Dilema arapske budućnosti između šijja, Zapada i mudžahida

Popularno na sajtu

Tenzije i prevrati na Bliskom istoku se zagrijavaju. Iako su neki već u fazi postkrize, ono što za narod Bliskog istoka preostaje je da se fokusira na budućnost.

Ali neke vijesti koje su nedavno potvrđene na Bliskom istoku ukazuju na to da Bliski istok ulazi u novo razdoblje koje postaje arena nadmetanja za tri najvažnije komponente svjetske snage.

Te tri snage ne predstavljaju samo vojnu snagu, nego snagu ideologije i narodnih masa. Te tri snage su rafidije (šijje), Al-Kaida i Zapad (u Zapad također spadaju i “Izrael” i kraljevske porodice koje još nisu svrgnute). Ove tri snage imaju najviše potencijala da kontrolišu Bliski istok nakon krize. Zbog toga je interesantno analizirati kakav bi, inšaAllah, Bliski istok mogao biti za 10 ili 20 godina.

Mi pretpostavljamo da će zadatak zbacivanja arapskih režima završiti, za većinu od njih, do kraja 2012. godine. Šta će se desiti poslije toga?

Zapad i “Izrael”

Zapad i “Izrael” će uvijek podržavati bilo koji režim na Bliskom istoku dokle god su dva uslova ispunjena: nepodržavanje terorizma (izvornog islama, op.PV) i kooperativnost u prodaji nafte Zapadu. Njih jednostavno nije briga za represivnu politiku tih režima protiv svog stanovništva. Čak i ako izuste pokoju kritiku, to nije ništa više od praznog govora visoko rangiranih političkih ličnosti.

Zapadu je dobro bila poznata agresivna politika Hosnija Mubaraka, Gadafija i drugih tirana prema svome narodu, ali je čitavo vrijeme šutio, ne čineći nikakav značajniji potez. Zapad je bio neprijateljski raspoložen prema Gadafiju samo zbog toga što je on naredio obaranje zapadnog aviona koji se srušio u Lokerbiju. Zapad nikada nije interesovala njegova brutalnost prema svom narodu.

Nakon što se Gadafi ‘izvinuo’ Zapadu, Zapad je sebi mogao priuštiti prihvatanje Gadafija, kao da prije nije bilo nikakvih problema. To se da razumjeti, jer je on bio kooperativan u prodavanju prirodnih resursa svoje zemlje, i što je još važnije, bio je žestok protivnik Al-Kaide i “terorizma” (odnosno džihada).

Ali kada je narod počeo da napušta Gadafija i kada je Gadafi satjeran u ćošak, Zapad se nimalo nije ustručavao da ga odbaci. Ovaj šablon je postao standardni stav Zapada protiv bilo kojeg režima na Bliskom istoku, zapravo u čitavom svijetu.

Suština je da Zapad vidi potencijal Bliskog istoka i Sjeverne Afrike kroz dva strateška razmatranja – koliko dugo se mogu koristiti njihovi prirodni resursi, i kolika je udaljenost između vladara i “terorističkih pokreta” a u cilju zaštite “Izraela”. Problem je u tome što se Zapad, predvođen Amerikom, iznova i konstantno suočava sa novim problemima. Ekonomske krize koje postaju sve gore i gore, i moralno propadanje njihovih snaga na svim bojnim poljima (da ne kažemo poraz), čini da im se obraćaju (Zapadne vlade svojim vojnicima, op.PV.) sa sve više opreza.

Znači, ovaj prevrat na Bliskom istoku je već poodmakao za Ameriku i Zapad generalno, jer se oni već valjaju u blatu Afganistana i Iraka, što im čini nemogućim da djeluju brzo i agilno kao prije. Prije, kada je Amerika još bila sila, prevrat ove vrste bi bio zlatna prilika, jer nije bilo protivnika. Ali danas, protivnika je već mnogo.

Ali ovo nikako ne znači da je Zapad već paralizovan. Oni su još uvijek moćni i opasni, ali nije više situacija da jedan učesnik koristi prednost momentuma ovakve vrste prevrata, a da ne spominjemo da se to dešava u regiji važnoj kao što je Bliski istok, gdje se dešavaju glavne stvari svjetskog previranja.

Rafidije (šijje), najrealnija prijetnja

U vrijeme kada je Hosni Mubarak bio na vlasti, iza njegove nehumanosti prema narodu, postojao je geopolitički interes koji nije nikad realizovan – njegova mržnja prema Iranu. Otkada je Iran uspješno svrgnuo tiranski režim Reza Pahlevija 1979. godine i kada je smjer države promijenjen u čisto rafidijsku državu, Egipat nije nikada dozvoljavao da iranski brodovi prolaze kroz Suecki kanal. Ali kada je Egipat svrgnuo Mubaraka, po prvi put su kroz Suecki kanal prošli iranski ratni brodovi.

Nemir u Bahrejnu je također zabrinjavajući, gdje su demonstranti rafidije koje se bore protiv režima kojeg vode sunije. Saudijska Arabija je u poziciji dvoumljenja. Ako dozvoli da režim Bahrejna bude svrgnut od strane rafidijskih demonstranata, to znači da će sunijski režim, koji je očigledno prijatelj Saudije, nestati. Jasno je da je Saudijska Arabija u opasnosti, jer se prijetnja rafidija povećava blizu graničnih linija. Iako će to izazvati oštre poglede iz međunarodne zajednice, Saudijska Arabija osjeća potrebu da pošalje vojsku direktno u Bahrejn, sa ciljem smanjenja napredovanja rafidija (šijja).

Nije mnogo drugačija situacija ni u Omanu, Kuvajtu i Jemenu, gdje u svakoj od zemalja postoji veliki potencijal podrške šijjama. Ako prevrat ovih ljudi bude dobro odigran od strane Irana, nije nemoguće da Saudija postane sve više i više očajna zbog napredovanja rafidijsko – iranskog uticaja u regiji. Čak i prije izbijanja nemira, Hutsi pobunjenici u Jemenu su već zadavali brige Saudiji.

Da ne spominjemo saudijski domaći prevrat, koji je također podstaknut rafidijskim pristalicama, koji su prije svega saudijske nacionalnosti. Oni su koncentrisani u gradovima istočnog dijela Saudije, kao što su Hufuf, Katif i Avamija. Saudijski sunijski režim je napadan od strane narodnog pokreta kojeg vode šijje (rafidije).

Ako se ova situacija nastavi, problem će se povećavati, dovodeći Bliski istok u pravu opasnost i prijetnju od šijja i Irana. Istina, historija će uvijek kretati oko iste osnove. Ako se u prošlosti skriveno rivalstvo dešavalo između Arapa i Perzijanaca, danas se ta historija ponavlja. Sada arape predstavlja Saudijska Arabija a Perzijance Iran. A Iran je, još od davnih dana, uvijek bio veliki uzrok problema, jer mu je suđeno da bude plodna zemlja za širenje različitih novotara, sekti i zlobe. Nije nikakva novost u historiji Perzije da su se najčešće udruživali i uvijek bili kooperativni sa židovima.

Iran je trenutno u zlatnom dobu sa svojim šijjama. Od kada je prestao da vodi rat sa Irakom u 80-im, njegovo djelovanje se svelo samo na širenje rafidijskog učenja u čitavoj regiji, ili čak i u svijetu. Zapravo, Indonezija je postala objekat ozbiljnog odgajanja. Ne manje od 300 indonezijskih studenata se odgoji svake godine sa rafidijskim učenjima u Iranu, Kumu i drugim gradovima, kako bi postali okosnica šiitskih boraca u Indoneziji. Oni su poznati po podmuklosti, jer oni ne dolaze sa novim Poslanikom, nego dolaze sa blaćenjem Poslanikovih ashaba. Ali osnova njihovog učenja je instaliranje mržnje prema ehli sunnetu wel džemaatu koji su većina u ovoj zemlji (Indoneziji).

Može se reći da Iran ima veće šanse od Zapada da iskoristi prevrate na Bliskom istoku, zbog više faktora:

1. Iran je bogata zemlja sa obiljem novca od nafte, od koje je bogatija samo Saudijska Arabija.

2. Iran nije umiješan u rat protiv neke nacije, zbog čega su njegove finansije netaknute.

3. Iran ima saučesnike u svim zemljama na Bliskom istoku sa svojim rafidijskim učenjima. Oni se mogu koristiti za skretanje smjera reformi, ili barem na reduciranje otpora sunijske zajednice protiv učenja rafidija.

4. Iran je veoma blizu tačkama prevrata na Bliskom Istoku, i iranski narod ima relativno slično ponašanje, te čak pričaju arapski jezik. Njima je lahko da se infiltriraju, posebno što u svojoj akidi imaju tukju (pretvaranje), što im dozvoljava da se pretvaraju da su sunije, tako da mogu da rade “iznutra”.

5. Iran također ima svoju tehnologiju, što može postati alternativa za narod na Bliskom istoku a što ujedno odbija Zapad. Njegova vojska je također jaka, zapravo je možda najjača u regiji.

6. Iran je također uporan u svom predstavljanju kao neprijatelja Amerike i “Izraela”, što narodu Bliskog istoka otežava da odbace Iran, naprimjer kada je u pitanju odbrana Gaze.

7. Iran također nije uznemiravan od strane Al-Kaide, što nije slučaj sa Saudijskom Arabijom i Zapadom. To je razumljivo jer Al-Kaida može djelovati samo gdje ima baze svojih sunija, dok Iran ima samo mali broj sljedbenika sunneta. To na kraju znači da iranska vojna i ekonomska snaga je u stabilnom stanju, te nema nekog značajnog uznemiravanja.

Uzimajući sve ovo u obzir, može se zaključiti da će Iran sa svojim rafidijama nastaviti da se širi na ostale teritorije na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi sa ciljem jačanja svoje prevlasti. Razdoblje prevrata i ubiranja plodova, u smislu otvorenih mogućnosti, može u potpunosti pripasti Iranu, u vremenu kada su druge regionalne sunijske zemlje zauzete svojim vlastitim poslovima.

Na primjer Egipat – dok su ihvanijski aktivisti zauzeti sa borbom protiv sekularista u određivanju boje zastave svoje zemlje, rafidije slobodno čine davu u centru društva. Ne postoji više zakon ili pravilo koje ih može u tome spriječiti, jer razdoblje otvorenih mogućnosti je već počelo. Za 10 ili 20 godina od sada, Iranu će samo ostati da ubere plodove. Isto vrijedi i za ostale zemlje u regiji.

Iran protiv Al-Kaide i globalnih džihadista

U seriji iskušenja koje Allah daje islamskom ummetu sa ciljem uzdizanja njegovog statusa, ispostavilo se da su ta iskušenja došla veoma brzo. Kada su Al-Kaida i aktivisti globalnog džihada bili iskušani u izdržljivosti u borbi protiv svjetske supersile Amerike, na više mjesta odjednom, rafidije sa svojom podrškom iz Irana se već zbog toga grče. Rafidije i Iran se pripremaju da budu sljedeći neprijatelji nakon kolapsa Amerike i njene koalicije. Za 10 ili 20 godina od sada, inšaAllah, Iran sa svojim rafidijama će biti mnogo snažniji nego sada. Bit će mnogo stabilniji u nekim oblastima, da Allah sačuva.

Početak razvijanja džihada i planiranje akcija rafidija počelo je istovremeno. Vođe rafidija su 1979. godine uspješno svrgnule režim Rezea Pahlavija i uspostavili su suverenu rafidijsku državu. U istoj godini Sovjetski Savez je napao Afganistan, kojeg su počeli da brane mudžahidi sa ne više od 6 pušaka. Hvala Allahu, 1991. godine, Sovjetski Savez je Allahovom dozvolom poražen, odnosno to čitavo carstvo se pocijepalo, ostala je samo Rusija. Kao da nam je data šansa da se natječemo u utrci sa iste polazne tačke – 1979. godine.

Nakon 30 godina, Iran je postao sila na koju se mora računati. On ima širok uticaj u islamskom svijetu. Irak je već pod kontrolom Irana nakon odlaska Amerike, iako ne u potpunosti. Ako uspije u sprovođenju planova u Bahrejnu, broj rafidijskih država će se povećati. I tada će ih biti mnogo više.

Sa druge strane, također nakon 30 godina, globalni džihad je uspostavio jak uticaj u Afganistanu, dijelovima Pakistana, Iraka, u Somaliji, Čečeniji, Kašmiru i u većem broju regija gdje su se desili oružani prevrati. Prije ili poslije, velika bitka između mudžahida i Irana će izbiti. Jer, nakon što je Amerika oslabila, Bliski istok mora biti očišćen od Irana.

Razvijanje Irana može biti inspiracija za saudijske vladare i druge režime. Pošto su uznemireni zbog napredovanja rafidija, najbolji partner kojeg imaju je Al-Kaida i aktivisti globalnog džihada. Nažalost, saudisjki režim nije u mogućnosti da se riješi Amerike. Uskoro će zažaliti što su izabrali pogrešnog partnera.

Na kraju, činjenica je da je Bliski istok u potrebi za Al-Kaidom i aktivistima globalnog džihada, ali su tamošnji vladari već otišli predaleko u vlastitim interesima i osjećaju da je ponos još uvijek u rukama Amerike. Međutim, pravi ponos se nalazi kod Allaha i Njegovog Poslanika putem ibadeta zvanog džihad na Allahovom putu. Traženje ponosa kod Amerike će muslimanima donijeti samo poniženje.

Izvor: Prisoner of Joy
Prijevod i obrada: Put vjernika

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz