I tako će put griješnika postati jasan

250

Budimo svjesni grešaka naše braće

Znam neke mladiće, pogonjene svojim entuzijazmom, koji su  nabavili oružje i krenuli u zemlje džihada. Bio sam šokiran kad sam saznao da su, kad su bili uhvaćeni, sarađivali sa onima koji su ih zarobili kao da je riječ o istinskim muslimanima – mladići bi povjerovali njihovim obećanjima i ne bi ih lagali i varali za vrijeme saslušanja.


Onome ko se suočava sa neprijateljima vjere i teži da raskrinka njihovu podmuklost ne dolikuje da zanemari ono što nam je Allah rekao o njima i da ih posmatra kroz poluzatvorene oči misleći dobro o njima ili misleći da su oni unutar granica vjere.

Znam neke mladiće, pogonjene svojim entuzijazmom, koji su  nabavili oružje i krenuli u zemlje džihada. Bio sam šokiran kad sam saznao da su, kad su bili uhvaćeni, sarađivali sa onima koji su ih zarobili kao da je riječ o istinskim muslimanima – mladići bi povjerovali njihovim obećanjima i ne bi ih lagali i varali za vrijeme saslušanja. Oni su im povjerili istinu do najsitnijeg detalja vjerujući da će zbog toga oni koji su ih zarobili biti sažaljivi i milostivi prema njima. Ovi mladići su u stvari dobili nepravedne, teške i duge zatvorske kazne zbog svoje iskrenosti. Povjerovali su svojim isljednicima jer su bili zavedeni i jer su ignorisali ono što nam je Allah rekao o zlikovcima, a u isto vrijeme su bili zaslijepljeni svojom lojalnošću prema onima koji su ih zarobili – lažljivim saveznicima. Ovi mladići nisu shvatili da takvi ljudi ne poštuju rodbinstvo i sporazum sa vjernicima. Mladići su zanemarili njihove zavjere i podmuklost prema mudžahidima a i njihov karakter koji se zasniva na zavjeri, laži i izdaji.

Znam jednog mladića koji je napamet naučio Kur’an i koji je ispoljavao strpljivost i uzdržljivost. Naneseno mu je zlo. Premlaćen je i svirepo mučen kako bi priznao stvari za koje bi dobio dugu zatvorsku kaznu. Ali, on je ostao čvrst i ustrajan i odbio je da prizna bilo šta, bez obzira na nasilje i mučenje kroz koje je prošao. Onda su ljudi koji su ga zarobili pribjegli lukavstvu i podvali. Prije nego što je bio zarobljen, brat je bio imam u jednoj džamiji.  Oni su ga stoga predali isljedniku koji je nekada klanjao za njim u istoj džamiji. Isljednik se predstavio, podsjetio imama da će i dalje klanjati za njim, i zakleo se obavezujućom zakletvom da će pomoći bratu i neće ga poslati na sud ako ovaj sve prizna. Zbog isljednikovih obećanja, brat je priznao sve, iako nije primio od njega ni jedan udarac. Zaboravio je da je bio čvrst i ustrajan i da nije priznao ništa iako je bio podvrgnut neopisivim torturama koje je samo nekoliko ljudi moglo podnijeti. Dakle, koristeći prevaru, lukavstvo, obećanja i lažne zakletve – zlikovci su bili u stanju postići ono što nisu mogli postići premlaćivanjem i mučenjem.

Zbog toga što je povjerovao u njihova obećanja, brat je nagrađen doživotnom zatvorskom kaznom…

Ovaj brat, naravno, prije toga nije smatrao ove zlikovce nevjernicima, jer mu vjerovatno nije bilo jasno pravo lice zlikovaca, a i isljednikovo klanjanje mu je značilo mnogo. Ovo je ogromna greška koja ga je do sada koštala deset godina zatvora. Molim Allaha da ga izbavi iz zatvora!

Isto tako, znam mladića koji je našao bombu u šumi i odnio je kući. Onda je u trenutku neshvatljive gluposti odlučio da bude „pošten građanin“ (kao što bi oni rekli!) i otišao je u policiju – koju naravno nije smatrao nevjerničkom – i rekao im da je našao bombu u šumi koju je odnio kući. Htio je da oni dođu njegovoj kući kako bi odnijeli bombu. Policajci su ga zamolili da ih sačeka u svojoj kući i rekli su mu da će biti tamo za sat vremena da je uzmu.  Oni su zapravo stigli tamo mnogo brže! Došli su sa velikim brojem policajaca, specijalaca, obavještajaca i oklopnih vozila. Opkolili su kuću, upali u nju, izvršili pretres, uhapsili mladića i odveli ga zajedno sa njegovom bombom.

Oni su to registrovali kao slučaj ilegalnog posjedovanja bombi i eksploziva, ali nisu ni spomenuli pojedinosti slučaja, tj. da je taj mladić taj koji im je rekao za bombu i zamolio ih da dođu njegovu kuću kako bi je uklonili. Napisali su da su obavještajci i policajci – svojim iskustvom, sofisticiranošću i pronicljivošću – otkrili da je on posjedovao bombu i time „zaštitili društvo od neposredne opasnosti“. Na osnovu toga je on dobio sedam godina zatvora.

Isto tako, znam drugog brata koji je nekada živio na Arabijskom poluostrvu (tzv. Saudijska Arabija, op.prev.) gdje su vladini učenjaci uvijek sprečavali ljude da izučavaju pravila tekfira1, plašeći ih i upozoravajući na to. Oni su smatrali tekfirenje vlade i njihovih pristalica vrstom ekstremizma u vjeri – put tekfirovaca i vjera haridžija – tako da se ovaj brat nije nikada upustio u izučavanje Allahove odredbe u vezi vladara i njihovih vojnika. Dakle, šta bi on pomislio o njima ako bi ih vidio da klanjaju?? Ili, ako bi vidio – oh užasa! – biljege na njihovim čelima koji su nastali klanjanjem?!

Entuzijazam je našeg prijatelja naveo na razmišljanje da se uključi u borbu na Allahovom putu protiv Jevreja u Palestini. Uspio je da prokrijumčari svoje automatsko oružje i, zahvaljujući Allahu, prešao je rijeku a da ga ni jedan jordanski vojnik na granici sa Izraelom nije opazio niti osjetio njegovo prisustvo. On očigledno nije znao da su oni (jordanski vojnici) stražari i špijuni u korist Jevreja, inače im ne bi povjerio svoj poduhvat i ne bi se na njih oslonio. Poslije prelaska rijeke osjetio je veliku žeđ, ali se sjetio da nije ponijeo vodu sa sobom. On je nevino i naivno otišao nazad da zamoli jednog vojnika da mu da malo vode. Njegovo srce se smirilo kada je, stigavši do straže, ugledao vojnika kako klanja. Nakon što je vojnik završio klanjanje i ugledao našeg prijatelja sa oružjem u ruci, upitao ga je o njegovoj namjeri. Zbog naivnosti, nije prošlo dugo vremena a naš prijatelj je rekao vojniku svoju namjeru i upitao ga za vodu. Vojnik mu je tada dao vodu i zamolio ga da mu pokaže oružje – ovdje ću zastati na trenutak radi poređenja i prisjetiću se Ebu Basira, neka je Allah zadovoljan njime, njegove mudrosti i kako je lukavo zamolio one koji su ga zarobili da mu pokažu njihove sablje, nakon čega je ubio jednog od njih i time osigurao svoju slobodu. Što se tiče našeg prijatelja, on je svojom nevinošću i naivnošću dao svoje oružje vojniku jer mu je povjerovao!! To ga je koštalo veoma mnogo, jer je vojnik odmah zapucao iz oružja, tvrdeći da ga je samo isprobavao, ali je u stvari upozoravao svoje pretpostavljene, koji su čuli pucnjeve i požurili prema mjestu na kome se nalazio. Oni su zatim uhapsili brata i odveli ga na specijalni sud za državnu bezbjednost gdje je dobio sedam godina zatvora.

O moja braćo, kunem se Allahom da su ovi slučajevi istiniti i da su navedena braća i dan danas u zatvorima u mojoj zemlji (Jordanu, op.prev.). Oni nisu plod moje mašte. Postoje i mnogi drugi slični slučajevi. Tragedije koje su proizašle iz njih su u velikoj mjeri izazvane zato što su braća imala dobro mišljenje o neprijateljima naše vjere, nisu razumjeli pravu sliku kriminalaca i nisu shvatili njihovu zločinačku stvarnost i podmuklost prema džihadu. Braća, također, nisu obratila pažnju na njihove zavjere protiv svog vlastitog naroda i na njihov savez sa neprijateljima naše vjere.

Po njihovom mišljenju, cilj opravdava sredstvo i oni nisu krivi bez obzira da li koristili častan ili nečastan način da bi spriječili mudžahide da se odazovu džihadu i da bi zaštitili prijestolja tirana. Oni se baziraju na lažima, a njihov put je put izdaje i prevare…

“Ni rodbinstvo ni sporazum, kada je vjernik u pitanju, ne poštuju…” (At-Tawba, 9:10)

“Oni bi jedva čekali da i vi budete nevjernici kao što su oni nevjernici, pa da budete jednaki…” (An-Nisa’, 4:89)

“…Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću?!” (Al-Munafiqun, 63:4)

Ko god nije svjestan ovih stvari i jasno ne poznaje i ne shvata put zločinaca, onda džihad nema potrebu za njim, zbog njegove naivnosti i gluposti…

Baš kao što nema potrebe za novim neuspjesima i porazima.

Autor: šejh Ebu Muhammed el-Makdisi

Izvor: www.tawhed.net


1. Tekfir je šerijatski propis i znači proglašavanje (smatranje) nevjernika nevjernikom. Za razliku od haridžija, koji su po pitanju ovog propisa pretjerali i muslimane proglasili nevjernicima, i murdžija koji su ovaj propis zanemarili, pa su nevjernike proglasili muslimanima, stav ehli sunneta wel džema'ta po pitanju tekfira je sredina između pretjerivanja murdžija i haridžija. Sljedbenici ehli sunneta wel džemata ne proglašavaju nikoga kafirom, osim onoga koga su Allah i Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, proglasili kafirom; dakle, na osnovu jasnih, kategoričkih i nedvosmislenih dokaza iz Kur'ana i Sunneta, op.prev.

SHARE