Prije otpočinjanja bilo kakve analize na pomenutu temu treba istaći da Amerika i Zapad nikada neće naći odanije sluge i saveznike u muslimanskim zemljama od dosadašnjih diktatora, i treba naglasiti da Amerika i Zapad nikada neće biti zadovoljni islamom i šerijatskim ustrojstvom bilo koje zemlje na svijetu, što oni i ne kriju.
Sjetimo se egipatske revolucije prije manje od mjesec dana, i detalja kada su se demonstrantima, nakon dugog oklijevanja, priključili članovi pokreta Ihvanul-muslimin (Muslimanska braća). Američki predsjednik Obama, očigledno dezinformisan i uplašen nazivom ovog pokreta, lično je izjavio da Amerika neće tolerisati uspostavljanje nikakve šerijatske države u Egiptu. Na Obaminu prijetnju vođe Muslimanskog bratstva su odgovorile da su oni protiv šerijatske države, želeći time da umire Obamu i Zapad koji su bili u strahu da pobuna u Egiptu ne poprimi epitet islamske revolucije. Tako je Muslimansko bratstvo povuklo još jedan od „mudrih“ poteza, a bojazan Obame je otklonjena.
Nema sumnje da je i revolucija u Libiji poput one u Egiptu i Tunisu. To je u svojoj osnovi revolucija gladnih stomaka i ugnjetenih duša, u čijim se srcima decenijama gomilao gnjev zbog ugnjetenosti, siromaštva i socijalne nepravde, jer je bogatstvo od prodane nafte išlo samo određenom sloju ljudi koji su bliski režimu.
Međutim, kada se spominju pobune u arapskim zemljama, po prvi put se uz ime libijske revolucije spominje i epitet „islamski/a“. Pa tako, na samom početku revolucije, mediji izvještavaju o osnivanju „Islamskog Emirata Barka“ na istoku Libije, a u ogromnom broju amaterskih video snimaka demonstracija čuju se tekbiri demonstranata „Allah Ekber!“ (Allah je najveći!) kao i usklici „La ilahe illAllah!“ (Nema boga osim Allaha!). To je svakako zabrinulo „istinoljubivi“ Zapad i Ameriku, pa su ovi požurili sa slanjem signala da ne žele Libiju kao islamsku zemlju.
Kako je postalo jasno da su Gadafiju dani odbrojani, licemjerni Zapad i Amerika se ponovo pokušavaju predstaviti muslimanima kao pomagači „demokratskih težnji libijskog naroda“. Međutim, za svaki slučaj, „slobodoljubiva“ Amerika, koja u svojoj zemlji ima toliko slobode da je već odavno izvozi (Irak i Afganistan su primjer), rasporedila je svoje elitne oružane snage u blizini obala Libije, a njen primjer slijede Velika Britanija i Njemačka. S obzirom da je Gadafi već poodavno američki saveznik i prijatelj Zapada, kojima za džabaluk (pro)daje naftu, i ako se ima u vidu izjava američkog državnog sekretara Hilari Klinton da ne predstoji nikakva vojna akcija SAD u Libiji, jasno je da su brodovi američke ratne mornarice tu da bi revoluciju skrenule „u pravom smjeru“, tj. da iz svjesti demonstranata izbace bilo kakvu ideju o uspostavljanju Allahovog zakona u zemlji muslimana, što se od strane demokratskog Zapada i Amerike smatra najvećom opasnošću, toliko velikom da oni svakih mjesec dana režiraju bar po jedan video dokumentarac o „zločinima šerijatskih vlasti“ u Afganistanu, Somaliji i plemenskim oblastima Pakistana, predstavljajući tako zapadnjacima Šerijat kao „đavolji sud“, iako jadni narod na Zapadu ne zna da nemuslimani u šerijatskoj državi imaju veća prava i beneficije nego što ih sada imaju u svojim demokratskim zemljama.
Dakle, Zapad je i te kako uplašen da revolucija u Libiji ne dobije islamske tokove, jer bi to značilo dolazak islamista na vlast i uspostavljanje Šerijata, a to dalje znači da se ne bi Americi prodavalo 10 litara nafte za jedan litar Koka-kole i ne bi se ogromna većina zarađenih para od nafte deponovala u židovskim bankama na Zapadu i u Americi.
S druge strane, Zapad bi morao održavati dobre odnose sa „pobunjenicima“, jer ovi imaju snagu i sve je očiglednije da će svrgnuti Gadafija. Tako Zapad, kao u većini sličnih situacija, ima dva lica, po jedno za svaku od suprotstavljenih strana.
Međutim, jedno je sigurno, Zapad i Amerika će se svim snagama boriti protiv islama i Šerijata u Libiji, jer je opasnost od islamista „velika“, a mogući gubitak „neprocjenljiv“.
U tom cilju, Zapad je iznalazio načine da zaštiti svoje interese, tj. pljačku muslimanskog imetka Libije i drugih arapskih država. Kako Zapad nikada neće naći odanije sluge i režime o onih koji su već na vlasti u arapskim zemljama, licemjerni Zapad će pokušati da zadovolji obje strane – da održi postojeći režim i da ulije nadu demonstrantima u promijene. To smo vidjeli u Tunisu i Egiptu, i ka tome se kreće razvoj situacije u Libiji.
U tu svrhu, jučer su zapadni mediji počeli sa promocijom svog „keca iz rukava“ koji će „zaustaviti krvoproliće u Libiji“. Vjerovali ili ne, to je ista ona osoba koja je na samom početku demonstracija prijetila demonstrantima „rekama krvi“ i izjavila: “Borićemo se (za Gadafija) do posljednjeg muškarca, do posljednje žene, do posljednjeg metka.” To je Gadafijev sin Sejful-Islam! On je označen kao „čovjek koji će donijeti mir Libiji“, iako isti učestvuje u pokoljima demonstranata.
No, to demokratskom Zapadu nije ni bitno. Bitno je da libijska nafta nastavi da teče prema Zapadu i da je 10 puta jeftinija od vode.
Tako ovih dana zapadni mediji pišu o navodnom „sukobu između oca i sina“, te kako je sin dobar i fin (i da govori njemački i engleski), a otac zao i nepromišljen i da je u bunilu, kako je izjavila ambasadorka Sjedinjenih Američkih Država u Ujedinjenim nacijama. Međutim, sve dok demonstranti nisu postali snaga koja mora da se respektuje, Gadafi nije bio u bunilu i bio je dobar saveznik i partner, ali sada odjednom nije.
Zapadni mediji čak špekulišu da bi Sejful-Islam mogao ubiti svoga oca i tako spasiti Libiju, tj. američke i interese Zapada. Dolaskom Sejful-Islama na vlast, režim bi ostao isti, a nafta bi nastavila svoje tokove prema Zapadu. Našao bi se, također, i način da se lažnim obećanjima umire demonstranti, a oni među njima koji se ne budu pokorili volji Zapada i Amerike, bit će neutralisani „milom“ ili silom.
To što Zapad zvecka oružjem i gomila svoje snage na obalama Libije, to je poruka demonstrantima, a također i režimu: demonstrantima da ne pomišljaju na islamsku Libiju, a režimu da mora sarađivati sa Zapadom, jer može biti uklonjen kada to bude u interesu Zapada.
Dakle, gomilanje američkih, njemačkih i britanskih ratnih brodova na obalama Libije, znak je da su interesi Zapada ugroženi, a ne pokazatelj brige Amerike i Zapada prema sudbini demonstranata, tj. muslimana. Jer, u protivnom, imajući u vidu da vojne snage gorepomenutih sila učestvuju u svakodnevnom ubijanju muslimana Afganistana, značilo bi da se zvjer strašno zabrinula za sudbinu svoje žrtve, i da od silne žalosti prema žrtvi – oštri zube!
A Allah najbolje zna.
„Oni spletke prave, a Allah ih razotkriva!“
Za Put vjernika: Ebu Abdul-Haqq
