Da li se tekfire parlamentarci koji se pripisuju islamskim džematima?

1069

Pitanje:

Upoznati smo da vi smatrate da demokratija znači: ‘vlast većine’, i da je to širk. Isto tako, kada je u pitanju i parničenje pred tagutom. I smatrate da su zakonodavna vijeća i parlamenti baze i osnove savremenog paganstva, i već ste bili spomenuli u svojim knjigama, koje obrađuju ovu temu, da vi tekfirite narodne poslanike (tj. parlamentarce) zbog njihovog upadanja u više vrsta kufra.

Shodno tome, naše precizno pitanje glasi: „Da li vi tekfirite parlamentarce koji se pripisuju islamskim džematima, i ne opravdavate li ih te’vilom?“.

Odgovor:

Zahvala pripada Allahu, i neka je salavat i selam na Njegova Poslanika.

A zatim:

Ko poznaje stvarnost nevjerničkih parlamenata, zna da parlamentarac u njima čini više vida kufra, neke od njih sam spomenuo u svojim knjigama, a oni su: zakletva na poštivanje mušričkog zakona, i zakletva na odanosti predsjedniku, kralju, ili princu, koji sude po onome što Allah nije objavio, a poznato je da nam je Uzvišeni Allah naredio da učinimo kufr u taguta i da ga se odreknemo, svejedno bio on sekularni zakon, ili vladar koji sudi po njemu, ili zakonodavac koji ga propisuje.

Prema tome, parlamentarac prihvata zadatak propisivanja zakona shodno pravilima i tekstovima samog zakona, i njegovo prihvatanje ovog općenitog zakonodavnog zadatka koji se gradi samo na tekstovima ustava bez da u tome postoje vjerska ograničenja, prihvatanje toga je jasan kufr čiji su dokazi opće poznati, a koje smo pojasnili na raznim mjestima.

Čak, šta više, to je upražnjavanje glavnog djela kufra zbog kojeg mi tekfirimo taguta. Stvarnost parlamentaraca je da su oni, za one koji prihvataju njihovo zakonodavstvo koje ruši Allahov šerijat, ustvari raznorazna božanstva koja im propisuju od vjere ono što Allah nije dozvolio. A od djela parlamentarca je i: da se parniči pred ustavom i laičkim zakonima u svim segmentima svoga života, pa čak i kada je u pitanju suđenje vladi, on joj sudi shodno pravilima i tekstovima državnog ustava i sudi joj na osnovu njenog suprotstavljanja ustavu; a ovo je od parničenja pred tagutom, i još mnoga druga djela koja predstavljaju jasan kufr.

I samo jedno od ovih djela kufra je dovoljno da mi – bez imalo dvoumljenja – kažemo da su ova zadaća i posao kufr koji izvodi iz Islama, zbog toga što smo na mnogim mjestima pojasnili da propisivanje pored Allaha onoga što On Uzvišeni nije dozvolio jeste očito nevjerstvo, i prihvatanje istih od strane onoga ko ga propisuje jeste jasan širk, i parničenje pred tagutima je poput toga, a također i prijateljevanje sa kafirima, mušricima i tagutima.

Ovo je propis kojeg spuštamo na samo djelo, i on je daleko lakši i jednostavniji od spuštanja propisa na samog počinioca tog djela, kao što je to opće poznato, jer se u većini slučajeva kada je propis počinioca u pitanju moraju razmotriti i uzeti u obzir uvjeti i prepreke (tekfira), kao što smo to već pojasnili u našoj risali „Es-Selasiniji“, ali ovdje moramo napomenuti da od parlamentaraca ima onih koji su štićenici taguta, svejedno bili oni od bivših ministara, ili penzionisanih oficira, ili drugi mimo njih a koji ispoljavaju podršku i opće slijeđenje taguta.

Poput ovih su, također, i oni koji slijede vladajuću partiju u državama u koje vlada partija koja pobijedi na parlamentarnim izborima, tako da parlamentom vlada partija koju je osnovao sam tagut, njegovi štićenici, pomagači, i pristalice, pa time postaju poput grupe i grupacije koja ima snagu i moć, i koja dejstvuje snagom oružja, i potpomognuta je snagom njihovih zakona i kufrova protiv zemlje i ljudi; ova vrsta parlamentaraca se tekfiri pojedinačno, bez da se pri tom osvrće na uvjete i prepreke u tekfiru, jer grupa koja se bori i ima snagu i moć, njeni pojedinci se ne pozivaju na pokajanje.

Preostaje nam da spomenemo propis svih parlamentaraca općenito. Stoga, parlamentarac koji ispoljava prijateljevanje sa tagutom i ne interesuje ga šta propisuje (od zakona), za njega je zakonodavstvo sa svim njegovim vrstama ko napiti se vode! Ovakav je, također, nevjernik, zato što hrli i upada, svojevoljno i namjerno, u neke od vrste jasnog, preciznog i vidljivog širka, bez ikraha i te’vila.

Ostaje nam da spomenemo one koji se opisuju kao islamski parlamentarci a na koje je ciljao i sami pitalac. Pa ako parlamentarac, koji se pripisuje islamskim džematima, spada u prethodnu grupu, koja:

– upražnjava i praktikuje zakonodavstvo bez imalo ustručavanja,

– ne mari za općim propisivanjem zakona(koji su) u skladu sa tekstovima državnog ustava,

– propisuje ono što Allah nije dozvolio bez ikakvog sustezanja,

– parniči se pred državnim zakonom, a mnogi od njih hvale taj zakon i ustav – čak, šta više, neki ga smatraju od najvećih narodnih tekovina koje se obavezno moraju čuvati, i zato on poziva vladu na odgovornost kada se suprotstavi istom, dok su neki od njih potegli za zakonodavstvom u kojem su propisali vrhovne sudove, i naglasili su tačku u kojoj stoji da svaki onaj ko se suprotstavi državnom ustavu njegova kazna je pogubljenje, i smatraju da je to politička mudrost i čuvanje tekovina naroda, te njihovih prava i imovina, od poigravanja ministara s tim,

– i još mnoge druge gluposti i budalaštine sa kojima ruše tevhid u paganskim utvrđenjima, i daju prednost dunjalučkim i prvorazrednim koristima nad najvećoj i najveličanstvenijoj koristi na svijetu, zbog koje je Uzvišeni Allah stvorio stvorenja, poslao poslanike, i objavio knjige, a to je tevhid.

Ovakvi spadaju u prethodnu grupu, i za njih se neće zagovarati njihove brade niti kratke pantalone, ili njihovo pripisivanje islamskim džematima, jer ništa od toga ne može biti od prepreka tekfira, koje se uzimaju u obzir kada su ovakva jasna poglavlja kufra u pitanju.

Također, imamo grupu parlamentaraca koji se pripisuju islamskim džematima a koje vlada smatra i opisuje kao svoju opoziciju, i oni ulaze u parlament sa te’vilom, pa tako mnogi od njih priznaju da je demokratija širk, i da je propisivanje pored Allaha onoga što On Uzvišeni nije dozvolio širk, i kada se zaklinju na poštivanje državnog ustava i lojalnost predsjedniku, oni to ograničavaju riječima: „I to biva u pokornosti Allahu“, ili: „U onome što nije suprotno šerijatu“ i slično tome; a ovo ograničavanje prilikom zakletve, iako je samo po sebi smiješno i kontradiktorno prilikom razmatranja, njegova stvarnost je da se on zaklinje na činjenje kufra ili širka Allahu u pokornosti Njemu Uzvišenom, ili u onome što nije suprotno šerijatu!

Ali, i pored toga, ovo ukazuje na to da se oni ne predaju cijelom državnom ustavu, poput onih prvih, naprotiv, smatraju da se u njemu i ostalim zakonima nalazi ono od čega se čovjek mora čuvati, i suzdržavati od poštivanja i lojalnosti istom, a što predstavlja suprotstavljanje ili poništavanje Allahovog šerijata.

Ako neko od ovakvih parlamentaraca ne propisuje osim tumačeći (tj. koristeći te’vil) da je to što propisuje u skladu sa šerijatom, ili smatra da je u administrativnim pitanjima zakonodavstvo dozvoljeno, ili se pravda te’vilom kako on radi na poništavanju i suprotstavljanju svakom nevjerničkom zakonodavstvu i koristi svoj položaj za oponiranje državi i njenom batilu, ili tvrdi da je njegov osnovni cilj da pribavlja korist i dobrobit svojim sugrađanima i biračima, i da on nema nikakvog udjela u propisivanju zakona kufra – ovu grupu ja ne tekfirim pojedinačno, sve dok se njima ne uspostavi dokaz i ukloni njihov neispravan te’vil i dok se ne pogleda u njihov hal.

Sada ćemo spomenuti zadnju grupu parlamentaraca koji se, također, pripisuju islamskim džematima, a koji, kad-kad, u parlament ulaze sa jakom i velikom većinom, koju podržava narod zbog njihove čistote od lopovluka i pokvarenjaštva, a ovo biva u rapubličkim režimima koji dozvoljavaju da većina u parlamentu može mijenjati državni ustav s politikom i zakonima koje njihova većina bude odabrala.

Ako se ovo nađe kod nekih parlamentaraca koji se pripisuju islamskim džematima, i budu ušli sa nijetom mijenjanja sistema vladavine pomoću pobijede njihove većine (u parlamentu) za koju im preovladava mišljenje da će je postići, i sve to kako bi sprovodili Allahov šerijat; a nikako da im bude nijet da učestvuju u suđenju po onome što Allah nije objavio, niti učestvovanje u donošenju zakona shodno tekstovima i pravilima državnog ustava – ovu grupu parlamentaraca ne tekfirimo ako oni ne počine jasno djelo kufra; zato što korišćenje parlamenata kao sredstvo za dolaženje na vlast, a ne radi sudjelovanja u tagutskom zakonu, nije bit i osnova demokratije, niti jasan razlog kufra zbog kojeg mi tekfirimo, a to je zakonodavstvo i sud većine, naprotiv, ovo je sredstvo od sredstava demokratije a ne njen cilj i plod.

Ali, pored toga, mi ne smatramo da je ovo način i put kojeg je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odabrao i slijedio kako bi uspostavio Allahovu vjeru i zakon na zemlji, niti da je to sredstvo pomoću kojeg muslimani mogu doći na vlast, već mi ovdje govorimo o propisu tekfirenja parlamentaraca a ne o načinu dolaska na vlast.

Prema tome, ovo detaljno i sažeto pojašnjenje upoznaje vas sa time da mi ne tekfirimo pojedinačno sve učesnike i parlamentarce u parlamentu, ne, nikako, već postupamo shodno navedenom pojašnjenju, pa tako gledamo u hal i stanje svakog parlamentarca ponaosob, zatim gledamo kojoj od navedenih grupa on pripada, i mi se prema njemu ophodimo shodno onome što on zaslužuje.

I svaki moj općenit ili dvosmislen govor u ostalim mojim knjigama, se ograničava i razumijeva shodno ovom detaljnom pojašnjenju kojeg sam sada izložio, a Allah najbolje zna.

I neka je salavat i selam na našeg Vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i sve ashabe.

 

Odgovorio uvaženi šejh: Ebu Muhammed El-Makdisi

Napisano mjeseca Ramazana 1434. što odgovara mjesecu Julu 2013.

 

Izvor teksta na arapskom: https://justpaste.it/nowab

Prijevod i obrada: Put Vjernika