobravanja vjere koja nije Allahova vjera. Možete li dokazati da je ovaj vjernik propisivao zakone, kao što to vi činite, ili da je učestvovao u suđenju po onome o čemu Allah nikakva dokaza nije objavio, ili da se slagao sa demokratijom ili vjerom koja nije Allahova vjera, kao što to vi činite? Prvo to dokažite, a onda ga uzmite za dokaz, ili u suprotnom ne trabunjajte!!!

[20] sura el-Ma'ide, 48. ajet

[21] Jedna od odlika pravednog islamskog vladara je i njegovo redovno prisustvo u džematu radi obavljanja dnevnih namaza (napomena recenzenta)

[22] sura Jusuf, 55. ajet

[23] sura el-Ma'ide, 41. ajet

[24] “Medžmu'ul-fetawa”, 28. tom, 68. str.

[25] “Medžmu'ul-fetawa”, 20. tom, 56. str.

[26] sura el-Enbija’, 45. ajet

[27] sura el-Bekare, 111. ajet

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz