20. marta 2002. godine, dunjalučka priča čovjeka od kojeg je smrt bježala 15 godina dok je on hrlio ka njoj – okončana je.
Silne planine Kavkaza su ponovo bile počašćene da se u njihovu utrobu nastani još jedan od slavnih junaka islama, čije će ime historija zapisati zlatnim slovima – Hattab.
U trenutku postizanja šehadeta, emir Hattab je imao nepune 33 godine od kojih je 15 godina proveo u džihadu na Allahovom putu.
Od osvajanja Dželalabada i zasjeda u Hostu u Afganistanu preko Tadžikistanskih brda do Kavkaskih planina, Hattab je pokazao primjer požrtvovanosti i buđenja velikog džihada iz ničega i sa minimalnim sredstvima, brojevima i mogućnostima.
Operacije koje je predvodio emir Hattab i u kojima je uspjevao nanijeti teške gubitke ruskoj vojsci, a najistaknutije su zasjeda u regiji Jariš-Mardi u Čečeniji 1996. godine u kojoj je ubijeno preko 200 ruskih vojnika, napad na Argun 2000. godine u kojem je ubijeno oko 240 ruskih vojnika, uništenje pskovske padobranske divizije koja je bila jedna od najelitnijih ruskih specijalnih formacija i mnoge druge, su izazvale veliku pažnju ruskih generala a neki od njih su govorili poslije njegove smrti da te operacije treba da budu izučavane na vojnim akademijama u Rusiji.
Priča o šehadetu
Hattab je postigao šehadet nakon što je otrovan od strane ruskih obavještajnih službi.
Ruske obavještajne službe su regrutovale dva bivša učesnika prvog čečenskog rata iz Dagestana.
Godinu i nešto prije nego što izvrše svoju misiju, špijuni su ponudili saradnju emiru Hattabu i mudžahidima.
U to vrijeme, glavne logističke linije mudžahida su prekinute od strane ruskih snaga nakon što su mudžahidski logističari pobijeni i pohapšeni, a dva dagestanska izdajnika su se pojavila nudeći mudžahidima pomoć na tom polju preko svojih posebnih ruta.
Sa obzirom da ih je poznavao otprije iz prvog čečenskog rata a i zbog velike potrebe za njihovim uslugama, emir Hattab je pristao na suradnju, iako su mudžahidi oko Hattaba odmah izrazili svoje sumnje i nesigurnost prema špijunima te su je prenijeli emiru Hattabu.
Emir Ebu Velid El-Gamidi rahimehullah, džihadski veteran, saputnik i zamjenik emira Hattaba je izrazio velike sumnje oko dvojice Dagestanaca koji su se baš u tom teškom periodu iznenada pojavili sa sigurnim rutama dok su dugogodišnje mudžahidske logističke rute bile prekinute.
Iako je emir Hattab inače imao velike sigurnosne i obavještajne sposobnosti, te je prethodno otkrio veliki broj špijuna, ovaj put je smirivao mudžahide i uvjeravao ih u povjerljivost špijuna.
Ipak, nakon nekog vremena, emir Hattab se prestao sastajati sa špijunima u svojim bazama te je kontakt sa njima održavao preko drugih mudžahida.
Sa obzirom da su ga prethodno više puta opkoljavali i pokušavali da ga vojnom silom eliminišu ili zarobe, a on se svaki put izvlačio nanoseći im velike gubitke, ruske obavještajne službe i njihovi čečenski saradnici su odlučili da otruju emira Hattaba.
Dva dagestanska obavještajca su, pored dostavljanja velikih količina oružja, municije, hrane i druge opreme, također prenosili i pisma i poruke koje su dolazile emiru Hattabu.
Ruske obavještajne službe su odlučile da otruju jedno pismo koje je mjesecima prije toga Hattabu poslao jedan od arapskih emira koji je tada boravio u susjednoj Gruziji.
Govoreći o šehadetu emira Hattaba, Ebu Velid Gamidi prenosi:
Jedan od od tjelohranitelja Hattaba nam je rekao:
“Kada je Hattab otvorio pismo, primjetili smo da to pismo nije poput običnih pisama jer je bilo obloženo posebnim plastičnim slojem i mislili smo da je to skupi papir, pa smo mu u šali rekli: ‘Sigurno je ovo pismo od nekih uglednih ljudi.’, ali smo sumnjali i bili nesigurni jer je papir bio neobičan i htjeli smo da ga upozorimo, ali smo znali da se on bolje od nas razumio oko tih stvari, ali kada određeni trenutak smrti dođe, vid bude zaslijepljen.
Hattab je čitao to pismo dok je jeo, pa je unio otrov u stomak, a nakon par minuta je počeo osjećati vrtoglavicu i oči su mu maglile, ali je on mislio da je to od posljedica posta, jer je postio taj dan, pa je otišao u postelju da odmori.
Zatim je ustao ponovo da čita pismo-zbog važnog sadržaja, ali više nije mogao da prepozna slova i da čita kao što je osjećao veliki umor, pa se je vratio i odspavao do jutra.
Nakon što smo klanjali sabah namaz, počeo je osjećati pritisak u prsima i oslabio mu je vid, pa je rekao braći da pripreme i sakupe stvari kako bi mogli brzo krenuti ako bi se nešto desilo, a to je inače običaj svih mudžahida.
Emir pratioca emira Hattaba je sakupio sve stvari, uključujući i pismo.
Kada je došlo vrijeme za podne namaz, emir Hattab nije mogao da predvodi namaz, a nakon namaza je počeo osjećati vrlo teške bolove i pao je na sedždu i izgovarao šehadet.”
Mudžahidi su uspjeli dovesti doktora koji je rekao da emir Hattab hitno mora biti prebačen u bolnicu kako bi mu želudac bio ispran, što je bilo tada nemoguće, a pratioci emira Hattaba su ga gledali, tugujući i plačući jer nisu u stanju da mu pomognu.
Nakon iskušenja koje je potrajalo tri dana, duša Hattaba je otišla svom Gospodaru, heroj je postigao ono što je 15 godina tražio i došlo je vrijeme da se vitez odmori, molimo Allaha da mu ukabuli šehadet.
Mudžahidi su požurili da osvete svog emira, pa su ubrzo ubili Ibrahima Avarija, jednog od dvojice špijuna, koji je otrovao pismo i poslao ga emiru Hattabu.
Ovaj špijun je požurio u bijeg van zemlje, ali su ga mudžahidi stigli u gradu Baku u Azerbejdžanu te su tu sproveli Allahov zakon nad njim.
Drugi špijun je pobjegao u Tursku, a mudžahidi su tamo dugo vremena tragali za njime i nije poznato da li je i on ubijen.
Nakon šehadeta emira Hattab, mudžahidi su odlučili da sakriju tu vijest kako bi organizovali svoje redove i odredili novog vojnog emira mudžahida.
Rusi nisu imali nikakvih informacija o emiru Hattabu, a emir Ebu Velid je ciljano širio glasine kako je emir Hattab živ i dobro.
Nakon nekoliko dana od šehadeta emira Hattaba, emir Ebu Velid je zatražio od komandira Hattabovih pratioca, koji je također bio bolestan par dana jer je dirao pismo, da mu donese kasetu sa snimkom džennaze emira Hattaba.
Dok je bio u putu ka Ebu Velidu, Elsi Šišani je upao u zasjedu te je nakon okršaja sa ruskim snagama postigao šehadet, a kaseta je došla u ruke ruskih obavještajnih službi koje su pohrlile da objave snimak na televiziju, tvrdeći kako su dženazu emira Hattaba snimili njihovi tajni agenti među mudžahidima, ali taj njihov pokušaj unošenja fitne među mudžahide nije uspio, te je emir Ebu Velid ubrzo iznio svoje stvarnu verziju događaja u javnost.
Nakon što su ruske televizije raširile vijest o šehadetu emira Hattab, zvona na svim crkvama su zazvonila, ruske mase su se danima radovale a neki ruski istaknuti popovi su govorili da ruska pravoslavna crkva na taj način nije slavila od smrti sultana Mehmmeda Fatiha.
Danas, nakon 19 godina od njegovog šehadeta, emir Hattab je ostao uzor muslimanskoj omladini u čitavom ummetu, a posebno na Kavkazu, pa tako danas kavkaska omladina učestvuje u u otporu okupatorima na brojnim džihadskim poljima i daje veliki doprinos tamo, kao što iščekuje novu priliku za ponovno buđenje džihada na Kavkazu, a Rusija i njene lokalne marionete na čelu sa Kadirovom ne kriju svoje velike strahove od toga.
Izvor: UmmetPress
