Prenosi se od Abdullaha ibn Omera da je rekao:
“Allahov Poslanik ﷺ se utrkivao na konjima koji su bili trenirani[1], i pustio bi ih od El-Hafja[2] a cilj im je bio Senijjetu-l-veda’. A utrkivao se i na konjima koji nisu bili trenirani, pa bi ih pustio od Senijjetu-l-veda[3], a cilj im je bio mesdžid Benu Zurejka[4]. Ibn Omer bijaše od onih koji su se u toj utrci natjecali.“[5]
U rivajetu kod imama Muslima se dodaje: Rekao je Abdullah ibn Omer:
“Stigao sam prvi, pa je moja kobila preskočila mesdžid.”[6] Bilježi imam Et-Tirmizi s dodatkom riječi Ibn Omera: “Bio sam od onih što su se utrkivali, pa je moja kobila noseći me preskočila zid.”
Iz hadisa se razumije:
Riječi: “Allahov Poslanik se utrkivao”
» znače da je Vjerovjesnik učestvovao lično u utrkama i time unosio radost među muslimane;
» Ovo govori o potpunosti ahlaka Vjerovjesnika ﷺ i njegovoj skromnosti putem sudjelovanja sa muslimanima u rekreacijama i drugome što odmara dušu;
» Da se ne smatra od stvari koje narušavaju muškost kada učenjaci i da'ije sudjeluju sa običnim muslimanima u rekreacijama i sl., uz uslov da oni budu uzor koji motri i pazi na granice muškosti, kao što je to bio primjer Vjerovjesnika ﷺ sa ashabima tokom rekreacije i šale sa muslimanima;
» Da učešće onih koji pozivaju u dobro sa muslimanima u stvarima rekreacije povećava kod muslimana ljubav prema dobru općenito, a prema takvim učesnicima posebno;
Riječi: “utrkivao na konjima koji su bili trenirani” upućuju da se hajvan može osposobiti onime što ga čini više podobnim za domen rekreacije u svim njegovim vrstama;
Riječi: “i pustio bi ih od El-Hafja a cilj im je bio Senijjetu-l-veda'” znače da se tačno određuju polazna i završna tačka, kao i sve ono što je potrebno za preciziranje stvari natjecanja u kojima učestvuje grupa ljudi, i slično tome. Ovime se odagnava mogućnost da se desi svađa i rasprava;
Riječi: “A utrkivao se i na konjima koji nisu bili trenirani, pa bi ih pustio od Senijjetu-l-veda’ , a cilj im je bio mesdžid Benu Zurejka.”
» Ovo ukazuje da se vodi računa o stanju životinje i da se ista ne opterećuje. Dakle, trenirani konji su imali dužu stazu do cilja za razliku od neistreniranih;
» U ovome je odgovor udruženjima koja zastupaju prava životinja kada tvrde da islam čini nasilje životinjama;
» Iz ovog se razumije ružnoća onoga što rade neki ljudi uzevši kao vid zabave nešto što je opterećenje životinjama i njihovo paćenje, kao spajanje dvaju ili više životinja jedne vrste na određenom mjestu sa namjerom napućkavanja, poput borbe pijetlova, bikova (tj. korida), ovnova ili pasa, i dr. Ovo djelo je haram, – nije ga dozvoljeno činiti zbog neizbježne štete tim životinjama. Jer “Vjerovjesnik ﷺ je zabranio zavađanje među životinjama.”[7]
» U ovome hadisu, kao i drugim hadisima koji tretiraju temu rekreacije, je ukazano na potpunost vjere islama, te da islam nije vjera monaštva i žestine. Naprotiv, to je vjera potpunosti u svim njezinim značenjima, obuhvata dobro dunjaluka i ahireta, u njoj je put odgoja srca i tijela, podstiče na povezanost i jedinstvenost, kao i sve što pomaže u izgradnji duha i tijela poput dozvoljene rekreacije. Sve to čini da duša i tijelo insana poveća činjenje dobra i bude na oprezu od zabranjenih stvari.
Ono što treba ovdje znati i naglasiti jeste da je na muslimanu da tokom rekreacije i stvari razgaljivanja duše bude revnosan u pripravljanju lijepog nijjeta u tom svom djelu, jer nijjet čini da uobičajene dnevne aktivnosti postanu ibadeti. Tako rob može biti nagrađen tokom stvari rekreacije, a što je od Allahovih blagodati Njegovim robovima.
Također je obaveza muslimanu da bude oprezan od ružnog nijjeta u svojoj rekreaciji, jer mu to navlači grijeh – a Gospodar tvoj nikome ne čini nepravdu.
Ovdje je lijepo za spomenuti govor Ibnu-l-Kajjima iz njegove izvrsne knjige El-Furusijjeh, kada govori o pitanju gađanja strijelom. Kaže:
“…Trebalo bi da razuman čovjek pripremi svoj odlazak na streljište, kao što se spremi za odlazak u džamiju, da se spremi za okupljanje sa onima koje će tamo sresti kao što se spremi za okupljanje sa vođama i uglednim među ljudima, i drugima kojima se poštovanje treba izražavati. Ne treba da smatra svoj odlazak besmislenom zabavom i uzaludnom igrom, već da je to poput odlaska putem traženja znanja. Treba da ode pod abdestom, spominjući Allaha, s namjerom da zadobije jednu od džennetskih bašči, sa smirenošću i dostojanstvenošću. Kada dođe do ciljanog mjesta ući će s edebom, poselamiti i položiti svoje oružje. Lijepo je da klanja dva rekata, ne iz počasti prema tom mjestu, nego da to bude ključ ka uspjehu i preciznom gađanju, jer stvari kada se otpočnu namazom budu preče uspjehu.
Zatim će da dovi Allahu tražeći uspjeh i preciznost. Potvrđeno je od Vjerovjesnika ﷺ da je rekao: “O Alija, traži od Allaha uputu i ispravnost, i spomeni uz uputu da te usmjeri na pravi put, i uz ispravnost da ti podari preciznost sa strijelom.” Kada bude gađao njegov pratilac neće ga grditi zbog pogreške, niti mu se smijati, jer je sve to od niskosti u ponašanju, a malo je onih koji su time opisani, a uspjeli. Ko bude druge grdio, bit će grđen, ko se bude ljudima smijao, njemu će se drugi smijati, a ko svog brata bude korio za neko djelo, bit će iskušan time neminovno. Neće zavidjeti svom bratu na pogotku, niti će u svom srcu umanjivati njegov pogodak govoreći: “Pogodak od onoga ko nije strijelac“, i slično ovome govoru. Nije lijepo da uperi svoj pogled prema pratiocu u vrijeme kada on gađa, jer zaista ga to zaokuplja, ometa njegovo srce i prisebnost. Trebalo bi da se strijelci okane ovoga (ponašanja) između sebe, jer se šteta toga vraća njima.
Kada dođe red na njega, ustat će, zasukati rukave, spomenuti Allahovo ime, i uzeti svoje strijele desnicom a luk ljevicom, i onda stati na svoje mjesto sa edebom, smirenošću i dostojanstvom. Spomenut će Allahovo ime pri svakom gađanju, pa ako pogodi zahvalit će se Allahu Uzvišenom, donijeti riječi hvale na Njega, i reći: “Ovo je od blagodati Gospodara moga.” A ako promaši neće se nervirati i galamiti, niti biti zbog toga mrzovoljan, a neće izgubiti ni nadu u Allahovu milost. Zato što je promašaj u ovom domenu Allahu draži od pogotka u drugim vrstama igre mimo streljaštva. Neće psovati svoj luk i strijelu, niti samog sebe ili učitelja, jer sve navedeno je od nepravde i prekoračenja granice dobra. Neka bude strpljiv u gađanju pa makar njegovi promašaji bili brojni, jer uvijek malo treba pa da se promašaj preokrene u pogodak, i neka zna da je greška prethodnica ispravnosti i pogotka, a ružno činjenje prethodnica dobročinstva.
Pripovijeda se od nekih velikih učenjaka da je jednog dana govorio o nekom vjerskom pitanju pa kazao ispravno. U tom su se prisutni njemu zadivili i rekli: “Kako si to divno kazao, tako nam Allaha.” On odgovori: “Tako mi Allaha, nije mi bilo rečeno da sam nešto lijepo uradio a da mi se nije zacrvenilo lice zbog iste stvari toliko i toliko puta“,- ili je kazao slično ovome.
Neće potcjenjivati svoju mišicu zbog onoga što vidi od pogodaka drugog i njegove vještine, te što vidi kod sebe da još nije dospio do tog stepena. Zaista, sve ovo nije mahana, nego je mahana i potpuni nedostatak da kod čovjeka oslabi ambicija da će dostići taj stepen. Neće govoriti u sebi kako nikad neće ostvariti ono što je drugi ostvario. Upravo je onaj ko ovako smatra onaj što neće uspjeti. Rečeno je onome ko se odluči da zadobije visoke ambicije:
Kada te zadive neka svojstva druge osobe
Pa budi on, biće pri tebi ono što te zadivljuje.
Nema nad darežljivošću i plemenitošću
Kada im dođeš zastora da te od njih sklone.”[8]
Ovaj govor svjedoči sljedećem: Da je na onima koji pozivaju u dobro da budu revnosni u tome da njihov poziv bude na osnovu znanja u svim stvarima, bilo to u znanju, djelu, rekreaciji, i ostalom.
S obzirom da je posrijedi hadis o rekreaciji, na pozivačima je da budu oprezni od govora bez znanja s tvrdnjom da se na rekreaciji ljudi više okupljaju i teže tome. Također, da se bude oprezno od toga da svrha ove stvari bude samo puka rekreacija, jer ovaj propis (dozvoljenosti rekreacije) nije općenit, osim kada ne kontrira vjerodostojnom i nedvosmislenom hadisu.
Od izvanrednog govora šejhu-l-islama Ibn Tejmijje jeste njegova klasifikacija borbi, tj. sučeljavanja gdje učestvuju dvije ili više osoba natječući se međusobno. Ovo je podijelio u tri kategorije:
Prva: ono čime se pomaže u stvarima koje je Allah naredio, kao što je u riječima Uzvišenog: “I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.”[9] Ova vrsta je dozvoljena sa naknadom i bez nje.
Druga: Ono što vodi ka onome što je Allah zabranio, poput domina i šaha. Ovo je zabranjeno uz naknadu i bez nje.
Treće: Ono u čemu ponekad ima koristi bez štete koja preteže, kao utrkivanje i hrvanje. Ovo je dozvoljeno bez naknade.[10]
U završetku ovog eseja navodim neke šerijatske tekstove u kojima se opaža briga islama o pravljenju udobnosti i relaksaciji duše, a što odagnava dosadu od duše i biva joj, nakon Allaha, pomoći u aktivnosti u činjenju dobra i ostavljanju zla.
Prenosi se od Abdullaha ibn ‘Amra da mu je Allahov Poslanik rekao: “Zaista, tvoje tijelo ima kod tebe pravo.”[11]
Od Aiše se prenosi da je rekla: “Vjerovjesnik se utrkivao sa mnom, pa sam ga prestigla na koliko je Allah htio. Poslije, kada sam otežala u tijelu, on je mene pretekao i rekao: “Ovo ti je za onaj put.”[12]
Od Selemeh ibn Ekva’, u poduljem hadisu u kazivanju o bici Zi Kared, se prenosi da je on rekao: “…Zatim me je Allahov Poslanik ﷺ posadio iza sebe da jašem na ‘Adbi (devi) dok smo se vraćali ka Medini. Kaže (Selemeh): “Dok smo tako išli… bijaše tu čovjek od Ensarija kojeg se nije moglo preteći“, – reče (Selemeh), – pa je počeo da govori: “Ima li ko da se potrkamo do Medine? Ima li trkača?” I nastavio je da to ponavlja. Kaže (Selemeh): “Pa kada sam čuo njegov govor, rekoh: “Da počastiš plemenitog, i ne strahuješ od uglednog (tj. kada te pobijedi)?” On odgovori: “Ne, osim ako je to Allahov Poslanik.” Kaže (Selemeh): Rekoh: “O Allahov Poslaniče, za tebe bih i oca i majku dao, dopusti mi pa da se potrkam sa ovim čovjekom.” Reče: “Kako ti hoćeš.” Kaže (Selemeh): Rekoh: “Idi na svoje mjesto.” Onda sam savio svoje noge i poskočio, pa se zajurio. Kaže (Selemeh): “Zaostajao sam za njim korak ili dva – zadržavajući dah – zatim sam se opet zajurio prateći ga, i vezao iza njega korak ili dva. Zatim sam se uzdigao sve dok ga nisam dostigao.” Reče (Selemeh): “Pa sam ga udario među plećke.” Reče (Selemeh) : Rekoh: “Sigurno sam ga prestigao, tako mi Allaha!” Reče: “Mislim da je tako.” Reče (Selemeh): “Pretekao sam ga do Medine.”
Od ‘Aiše se prenosi da je rekla: “Jednog dana Allahovog Poslanik ﷺ je bio na vratima moje sobe, a Abesinci su izvodili igru u mesdžidu. Allahov Poslanik me zaklanjao svojim ogrtačem dok sam gledala njihovu igru.”
Od ‘Ataa ibn Ebi Rebaha se prenosi da je kazao: “Vidio sam Džabira ibn Abdullaha i Džabir ibn ‘Umejra, obojica Ensarije, kako bacaju (koplje). Dojadi jednom od njih i on sjede, pa drugi reče:
— Zar si se ulijenio? Čuo sam Allahovog Poslanika ﷺ da kaže: “Sve ono gdje se ne spominje Allah je zabava i besposlica (zaborav), osim četiri stvari: čovjekov hod između dva reda (u borbi), treniranje konja, zajednička igra sa ženom i porodicom, i podučavanje plivanju.”[13]
Prenosi se od Ebu Dža'fera ibn Muhammeda ibn ‘Alijja ibn Rukane, a on od svog oca: “Da se Rukana hrvao sa Vjerovjesnikom pa ga je Vjerovjesnik ﷺ oborio.”[14]
Od Enesa se prenosi da je rekao: “Vjerovjesnik ﷺ je imao devu koja se zvala ‘Adba, nije je mogla druga preteći, ili gotovo da je nije mogla nijedna druga preteći, pa je došao neki beduin na devi koju je jahao i pretekao je. To je teško palo muslimanima, toliko da je to Vjerovjesnik opazio, te reče: “Pravo je Allahovo da spusti sve što se uzdigne na dunjaluku.”[15]
Od Seleme ibnu-l-Ekva’ koji kaže: “Prošao je Vjerovjesnik ﷺ pored skupine ljudi iz plemena Eslem koji su gađali strijelama, pa reče: “Gađajte, o sinovi Isma'ila, doista je vaš otac bio strijelac. Gađajte! Ja sam sa sinovima toga i toga.” Kaže (Ibnu-l-Ekva’): Pa se jedna od dvije skupine sustegnu. Pa reče Allahov Poslanik: “Šta vam je, zašto ne gađate?” Rekoše: “Kako da gađamo, a ti si sa njima?” Reče Vjerovjesnik: Gađajte, ja sam sa svima vama.”[16]
Bilježi Ibn Ebi Šejbeh od Ibn ‘Abbasa da je rekao u vezi ashaba : Rekao je Omer: “Dođi da te pokušam zagnjuriti pod vodu, da vidimo koji će od nas – a obojica smo u ihramima – više izdržati.”[17]
Iz djela: Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu, ovo je 39. hadis
Autor: šejh Abdulaziz ibn Muhammed ibn Abdullah es-Sedhan
Priprema i naslov: Put vjernika
Ostali hadisi iz iste knjige ovdje.
Fusnote:
[1] Kaže imam En-Nevevi: Riječ “udmiret” i “dummiret” (biti istrenirani) označavaju sljedeći postupak sa konjem. Najprije mu se smanji davanje krme na neki period, zatim se uvede u štalu, tamo zatvori i umota se da bi se jako znojio, i da putem sušenjem znoja dođe do smanjenja njegovog mesa. Tako dobiva snagu za utrkivanje i galop. (Šerhu sahihi Muslim: 14/13).
[2] Mjesto nadomak Medine na nekoliko milja. Neki kažu El-Hajfa umjesto El-Hafja. Vidi En-Nihajeh: 411/1.
[3] Međusobna udaljenost je šest ili sedam milja.
[4] Međusobna razdaljina je otprilike jedna milja.
[5] Bilježe Buharija i Muslim.
[6] Rekao je imam En-Nevevi: riječ “fe taffefe” znači ispeo se i poskočio do mesdžida. Naime, zid mesdžida je bio nizak, pa se to desilo nakon prolaska kroz cilj, jer je cilj bio ovaj mesdžid, tj. mesdžid Benu Zurejka. A Allah najbolje zna. Šerhu sahihi Muslim:16/13.
[7] Bilježe Ebu Davud i Tirmizi i drugi od Ibn Abbasa.
[8] El-Furusijje, 275–277, skraćeno.
[9] El-Enfal, 60.
[10] El-Fetaval-Kubra, 4/464.
[11] Bilježe Buharija i Muslim.
[12] Bilježe Ahmed i Ebu Davud.
[13] Bilježi Bejheki u “Es-Sunenul-Kubra” i Taberani u “El-Mu’džemul-Kebir” i “El-Mu’džemul-Evsat” i Hejsemi u “Medžme’uz-Zevaid” i kaže: “Taberanijevi prenosioci su od prenosilaca sahiha, osim Abdulvehhaba ibn Buhta, on je pouzdan.”
[14] Bilježe Ebu Davud i Tirmizi, a hadis je hasen uz druge predaje, koje ga pojačavaju.
[15] Bilježi Buhari.
[16] Bilježi Buhari.
[17] EsSujuti, El-Baha fi fadlis-sibaha, 64.
