Otvoreno o događajima u Šamu: Zamjerke šejha Tarika Abdul-Halima Džebhatun-nusri i IDIŠ-u

129

Cijenjeni čitaoče,

Pred tobom je novi tekst iz serijala “Razjašnjavanje situacije u Šamu (Siriji)”. Put vjernika je pokrenuo ovaj serijal zbog velikog interesovanja naših čitalaca, mnogobrojnih zahtjeva, te same potrebe koja to iziskuje, a sve u cilju kako bi posjetilac imao što jasniju i sveobuhvatniju sliku o dešavanju među džihadskim skupinama u Siriji. Objavljivanje ovih tekstova ne povlači nužno i slaganje Puta vjernika sa svim što je navedeno.

Slijedi tekst od šejha Tarika Abdul-Halima koji je, pored šejha Hanija es-Sibaija, bio jedan od rijetkih šejhova koji je branio IDIŠ od verbalnih napada drugih šejhova i daija u prvim danima i sedmicama fitne u Siriji:

Otvoreno o događajima u Šamu

Hvala Allahu, neka je salavat i selam na Njegova Poslanika a potom:

Od kako je nastala kriza u Šamu i počela borba među džihadskim skupinama sebebom proširenja Islamke države Iraka u Šamu (IDIŠ), potom odbijanja prisege šejha Dževlanija šejhu Bagdadiju, potom odbijanja presude šejha Zavahirija i njegove šutnje o ovim događajima, potom odbijanja svih inicijativa koje su ponuđene sa raznih strana u cilju prevazilaženja nastale krize, još od tada se moja uloga ograničavala na pokušaj iznalaženja rješenja za ovu krizu. Klonio sam se da ispoljim konačnu odluku o tome koju stranu podržavam, ali sam se ja i uvaženi šejh Hani Sibai suosjećao sa Islamskom državom u Iraku i Šamu zbog toga što smo vidjeli da ih sve grupe i države napadaju kako medijski tako i vojno putem onoga što su nazvali Islamkim frontom, džejšul mudžahidin kojeg finansira Alu Sulul (cilja se na tzv. Saudijsku Arabiju), te podrška Džebhetun-nusre toj borbi na ovaj ili onaj način. To je bio razlog suosjećanja.

Puno puta sam napominjao da nema jedne strane koja u potpunosti nosi čitavu istinu, naprotiv u svakoj grupi ima istine i batila, kao što se i prenosi od selfu saliha koji su govorili da je sva istina kod ehli suneta koji su raspodijeljeni i ona (istina) se ne ograničava na jednu od tih skupina ehli suneta. Nadam se da neki dječačić neće, protiveći se ovome, kao dokaz navesti riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Skupina iz mog ummeta će uvijek biti na istini…“ jer ovaj hadis ne ukazuje na to da će ta skupina biti objedinjena. Historija svjedoči da su nosioci ispravnog menhedža bili prošireni a svim stranama islamskog svijeta u bilo kom vremenu. Bilo ih je u Horosanu, Šamu, Iraku, Misru, Jemenu, Magribu, Arapskom poluotoku itd. Živjeli su u istom periodu a svako u svom mjestu i strani.

Veliki broj džemata je pao upravo sebebom ovog ograničenog shvatanja da je čitava istina kod njega. Zadnji od tih džemata je džemat Ihvanul muslimina (Muslimaska braća, ihvanije), koji nosi ideju irdža’a (muržizma), a koji je ljudima „probio“ glave govoreći im kako su oni centralni džemat i osnova svih džemata, da su oni na jasnoj istini te da oni vide ono što drugi ne vide. Sve dok im Allah nije dao i vlast u najvećoj arapskoj zemlji (tj. Egiptu) i oni formirali suštinsku državu sa svim njenim uvjetima. Međutim Allahov sunet (određenje) odbija da batil ustraje makar bio prožet nečim od istine, te je džemat Ihvanul muslimina završio na najgori mogući način nakon što njegove vođe nisu bile u stanju shvatiti lekciju iz historije.

Napisao sam više od dvadesetak članaka povodom ovih događaja u šamu i nisam stao ni na jednu stranu. Ne zbog toga što ne smatram da jedna od skupina nosi više istine od druge već zbog toga što sam htio imati ulogu neutralne osobe kako bi bio prihvaćen i kod jednih i kod drugih. Međutim, očito je da svijest kod strana koje se spore nije na toj razini, jer vidimo pristrasnost u mišljenju, i želju za donošenjem suda kroz njihov govor kao i zastupanje mišljenja prokletog Buša „Ako nisi sa nama onda si protiv nas“. Takvi ne znaju ili se prave da neznaju da takav stav neminovno mora zauzeti onaj ko želi biti sudac među dvjema skupinama. Rezultat toga je bio da sam postao žrtva i jedne i druge strane a posebno skupini onih koji podržavaju Devlu (IDIŠ), pored toga što smo se suosjećali sa njom na početku zbog zulma kojeg smo vidjeli da joj se desio.

Međutim nakon ovog pokušaja koji je trajao više od četiri mjeseca, kao i činjenica da od života nije ostalo još puno pa da se nekom dodvoravamo, osjećam potrebu da stavim tačku na slovo. Spomenuću moje zamjerke na ručun dviju najvećih skupina na terenu, priznajući da pored njih ima i drugih skupina u kojima ima i ispravnosti i greške, istine i neistine. Ranije sam govorio o tačkama razilaženja između ovih dviju skupina u članku „Decidne mesele u odnosu Devle i Nusre“. Međutim u ovom članku želim govoriti o mojem razilaženju sa njima, Allah im svima dao dobro. Naglašavam da ovo ne znači napad na Devlu ili Nusru već predstavlja pojašnjenje onoga što vidim od grešaka u njihovim postupcima i skretanja sa istine.

Moje zamjerke Nusri:

1. Kršenje prisege (bej’a) šejha Dževlanija date šejhu Bagdadiju. Ovo je stvar koja se ne može opravdati pored neispravnih opravdanja koja se navode poput „Nema pokornosti osim u dobru“, „Idžtihad šejha Bagdadija je bio greška“ itd. To je batil (neispravno) i pogrešno stavljanje hadisa na mjesto koje mu ne pripada.

2. Davanje prisege šejha Dževlanija nad prisegom, što je predstavljalo taktički potez kojem se htjelo jačanje spram strane kojoj se poništila beja.

3. Idžtihad Nusre u pogledu dozvoljavanja potpomaganja sa sumnjivim stranama pod izgovorom da ih ne tekfiri. A ja sam detaljnije govorio o šerijatskom stavu  o ovom pitanju na drugom mjestu. Ovo potpomaganje je jednoglasno zabranjeno ako je cilj borba protiv muslimaske skupine a ima oblika koji zahtjevaju detaljno pojašnjenje ako se radi o otpadničkim skupinama.

4. Nedovoljna jasnoća Nusre po pitanju arapskih vladara poput Alu Selula i drugih murtedskih sistema. Možda se na ovaj stav može gledati kao na fikhsko mišljenje sa taktikom šerijatske politike te da je njihova osnova po pitanju vladara kod njih jasna onda kada ukazuju na kufr onoga ko ne sudi po onome što je Allah objavio. Međutim to u praksi otvara široko polje za uvlačenje batila (Džebhatun-nusra se generalno odrekla svih onih koji propisuju zakone mimo Šerijata nazivajući ih tagutima/mušricima u svom proglasu ovdje, a ono što se iz ove tačke šejha Abdul-Halima zaključuje da on zamjera što Nusra nije detaljnija i preciznija po ovom pitanju, op.PV).

5. Pretjerivanje u pogledu upotrebe šerijatske politike do te mjere da neki put to ne biva idžtihad već popuštanje. Tako smo skoro čuli o tvitu koji se pripisuje šerijatskom konsultantu u Nusri koji govori o civilnoj državi u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Korišćenje ovih termina predstavlja obmanu i podvalu, što ukazuje do koje mjere ih može dovesti ova nekontrolisanost u pogledu shvatanja šerijatske politike.

6. Simptom pretjerivanja po pitanju tekfira koji se primećuje kod nekih od onih koje nazivaju šeriijjima (šerijatski kosultanti). Ova stvar iako se ne odražava kod većine sljedbenika Nusre ipak ne odražava lijep izgled na ovom polju. Šta više on je u suprotnosti  sa općim fikhskim pravcem Nusre u stvarima akide i njenog popuštanja u granicama el vela’a i bera’a (ljubavi i mržnje)

Moje zamjerke Islamskoj državi u Iraku i Šamu (IDIŠ)

1. Nemogućnost obuhvatanja i shvatanja činjeničnog stanja na terenu te nikakvo korištenje islamske politike. Oni su po ovom pitanju sušta suprotnost Nusre. Možda se u opravdanju toga može navesti da za tim nema potrebe jer onaj ko je na haku nema potrebe da politizira! Međutim, takav govor nema potpore u šerijatu. Shvatanje šerijatske politike i uzimanja u obzir onoga što se može desiti kao posljedica određenih poteza predstavlja suštinu fikha, a ne samo ponavljati opće ajete koji potvrđuju šerijatske propise ali ne i njihovo spuštanje na činjeničo stanje uz odgovarajuće fetve i posebne okolnosti.

2. Opći simptom pretjerivanja u meselama tekfira, koji, iako se ne ispoljavaju u oficijalnim proglasima Devle (IDIŠ), ispoljavaju na terenu. Ovu stvar pojašnjava i veliki broj njenih pomagača na društvenim mrežama u obliku koji prevazilazi svaku drugu skupinu na terenu tako da je pretjerivanje postalo oličje Devle. Iako je tog pretjerivanja pošteđen veliki broj sljedbenika Devle, ipak malo nečistoće može uprljati puno čiste vode, a kako kada se u obzir uzme činjenica da te nečistoće onih koji pretjeruju u Devli ima puno a ne malo. Ova stvar može nametnuti sumnju u suštinu akide Devle iako je lično, shodno njenim oficijalnim proglasima ne smatramo haridžijskom.

3. Prešutkivanje Devle po pitanju ovih koji pretjeruju bez izbacivanja proglasa, pa makar oni bili i kratki,  u kojima će Devla njih spomenuti imenima i odreknuti se njihovih postupaka. Primjer toga je na terenu je Ebu Abdur – Rahman el Iraki, Ugajlim eš – Šami, Dilalul ensarijje i ostala skupina koja predstavlja drugu vojsku Devle spram svakog ko se usudi da kritikuje Devlu bez obzira radilo se o njenom pomagaču ili protivniku. Možda će neko reći da je Devla putem svog oficijalnog govornika pojasnila da je njeno oficijelno glasilo Muessesetul i’tisam, da ima svoje zvanične naloge te da nije odgovorna za postupak drugih. Međutim, takve riječi su apsurd sa kojim ne može opstati istina niti pravda. Svejedno da li Devla prihvatala ili ne, pomenuta skupina se pripisuje njima i govori u njeno ime. Tako da i šerijat a i činjenično stanje ukazuju da se mora odreći takvih poimenično a ne općenito. Ostavljanje takvih da pišu i rade u njeno ime će predstavljati podršku njima i odobravanje istih kao i medijsku taktiku u smislu: Pusti ih da napadaju onoga koji zastupa oprečno mišljenje, a da mi u tome nemamo nikakvu direktnu ulogu. Međutim, takva taktika je očita i ne prolazi neopažena od strane razumnih. Devla snosi njihove greške dok god ne osudi njihova djela.

Možda će neko reći da su pojedinci koji se pripisuju Devli razgovarali sa mnom i odrekli od postupaka pomeutih ljudi. Ponovo kažem: Ovo je neispravan govor jer ono što se ispoljilo javno negira se javno a tajnost se ne uzima u obzir. Možda će isto tako neko reći kako se puno pomagača Devle izvinulo i pojasnilo da su pomenuti ljudi ili zabludjeli ili pak obavještajci, ipak kažemo to je vid ličnog odražavanja a ne predstavlja ličan stav džemata.

4. Grubost i žestina kao opće svojstvo kod velikog broja sljedbenika Devle a ne svih, a koji nose loša značenja, šta više nekada i udaljavaju svakog alima koji želi da im se približi. Kod njih su učenjaci samo oni koji su dali prisegu šejhu Bagdadiju a drugi su ili murtedi ili zalimi shodno grubosti i žestini pojedinaca, onih koji se pripisuju Devli. Očit primjer toga je primjer mene i šejha Hanija Sibaija. A evo upravo sada se vodi prljava kampanja na šejha Zavahirija od određenih pristalica Devle.

5. Slabost Devle spram njenih pomagača i pristalica ukoliko je tačno da Devla ne zastupa pretjerivanje (guluvv). Možda će neko reći da je to pretjerivanje došlo od strane muhadžira pa ako bi Devla negirala muhadžirima okrenuli bi se protiv nje. Međutim, zar takav postupak Devle nije vid poklapanja sa batilom. Tada će njihov primjer biti poput Nusre samo u drugom obliku. Kako bi bio pravedan moraš vagati sa jednim kantarem a ne dva. Gotovo da je bio kijamet od strane nekih koji pretjeruju u Džebhi kada sam Devlu opisao kao čistom ciljajući time da je Devla čista u smislu nepotpomaganja sa onima koji su joj oprečni u akidi. Međutim, to ne znači da se Devla nije zaprljala ovim gulatima (koji pretjeruju) džahilima a potom nije nastojala da otkloni njihovu prljavštinu već je prešutila. Tako da je čistoća Devle bila u spoljašnjem smislu a ne nutarnjem.

6. Tajnovitost shvatanja države kod odgovornih u Devli a samim tim i kod njenih sljedbenika. Ko prati događaje uviđa da su države u stvari društvene organizacije koje vrše određenu ulogu na poljima života. To je ista ona stvar koju može raditi front, imaret, ili nazovi ga već kako hoćeš. Šta više termin imaret (emirat) je po mom mišljenju jači od termina države (devle) jer termin država (devla) nećemo naći u šerijatu već u produktu historije, za razliku od imareta čiji termin je pritvrđen šerijatski za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih ashaba i tabi’ina. Ko se pridržava termina države taj je upao u mrežu novonastalog termina odjevenog islamkom odjećom. U suprotnom, takvi nam moraju precizirati značenje termina države. Pridržavanje ovog termina (tj. termina devle – države) predstavlja skrivenu posljedicu i trag Sajs-Pikota koji terminu država daje počast i pravo više od onoga kojeg zaslužuje termin imareta, vilajeta ili hilafeta.

7. Ne postojanje detaljnog obrazloženja za veliki broj stvari kojim ih optužuju njihovi protivnici a što je spomeuto i u svjedočenju nekih uvaženih ljudi, a neke od njih i lično poznajem više od 30 godina poput Ebu Firasa es-Surija. Živio sam sa njim poduže vremena i svjedočim mu adaletom (pravednost i pouzdanost). Ne može se uzeti u obzir opća mubahela (prizivanje prokletstva na lašca), preče je da se detaljno pojasne pomenute priče i događaji svjedoka onako kako su se desili.

8. Nerazjašnjenost prisege (bej’a) šejha Bagdadija šejhu Zavahiriju. Ne znam šta ga sprečava da u pet minuta progovori o ovoj temi i time ona bude zatrpana u grob. Osim ako postoji nešto što ga sprečava a što mi ne znamo. S obzirom da on lično nije pojasnio ovu stvar ostaće rana koja će uvijek curiti gnojem i koja će ezijetiti Devlu i o njoj govoriti historija nakon izvjesnog vremena.

Na kraju, neka naelektrisani dječačić ili neznalica ne pomisli da ja ne želim uspostavljanje islamske države. To je budalaština na koju se ne želim obazirati. Ja sam tome pozivao prije nego li su ta stvorenja udisala vazduh. Još ranije sam napisao: „Proglas Islamske države Iraka na početku a potom njeno proširenje na Šam je u srcu velikog broja muslimana oživio nadu koja je bila daleko pa ju je on (proglas) približio i postao poput hlada u pustinji. To je bila i ostala nada u srcu autora ovih redova.“

Ja nisam od munafika koji huškaju ljude ili koriste više naloga kako bi širili nered. Niti sam od onih koji koriste pseudonim kojim se krije iza komjutera. Hvala Allahu pa nemam potrebe da se skrivam.

Ovo je rezime onoga što vidim od greški u stavovima Nusre i Devle. Znam da ću sebebom ovoga biti izložen napadu i jedne i druge strane, a posebno pristalica Devle. Biću optužen i riddetom i kufrom, a neki će mi se možda „dodvoravati“ i nazvati samo novotarem. Ali, kao što rekoh na početku, nije ostalo još puno od života kako bi se nekom dodvoravao i ulagivao.

Ja, tako mi Allaha, žalim i tugujem i vidim suzbijanje i povlačenje džihada sebebom ovih dviju skupina. Više od pet decenija sam živio sa islamskim pokretima tako da sam stekao iskustvo kada je u pitanju njihov pravac i put kojim se kreću. Ostavimo se mašti i obmana! Njihova međusobna borba će uništiti njihovu snagu te će tako postati lahak plijen nusajrija ili cionističko krstaških snaga.

Pobjeda ne dolazi heš tagom (cilja se na aktivnosti na Twitteru, op.PV) već snagom prožetom blagošću, obazrivošću prožetom jekinom, ispravnim mišljenjem prožetim dalekovidošću i preciznošću prožetom pogledom na posljedice određenih postupaka. Tako dolazi pobjeda a ne kratkovidošću i pokuđenom žestinom.

Gospodaru moj, ujedini safove mudžahida, ispravi njihove greške, učvrsti njihove noge dok god se istini pokoravaju.

Autor: Tarik Abdul Halim

Izvor: http://tariqabdelhaleem.net/

Preveo: Muhibul mudžahidin

SHARE