Greške u tekfiru učesnika na parlamentarnim izborima

1267

U proširene greške u tekfiru1 spada, isto tako, i tekfir svih učesnika na parlamentarnim izborima – šta više, neki tekfire i kada su u pitanju opštinski izbori – bez ikakva tefsila (pojašnjenja), bez da uzme u obzir cilj ili grešku i bez uspostavljanja dokaza. Veliki broj hamasli omladine spušta propis kufra na učesnike parlamentarnih ili opštinskih izbora bez uzimanja u obzir džehla-neznanja – koji uzrokuje nepostojanje cilja a koji se uzima u obzir prilikom tekfira.

Što se tiče opštinskih izbora, kufr u njima nije očit niti je jasan većini ljudi, a izdavanje i obnavljanje dozvola, u pojedinim mjestima, za otvaranje mjesta u kojima se koristi alkohol, nije poznato većini ljudi koji učestvuju na izborima, niti se toga pridržava veliki broj onih kandidata koji se pripisuju islamu – kako je to poznato onima koji su u toku dešavanja, tako da ne daju niti obnavljaju dozvole za takva mjesta, što obmanjuje ljude i biva sebebom da za njih glasaju. Stoga, izjednačavanje učesnika ove vrste izbora sa učesnicima u parlamentarnim izborima predstavlja zulum i nepravdu.

Što se tiče parlamentarnih izbora, ko pravedno pogleda na učesnike u ovim izborima vidjeće da takav postupak predstavlja djelo u kojem se cilj pomutio kod velikog broja običnog svijeta, koji od ovih parlamenata znaju samo ono što im putem poslanika parlamenata dolazi od dunjalučkih koristi. Zato vidiš veliki broj običnog svijeta koji se prema parlamentu odnose kao prema medžlisu za usluge. Često smo viđali takve ljude koje bi nosili, ili bi pak dolazili u invalidskim kolicima, starce i starice, i njima slične ljude, bolesnike, koji nisu u toku dešavanja. Dovodili bi takve da glasaju za predstavnike njihovih plemena ili oblasti kako bi ti takvi doprinijeli u popravci i izgradnji njihovih sela, odstranili ili umanjili zulum koji im se čini, ili da bi oslobodili neke zatvorenike iz njihove familije i tome slično, što je poznato svakoj osobi koja je u toku dešavanja.

Među njima (običnom svijetu) ima onih koji vide blistave oglase na kojima piše velikim slovima “Islam je rješenje” i tome slične rečenice kojima mušrici od zakonodavaca obmanjuju običan svijet od muslimana, pa glasa za njih iz ljubavi prema islamu i Šerijatu, a ne znaju, niti pak ciljaju mušrički put kojeg slijede ti poslanici da bi sproveli nešto od Šerijata, kako to oni tvrde. Sve ovo se mora uzeti u obzir kada je u pitanju osoba koja ne učestvuje u zakonodavstvu, niti se zaklinje na poštovanje kafirskih zakona i parniči pred njima, niti radi neka druga djela koja izvode iz vjere a koja rade poslanici. Poznato je da osoba koja glasa ne radi ništa od toga2, već glasa za osobu  koju odabere (a koja nakon toga čini pomenuta djela koja izvode iz vjere, op.prev).

Ukoliko je cilj čovjeka da glasanjem bira osobu koja će biti njegov zastupnik (u donošenju zakona oprečnih Šerijatu, op.PV.) i koja će umjesto njega raditi ove jasne mukeffirate (djela nevjerstva), onda je propis takve osobe poput propisa osobe koju je učinio svojim zastupnikom. Propis indirektnog saučesnika je poput propisa direktnog učesnika, i zato dok god pomenuta osoba radi takvo djelo sa takvim ciljem onda je njihov propis isti.

Ukoliko se, pak, situacija pomuti po pitanju stvari koja nije poznata niti je svakome jasna – a ciljamo na suštinu djela poslanika u parlamentu i ono što oni rade od mukeffirata – i radi se o osobi kojoj su te stvari nepoznate i ne zna ih, već, naprotiv, glasa svoga zamjenika sa ciljem da njemu i njegovom plemenu, gradu ili selu, učini neke usluge, onda takva osoba nije ciljala postavljanje zastupnika koji će raditi mukeffirate. Takva osoba je pogriješila, ne cilja djela kufra tih  zakonodavaca onda kada za njih glasa. Zato, nije dozvoljeno žuriti u tekfiru takvih ljudi osim nakon uspostavljanja dokaza i upoznavanja sa suštinom djela poslanika, zakonodavaca i onoga što oni čine od mukeffirata koji ruše islam i tevhid Gospodara svih svjetova. Pa ako nakon toga ustraje u glasanju čini kufr.

Zato se po pitanju glasača mora napraviti razlika između onoga ko cilja biranje zakonodavca i onoga koji to ne cilja, već cilja nešto drugo mimo zakonodavca. Drugi se ne tekfiri osim nakon uspostavljanja dokaza, jer, iako takav spoljnje gledano čini kufr u očima onoga ko ne zna njegov cilj, ipak zbrkanost i nejasnoća stanja, te činjenica da su demokratija i parlament novonastala, nearapska, imena čija suština nije jasna velikom broju ljudi, čine da određeni ljudi rade djelo čiju pravu suštinu ne poznaju. Takva osoba je poput čovjeka koji izgovori riječ čije značenje ne zna. A ulema je stava da se takva osoba ne kažnjava sve dok se ne upozna sa značenjem tih riječi i dok se nad njim ne uspostavi dokaz. Tako Izz ibn Abdus-Selam, rahimehullahu teala, u svojoj knjizi “Kavaidul ahkam fi mesalihil enam”, 2/102, poglavlje: ’Čovjek koji izgovori riječi čije značenje ne zna neće biti kažnjen na osnovu toga’, kaže: “Ukoliko stranac (tj. nearap) izgovori riječ kufra ili imana ili talaka (razvoda braka) ili i'taka (oslobađanja ropstva), ili prodaje, ili kupovine, ili sulha (primirja), ništa od toga neće biti važeće, jer takav ne cilja ono što iz tih riječi proizilazi.3 Isti je slučaj i sa Arapom koji izgovori ove riječi na nearapskom jeziku a ne zna njihovo značenje, jer nije ciljao njihovo značenje… A ako pak Arap izgovori nešto od ovih riječi znajući njihovo značenje onda se to sprovodi (tj. odgovoran je za svoje riječi)…” Završen citat.

Kažem: To je u našem vremenu kao čovjek koji ne zna suštinu demokratije pa je pohvali misleći da ona znači ono što je nasuprot ugnjetavanju, porobljavanju, otimanju prava i slobode i tome slično, kako to misli veliki broj običnog svijeta. Takav se ne tekfiri sve dok se ne upozna da demokratija u osnovi znači zakonodavstvo ljudi ljudima ili sud većine a ne Allahov sud. Pomenuta osoba ne zna i nije svjesna nevjerničke suštine pojma demokratije.

Sličan govoru Izza ibn Abdus-Selama je i govor Ibnul-Kajjima u “I’lamu el muveki’in” 4/229, kada kaže: “Kada bi žena rekla mužu, koji ne zna da govori arapski jezik niti ga razumije: ’Ti si talik (razvedena) tri puta’, pa on to izgovori ne znavši suštinu ove riječi, razvod braka zasigurno ne bi važio u propisima Uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Isti je slučaj kada bi čovjek rekao drugom: ’Ja sam tvoj rob i sluga’, u smislu pokornosti, ovim riječima ne bi bilo dozvoljeno drugom čovjeku da ga učini svojim robom. Ko ne bude vodio računa o ciljevima, namjerama i običajima ljudi u govoru, biće primoran da ovom drugom čovjeku dozvoli prodaju prvog samo na osnovu njegovih riječi da je njegov rob i sluga. Ovo je široko poglavlje u kojem griješi muftija koji je neznalica, te time obmanjuje ljude, laže na Allaha i Njegova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, mijenja Allahov din, oharamljuje (zabranjuje) ono što Allah nije oharamio (zabranio) i obavezuje ono što Allah nije obavezao. Vallahul mustean.” Završen citat.

I kaže, isto tako, 3/117: “Uzvišeni Allah je dao riječi svojim robovima kako bi ispoljili i kazali ono što je u njihovim dušama. Pa kada neko želi nešto od drugog čovjeka, upozna ga putem riječi o njegovom cilju i onome što je u njegovoj duši. Uzvišeni Allah je na osnovu tih ciljeva koji se ispoljavaju riječima vezao propise, a ne samo na osnovu onoga što je u ljudskim dušama a što se nije manifestovalo kroz govor ili djelo. Nije, isto tako, vezao propise na osnovu riječi kada se zna da govornik nije ciljao značenje tih riječi niti zna šta te riječi znače. Uzvišeni Allah je oprostio ovom ummetu ono što pomišljaju njihove duše osim ako se te misli ne manifestuju kroz riječi ili djelo. Također oprašta ono što čovjek pogrešno izgovori ili zaboravi, isto tako, ako bude prisiljen ili ne zna o čemu se radi. Pa kada se objedini cilj (namjera) i govor ili djelo, onda se veže propis. To je šerijatsko pravilo koje nužno propističe iz Allahove pravde, mudrosti, i milosti.” Završen citat.

Njegov šejh, Šejhul-islam Ibn-Tejmije, kaže: “Kada musliman cilja ispravno značenje koje se veže za Allahovo pravo ili pravo Njegova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, ali mu nisu poznata značenja na koja ukazuju određeni termini, te upotrijebi termin za kojeg misli da ukazuje na ispravno značenje kojeg cilja, ali on ustvari ne ukazuje na njega, time ne postaje nevjernik.”

I kaže: “Uzvišeni kaže: ’O vjernici! Ne govorite raina…’,ovim riječima su jevreji ciljali vrijeđanje Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, što nije bio isti slučaj i sa muslimanima, koji ovim riječima nisu ciljali vrijeđanje Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Pa im je Uzvišeni zabranio da koriste ove riječi (raina) a nije ih zbog toga protekfirio.”4 Završen citat Šejhul-islama.

Spomenut ćemo kasnije i govor Šejhul-islama iz “Es-Sarimul meslula”, gdje on pravi razliku između onih koji su govorili o Aiši, radijellahu anha, u slučaju potvore (hadisetul ifk), ciljajući time vrijeđanje Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, napad na njega i kaljanje njegove časti, i onih koji nisu ciljali pomenute stvari, poput: Hasana, Mistaha i Hamne. Kaže Šejhul-islam: “Oni to nisu ciljali (tj. nisu ciljali vrijeđanje Poslanika napadanjem Aiše, radijellahu anha), niti su govorili nešto što bi ukazivalo na to.” Završen citat.

Šejhul-islam ovim riječima, također, ukazuje da se suština cilja i namjere ponekad može saznati na osnovu onoga na što upućuju same riječi čovjeka.

Rezime ovoga bi glasio: Uzroci tekfira se na dunjaluku vraćaju na riječi ili djela koja su kufr, ali kod nejasnog stanja, pobrkanosti značenja, postojanje više mogućnosti uz pretpostavku da se radi o neznanju suštine određenih riječi ili djela, mora se razjasniti cilj osobe, i da li je tim svojim postupkom ili riječima ciljala sebeb (uzrok) kufra ili ne. O ovome je već bilo riječi kada smo govorili o tekfiru na osnovu dvosmislenih riječi ili djela i obaveznosti preispitivanja cilja čovjeka kroz poznavanje njegovog običaja i pogleda u indirektne dokaze.

Na osnovu onoga što je prethodilo, spoznao si da mi kada uslovljavamo da čovjek cilja sebeb kufra time ne uslovljavamo ono što uslovljavaju murdžije i džehmije, a to je ubjeđenje i ohalaljivanje (dozvoljavanje) djela, čak i kada se radi o djelima kufra!! Ili da čovjek ne postaje nevjernikom osim kada cilja da bude nevjernik, tj da želi da izađe iz vjere, a tako nešto malo ko i cilja. Kaže Šejhul-islam: “…i općenito, ko učini djelo kufra ili izgovori riječi kufra – time je zanevjerovao, pa i ako nema volju da bude kafir, jer niko ne želi da bude kafir, osim kome to Allah Uzvišeni hoće.”(“Es-Sarimul meslul”, 177-178).

Ne, mi uslovljavamo da čovjek cilja činjenje djela kufra, tj. sebeb kufra, a ne uzimamo u obzir da li čovjek želi da izađe iz vjere ili ne. Zakonodavac je šerijatske propise, a od njih je i tekfir, vezao za njihove sebebe i nije dao mogućnost obvezniku-mukellefu da pravi razliku među njima. Zato, kada se nađe sebeb, ostvare uvjeti i otklone prepreke, spušta se propis. Stoga, ono što se uslovljava u ovakvim situacijama jeste da čovjek cilja djelo kufra a ne sam kufr.

Ovdje napominjem da mi ne opravdavamo neznanjem one glasače koji svojim glasanjem ciljaju i odabiru samo djelo kufra (zakonodavstvo shodno zakoniku ili zakletva na poštivanje zakonika), i tome slične jasne kufrijate. Tu nema mjesta pravdanju neznanjem jer predstavlja jasan i očit širk koji ruši osnovu tevhida s kojim su poslati svi poslanici. Onaj ko ovo ne zna (osnovu tevhida) je džahil džehlom okretanja glave od izučavanja najvažnijih stvari vjere koje ne smije neznati, pored toga što mu je poučavanje ovim stvarima lahka stvar. A posebno nema opravdanja kada je u pitanju općenito zakonodavstvo koje ne izuzima ništa od stvari vjere i dunjaluka, kako to danas rade taguti koji su to zakonodavstvo učinili svojim pravom ili pravom parlamentaraca.

Ulema jasno spominje da svako onaj ko tvrdi da ima pravo u tahlilu (dozvoljavanju), tahrimu (zabranjivanju) i tešri'u – zakonodavstvu, u stvari tvrdi da ima pravo u rububijjetu – gospodarstvu, i da je onaj ko se pokori ulemi i vladarima u tahrimu onoga što je Allah ohalalio, ili tahlilu onoga što je Allah oharamio, ili u tešri'u o kojem Allah nije nikakva dokaza objavio, njih uzeo za svoje bogove mimo Allaha. To zbog toga što je pokornost u tešri'u – zakonodavstvu ibadet i zbog toga što je širk u Allahovom sudu poput širka u ibadetu Njemu Uzvišenom.

Ulema je kao dokaz navela puno ajeta, poput riječi Uzvišenog:

وَلاَ تَأْكُلُواْ مِمَّا لَمْ يُذْكَرِ اسْمُ اللّهِ عَلَيْهِ وَإِنَّهُ لَفِسْقٌ وَإِنَّ الشَّيَاطِينَ لَيُوحُونَ إِلَى أَوْلِيَآئِهِمْ لِيُجَادِلُوكُمْ وَإِنْ أَطَعْتُمُوهُمْ إِنَّكُمْ لَمُشْرِكُونَ

“Ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime; to  je, uistinu grijeh! A šejtani navode štičenike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako bi ste im se pokorili – i vi biste, sigurno, mušrici postali.” (El-En'am, 121)

Ebu-Davud, Ibn-Madže, Hakim, i Ibn-Džerir u svom tefsiru, bilježe predaju od Abdullaha ibn Abbasa, radijAllahu anhu,  da su se mušrici raspravljali sa muslimanima oko strvine, pa su mušrici rekli: “Ono što Allah zakolje ne jedete, a ono što vi zakoljete jedete?” Pa je Uzvišeni objavio pomenute ajete. Ovo je Allahov sud i propis da je svako onaj  ko se pokori kafirima u dozvoljavanju onoga što je Allah zabranio, ili zabranjivanju onoga što je Allah dozvolio, ili propisivanju onoga što Allah nije dozvolio, mušrik.

Slične ovim su i riječi Uzvišenog: “Svoje monahe i svećenike su uzeli za bogove mimo Allaha.” Tirmizi i drugi bilježe predaju – koja zbog drugih predaja doseže stepen dobre – hasen predaje – od Adijja ibn Hatima da je rekao: “O Allahov Poslaniče, mi ih ne obožavamo.” Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, mu reče: “Zar ne oharamljuju ono što je Allah ohalalio pa i vi oharamite, i ohalale ono što je Allah zabranio pa i vi ohalalite?” “Da” – odgovori on. “To je ibadet njima”- reče Poslanik. Šejhul-islam je također hadis ocijenio dobrim u “Medžmu’atul fetava” 7/47.

Iz hadisa se vidi da oni nisu znali da je pokornost u tahlilu i tahrimu ibadet, međutim, pored toga nisu bili opravdani tim neznanjem. Ibn-Džerir bilježi da je Huzejfe, radijAllahu anhu, rekao: “Oni nisu njima postili, niti se njima klanjali, već bi im sveštenici i monasi nešto ohalili pa bi oni to ohalalili i nešto oharamili pa bi i oni to oharamili. Na taj način su njih uzeli za bogove.”

Možda neko kaže da se suprostavljanje zakonodavstva Šerijatu u poglavlju haddova i kazni ne može jasno i potpuno uporediti sa tahlilom i tahrimom u pomenutim pitanjima, a kafirsko zakonodavstvo u ovom vremenu obuhvata haddove i kazne te uglavnom tu nema tahlila (dozvoljavanja) i tahrima (zabranjivanja) tako da ovaj ajet ne može poslužiti kao dokaz da se sljedbenici zakonodavaca ne mogu opravdati, jer ajet govori o pokornosti u tahlilu, stvari za koje se u islamu nužno zna da su zabranjene, poput strvine, alkohola, zinaluka, kamate…, i stoga se treba uzeti u obzir neznanje tih ljudi s obzirom na vrstu zakonodavstva u kojem oni druge slijede, i da se ne tekfire osim nakon uspostave dokaza.

Ovaj prigovor se ne može uzeti u obzir zbog toga što je zakonodavna vlast, bez ikakava ograničenja, data članovima parlamentima i njihovim tagutima, kako to jasno spominju njihovi zakonici.5 Tako da pod zakonodavnu vlast potpada tahlil, tahrim i drugo, a samo prihvatanje ove vlasti i njeno svrstavanje u pravo parlamentarca je dovoljno da se protekfiri on i onaj ko ga ovlasti da to čini, bez da išta ohalali ili oharami, bez obzira donosio propise i zakonodavstvo u kaznenom pravu i haddovima ili ne, i bez obzira zakleo sa na poštivanje kafirskog zakona ili ne. Općenito, zakonodavstvo predstavlja najizričitije odličje uluhijjeta koje se mora posvetiti isključivo Allahu. Onaj ko to pravo pripiše sebi ili nekom drugom mimo Allaha taj je mimo Allaha sebi uzeo drugog boga, gospodara i sudiju, i takav je odabrao drugu vjeru mimo islama.

Zatim, ko može tvrditi da se zakonodavstvo na osnovu kojeg su zakonodavci od ehlul kitabija i oni koji su ih slijedili postali kafiri, ogledalo samo u tahlili i tahrimu?? Također, potvrđeno je da je većina njihova zakonadvstva bilo u haddovima, kaznenom pravu i preciziranim pravima, poput dije (otkupnine), kako stoji u jednom od rivajeta povoda objave riječi Uzvišenog: “A oni koji ne sude po onome što je Allah objavio takvi su pravi nevjernici.” Od Abdullaha ibn Abbasa, radijAllahu anhuma, se prenosi da je ajet objavljen povodom dvaju jevrejskih skupina: Benu Nedir i Benu Kurejza. Pleme Benu Nedir je bilo ugledno te se za njihove ubijene plaćala potpuna krvarina, dok su pripadnici plemena Benu Kurejza bili poniženi pa se za njihove ubijene plaćalo pola krvarine. Zatim su se parničili pred Poslanikom, sallAllahu alejhi we sellem, te je on presudio da krvarina bude podjednaka. Predaju bilježi imam Ahmed i Ibn-Džerir u svom tefsiru.

Prethodno smo spomenuli drugi povod objave ovog ajeta kada smo spominjali hadis Bera'a ibn Aziba, kojeg bilježi Muslim, o kamenovanju jevreja koji je učinio zinaluk. Iz hadisa se vidi da je njihovo nedjelo radi kojeg su objavljeni ovi ajeti, njihovo slijeđenje njihovih predaka u izmijenjenom propisu kazne zinaluka kojeg su njihovi preci propisali. U hadisu se ne spominje da su oni dozvolili ili ohalalili zinaluk, da je tako ne bi za činjenje zinaluka određivali nikakvu kaznu, jer za halal ili dozvoljenu stvar niko ne kažnjava. Zatim, s druge strane, o šerijatskim haddovima se puno govori i kafiri i murtedi ih uveliko kritikuju, tako da su u našem vremenu toliko poznati da gotovo nema te osobe od kafira koja ih ne zna, a kamoli oni koji se pripisuju islamu. Svako danas zna da su taguti ukinuli ove haddove i zamijenili ih laičkim zakonima koje su uzeli od nevjerničkih zemalja. A poznato je, također, da propisivanje ovih “uvoznih” kazni umjesto haddova, žestina tih kazni ili njihova zamjena pripada zakonodavnoj vlasti koju predstavljaju članovi parlamenta i njihov tagut.

Svemu tome dodaj da je onom ko pogleda zakonodavstvo ovih sistema jasno da je tahlil i tahrim prisutan u različitim poglavljima. Tako je kamata, čija je zabrana opće poznata u šerijatu muslimana, dozvoljena u šerijatu robova laičkih zakonika. U tu svrhu imaju i organizacije koje štiti zakon.

Isto tako, dozvoljavaju alkohol. Postoje posebna mjesta gdje se dozvoljava prodaja i pijenje alkohola. Posjetioce i vlasnike takvih mjesta štiti zakon i njegovi robovi. A isti je slučaj i sa prostitucijom koju štiti zakon. A prije svega toga sâm riddet (otpadništvo od vjere) u raznim oblicima i vidovima. Zakon ga dozvoljava i štiti pod izgovorom slobode vjerovanja. U njihovim zakonicima od prve pa do posljednje tačke nema spomena o zabrani riddeta, kufra, i kažnjavanju onih koji to čine. Riddet kod njih nije nedjelo radi kojeg se osoba kažnjava, već slobodna volja koju štiti i brani kafirski zakon. Govor o ovim stvarima je dug, a mi smo detaljnije o ovome govorili na drugim mjestima.

Rezime ovoga bi glasio da mi nismo opravdali one koji ciljaju odabiranje zakonodavaca (tj. kada glasači namjerno ciljaju odabiranje onih koji će u njihovo ime propisivati zakone oprečne Šerijatu, op.PV.), ili one koji ih slijede i slažu sa njihovim nevjerničkim zakonodavstvom, da je tako opravdali bi jevreje i kršćane zbog ibadeta njihovim sveštenicima i monasima. U Šerijatu nema podvajanja između stvari koje su međusobno slične.

Ono čime smo opravdali običan svijet od muslimana u ovoj meseli jeste nepostojanje cilja (za činjenje djela kufra), i to je greška nasuprot koje stoji namjerno učinjeno djelo. A ovo važi za one koji ne glasaju da bi oni (parlamentarci) bili zakonodavci, da bi se zaklinjali pred tagutom ili da bi se parničili pred kafirskim zakonom, niti da u cjelini radi bilo koje djelo kufra kojeg parlamentarci rade… Uz to, glasač nije svjestan pomenutih stvari već glasa za kandidata kako bi uspostavio Allahov šerijat, kako to u svojim predizbornim kampanjama tvrde oni koji se pripisuju islamu, bez znanja o njihovoj  kafirskoj mašineriji za čije sprovođenje oni maštaju. Ili, pak, glasa za kandidata kako bi mu uradio neke usluge nepoznavajući suštinu njegova djela.

To su oni koji se ne tekfire osim nakon upoznavanja, pojašnjavanja i uspostavljanja dokaza, a posebno kada se stanje pomuti, džehl (neznanje) kod običnog svijeta proširi, i kada oni koji se pripisuju vjeri obmanjuju ljude. Šejhul-islam Ibn Tejmije kaže: “Možda se u određenim mjestima i vremenima poveća broj sljedbenika ovih strasti6 tako da njihov govor postane kod džahila izravan govoru uleme ehli sunneta, tako da se njihovo stanje njima pomuti te je tada neophodno da neko ispolji i pojasni Allahov dokaz.”7

Uspopstavljanje dokaza ne biva samo dostavljanjem Allahova govora i govora Njegova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, a pogotovo ne onda kada je Allahova Knjiga doprla do bližnjeg i daljnjeg i Allah je zagarantovao njeno čuvanje. Naprotiv, dosta često uspostavljanje dokaza biva otklanjanjem šubhi i obmana, ukazivanjem na obmanu i suštinu činjeničnog stanja ili značenje govora i suštinu djela.

Prethodno smo spomenuli dokaze o tome da se greška (nepostojanje cilja) koja je posljedica nerazumijevanja govora ili onoga što se njime cilja, i isto tako greška koja je posljedica odsutnosti razuma zbog velike radosti, straha ili neznanja, treba uzeti u obzir. Slično tome je i djelo ili govor čiju suštinu obveznik nije ciljao jer u datom momentu on nije svjestan značenja i suštine djela ili govora.

Spomenuli smo i hadis čovjeka koji je u pustinji izgubio jahalicu na kojoj je bila njegova hrana, voda i stvari. Kada se uvjerio da mu više nema spasa, legao je i zaspao kod drveta čekajući smrt. Kada se probudio zatekao je svoju jahalicu pored svoje glave te je uze za njen povodac i reče: “Allahu moj, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar – pogriješivši od velike radosti.”

Također, prethodio je hadis o čovjeku koji je oporučio svojim sinovima da ga zapale a zatim rasiju njegov pepeo, zbog velikog straha od Allaha u trenutku njegove smrti, a nije radio dobra djela mimo tevhida. U hadisu se spominje njegova nesvjesnost Allahove ogromne moći te da je On kadar da ga proživi pa makar njegovi dijelovi tijela bili razasuti. O ovom hadisu ćemo detaljnije govoriti kasnije.

Zato je donošenje suda kufra svim glasačima parlamentarnih izbora, bez ikakva tefsila, očita greška u tekfiru na koju treba obratiti pažnju, a posebno kada je u pitanju nepoznavanje suštine ovih parlamenata i parlamentaraca, nejasno stanje i namjere. Međutim, pored svega navedenog mi se ne dvoumimo da, na osnovu našeg poznavanja suštine ovih mušričkih parlamenata i onoga što poslanik radi u njemu od zakonodavstva i drugih stvari8, kažemo da je učestvovanje u glasanju na parlamantarnim izborima očit kufr. Ovo je općeniti sud o djelu radi kojeg upozoravamo na ove parlamente. To predstavlja prijetnju i zastrašivanje kako bi se ljudi klonili ovih stvari. Ali, kada je u pitanju spuštanje propisa na pojedince mi ne tekfirimo sve glasače9 već pravimo tefsil na osnovu odabira i cilja svakog od njih.

Ko glasa i bira poslanika radi zakonodavstva i tome sličnih stvari (tj. kada glasač namjerno cilja odabiranje onih koji će u njegovo ime propisivati zakone oprečne Šerijatu, op.PV.), takav je nevjernik, jer čini sebeb kufra. Takav je kafir pa makar ne ciljao da tim djelom postane nevjernik i izađe iz vjere. A ko ne zna suštinu parlamenta i djela parlamentarca, protiv njega se mora uspostaviti dokaz i mora se upoznati sa suštinom djela onih koje on želi izabrati. Pa ako ustraje u tome onda je kafir a prije uspostavljanja dokaza i objašnjenja se ne smije tekfiriti.

Šejhul-islam kaže: “Nije nikom dozvoljeno da protekfiri muslimana, pa čak i ako bi ovaj pogriješio, sve dok mu ne pojasni i dok se ne poduči. Osoba čiji je islam jasno i čvrstim ubjeđenjem (jekinom) potvrđen i konstatovan, ne gubi ga na osnovu sumnje, već ga gubi tek nakon uspostave dokaza i otklanjanja nejasnoće (šubhe).”10

Iz knjige: „Selasinija – upozorenje na pretjerivanje u tekfiru”, str. 473-484 prijevoda na bosanski

Autor: šejh Asim el-Makdisi


1.Tekfir – proglašavanje neke osobe nevjernikom. Tekfir je šerijatski propis kod kojeg su zastranile mnoge sekte. Tako, haridžije su pretjerale u primjeni ovog propisa, pa su muslimane proglasili nevjernicima, dok su murdžije zanemarili ovaj propis pa su kafire i mušrike nazvali muslimanima.

2. Ova razlika je povod da po pitanju glasača napravimo tefsil (dodatno pojašnjenje) i razliku između njih i poslanika koji rade pomenute mukeffirate. Ovo nije mesela ćejfa niti istihsana bez ikakava dokaza pa da propis poslanika izjednačimo sa propisom glasača, kako nas tome poziva jedan uvaženi čovjek u opaskama na našu akidu.

3. Ovo važi za osobu koja ne zna arapski jezik pa izgovori nešto od pomenutih riječi a ne i za oosbu koja poznaje arapski jezik i zna šta govori, op.prev.

4. “Er-reddu ala El-Bekri”, 341-342.

5. Njihovi zakonici jasno ukazuju na ovu stvar, izuzetak toga je nasljedni sistem vlasti i tome slične tačke kojima taguti čuvaju svoje prijestolje. Tada u njihovom dinu nije dozvoljeno parlamentarcima da se bave pomenutim tačkama ili da ih mijenjaju.

6. Cilja na džehmije, haridžije, kaderije i njima slične sekte.

7. “Medžmu’atul fetava” 3/152.

8. Pogledaj našu knjigu “Demokratija je nevjernički din”.

9. O razlici između općenitog i pojedinačnog tekfira je bilo riječi u prvoj grešci u tekfiru.

10. Medžmu’atul-fetava, 12/250.